Jesmo li već ljubljeni?

Jesmo li već ljubljeni?

VI. uskrsna nedjelja

Iv 15,9-17

Što je najdublji pokretač čovjekova djelovanja? Mnogi će s pravom reći ljubav. Jer, uistinu, kada se razgrnu raznorazni nanosi, pogotovo slojevi dokazivanja, nekada inata, srdžbe pa i mržnje, čovjek je pokretan čežnjom za ljubavlju, dubokim vapajem da bude ljubljen. Svaki čovjek udara na mnoge strane, kuša i radi koješta, i smisleno i besmisleno, ali iza svih mišljenja i čina stoji neuništivi poziv za prihvaćanjem i ljubavlju.

Kroz povijest ljudi su različito tražili odgovore na sudbonosno pitanje koji je posljednji razlog njihova djelovanja. Neki su govorili da je to postizanje sreće i dobroga života, neki su zastupali da je to smisao. I sve se to nekako primiče onome što je s Isusom došlo na ovaj svijet: svjedočanstvo ljubavi Božje prema ljudima i zahtjev da se istom Isusovom ljubavlju ljube ljudi. Rijetko je tko tu istinu bolje sažeo od sv. Augustina kad je kazao da je nemirno čovjekovo srce dok se ne smiri u Bogu – u Bogu ljubavi.

No, kroz povijest su ljudi mislili i misle drukčije. Nimalo zanemarivi ljudi smatrali su, upravo iz svoga iskustva, iz iskustva drugih ljudi, iz društvenih struktura i institucija, iz iskustva ljudskih odnosa, a posebno iz iskustva patnje i zla, sukoba i ratova, da mnoge ljude ne pokreće nikakva čežnja da budu ljubljeni, niti ih pokreće ikakav nemir srca da budu ljubljeni od Boga. Veliki i ozbiljni Nietzsche, i ne samo on, smatrao je da čovjeka pokreće volja za moć, kao prirodna i izvorna snaga života. Pojednostavljeno kazano mnogi su ateistički pa i “mizantropski” usmjereni autori, bili oni religijski asketi ili ne, smatrali da je čovjek “osuđen” na dominaciju nad svim, jer mu ni priroda, ni Bog ni drugi ljudi nisu prijatelji nego protivnici i neprijatelji. Nagon za samoodržanjem prirodni je pokretač čovjekovih čina. No, je li čovjek pozvan na nešto više, na nadilaženje svoje prirodnosti? Kako se u ovo uklapa Isusov obrnuti zahtjev da njegovi učenici ne čuvaju svoj život nego da ga daruju za prijatelje, kako je on to sam učinio? Nije li to krajnje neprirodno?

Jedan od najvećih suvremenih teoretičara nacionalne države i utemeljitelja nacionalističke političke teologije kojom je opravdavao Hitlerovu državu i režim (suveren je iznad svega, Führer je i iznad zakon), pravnik i teolog, Carl Schmitt, kao osnovno polazište za ljudske odnose a time i za politički instinkt smatrao je sposobnost raspoznavanja svojih neprijatelja, taktiku i pobjedu nad njima. Čini se da Schmittova misao reflektira prirodno ponašanje nas ljudi. No, je li se Isus ponašao u skladu s prirodnom voljom za moći, za dominacijom; je li u svojim učenicima odgajao politički instinkt za raspoznavanje neprijatelja ili je tražio da ljudi budu nešto drugo nego vukovi jedni drugima?

Isusove riječi i njegova praksa posve demantiraju volju za moć shvaćenu kao golu, sebičnu brigu za sebe i kao dominaciju nad drugima. Isus obeskrepljuje schmittovsku postavku o suverenu, o bilo kojem čovjeku koji bi bio iznad svega, iznad drugih ljudi, koji bi bio makar mali bog. Isus ne djeluje tako da se čuva život i da se dovine svim neprijateljima, a nije da ih nije imao. Naprotiv! Isus poziva na obraćenje upravo od prirodnog ljudskog stava neprijateljstva prema drugima (i prema Bogu kao unesrećitelju čovjeka); poziva na sebenadilaženje, na radikalno kultiviranje naravi.

Isus izgrađuje Božje kraljevstvo, stvara nove odnose među ljudima, poziva svoje učenike da za razliku “od svijeta” pokretač njihovoga djelovanja, njihov prvi “politički” impuls ne bude raspoznavanje neprijatelja i borba protiv njih, nego stvaranje prijatelja, u konačnici, da im osnovni motiv i razlog života i djelovanja ne bude kako sačuvati život i pobijediti protivnike nego kako ljudima, pa i neprijateljima postati bližnji, postati prijatelj, čovjek koji ne donosi strah niti širi ugroženost nego povećava radost života i ljubav među ljudima.

O radosti i ljubavi, o prijateljstvu i darivanju života za prijatelje govori i današnje odlomak Ivanova evanđelja, konac oproštajnoga Isusova govora na Posljednjoj gozbi prije nego će poći u smrt. I ne samo ovaj odlomak. Sav se Isusov život i djelovanje mogu svesti na ljubav i prijateljstvo. Naravno, svjesni smo da ništa nije tako podložno manipulaciji i krivom tumačenju kao ljubav i iz nje susljedno prijateljevanje. Zato mnogi ljudi i ne vole da se o tako uzvišenim zbiljama uopće i govori. Ipak, Gospodin Isus poziva svoje učenike, a i sve ljude, da se osposobljavaju za ljubav, da se ne stide svoje duboke čežnje da budu voljeni, ljubavi kao osnovice na kojoj počiva sav život i svijet i prijateljstva kao odnosa za koji vrijedi susretati ljude i živjeti.

Isus govori i živi iz iskustva da je ljubljen od Boga Oca. Biti ljubljen, biti nekome prijatelj najvažnije je čovjekovo iskustvo. To iskustvo tvori radost postojanja. Ako toga iskustva nema, ako je čovjeku to iskustvo uskraćeno ili ako to iskustvo zaboravi, omalovaži ili zaniječe, ako se vraća samo na iskustvo neprihvaćanja, neprijateljstva ili mržnje, čovjek se  onesposobljava za ljubav odakle je kratak i lagan put do isključivosti i mržnje, sukoba i rata. Zato Isus svojim učenicima kaže da djeluju iz iskustva da su ljubljeni od njega, iz iskustva njegova prijateljstva s njima do mjere da svoj život dariva za njih. I moli ih da ostanu u istoj ljubavi te da vrše njegove zapovijedi: da jedni druge ne pretvaraju u neprijatelje, sluge i strance nego da jedni drugima budu prijatelji i bližnji.

Biti Isusov učenik, biti kršćanin znači izići iz nagona za samoodržanjem, iz individualne i kolektivne (nacionalne crkvene) sebičnosti, iz naravne volje za moći. Biti Isusov učenik – a nimalo nije lagano – znači ljubiti i prijateljevati do mjere darivanja života za bližnje, za prijatelje. To je revolucija koja mijenja ovaj naš u zlu politiku zamršeni svijet, koja mijenja u ljubav razočarane ljude, mijenja naše “normalne” vučje odnose a i neprijatelje preobražava u radost novih prijatelja. Jesmo li daleko od Isusa? Je li u nama jači politički impuls neprijateljstva ili čežnja za ljubavlju? Jesmo li uopće već ljubljeni?

Fra Ivan Šarčević