FRANJEVAČKI SAMOSTAN SVETOGA ANTE
Simbol franjevačke nazočnosti u Sarajevu
Iako se ovdje-ondje on spominje, danas je teško sa stopostotnom sigurnošću ustanoviti je li ikad prije kraja 19. stoljeća postojao u Sarajevu franjevački samostan. No potpuno je sigurno da je postojala župa koja se prvi put spominje još 1521. godine i u kojoj su čitavo vrijeme pastoralno djelovali franjevci.
Uspostavom redovite crkvene hijerarhije 1881. godine i novom raspodjelom župa pripala je župa Sarajevo dijecezanskom svećenstvu. Tako je ovim činom završila uloga franjevaca kao župnika u Sarajevu, te su se oni tiho povukli iz glavnoga grada Bosne i Hercegovine. Sljedećih nekoliko godina smještali su svoju redovničku upravu po izboru u nekom od obližnjih samostana, ali ipak bilo je to daleko od sjedišta crkvene i društveno-političke vlasti. Iz godine u godinu ovaj se problem sve više osjećao jer su narastajući administrativni i drugi poslovi tražili što češću vezu sa spomenutim vlastima. Osjećalo se prijeko potrebnim da se barem uprava franjevačke provincije Bosne Srebrene zastalno nastani u Sarajevu. Osjećali su to bosanski franjevci, ali su istodobno i nositelji tadašnje društveno-političke vlasti izražavali svoju želju da uprava Provincije bude u njihovoj blizini.
Gradnja samostana
Primoran okolnostima, ali i ohrabren željom vlasti i svoje redovničke subraće, obratio se onodobni provincijal bosanskih franjevaca fra Anto Ćurić molbom vrhovnoj upravi u Rimu kako bi ona dopustila da franjevci u Sarajevu podignu sebi rezidenciju. Vrhovna je uprava molbu pozitivno riješila i provincijal se Ćurić, sa svojim tajnikom i jednim članom uprave (definitorom), 19. lipnja 1886. godine nastanio u Sarajevu. No smjestili su se u nekom iznajmljenom privatnom stanu, u ondašnjoj i sadašnjoj ulici Terezija (donedavno Miće Sokolovića), gdje su ostali tri godine.
Kada je, naime, 1889. dovršena gradnja današnje sarajevske katedrale, vratili su se franjevci u blizinu svoje crkve sv. Ante. Smjestili su se u Hendinu ulicu. „Mijenjanje stana ne bijaše ugodno, a ni iz drugih razloga probitačno. Zato se redovničko starješinstvo a i drugi odlučujući čimbenici počeše baviti mišlju, kako da se sazida vlastiti dom“, piše dr. Franjo Blažević. U njihovoj ih je potihoj želji i nakani još više učvrstila vatra koja je četiri dana pred Božić buknula na tavanu njihova stana i proširila se na druge prostorije ostavivši neoštećenim samo prizemlje.
Uz izdašnu pomoć dobročinitelja postavljeni su 1893. temelji novom franjevačkom obitavalištu u Sarajevu. Novi je samostan građen u gotičkom stilu, prema projektu Carla Paneka, a gradnja je, zahvaljujući vrijednom Ivanu Holzu, tako napredovala da su se franjevci već sljedeće godine, 31. kolovoza iz dotadašnjih iznajmljenih prostorija preselili u svoj vlastiti dom. Svečani blagoslov obavio je 16. rujna 1894. sam vrhbosanski nadbiskup dr. Josip Stadler.
