Kad ribari mijenjaju zanimanje

Kad ribari mijenjaju zanimanje

V. nedjelja kroz godinu

Lk 5,1-11

Nakon što je bio odbačen u svom rodnom gradu Nazaretu, Isus opet odlazi u Kafarnaum. Ondje u sinagogi ozdravlja opsjednutoga, koji ga prepoznaje kao Mesiju, zatim iz ognjice pridiže Petrovu punicu i ozdravlja druge nemoćnike. Iako ga zaustavljaju da ostane kod njih, on se ne zadržava u Kafranaumu, jer – veli – poslan je i drugim gradovima. Odlazi u Judeju. Zatim se, nastavlja Luka Evanđelist, povlači za kratko u osamu, na molitvu, ali ga mnogi potrebiti pronalaze. I onda stiješnjen mnoštvom, negdje na obali Genezaretskoga jezera, vjerojatno u Betsaidi, rodnom gradu prve četvorice učenika, braće Šimuna i Andrije, Ivana i Jakova, odmiče se lađom od obale, uzima vremena da poučava okupljeno mnoštvo.

Gornje prethodi odlomku današnjeg Lukina evanđelja. Kao i u ostala dva čitanja glavna je tema evanđelja poziv u Božju službu. Ovdje je riječ o pozivu da se bude Isusov učenik i nasljedovatelj. Još više, ovo evanđelje o čudesnom ulovu jasno kaže da vjerovati znači vjerovati na Isusovu riječ, vjerovati u osobu – Isusa Krista. Evo kako to Luka uprizoruje.

Nakon što je završio pouku naroda, Isus se obraća ribaru Šimunu koji je na obali ispirao mreže. Iako je već krenuo za Isusom, Šimun je još uvijek sav u svojim ribarskim poslovima, pa ili uopće nije slušao Isusa ili je tek djelomice, onako sa strane hvatao njegove riječ koje je Isus govorio okupljenom svijetu. Šimunu i drugim ribarima vjerojatno je bilo važnije pripremiti mreže za ponovni lov nakon uzaludne noći ribarenja, nego “gubiti vrijeme” u slušanju propovijedi.

Isus prepoznaje Šimunovo stanje čovjeka s neuspjehom. I savjetuje mu nešto što nitko “normalan” ne bi učinio, da pokuša opet loviti, i to odmah, u sred dana. Veli mu: “Izvezi na pučinu i bacite mreže!” Šimun odgovara pojašnjavajući da su se svu noć trudili, i ništa nisu ulovili, ali, eto, ipak, pristaje, i kaže Isusu – “na tvoju riječ bacit ću mreže”.

Slušanje Isusove riječi, izvršavanje te riječi znači nasljedovanje. A nasljedovanje je praktično ostvarivanje vjere. Na Šimunovu primjeru vidimo da vjera počinje povjerenjem u osobu, napuštanjem svoga čvrstog uvjerenja, čak i svoga tako opipljiva i osjetilima osvjedočena iskustva. Šimun ostavlja svoje znanje i praksu ribara-stručnjaka i pouzdaje se u riječ nekoga u koga ima povjerenje. Baca mreže i to na pučini i u pol bijela dana. Napušta ono svim ljudima tako blisko: Ma nema se tu ništa ponovo pokušavati; Nema šanse; pogotovo ne onaj nimalo rijedak zaključak: Ni Bog tu ne može ništa!

Put u vjeri ne zaustavlja se, međutim, na čudesnom ulovu. Put nasljedovanja traži priznanje grešnosti, ispovijed nedostojnosti i promjenu smisla zanimanja. Vjera nadilazi čovjekove moći, nasljedovanje je uvijek više od postignutoga. Poput Izaije koji u strahu i drhtanju ispovijeda pred Bogom nečistoću sebe i svoga naroda, onoga naroda koji Boga samo usnama štuje a srce mu je daleko od Boga, Šimun se nakon bogata ulova baca pred Isusa i govori mu: “Idi od mene! Grešan sam čovjek, Gospodine!” On se, piše Luka, prenerazio. Uplašio se svoje malenosti uspoređujući svoj napore iskusna ribolovca s bogatim ulovom. Traži da Isus ode od njega, jer ga nije dostojan.

Dolazimo tako do vrhunca, ali tek vrhunca početka vjere, početka nasljedovanja Isusa. U zadnjem stadiju poziva na nasljedovanje Isus preokreće Šimunu njegovu kompletnu životnu koncepciju, mijenja mu smisao zanimanja, mijenja mu radni ambijent, ambicije i interes. Važno je zamijetiti da ga ne mijenja tako da se Šimun ne prepoznaje, ne mijenja mu karakter ni sposobnosti. Šimun i njegovi drugovi ostavljaju lađe ali ostaju ribari. Šimun ne napušta svoje ribarske talente, iskustvo i stručnost. Ali, umjesto riba, sada će – traži Isus – postati ribar ljudi. I to treba činiti bez straha. Isus mu veli: Ne boj se! Neka se ne straši ljudi.

