Iznenađujući Bog

Iznenađujući Bog ili koga čekam?

I. nedjelja Došašća

Mk 13,33-37

Započeli smo novu liturgijsku/crkvenu godinu (B). U njoj slijedimo Markovo evanđelje. Ušli smo u vrijeme Došašća, zapalili prvu svijeću (četiri su simboli četiriju nedjelja pred Božić). Došašće je priprava za proslavu spomena Božjeg povijesnog utjelovljenja koje se dogodilo u čovjeku Isusu. No, Došašće nije samo priprava za svetkovinu Božića nego i vrijeme posvješćivanja nenadanoga Isusova i Božjeg konačnoga dolaska u našoj smrti i na kraju vremena kao i nenadanih dolazaka u svakodnevnome životu. Današnja prvo i treće čitanje upravo govore o povezanosti tih dvaju Božjih dolazaka.

Prorok Izaija razgovara s Bogom u situaciji tako svojstvenoj svim vjernicima, i nama danas. Naime, o situaciji kada su vjernici, baš vjernici, čitav narod, uljuljan, umišljen i uspavan u Božju blizinu, a ustvari su skrenuli s Božjega puta i otvrdnuli srcem za Božji pohod. Biblija grijeh često opisuje slikom skretanja s puta i tvrdoćom srca. I prorok moli Boga da razdere nebesa i pohodi svoj narod, jer iako misli da vjeruje, taj narod je daleko od Boga. Izaija je jasan: postoje situacije u kojima je i Bog daleko od vjernika, ne zato što bi on to htio, nego jer nema nikoga da priziva Božje ime kako dolikuje, da se trgne i osloni na Boga. Jer ne prepoznaju trenutak Božjega pohoda, jer su ogrezli u vlastitom grijehu i lutanju, jer su srcem otvrdnuli, jer su se onesposobili svojom lakomislenom vjerom da bi ih i sam Bog mogao uopće još iznenaditi.

Marko Evanđelist nastavlja u sličnom tonu. Kao i Matej i Luka, on prenosi Isusove riječi o budnosti koja treba resiti ne samo vjernike nego sve ljude. A što nama danas znači budnost? Možda smo mi previše budni, mnogi od nas, mlađi pogotovo možda vrlo malo spavamo. Ili se kod nas mnogi ne zna ni kada se spava ni kada treba biti budan.

Ovdje nije riječ o rasporedu našega dnevnoga i noćnoga rada i odmora, što naravno uopće nije nebitno, jer čovjek mora rasporediti svoje vrijeme odmaranja i rada. No, riječ je o nečem drugom. Radi se o budnosti za Božji dolazak. Isus u slici svoga kulturnog konteksta, u slici slugu koji čekaju gospodara, želi predočiti kakva treba biti naša budnost pred Božjim dolaskom. I to ne samo na kraju vremena, na sudnjem danu ili u trenutku naše pojedinačne smrti, nego u svakodnevnici. Svakodnevno treba biti budan. Kršćaninovo djelovanje nije dakle određeno ni prirodnom ni iznenadnom smrti, kojoj ionako nitko ne može umaći, pogotovo nije određeno strahom od smrti. Na koncu svoga života kršćanin ne susreće smrt i njezino ništavilo nego milosrdnoga Boga licem u lice.

Upravo taj se susret licem u lice – želi nam kazati današnje evanđelje – ne odgađa za kraj, nego se premješta u našu svakodnevicu. Ovdje i sada. Naša svakodnevnica – moja kuća, moja obitelj, moj zavičaj i narod, moj posao, studij, društvo i zemlja u kojoj živim, to su mjesta Božjega, Isusova dolaska. A mi bismo rado svugdje dočekali Boga osim ondje gdje nam je dužnost biti. Tako umjesto da dočekujemo i ugošćujemo Isusa u običnosti svojih dana i dužnosti, mi budno bdijemo nad svojim strahovima i ugroženostima i od sebe i od drugih. Zaboravili smo temeljnu melodiju svoga života, prespavljujemo u lijenosti, buci i svađama Božji pohod u naš dom.

Današnje evanđelje govori također da Bog ne kasni, kako se nama nekada čini, ili da je spor, pa bismo mi morali sve uzeti u svoje ruke – i pravdu i dobrotu. Da bismo mi, kako to često nervozni i činimo, morali ubrzati povijest. Zacijelo, Bog nije tako sveprisutan da bi nam omogućio da se izvlačimo na njegovu odgovornost, da bježimo od svojih zadaća, da bez brige i budnosti živimo život ugađajući sebi a na Božji račun pribrajamo ono što je naša obaveza.

A što uopće očekujemo? Komu ili čemu se nadamo? Koga iščekujemo? Je li moguće da Bog postane ne redovni nego neočekivani gost našega života? Onaj koji nas na neuobičajen način poziva na obraćenje u svakidašnjosti naših dana? Ili umjesto Božjega pohoda u naš svakodnevni život, mi nemirnih očiju gledamo što drugi rade ili rasijani posvuda, nema nas kod kuće, nema nas pri nama samima da dočekamo Isusa u bratu čovjeku koji se uputio k nama.

Je li Bog prestao biti iznenađujući gost našega života ili tumaramo uokolo tražeći sreću, jer, tako mislimo, naša sreća, naše blago su drugdje a ne ondje gdje smo mi? Bog dolazi u našem poslu, u drugom, u radosti života, u nevoljama i dilemama, u moralnim odlukama kada trebamo stati na stranu istine, zaštiti pravedno osuđena. To su jedinstvene prilike Božjega pohoda. Ili i mi poput Nazarećana i Jeruzalemaca propuštamo priliku Božjega pohoda pa Isus, a da mi toga uopće ne želimo biti svjesni, tužan plače i nad nama kao na svojim sunarodnjacima.

Valja izdržati Božji pohod i kada nam djeluje neuvjerljiv, jer Bog dolazi u lahoru, tiho, nenasilno. Valja ga prepoznati u navali i buci svakovrsnih ljudskih traženja i dosađivanja. Valja ga strpljivo čekati ako nam djeluje da kasni, valja biti budan da njegov dolazak ne poistovjetimo s iluzijom i zabludom, s uobraziljom našega idola, sa svojim lutanjem kao Izaijini vjernici. Budnost pred Božjim dolaskom podrazumijeva strpljivost i istančano razlikovanje lopova i Boga, jer obojica dolaze nenajavljeno. I onda kada dođe valja se otvoriti, slušati ga, ne pobjeći od njega nego mirno nastaviti hoditi s njim.

Vjerujemo da Boga možemo susresti u redovnim prilikama, na misi, u njegovoj riječi, na pričesti, u ispovijedi, u sakramentima, u molitvi… Došašće kaže da Bog, međutim, dolazi i nenajavljeno, i ondje gdje mu se najmanje nadamo. U noći naših nesnalaženja, u tminama naši osama, u dilemama naših odluka, u nepoželjnom čovjeku u potrebi, u paklu našega grijeha, na stranputicama, u pustošima naših prekinutih odnosa… Valja nam biti budni, pri sebi da ga dočekamo, da ga ugostimo, poslušamo.

Čekam li ikoga? Čekam li sada i ovdje Gospodina? On dolazi. To je temeljna poruka Došašća. On već sada kuca na naša vrata.

Fra Ivan Šarčević