Franjevačka bogoslovija
Novi je samostan ponajprije trebao biti prebivalište uprave bosanske franjevačke provincije, provincijalat. No osim toga on je gotovo od početka također bio i sjemenište, kuća u kojoj su se trebali smjestiti i studenti filozofsko-teoloških znanosti, budući franjevci i svećenici. O ovim je svrhama nove kuće govorio i provincijal fra Stjepan Čičak kazujući da je svrha zgrade „da bi se tude pod neposrednim nadzorom redodržavnoga starješinstva ujedno odgajala i redovnička naša mladež“. Do tada su, naime, bosanski franjevci bili primorani da svoj pomladak, nakon svršenih gimnazijskih nauka i godine kušnje u novicijatu, šalju na filozofske i bogoslovne nauke u tuđinu, u Italiju, Ugarsku, Slavoniju…
Čim je zgrada u Sarajevu bila dogotovljena, s pravom se pomislilo da se riješio i taj problem. No neke nepredviđene okolnosti učinile su da su se u samostan bogoslovi nastanili istom 1897. godine. I ne samo to, bogoslovi su se u njemu zadržali vrlo kratko. Već sljedeće godine starješinstvo ih je razaslalo po raznim samostanima diljem Bosne, a nova je zgrada ostala samo kućom starješinstva, tj. provincijala i dvojice kateheta.
Tako je to potrajalo punih dvanaest godina, do 10. kolovoza 1909. kada je uprava Provincije, na svom zasjedanju u Gučoj Gori, donijela odluku „da se bogoslovna mladež premjesti u Sarajevo“. Već iste godine, 6. rujna, stigla su u Sarajevo 24 bogoslova sa svojim odgojiteljima i profesorima. „Kuća i crkva oživješe, jer gdje su se do ovoga časa samo trojica franjevaca viđala, sada ih se nađe na okupu ništa manje od 32“.
Budući da se broj bogoslova osjetno iz godine u godinu povećavao, zgrada samostana ubrzo postade pretijesna da bi pod svoj krov primila sve njih. Zato su 1912. odlučili franjevci – uz prizemlje, prvi i drugi kat – nadograditi još i treći kat kako bi se dobio nemali prostor. U samostanu sv. Ante bila je Franjevačka bogoslovija od 1909. pa sve do 1968. (uz kratki prekid između 1942. i 1947. kada se ona nalazila na Kovačićima). Od 1968. je u Nedžarićima.
Samostan sv. Ante danas
Sjedište uprave odnosno Provincijalat bosanske franjevačke provincije bio je u samostanu sv. Ante od 1896. sve do 1963. godine. Ovaj je samostan bio i kuća novicijata 1942-1943. i 1986-1992. godine, a u njemu je 1984-1992. bila smještena i redakcija lista Svjetlo riječi.
U vrijeme temeljite obnove samostanske zgrade od 1983. do 1985. godine izgrađena je u njezinu klaustru nova dvorana, a devedesetih godina nadograđene su iznad te dvorane još dvije nove.
Donedavno se u samostanu nalazio središnji arhiv Bosne Srebrene, koji je premješten u proljeće 2008. u Kovačiće. No, ostala je bogata pinakoteka s više od stotinu djela pretežno suvremene likovne umjetnosti najpoznatijih hrvatskih slikara.
Svakog utorka u samostanu se okupljaju katolički studenti grada Sarajeva. Zajedničkom molitvom, predavanjima i druženjem izgrađuju i učvršćuju svoje kršćansko zajedništvo.
U sklopu samostana, u njegovu suterenu, već više godina uspješno djeluje Mala galerija sv. Ante, u kojoj se redovito, posebice u zadnjih desetak godina, održavaju različite kulturne priredbe: glazbene večeri, predstavljanja knjiga, izložbe likovnih i ručnih radova, stručna predavanja, okrugli stolovi, godišnji skupovi itd. Njezine usluge koristili su besplatno mnogi naši sugrađani, pojedinci ili ustanove te se Mala galerija nametnula kao značajno i prepoznatljivo kulturno središte u gradu Sarajevu.
Jednom riječju bismo mogli zaključiti kako se, uz istoimenu crkvu, franjevački samostan sv. Ante na Bistriku dugi niz godina potvrđuje kao središte franjevačke nazočnosti u gradu Sarajevu, mjesto brojnih duhovnih inicijativa, ekumenskog i međuvjerskog razumijevanja, suradnje i pomirenja, te humanitarne pomoći.