Kad ribari mijenjaju zanimanje, kad polaze za Isusom, uključeno je nekoliko koraka: a) bezpridržajno i bezuvjetno povjerenje Isusu, njegovoj riječi, njegovu evanđelju, b) ostavljanje svoga dosadašnjega iskustva, svojih sigurnosti, c) praktično izvršavanje riječi kao hrabro isplovljavanje na otvoreno more, u složeni svijet ljudskih odnosa, d) uvijek sa sviješću vlastite malenosti i grešnosti i e) s poslanjem za hrabro sabiranje ljudi u zajednicu Isusovih učenika, Isusovih prijatelja. Nasljedovanje je ribarenje ljudi da idu za Isusom, a ne rastjerivanje ljudi od Isusa. Nasljedovanje nije lov ljudi za sebe, nego za Isusa i Božje kraljevstvo braće i sestara, za novi, mirni svijet Božje djece.

*************************

Na tvoju riječ

V. nedjelja kroz godinu

Iz 6,1-2a.3-8; 1 Kor 15,1-11; Lk 5,1-11

Mladi ljudi, više nego stariji, postavljaju pitanja o vlastitoj budućnosti. Budućnost se pred njima otvara kao bezbroj mogućnosti izbora, ali ih ona i straši da ne bi promašili, pogriješili u bitnim životnim odlukama. Ta mladenačka tjeskoba pred sutrašnjicom razumljiva je, gotovo prirodna. No, tjeskobnost valja strpljivo izdržati, jer može i potrajati dulje vrijeme. Nažalost, mnogi je uopće ne mogu nositi pa se osiguravaju prebrzim, nedomišljenim i kratkoročnim izborima – izborima zvanja i raznih orijentacija, izborima posla i prijatelja… Pri tome se redovito bira lakši, površniji, nezahtjevniji put. Čak i ondje gdje se netko nudi kao pratnja, kao životni oslonac, čak i ondje gdje se netko obvezuje na riječ, na ljubav, ljudi, mnogi mladi ljudi, mu ne vjeruju i vraćaju se u svoje tvrđave.

Ljudski se život, točno, ne može isprogramirati, ali ne može se ostati slijep kod činjenice da mnogi mladi ljudi postaju zarana zatvoreni, tobože završeni i zreli, a u stvari su zakržljali ljudi sužene budućnosti. Blokiraju se, postaju sumnjičavi za novosti života, za strpljivo zrenje, pa i za ljubav. Utapaju se u prosječnost skupine, odabiru uhodane sheme. I umjesto da pronađu svoj vlastiti put, ukalupljuju se u ono što im zavodljivo nameće okolina, ili čime ih bombardira pomodna kultura i duhovno tržište. Slično je i u prostoru vjere. Više je nego tužno vidjeti okamenjene mlade ljude, ostarjele prije vremena – tako mlade a tako stare, kako bi rekao pjesnik Ujević.

Općenito gledano, naročito u prostoru ljudskosti i vjere mi ljudi vrlo rano ostarimo, postajemo „duhovni starosjedioci“ (V. Bajsić). Čak i oni koji su nemirni i duhovno nezasitni, često su to samo izvanjski. Oni su voajeri i vagabundi, nemirni tragači koji ponavljaju gotovo iste korake i nikako da zažive puninom svoga bića. Trčeći od sebe do sebe, evanđeoski kazano, možda zadobiju mnogo toga, vjerojatno i napune svoje dane uvijek novim „svijetom“ doživljaja, ali izgube sebe, izgube svoje uporište a možda i smisao.

Današnja svetopisamska čitanja govore o trojici ljudi/vjernika koji su se – svaki na svoj osobni način – našli, koji su se odazvali pozivu izvana, izvan svoga svijeta materijalnih i duhovni želja i vlastitih iskustava. Riječ je o proroku Izaiji, Isusovom učeniku Šimunu/Petru i posljednjem Isusovu apostolu Pavlu. Izaija je bio mladić, aristokrat; Šimun već stariji, oženjen i ribar iz Betsaide; Pavao također s iskustvom, dakle ne mlad, obrtnik, proizvođač šatora, religiozno farizej i revnitelj do progona i ubijanja pripadnika Isusove zajednice, Crkve, te obrazovan u helenističkoj kulturi.

Ova trojica bivaju izvučeni iz svoga uhodanoga života. Radikalno mijenjaju, ne svoju prošlost, nego svoju sadašnjost i ulaze u novu, nepripremljenu budućnost. Izaiji se u godini smrti kralja Uzije, koji se iznevjerio pri žrtvovanju, objavljuje Bog u svojoj veličanstvenosti. Izaija, čovjek, istodobno oduševljen i ustrašen, priznaje Bogu da je čovjek nečistih usana i da u narodu nečistih usana živi. Niti su on niti njegov narod sveti, nego grešni. Ne znamo odnosi li se ta nečistoća usana na laž ili na ono kako će isti prorok upozoravati svoje sunarodnjake na licemjerstvo, na vjeru koje su puna usta a srce je daleko od Boga. U svakom slučaju u svojoj skromnosti pred Bogom, izvještava se dalje, dolazi Božji seraf sa žarom sa žrtvenika (kojega je okaljao kralj Uzija) i njime čisti Izaiju od krivice; priprema ga za proročki poziv, na ono njegovo odlučno i definitivno: Evo me, mene pošalji!

