Isusovo uskrsnuće između vjere i nevjere

Žene na grobu (Vladimir Blažanović)

Isusovo uskrsnuće između vjere i nevjere

Uskrs i Uskrsni ponedjeljak

Mt 28,8-15

Redovno pod misama čitamo kratke ulomke evanđelja izvađene iz šireg konteksta, iz veće cjeline a koja je važna za bolje razumijevanje saslušanoga. Tako je i s izvještajima o utemeljujućem događaju kršćanske vjere – s Isusovim uskrsnućem. Tako je i s današnjim ulomkom o ženama na grobu i glavarima svećeničkim, o dva stava – vjeri i nevjeri prema Isusovu uskrsnuću.

Matej Evanđelist opisuje kako su glavari svećenički i farizeji nakon Isusove smrti na križu i polaganja njegova tijela u grob, otišli upravitelju Pilatu i zatražili da pošalje više vojnika da osiguraju grob, jer je – kazali su – onaj “varalica”, misleći na Isusa, za života još rekao da će uskrsnuti. Htjeli su da Isusovi učenici ne bi ukrali tijelo i onda širili priču o uskrsnuću. Vjerojatno sit njihovih zanovijetanja, Pilat je uvažio molbu i prepustio im da čine što hoće. Oni su, piše dalje Matej, otišli, zapečatili grob i pojačali stražu.

A onda se događa nešto nesvakidašnje. Ujutro prvoga dana u sedmici, dolaze Marija Magdalena i druga Marija pogledati grob. Uto stiže Božji anđeo i s njime potres. Strah obuzima stražare, oni postaju bespomoćni, beznačajni pred Božjim zahvatom. Božji anđeo otkotrljava kamen s groba i govori ženama da Isusa unutra nema. Kaže im: “On nije ovdje! Uskrsnuo je kako je rekao.” Žene dobivaju nalog da jave Isusovim učenicima da idu u Galileju i onamo će ga vidjeti. Matej s Božjim anđelom želi kazati da je sve što se s Isusom događa jedino u prostoru Božjega a ne ljudskoga djelovanja: i potres, i kotrljanje kamena, i prazan grob, i uskrsnuće. Nitko, ni glavari svećenički, ni stražari, ni Isusovi učenici nemaju nikakav utjecaj na to da je Raspeti živ.

Žene, obuzete strahom i velikom radošću, kreću s groba javiti učenicima da je Isus uskrsnuo. I dok su tako išle, dolazi im Isus ususret. One mu u strahu i radosti obujmljuju noge. Isus im govori da se ne boje nego da idu i jave njegovoj braći da pođu u Galileju. Sve je prema Mateju Evanđelistu usmjereno k Isusovom ukazanju učenicima u Galileji, onamo odakle je sve i krenulo, onamo gdje ih je Isus sabirao i gdje su najviše djelovali. Isus će, opet prema Mateju, u tom posljednjem susretu reći svojim učenicima da je on vladar svijeta i kao takav da ih šalje po svem svijetu da od svih naroda učine njegove učenike i da ih krste. Posljednja riječ, posljednja poruka Matejeva evanđelja Isusove su riječi obećanja: “I evo, ja sam s vama u sve dane – do svršetka svijeta.”

No, vratimo se uskrsnuću. Evanđelisti različito opisuju događaje vezane za Isusovo uskrsnuće. Nijedan, međutim, ne opisuje sam događaj uskrsnuća, ali svaki naglašava svjedočanstva žena i kasnije učenika da su susreli Raspetoga Isusa. Matej Evanđelist naglašava kako su žene odlazeći s groba po anđelovu nalogu susrele Isusa. U njih se, piše Evanđelist, miješao strah i velika radost. Radost zbog doživljaja nečega izuzetno velikog, dobrog i svetog. Radosne su jer se potvrdila njihova vjera da je nemoguće da nepravda, križ i smrt u Isusovu životu imaju posljednju riječ. Bog nije Bog mrtvih nego Bog živih. Bog ne dopušta da pravednik umre. Raspeti je živ. No, osjećaju i strah, jer ih tajna uskrsnuća nadilazi, jer je u konačnici nepojmljiva. Osjećaju strah, jer pitanje je hoće li drugi povjerovati u njihovo iskustvo i povrh svega kako će na njihovu poruku reagirati vjerski poglavari, religijski i politički moćnici. Zbog svoje radosti mogu loše proći, slično Isusu.

