Kamenje će vikati!

Isusov ulazak u Jeruzalem (Josip Biffel)

Kamenje će vikati!

Cvjetnica – Nedjelja muke Gospodnje

Lk 19,28-40

Na Cvjetnicu započinje Veliki tjedan – tjedan spomena Isusovih posljednjih dana. Na Cvjetnicu čitamo/pjevamo jedan od evanđeoskih izvještaja (ove godine Lukin) o Isusovoj muci i smrti na križu: od njegova posljednjeg, svečanoga ulaska u Jeruzalem, zatim izvještaje o Pashi i posljednjoj večeri s učenicima, pa onda o uhićenju u Maslinskom vrtu, ispitivanju pred velikim svećenikom i vijećem, pred Pilatom i svjetinom, i na koncu opis put križa i smrti na Golgoti.

Isusovo stradanje je najinspirativnija drama u povijesti. No, Isusova muka i smrt za vjernike nisu svedivi na uobičajeno stradanje nevinoga. Muka, smrt i kasnije Isusovo uskrsnuće postali su ugaoni kamen vjere kršćana, perspektiva iz koje se mijenja mišljenje, govor i praksa, iz koje se preobražava pojedinačni život i uopće povijest ljudi. Kršćani, usprkos svoj njihovoj nevjerodostojnosti, vjeruju da se u Isusovom križu i uskrsnuću krije spasenje za čovjeka pojedinca i za čovječanstvo. Božje otkupljenje objektivno je ostvareno u Isusu Kristu. Do svakog je čovjeka može li i hoće li osobno u to povjerovati; može li i hoće li subjektivno krenuti u tu životnu “avanturu” ponude spasenja, ponude da se i smisao njegova života i smrti, smisao njegove vjere, ljubavi i nade nudi u raspetom i uskrslom Isusu.

Važno je prihvatiti da se taj smisao objektivnoga spasenja i otkupljenja u Isusu Kristu ne nameće silom. Nitko, pa ni naši najbliži, ni oni koji nas beskrajno ljube, teško i “ljubavlju” mogu nagnati nas da u to povjerujemo. Mogu nam pomoći, ali mogu nam i odmoći. Tajna vjere je skrivena u nikada dosegnutom odnosu osobe i Boga, u Božjoj inicijativi i čovjekovoj otvorenosti. Redoslijed je važan: Božja inicijativa pa čovjekova sloboda. A u Isusovom primjeru to se pogotovo događa, jer se u Isusovoj smrti i uskrsnuću vjera iskušava u radikalnoj upitnosti, u ničim uvjetovanoj slobodi. Naime, u Isusovu stradanju i kasnije uskrsnom životu, ako hoćemo dokraja biti iskreni, u pitanje se dovode sve ljudske religiozne konstrukcije, sve koncepcije vjere, sve slike i predodžbe Boga. Nije pritom stvar u nemogućnosti svake spoznaje, niti u odsutnosti svake slike Boga i svakoga odnosa s njime, pa bi vjernici bili oni koji “znaju” a nevjernici oni koji “ne znaju”, nego je bit vjere u raspetoga Isusa u paradoksu te vjere. Nemamo, zapravo riječi za to. Stvar je u vjeri koja nema nikakvih izvanjskih potvrda ni uporišta, osim totalnog čina povjerenja. Riječ je o vjeri koja hodi po granici radikalne sumnje i ateizma, u iskustvu posvemašnje ostavljenosti i od ljudi i Boga, i opet se vjeruje da Bog ono ljudsko negativno i zlo preokreće u dobro, da patnja nije smisao, da smrt nije kraj i potonuće u ništavilo.