Luka u evanđelju izvještava o prvim Isusovim učenicima, o onoj trojici ribara s Genezaretskoga jezera (Galilejskoga mora) koje kasnije susrećemo u najbitnijim momentima Isusove pouke učenicima (Šimun, Ivan i Jakov). Odlomak se koncentrira najviše na Šimuna. On je već ranije susreo Isusa, spominje se ozdravljenje njegove punice. Isus je, zbog mnoštva koje se tiskalo, vjerojatno ušao u Petrovu lađu da mu bude lakše govoriti, dok su Šimun i njegovi drugovi čistili mreže nakon neuspjela noćnoga ulova.

A kad je završio svoj govor, Isus zovne Šimuna i govori mu da izveze na pučinu i baci mreže za ulov. Ne znamo zašto: da li iz zahvalnosti za posuđenu lađu ili iz razloga što se Šimun tražio? U svakom slučaju, poziv nije bezazlen. Traži povjerenje. Šimun se usteže, jer svu noć su lovili i ništa nisu ulovili, pa kako da to sad čini na pučini i to još u pol bijela dana. Ipak, zbog Isusove, Učiteljeve riječi, čini što mu je on kazao. I mreže se raskidaju. Šimun, piše Luka, pada na koljena pred Isusom [i slično a i još radikalnije od Izaije] govori Isusu da ode od njega jer nije dostojan njegove prisutnosti: Idi od mene! Grešan sam čovjek, Gospodine! Koja je to grešnost, ne govori se. Iskazuje se samo Šimunova ispovijest i strahopoštovanje. Isus mu na koncu govori: Ne boj se! Odsada ćeš loviti ljude! Umjesto Izaijinoga serfaskoga žara, ovdje je „samo“ Isusova riječ: Ne boj se! U njoj je sadržano najveće obećanje, ne da Šimun neće imati životnih muka i patnji, niti da će biti lišen grešnosti, nego da će Isus biti uz njega u novoj zadaći koja je iznimno teška, najteža, ribariti ljude. Tu će tek osjetiti pučinu i strah, patnju i nerazumijevanje, svoju slabost i zataju, ljudsku zloću i osvetu, porugu i nasilnu smrt. Kojeg li obećanje, koje li „duhovne naslade“?! Ipak, Šimun i njegovi drugovi kreću u neizvjesnost, ali – s Isusom. Izvlače prepune mreže, ostavljaju ih i kreću za njim.

I posljednji od likova iz današnjih čitanja je Isusov apostol Pavao. On Korinćanima piše o Isusu, o tome da su se njegova smrt i uskrsnuće dogodili po Pismima. Piše im i o susretima Isusovih učenika, svjedoka s Isusom. I ispovijeda se u svom novoobraćeništvu, iskreno i jasno. Smatra sebe nedonoščetom, najmanjim među apostolima, jer je progonio Crkvu. Ni njega, kao ni Šimuna, ne dotiče serafski žar da ga pridigne iz malenosti. Štoviše, on nema ni ono obećanje zemaljskoga Isusa kao Šimun: Ne boj se! Ali Pavao ima takvu sigurnost u Božju pratnju, u milost kako on naziva svoj odnos s Bogom da čak za sebe može reći da se u nasljedovanju i naviještanju Isusova evanđelja trudio više nego svi oni koje je nabrojao i koji su čak živjeli s Isusom. Toliko je siguran, ne u sebe, nego u Božju milost, da pred podijeljene Korinćane, posvađane između toga tko će nasljedovati kojega duhovnoga vođu, može kazati: Ili dakle ja ili oni! I traži od njih da vjeruju onako kako on propovijeda Isusovo evanđelje.

***

Bogati sadržaj današnjih čitanje potiče nas da zastanemo pred Bogom, da pred njim priznamo svoju nečistoću, grešnost i malenost. Uzori poziva koji su nam ponuđeni u Izaiji, Šimunu i Pavlu obvezuju ne samo duhovne osobe, svećenike/franjevce i časne sestre, i ne samo neke elitne pobožnike – kako se to uobičajeno misli – nego sve vjernike. I pred svakim je od nas pitanje: Koga da pošaljem? Pred svakim je od nas Isusov poziv da na njegovu riječ izvezemo na pučinu. Pred svakim je od nas da se shvatimo kakvi jesmo u Božjoj milosti. U konačnici, pred svakim je od nas pitanje budućnosti: hoće li ona biti zatvorena i tjeskobna, bezgrešna i samoljubivo zagledana u sebe ili će biti budućnost s Božjom milošću koja nas potiče da Isusa nasljedujemo u našim, fizički i duhovno, podijeljenim zajednicama i društvu, i hoćemo li mu – napokon – povjerovati na Isusovu riječ. (2013)

Fra Ivan Šarčević