GVARDIJANI FRANJEVAČKOG SAMOSTANA
SV. ANTE NA BISTRIKU U SARAJEVU
Kamen temeljac za novu zgradu ovoga samostana blagoslovljen je za vrijeme provincijalstva fra Andrije Buzuka 17. rujna 1893. godine. Blagoslovio ga je prvi vrhbosanski nadbiskup dr. Josip Stadler. Isti nadbiskup blagoslovio je 16. rujna sljedeće 1894. godine sagrađenu zgradu. Već 1. rujna u novi samostan su ušli: fra Stjepan Čičak, provincijal, fra Jako Matković, kustos, fra Augustin Čengić, jubilarac i definitor, fra Ignac Strukić, urednik Franjevačkog glasnika, fra Nikola Momčinović, vjeroučitelj i fra Ivan Kozinović, tajnik Provincije. U kronici ne piše tko je bio prvi gvardijan.
1. Fra Stjepan Čičak, provincijal? 1894 – 1897 – predsjednik
2. Fra Josip Ćurić 1897 – 1900 – predsjednik
3. Fra Florijan Nadarević 1900 – 1903 – predsjednik
4. Fra Nikola Momčinović 1903 – 1906 – predsjednik
5. Fra Fra Franjo Komadanović, provincijal 1906 – 1909 – predsjednik
6. Fra Filip Pašalić 1909. – predsjednik
7. Fra Josip Andrić 1909 – 1910 – predsjednik
8. Fra Frano Pavlek 1910 – 1911 – predsjednik
9. Fra Petar Ćorković 1911 – 1913 – predsjednik
10. Fra Alfonzo Kudrić 1913 – 1916 – predsjednik
11. Fra Ljubomir Galić 1916 – 1919 – predsjednik
12. Fra Josip Markušić 1919 – 1922 – predsjednik
13. Fra Bernardin Sarić 1922 – 1925 – predsjednik
14. Fra Anto Ravlić 1925 – 1926 – predsjednik
15. Fra Marijan Jakovljević 1926 – 1928 – predsjednik
16. Fra Ljudevit Franjičević 1928 – 1932 – predsjednik
17. Fra Marijan Jakovljević 1932 – 1934 – predsjednik
18. Fra Bono Ivandić 1934 – 1937 – predsjednik
19. Fra Silvije Franković 1937 – 1938 – predsjednik
20. Fra Ljudevit Franjičević 1939 – 1940 – gvardijan
21. Fra Miroslav Džaja 1940 – 1941 – gvardijan
22. Fra Bonifac Badrov 1941 – 1942 – gvardijan
23. Fra Branko Krilić 1942 – 1945 – gvardijan
24. Fra Bono Ostojić 1945 – 1946 – gvardijan
25. Fra Jozo Petrov 1946 – 1949 – gvardijan
26. Fra Vjenceslav Vlajić 1949 – 1950 – gvardijan
27. Fra Vlado Karlović 1950 – 1955 – gvardijan
28. Fra Tomislav Ostojić 1955 – 1961 – gvardijan
29. Fra Augustin Brkić 1961 – 1964 – gvardijan
30. Fra Bono Lekić 1964 – 1970 – gvardijan
31. Fra Bono Vrdoljak 1970 – 1973 – gvardijan
32. Fra Ljubo Lucić 1973 – 1979 – gvardijan
33. Fra Andrija Zirdum 1979 – 1982 – gvardijan
34. Fra Franjo Križanac 1982 – 1985 – gvardijan
35. Fra Petar Anđelović 1985 – 1991 – gvardijan
36. Fra Perica Vidić 1991 – 2000 – gvardijan
37. Fra Petar Anđelović 2000 – 2003 – gvardijan
38. Fra Ivo Marković 2003 – 2006 – gvardijan
39. Fra Marijan Karaula 2006 – 2009 – gvardijan
40. Fra Perica Petar Vidić 2009 – 2012 – gvardijan
41. Fra Ivan Šarčević 2012 – 2016 – gvardijan
42. Fra Slavko Topić 2016 – 2019 – gvardijan
43. Fra Stipan Radić