Ništa zapravo nismo rekli, jer je teško izdržati dokraja, jer je čovjek samome sebi tajna, jer je patnja neizmjerna, jer je neznanje nesavladivo, jer se nepravde prihvaćaju kao jedni mogući način pojedinačnog i zajedničkog život, jer je ovaj život neodgonetljiva tajna i onda kada nam je uspješan i sretan. Tako se nekako stoji pred svakom velikom patnjom, i pred patnjom Isusa Krista. Ona nam se nudi kao najbliža drugost, tako bliska našem iskustvu a opet tako daleka. Zato se prepuštamo nama ljudima ipak svojstvenijem, onom lakšem. Za Isusovo sudbinu nalazimo razloge i činjenice u ljudskoj povijesti, u zakonitostima ljudskoga ponašanja. Zaključujemo: pa Isus i nije mogao drukčije završiti nego onako kako je i živio. Doista, ima krajnje logike u tome da je morao biti raspet. Još ako se ima u vidu da je to i Božji naum, kako stoji u Svetom pismu, te da su Isusova muka i smrt posve Božja volja – kako vjernici do danas ponavljaju, onda izgleda da smo sve riješili. Odatle su protagonisti i detalji čitava Isusova procesa tek izvanjski akteri i puki rekviziti daleko višega i moćnijega plana. No, onda opet nahrupe pitanja: pa čemu sva ta tragedija, čemu Petar i Pilat, čemu Juda i Nikodem, čemu veliki svećenici i žene uz križ, čemu kroz povijest toliko antižidovstva i raznih progona nevinih, ako je Isus stradao po Božjoj volji, štoviše po volji svoga Oca i Oca svih ljudi.

Pozivajući se na Božji naum i volju kao “uzrok” Isusova stradanja, opet stižemo u neobjašnjivi prostor tajne vjere. Jer, kakav je to Bog, i još Otac, ako je naumio da netko, ovdje njegov Sin, tako strada? I je li Božja svemoć tako nemoćna da se objavljuje u porazu, nazivao se taj poraz i objava beskrajne milosrdne ljubavi? Nema ovdje brzih a ni završnih odgovora. Ovdje se – ne samo na Cvjetnicu i kroz Veliki tjedan – nego trajno iskušava i smisao vlastitoga života, sve dakle do posljednjega izručenja u Tajnu. I uvijek se iznova postavlja pitanje: Koliko moj život može imati smisla u vjeri da se Bog objavljuje u raspetom Isusu, u cjelini i u detalju, i pred velikim svećenikom i pred Pilatom, i u onom vapaju ostavljenosti: Bože moj, Bože moj zašto si me ostavio? Može li Isusova smrt biti sadržaj moje vjere ili je to tek od drugih primljeno “znanje” koje u bitnom ne mijenja niti preobražava moje praktično življenje, ni moje odnose, ni moje bližnje, ni društvo ni svijet? Koliko uistinu djelujem otkupljeno zato što je Isus otkupio čovjeka, mene i svijet svojom mukom, smrću i uskrsnućem? Ili je sve samo tužna drama pojedinca, nad kojom ćemo se pravedno još i rasrditi na Isusove protivnike, na religijsku i političku vlast, na institucije i zavodljivi narod; ili, u kojoj ćemo još i zaplakati jer ćemo u toj drami neuzvraćene ljubavi uvijek otkrivati dio svoje tragedije, svoga neuspjela i povrijeđena života, dio naše sveopće osobne ili kolektivne bijede i ugroženosti, dio onoga što je postalo do besramnosti krajnje poznato – dio našega “križnoga puta”.

Svjetlo vjere je svjetlo dara i milosti, nadahnuća i milosrđa koje ne dolaze od našega htijenja i volje. Nama ostaje da pred Isusovom mukom pokušamo barem vratiti stid, jer možda živimo nezahvalno, ili možda poput nekoga od aktera Isusova stradanja činimo komu nedužnomu kakve velikosvećeničke, pilatovske, judinske, petrovske, vojničke ili razbojničko, izdajničke ili osuđujuće geste; možda svome najbližemu, onomu kojemu kažemo da ga ljubimo. Ostaje nam da ispitujemo sebe, svoje emocije i srce, svoje mišljenje i um. Sudjelujemo li u općoj graji pozdrava Isusa, a onda ga, i ne htijući znati što činimo, izručujemo razapinjanju, zamjenjujemo za barabe.