Sve što se oko Isusa događalo, posebno uskrsnuće, koncentrira se oko pitanja vjere i nevjere u njega i u njegovo poslanje. Tako nam i današnje evanđelje, s jedne strane, ističe da su žene povjerovale anđelovoj riječi, dok su, s druge strane, glavari svećenički i starješine naroda ostali zatvoreni za ikakvu mogućnost da je Isus živ. S jedne strane vjera žena, s druge strane nevjera vjerskih poglavara i njihovih slugu koji Isusa nazivaju varalicom. Služe se svim sredstvima da utišaju radosnu vijest. Obmanom i velikim novcima (u spletkama i novcu je njihova moć!) potkupljuju stražare da šire vijest da su Isusa iz groba ukrali njegovi učenici dok su oni spavali. Oni će i s upraviteljem, s Pilatom, varanjem srediti da ne dođe do kazne jer su vojnici “zaspali” na straži.

Do koje je mjere vjera žena očvrsnula u susretu s Isusom govori i to da one odmah kreću s

Marija Magdalena na grobu (Giotto)

groba i odlaze javiti učenicima da će Isusa sresti u Galileji. No, do koje mjere je ta ista vjera i krhka govori Matejeva slika da žene padaju nice pred Isusom i obujmljuju mu noge. One time priznaju da ne mogu ništa učiniti bez Isusa. Žele ga zadržati, žele da on ostane s njima. Vjera traži sigurnost, opipljivu, materijalnu sigurnost, hoće tjelesnu prisutnost Isusa. Vjernici traže Božje lice, Božju opipljivu blizinu. U vjeri uvijek ima ima straha, jer se vjera ne temelji na vlastitim snagama nego na posvemašnjem pouzdanju u Isusa, u Boga koji je Duh i kojim ne može nitko raspolagati po volji. Žene se boje i onih koji imaju moć i vlast, onih koji su Isusa osudili i dali razapeti, da im se slično ne dogodi.

Vjera, dakle, ne lišava čovjeka svih bojazni. Zato prvo što anđeo, Božji glasnik govori ženama jesu riječi: Vi se ne bojte! I Isus, prije poslanja žena njegovoj braći, također kaže: Ne bojte se! Matej posebno naglašava kako je strah velika kušnja za vjeru, strah od Božje tajne, strah od svoje nemoći te nikako na zadnjem mjestu strah od moćnih i nasilnih ljudi. Sjetimo se da Matej počinje svoje evanđelja anđelovim govorom Josipu u snu, u vrijeme Isusova rođenje, da se ne boji uzeti Mariju za ženu. Tako do uskrsnuća kao novoga života, Matej a i drugi evanđelisti svoje razumijevanje vjere u Boga uvijek vežu uz zahtjev da se učenici/vjernici ne straše, da svoje pouzdanje posve izruče u Božje ruke. Isus je stalno govorio učenicima da se ne budu tjeskobni, da ne budu malovjerni, da ga ne zataje. Sva Isusova pouskrsna ukazanja učenicima započinju također pozivom da se ne boje i darivanjem mira.

Žene su povjerovale. Glavari svećenički, starješine naroda i njihove sluge, oni glavni u vjeri, nisu povjerovali. Nemojmo prebrzo zaključivati kako su ovi bili tvrdokorni bezbožnici. Uvidimo i priznajmo da smo i mi današnji kršćani sličniji glavarima svećeničkim i starješinama nego ženama. Nisu ovi ljudi bili nevjernici. Bili su to vrlo pobožni ljudi. Neki od njih čak u iznimnoj mjeri ljudi molitve i pokore. Ovdje se ne radi o bilo kakvoj nevjeri, o suvremenom ateizmu koji, u različitim formama, niječe postojanje Boga ili posve uklanja pitanje Boga. Ovdje se ne radi o nijekanju Boga, nego o nevjeri u srcu vjere. Ovdje se priznaje Boga, čak se djeluje u ime Boga. Oni su i raspeli Isusa s čvrstom vjerom kako čine boguugodno djelo. Riječ je o tome da su glavari svećenički više vjerovali u sebe, u moć svoje sile i novca nego u Božju milosrdnu snagu. Oni su molili i prinosili žrtve Bogu, ali su uza svoga boga vezali nasilje, varanje, potkupljivanje. Nisu povjerovali u Isusa, u njegovu poruku o Božjem kraljevstvu. Nisu povjerovali u Boga Oca svih ljudi, u Boga ljubavi i praštanja i za neprijatelje, nego u boga svoga pravovjernog sistema, svoje pravde i svoje pobožnosti.

