Ivan Krstitelj: glas Riječi i svjedok Svjetla

Glas Riječi i svjedok Svjetla

III. nedjelja Došašća

Iz 61,1.2a. 10-11; Iv 1,6-8.19-28

Kakvu samo sigurnost vjere izražava Izaija u riječima kojim opisuje svoje poslanje proroka, čovjeka pomazana Božjim duhom i poslana da bude blagovjesnikom ubogih, iscjeliteljem slomljenih srca, da proglasi zarobljenima slobodu, da izvede sužnje iz ropstva i proglasi godinu milosti Božje. Zar i nama današnjim ljudima ne bi trebao takav Božji čovjek da navijesti radost mnogim siromasima, da ozdravi mnoge slomljena srca, da proglasi godinu milosti Božje.

I nama bi današnjim ljudima, čitavom čovječanstvu trebalo jedno novo vrijeme, nova godina Božje milosti, godina opraštanja, novog početka. To je u židovstvu bila jubilarna, pedeseta (subotnja) godina kada su Izraelci otpuštali robove, brisali dugove i vraćali zemlju prvobitnom vlasniku. (“Tu pedesetu godinu proglasite svetom. Zemljom proglasite oslobođenje svim njezinim stanovnicima. Neka se svatko vaš vrati na svoju očevinu, neka se svatko vrati k svome rodu” – Lev 25,10). Kako nam je potrebna jedna ovakva oprosna godina. Ako ne čitava godina, onda barem mjesec pa i samo dan istinske Božje milosti i novih odnosa, jer tako se nekako sve usložni među nama, u društvu, među narodima da izgleda kako sve više tonemo u nepodnošenje, socijalne nepravde i nemilost bez povratka. U svakom slučaju Bog i danas nudi svoju milost, povrh svega u svom Pomazaniku/Kristu koji se poistovjećuje s Izaijinim Mesijom. Ali, bez nas ljudi, bez osobnoga pristanka, bez našega iskoraka u kajanje, oprost i obraćenje, bez osobna ulaska u Božju milost, ništa se na bolje promijeniti neće.

U odlomku s početka Ivanova evanđelja i ove se nedjelje susrećemo s Ivanom Krstiteljem, od Boga poslanim da svjedoči za Svjetlo, za Mesiju. Ivan Evanđelist piše da je Ivanu na Jordan (kraj Betanije) stiglo izaslanstvo, jeruzalemska vjerska komisija sastavljena od svećenika i levita, religijskih stručnjaka, da ga u ime svojih glavara preispitaju o njegovom identitetu i poslanju. Krstitelj je, naime, svojim životom i djelovanjem silno uzbudio duhove svoga vremena tako da su mnogi mislili da je upravo on očekivani Mesija/Krist/Pomazanik, ili da je uskrsnuo prorok Ilija, ili da je on (posljednji) Prorok. Štoviše, i sami Isusovi učenici i kasnije kršćanske zajednice bili su u nedoumici oko značenje Ivana Krstitelja i njegova odnosa s Isusom.

Krstitelj se pred uvaženom komisijom ne koleba niti dvoumi. A nije nimalo lagano takvim ispitivačima odgovarati na pitanja: Pa tko si, da dadnemo odgovor onima koji su nas poslali? Što kažeš sam o sebi? Jer takvi inkvizitori identiteta ne dolaze da se doista informiraju nego da potvrde svoju sumnju pa i optužbu, već unaprijed donesenu u njihovim uskim i preplašenim srcima posredstvom doušničkih difamacija. Teško je uopće s pitanjem identiteta, jer pri takvom pitanju najčešće skrećemo u ekstreme: ili se preuveličavamo ili se podcjenjujemo, ili se zatvaramo u isključivost i šutnju ili se raspršimo u dokazivanju. Ivan se ne koleba. Pristaje na ispitivanje i precizno odgovara. Sam se predstavlja navodeći Izaijine riječi: on je glas koji viče u pustinji da se poravna put da Bog može doći među ljude; njegovo krštenje nije završetak puta vjere, jer on krsti vodom.

U odgovoru o sebi Ivan ukazuje na još jednu daleko važniju činjenicu: Ljudi koji prepoznaju da je Ivan netko nesvakidašnji, i po odijevanju i po govoru, ne prepoznaju da je u njihovoj sredini netko mnogo veći od njega, netko posve jednak s ljudima, “zamjenjiv” s običnim čovjekom, a kojemu je Ivan u službi. Ljudi ne prepoznaju Isusa, Mesiju – Božje očitovanje u čovjeku. Ljudi ostaju redovito na pola puta, na onom vidljivom, očitom, pa i “senzacionalnom” – kod Ivana i njegova krštenja vodom.

U vremenu Došašća i priprave za Božić prati nas osoba Ivana Krstitelja – prati nas svjedok Svjetla za čitav svijet, za sve naše tame; prati nas Božji glas da pripravimo put Bogu da dođe među nas. Nije malo ući u Krstiteljevu školu, u školu odlučnog odgovora na postavljeno pitanje o vjerničkom identitetu. Ivan se ne precjenjuje niti podcjenjuje. On nije Krist, on nije Riječ, on nije Svjetlo, nego je glas Riječi i svjedok Svjetla. A to nipošto nije malo.

U oslikavanju Ivanova identiteta mi se često zaustavimo na njegovoj poniznosti, na pasivnom priznanju da je – kako i sam izražava u slici nedostojnosti vezanja remenja na obući – manji od Mesije. No, Ivanov identitet je više od toga. Njegova poniznost nije namješteno ni poslušničko prigibanje koje se ugnijezdilo u kršćanskim zajednicama, nego angažirano poslanje preteče da ljude pozove na prepoznavanje prisutnoga Boga uosobljena u neprepoznatoga Krista koji živi i kreće se među njima. Ivan je moćni glas nečuvene Božje Riječi u pustinji ljudskih komunikacija, postojani svjedok neprepoznatoga Božjega Svjetla u tami ljudskih odnosa. I zbog te svoje odlučnosti završit će mučeničkom smrću.

Ivan je trajni uzor Kristovim svjedocima. On je svoj, autentičan, originalan. Ne djeluje iz opsesivnoga promatranja što drugi rade, on nije u konkurenciji s drugima, nego nošen zauzetošću za svjedočenjem Riječi i Svjetla, sav se koncentrira na svoje poslanje. Zato nije raspršen u mnogo čemu, niti se u poniznosti izmakao da od nikoga ništa ne traži, nego jednostavna i skromna života upravo želi ljude usmjeriti na dobro, potaknuti ih da se konačno obrate.

Ivan ne nastupa iz deficita: ni iz materijalnoga nemanja ni iz duhovnoga siromaštva ni iz manjkavosti društvenoga ugleda, nego iz bogatstva poslanja Kristova preteče. Ivan ne djeluje iz kompleksa ni više ni manje vrijednosti, ni iz kakvog osvojenog položaja koji bi ga uljuljao u oholu samodostatnost niti iz poraza i gubitka koji bi ga učinili ogorčenim trkačem za sve većim dokazivanjem i skupljanjem tuđih pohvala. Sabran na bitno, zahvaćen Božjim poslanjem, Ivan svoju službu preteče i krstitelja proročki posreduje gluhima za Božju Riječ i slijepima za Božje Svjetlo. U tome je bit pripreme puta Bogu, uvjet obraćenja i prepoznavanja Krista koji je već došao i proglasio vrijeme Božje nečuvene milosti.

Fra Ivan Šarčević