Jaganjac Božji – sluga Božji

Mathias Grünewald, Oltar u Isenheimu, oko 1515. (prva strana), Ivan pokazuje na Jaganjca Božjega

Jaganjac Božji – sluga Božji

II. nedjelja kroz godinu

Iz 49,3.5-6; 1 Kor 1,1-3; Iv, 1,29-34

Što bismo rekli nekom ako bi nas upitao da mu kažemo tko smo mi, zapravo? Da, tko sam ja? Odnosno što bismo rekli ako bi nas netko upitao da mu kažemo tko je on? Dȁ, tko je doista taj koji me pita? Pa hajde, kad već ovako razmišljamo, što bismo odgovorili ako bi nas netko upitao što to za nas znači biti kršćanin? Hoćemo li ponavljati uhodane, okamenjene “frazetine”, ili ćemo odmahnuti rukom jer su to za nas besmislena pitanja? Ili mislimo da je sve samorazumljivo!

U današnjem odlomku Ivanova evanđelja Ivan Krstitelj govori tko je Isus. Kaže za njega da je “Jaganjac Božji koji oduzima grijeh svijeta”, da je veći od njega, da je prije njega. Ivan govori da ga nije poznavao ali da ga je onaj koji ga je poslao, rekao da će na Isusu počivati Božji Duh. Ivan, dakle, kaže tko je za njega Isus. Mi smo međutim naviknuli da ni o sebi a osobito ne o drugima ne govorimo išta javno; iskreno i istinoljubivo pogotovo. Jer tko zna što se može pomisliti o nama.

Zanimljivo je zašto Ivan dvaput kaže da nije poznavao Isusa. Zar ga ipak nije morao poznavati. Pa bili su, prema nekim tumačima, i rođaci. Riječ je čini se o drukčijem nepoznavanju, odnosno drukčijem znanju, znanju koje dolazi odozgor, znanju koje nije zatvoreno, ukopano, okamenjeno. Jer, obično ćemo reći, što nas imaš pitati i dosađivati nam, pa znamo tko je Isus. Kao što se previše naviknemo, do banalnosti, na svoje bližnje, slično je s Isusom i svim što je povezano s njime. I kao što mislimo da nas naši bližnji ne mogu više ničim iznenaditi, osim možda kakvom uvredom i nepravdom, slično je i s “našim” Isusom. On nas više ne iznenađuje, poznat je. I ne pitamo se ne traži li možda nešto drugo od nas od onoga što činimo i kako se već ponašamo.

No hajdemo malo do Ivanova “nepoznavanja” Isusa. Što on kaže za njega:

Isus je, veli Ivan, Jaganjac Božji koji oduzima grijeh svijeta. A što ćemo mi s ovim riječima? Čujemo ih od svećenika u svakoj misi. A i janje, nejasna nam je ta usporedba. Janje nam je uglavnom, ako se samo dobro pripremi, ukusna hrana. Nije to više vezano ni uz onaj događaj oslobađanja iz egipatskog ropstva kada se blagovalo pashalno janje. A ovdje je riječ i o tome. Nije riječ samo o blagosti i nedužnosti što vežemo uz janje, nego Isus u ovoj slici jest onaj koji oslobađa, oduzima grijeh svijeta, ropstvo svih nas, pojedinačno i zajednički, personalno i strukturalno, ne dakle samo naših pojedinačnih grijeha nego i onih socijalnih, političkih. Isus odnosi grijeh unutarnjih prisila i ropstava, ali raskida i vanjske verige nepravde. Ne čini on to magijski, nego riječima i djelom. Njegovi učenici trebaju slijediti njegov put oslobađanja od grijeha svijeta.

U Izaijinom mesijanskom proročanstvu Jaganjac Božji označava slugu Božjega koji biva odveden kao janje na klanje za spas drugih. A nije jednostavno nositi terete i grijehe drugih. I uvijek nam je nezgodno pomiriti se s time da netko ispašta ili nas otkupljuje od naših grijeha, a kamoli da bismo mi trebali živjeti, služiti drugima, pa i nešto pretrpjeti da bi drugi živjeli. Prihvatljivije nam je da drugi služe nama, da podnose terete života da bi nama bilo dobro.

Vjernici su skloni sve spiritualizirati, sve odvojiti od stvarnoga života. Tako i govor o Isusovom otkupiteljskom životu svodimo na neku unutarnju sreću. Kad čujemo Ivanove riječi koje svećenik pri podizanju kruha – Tijela Kristova prije pričesti izgovara: Evo, Jaganjca Božjega, koji oduzima grijehe svijeta, mnogi u svoj svojoj “duhovnoj imaginaciji” žele to doživjeti gotovo fizikalno, biološki, kao da je riječ o biološkom Isusu, koji ulazi u našu nutrinu i ondje ostaje zatvoren da nikada ne postane konkretan. Međutim, Janje Božje, Boži sluga trpi za druge, “pretijesno mu je u našem srcu”, on se želi solidarizirati s grešnima i rubnima, i oslobađati ih preko nas od svakoga ropstva.

Ima još nešto. Na svećenikove riječi Evo Jaganjca Božjega koji oduzima grijehe svijeta, vjernici odgovaraju osobno, u ja formi: Nisam dostojan/na da uniđeš pod krov moj… Odgovaraju riječima skromnog “poganina”, rimskoga satnika, koji je prepoznao Isusa iako nije bio njegov učenik. Odatle nije ni za nas, pri ovim riječima, presudna samo prikladnost za trenutno pričešćivanje nego prikladnost i dostojnost čitava našeg života, životna dostojnost pred Isusom koji oduzima grijeh, raskida ropstva, koji nas dolazi posjetiti u pričesti kao molitveno-obrednom vrhuncu cjeline života.

Pa kako je onda stalo s našim znanjem o Isusu? Zar ono  često nije polovično, okamenjeno i skraćeno? Znanjem o Isusu hvale se mnogi duhovni cinici, religijski crkveni vlastodršci i birokrati, religiozni profiteri koji su Isusa upregli u svoje duhovne nemire, kojima on služi za njihove potrebe. Oni često nisu otvoreni niti drugima dopuštaju da mimo njihova znanja itko išta može znati i reći o Isusu. Oni bdiju nad njim. Oni su Jaganjca zatvorili u svoj “tor”. Oni često iskrivljuju njegovo lice i njegov život tako da mnogi i kršćani i nekršćani ne stižu k Isusu jer im je pristup zapriječen.

Izaija i Ivan Krstitelj jasno kažu, svećenici to stalno ponavljaju, Jaganjac Božji, Sluga Božji najveći je simbol za Spasitelja svijeta i našeg života. No, ne može se ostati samo na toj tvrdnji. Treba životno nasljedovati Jaganjca. A tko slijedi Jaganjca? Zar se više ne slijede oholi “ovnovi”, i oni u ovčjem runu, u blagoj vanjštini, a namještenošću, mržnjom i sebičnošću zatrovani ljudi, slijede se oni koji su od znanja o Isus napravili privid, obmanu i zaradu.

Posljednja novozavjetna knjiga, Otkrivenje, puno govori o Isusu Kristu kao Jaganjcu. Za njega kaže i da će na kraju  vremena držati onu knjigu koju nitko ne može otvoriti osim njega, knjigu života, knjigu svih naših biografija, svih naših čežnji i zastranjenja, odnosa i dobrota, knjigu svih tajni. On će je otvoriti i obznaniti tko smo mi i tko su drugi. Do tada, valja slijediti put zemaljskoga Jaganjca, upoznavati ga i na njegov način biti Božji sluga svojim bližnjima.

Fra Ivan Šarčević