Doista je važno zastati i priznati da nismo različiti od onih ljudi koji nisu povjerovali Isusu pa onda ni njegovom uskrsnuću. Ne čudimo se i ne odgonimo od sebe subverzivnu misao o sebi, o svojoj nevjeri. Priznat ćemo mi, zacijelo, uskrsnuće. Htjet ćemo i prodrijeti u tajnu toga događaja, ali u cjelinu Isusova života i poruke nećemo. Poput Isusovih protivnika i nama je daleko lakše povjerovati u Božje čudesne zahvate, u njegovu smrt, nego u Isusovu životnu poruku nenasilja i ljubavi. Lakše je čak povjerovati u čudesno uskrsnuće kao Božji zahvat nego se prepustiti Božjem zahtjevu ljubavi i praštanja prema bližnjemu u svojoj sredinni, osobito prema neprijatelju. Lakše je, daleko lakše, vjerovati da ovim svijetom upravlja zlo i loše, nego dobri Bog. Lakše povjerovati u boga osvete i u svijet osvete, nego u Boga bezgraničnoga milosrđa.

Za razliku od Isusovih protivnika mi, dakle, ipak vjerujemo u Isusovo uskrsnuće, ali poput njih teško nam je povjerovati ili čak ne vjerujemo u ono što je sve prethodilo uskrsnuću, u čitav Isusov život i u njegovu temeljnu poruku – u poruku ljubavi s križa za sve ljude. I mi se vodimo svojim prirodnim nagnućem za silom i moću, sve do đavolskog uvjerenja i oholog priznanja Boga i njegova postojanja, ali kada je u pitanju javno djelovanje i uređenje naših odnosa, onda nam milosrdni Bog ne treba, nego jedino naš bog osvetnik, bog potvrde naše uske, nasilne i nepravedne pravde. Uostalom, lakše je vjerovati u Isusovo uskrsnuće nego ono što ta ista vjera podrazumijeva: vlastito obraćenje, uskrs u srcu života. I mi se vodimo onim što je teolog kazao: “Zar nije tako strahovito ljudski željeti pobijediti, satrti protivnika, gledati ga pod svojim nogama ponižena, budalu, slušati kako cvile oni moćni i nasilni, samozvani pravedni, oni umišljeni mudri, podrugljivci i cinički sumnjivci? Tko to ne bi barem potiho poželio? Ta sva povijest kroči putovima sile, i tko je ne bi koristio ako mu je konačno pri ruci?” (Što ako vjerujemo u uskrsnuće? – V. Bajsić, Kana 4/1982). Tako smo u posljedicama vjere jednaki s Isusovim protivnicima i neprijateljima.

Na primjeru žena kod groba kazali smo da je strah najčešći i najbliži pratitelj vjere. Možda je to čovjekov najveći strah. Puno je ljudi koji se boje povjerovati. I bezbrojni su razlozi straha i različiti su strahovi. Postoje mali i veliki strahovi, razložni i bezrazložni. Strah od nepoznatog, strah od moćnog protivnika i zla, strah od naše vlastite slabosti. Strah za sebe i za naše najbliže. Ako uzmemo i u vlastitom životu sve naše bitne odluke su popraćene strahom hoćemo li uspjeti, hoće li se sve ostvariti kako treba. Iz straha od budućnosti, od straha kako će se drugi ponašati, ne usuđujemo se odlučivati, nego prepuštamo drugima da nama upravljaju. Iz straha ne uzimamo život u svoje ruke. Obuzima nas strah kakvi ćemo ispasti kod drugih. Strah nas čini nepokretnima, zaustavlja naše korake ili nas čine agresivnima, obranašima svoje neupitnosti do paranoje, sve do strahovitih i opakih laži i nasilja nad nevinima.