Narod izruguje i osuđuje Isusa (Josip Biffel)

Ima li stida što smo promijenili naše dobre životne odluke, što smo odustali od nepristajanja uz zlo, ili smo izgubili svaki stid. Prisjetimo se: Pri Isusovom svečanom ulasku u Jeruzalem – piše Luka evanđelist –Isusovi su učenici zajedno s narodom izvikivali Isusu Mesiji, Spasitelju: Blagoslovljen Kralj, Onaj koji dolazi u Ime Gospodnje. Na Nebu mir! Slava na visinama! Tada su farizeji, dvolični vjernici, prišli Isusu i tražili od njega da ušutka svoje učenike. Jer ako ušutka njih, i narod će se ušutjeti. Tako je kroz čitavu povijest. Ako se ušutkaju Isusovi učenici (pastiri), a sve preuzmu (veliki i mali) svećenici i političari svjetovne moći, kako je i učinjeno u Isusovoj muci, onda će isti narod – taj vrli “izabrani” (Božji) narod – promijeniti radosni uzvik Hosana u onaj ubilački Raspni ga. I to bez stida, bez sjećanja, bez kajanja. Sve uz priziv na “Božju volju”!

Valja se, međutim, prisjetiti da je Isus farizejima odgovorio: ako ovi ušute, kamenje će progovoriti, kamenje će vikati. Nijedno dobro ne može ostati skriveno, nijedan dobar život ne može biti ušutkan, nijedan nedužna patnja ne može biti neprimijećena i neotkupljena. Ako ljudi izdaju, kamenje, Bog ne izdaje, Bog će naći načina kako će se čuti njegov glas. I ne samo s onu stranu groba, u definitivnom uskrsnuću, nego još ovdje, dok živimo i kročimo u koloni naroda. U konačnici nije pitanje farizeja, nego sudbonosno je pitanje Isusovih učenika. Hoće li se ušutjeti Isusovi učenici, hoće li oni dopustiti da ih ušutkaju licemjerni pobožnici, krivi obziri, strahovi i oportunizam pred vlašću? Hoće li zatajiti ili izdati svoga Učitelja? (2016)

* * * * * * * *

Cvjetnica i Veliki petak

Put do bitnoga

Ako je razumljivo da se na Cvjetnicu i Veliki petak uopće nikako ili kratko propovijeda, onda to ne bi trebalo biti zato što dugo traje pjevanje/čitanje Isusove muke pa se umorimo od stajanja. [Bolje je sabrano sjediti i razmišljati/moliti, nego stajati da nas rastresa dosada umora.] Kritiku naših suvišnih riječi vrši Isusova patnja i smrt na križu. Oni zahtijevaju šutnju a ne nijemost. Šutnju pojedinačnosti, a ne samo propisanu i namještenu. Cvjetnica i obredi Velikog petka ne traže prazninu i nijemost, jer Isusova muka nije poraz riječi. Njegova smrt nije poništenje nutarnjega dijaloga kojega vodimo s iskonom svoga bića, nije dokidanje razgovora o posljednjem smislu postojanja. I ako ikada, onda na cvjetnu nedjelju i petak, posljednji Isusov dan, valja potražiti otkupiteljsku riječ, onu zadnju, elementarnu riječ o kojoj sve (o)visi. Nužno je ukloniti se iz vreve svijeta i komešanja želja i zaputiti se u šutnju, onom mjestu kojemu izmičemo, koje odgađamo za neka bolja vremena, za onda kada manje budemo zaposleni; onamo gdje se susrećemo s pitanjem tko je Isus iz Nazareta u mome životu, s pitanjem i pozivom njegova nasljedovanja, mjestu i vremenu gdje ga danas susrećemo ili izbjegavamo i osuđujemo.