U strahu za sebe većina ljudi svojim snagama i raznim trikovima želi otjerati ili svladati strah, i onaj najveći – strah od vjere. Jer vjera znači ostavljanje sebe i izručenje Drugome bez bojazni za sebe. Kad je Isus tražio od svojih učenika da postanu kao djeca, nije mislio da oni tjelesno budu djeca, nego da djetinjim pouzdanjem povjeruju u njega, u Boga, da svoj strah izruče u Božju uskrsnu snagu. Nikada dokraja da prihvatimo da se kod vjere ne radi najprije o vjerovanju u pojedine formule/članke vjere, u pobožnu praksu molitve i pokore, nego povrh svega i najprije o povjerenju, o totalnom pouzdanju ne u sebe nego u Drugoga, u Isusa Krista, u Boga kojega je on posvjedočio svojim životom i koji na iznenađujući način upravlja i našim životima.

U vjeri koja se želi lišiti svoga straha žene obujmljuju Isusu noge, jer znaju da ne mogu same, znaju da se moraju uhvatiti daleko jačega od njih. Zato i mi molimo da Bog umnoži našu vjeru. Naša je vjera uvijek mala, uvijek strašljiva, uvijek smo nešto tjeskobni. Zato Isus govori da će biti s učenicima, s nama, do svršetka svijeta. Isusovo obećanje da će biti s učenicima, ne znači međutim da će Isus vidljivo hoditi uz čovjeka niti odlučivati sve za nas. Isus, zapravo, nikada ne oduzima osobnost, nikada čovjeka ne lišava slobode. Bog čovjeku ne preuzima odgovornost i odluku. S vjerom je doista tako da se čovjek izručuje neizvjesnosti kao da se nalazimo posve sami.

S druge strane, za razliku od žena, svjedokinja Uskrsloga, i njihova straha, kod glavara svećeničkih, starješina i farizeja najgora kušnja vjere je veća vjera u sebe nego u Boga. Radi se o miješanju ljudskih mudrovanja, moći, sile, novca i vlasti s vjerom u Boga. Zato mnogi od nas samo riječima govorimo da vjerujemo, ali se nikada dokraja nismo pouzdali u Boga. Pouzdajemo se u razne druge stvari i ljude, ideje i ideologije, u moć novca i našu sposobnost varanja. Zato često kalkuliramo i lažemo. Na taj način se vjera izokreće u svoju suprotnost. Od vjere u Boga, u Isusa, tražimo da ljudi nama vjeruju, da vjeruju u naše projekte. To radimo i mi svećenici. Kao da nismo poslani da ljudi vjeruju u Isusa, nego sve činimo, služimo se i Isusom i Bogom, da ljudi nama povjeruju, u nas grešne, nemoralne i potkupljive ljude. Pa to rade i današnji moćni crkveni poglavari, svećenici i duhovnici, nasilni vjernici, koji svoju vjeru stavljaju drugima za jedini uzor, koji se grade čuvarima i policajcima vjere, koji druge “utjeruju” (pa i ubijaju!) u svoju uskoću sve pod krinkom pravovjerja. Koji svoje zlo, svoju moralnu mizeriju i svoju “pravdu” proglašavaju Božjom pravdom i nasilno je nameću drugima.

U evanđeljima o Isusovu uskrišenju imamo dakle dva stava u vjeri: strah i oholost, u konačnici vjeru i nevjeru. Kao što su žene povjerovale, radosne dopustile da Isus odgoni njihov strah, drugi stav prema vjeri je oholo nepovjerenje glavara svećeničkih i starješina, odnosno uzdanje u sebe i u redovni zli tijek povijesti – nevjera unutar same vjere. Ne zaboravimo i žene i glavari su bili vjernici. Glavari svećenički su se iz vjere zatvorili za mogućnost novoga života. Oni su Isusa čak proglasili varalicom. Trajno se kroz povijest ponavlja da zapravo stvarne varalice nazivaju svojim imenom onoga tko to nije. Isus nije bio varalica. Zamijetimo iznova da nije bilo tko nazvao Isusa varalicom, nego profesionalni vjernici, svećenici, pobožni farizeji i učeni ljudi u vjeri. To je kušnja svih vjernika. U svojoj preuzetnoj nadmoći oni se ne sastaju s Isusom, s Bogom, nego stvaraju zabune, pometnje i svađe, obmanjuju i iskrivljuju istinu, lažu. Oni nemaju savjesti, ne mogu se pokajati. Njihov bog je bog nasilja i odmazde. Hrane se osvetom, stvaraju od svojih obitelji i zajednica teatre osvete, potkupljivosti i zlobe.