Kao svjetina i vlast

A kako stići do bitnoga, ako se u našim životima zgusnulo kao u duhovnom i tvarnom šipražju mnoštvo sitnica i htijenja, mnogo ružnoga i nedovršenoga, ako smo već odavno odgurnuli ispravan put i uvjeravamo se da smo u pravu. Još uvijek mislimo kako vladamo situacijom, a ako se malo izmaknemo, uviđamo da nam vrijeme neumitno curi a mi postajemo bolećiva, nervozna i razočarana stvorenja neispunjenih želja, sve manjih mogućnosti – ljudi kiča, difuzna identiteta, razmrvljenih osjećaja.

I naša duša kao da nije naša. Kao da smo iseljeni iz sebe a naše srce razgrabljeno na vjetrometini izvanjskoga. Još dišemo sa svjetinom željnom senzacija, s “glavešinama” željni ugleda i potvrda. Čekamo ‘nove’ vijesti. Još uvijek smo skloniji barabama nego Isusu. Štoviše, otišli smo daleko, barabe i razbojnike povezujemo s njime, njihovu ‘patnju’ s Isusovom, a zanemarujemo Isusove siromahe i prezrene. Na Golgoti je bilo više križeva, ne samo Isusov, nego i pokajnički i onaj razbojnički. Nije li naš udes povezan s njihovim? Nisu li naši križevi bliži njihovima nego Isusovom?

Kako stići do bitnoga, ako u dnu nas, u susretu s Isusom, prepoznajemo strah od svega i svakoga: strah Ane i Kajfe, Pilata i Heroda, strah za vlastiti ego, strah od istine, strah od ljepote, strah od dobrote, strah od patnje? Kako se samo nakačujemo na laž, na kriva svjedočanstva, na zamamnu oholost i licemjerstvo, na ljigavu ugodu; kako se lagano solidariziramo u zlu i žrtvujemo pravedne i sve to uokvirujemo u kršćanstvo i blagoslivljamo Isusovim križem.

Kao učenici i prijatelji

Kako stići do bitnoga, ako smo skloni udvaranju i doušništvu, izdajama i zatajivanjima prijatelja kao i Isusovi učenici, ako nevjernost proglašavamo vlastitom snalažljivošću ili vrlinom, ili bez imalo samokritičnosti krivnju za bijeg od svjedočanstva za bližnje i prijatelje svaljujemo na njih i tumačimo da su se oni promijenili, čak pokvarili, da nisu bili dovoljno “lukavi” ili “prilagodljivi”?

Kako stići do bitnoga, ako svoju kršćansku nedosljednost pravdamo jeftinom nemoći, dvolično se priljubljujemo uz Isusov križ bježeći od odgovornosti, od života, kao mrtvi heroji patnje koja nikoga ne spašava, nemoćnici koji ni u kome nisu probudili radost ni zov za moralnijim životom?

Cvjetnica i Veliki petak počinje Getsemanijem, osamom, strahovima i izdajama, odsutnošću Boga, stvarnom odsutnošću. Veliki petak je preuzimanje svoga vlastitoga križa u istini, slobodi i ljubavi. Nema izmicanja, nema zamjena. Cvjetnica i Veliki petak su završnica nasljedovanja Isusa iz Nazareta. On je posljednje uporište u vjeri kada patnja prerasta u ljubav za bližnje, smrt u život u Božjoj blizini. On je neizbježni uvjet uskrsnuća, novog postojanja.

Ako išta, onda na Cvjetnicu zašutimo da drama neuzvraćene Božje ljubavi u Isusu Kristu osvijetli svaki zakutak naših života. I spasi nas. I ovog Velikog petka pristupimo podnožju Isusova križa s molitvom ne samo za iskren poljubac i ponizan poklon, nego za iskreniji susret s Isusom Kristom, za dosljednije nasljedovanje u svakodnevici, za vedru budućnost našeg uskrsa! (2013)

Fra Ivan Šarčević