Valjalo bi zastati usred naše povijesti, danas, usred vjere između straha i nasilja, bojazni i varanja, sumnje i potkupljivanja. Valjalo bi zastati i preispitati se gdje smo mi, svatko osobno. Što upravlja mojom vjerom, mojom ljubavlju, mojim životom: strah ili sila, vjera u Boga ili vjera u sebe, vjera u Isusa ili novac?

Vjera u Isusovo uskrsnuće vjera je u Božji ničim uvjetovani slobodni i milosrdni zahvat. Bog nije dopustio da trijumfira zlo i nasilje, ali ne varanjem i nasiljem, ne pobožnim obmanama ni novcem, nego križem i ranama, dobrotom i milosrđem, ljubavlju i praštanjem u Sinu Isusu, našem bratu i spasitelju. Ako se, međutim, u mome životu ništa ne bude mijenjalo na bolje, ako i dalje budem lagao i petljao, ako i dalje budem smišljao osvete nad protivnikom i neprijateljem, ako i dalje budem miješao vjeru u Boga sa silom i novcem, trikovima i obmanama, uzaludna je ta vjera: badava je Isus živio i umro, badava je uskrsnuo. Tada će opet trijumfirati bezboštvo u srcu vjere. Tada će se ovaj svijet, moj i naš jedini svijet, moja i naša obitelj i zajednica, umjesto radosti novoga, uskrsnog života, urušavati u sve gore nepravde i laži, patnje i nedužne smrti. Vjera u Isusa, vjera je koja napušta strah i odriče se zle moći nad ljudima.

Sretan vam Uskrs!

******************

Mirni produžetak Uskrsa

Uskrsni ponedjeljak

Mt 28,8-15

Uskrsni je ponedjeljak. Danas je mirnije. Spremali smo se kroz korizmu a naročito kroz Veliki tjedan. Jučer smo nastojali primjereno svetkovati Gospodinovo uskrsnuće, Božju obnovu života iz smrti. Jučer smo bili svečarski raspoloženi, možda na trenutke i nervozni kako će sve proći, jeli smo blagoslovljenu hranu i drukčije smo se obukli za slavlje dana Gospodnjega. Dana od kojega su sve nedjelje nedjelje, završetak i početak, punina i izvor sedmice, naših svakodnevnih dana.

Danas smo tiši, suzdržaniji. Danas nas još jednom pohađa smisao svih događanja zadnjih dana kojih smo se spominjali: Cvjetnica – svečani Isusov ulazak u Jeruzalem, pa u četvrtak posljednja večera, pa na petak povlačenje Isusa po sudištima i po putu križa, sve do razapinjanja i ponižavajuće smrti. U subotu, dan šutnje i groba. I onda, od subote navečer, događaji i vijesti, simboli i poruke, obredi i pjesme sustižu jedni druge: Bog je uskrisio mrtvoga, Raspeti je živ; pa onda čestitke i dobre želje. Danas se uspostavlja ravnoteža, završetak i sabiranje velikih dana i lagani ulazak u svakodnevicu, međuprijelaz u običnost.

Ovaj dan ima nešto što bismo mogli nazvati unutarnjom molitvom, onom iz dubina, bez puno riječi, onom u kojoj Bog unosi red u naše živote, smiruje nas, preslaguje važnosti naših doživljaja, naših križeva i patnji i sumjerava ih s Isusovim. Ovo je dan kada i nama kao ženama – koje još nisu svjesne što im je anđeo rekao na grobu pa odlaze s groba u strahu i nesnalaženju – prilazi Isus i pozdravlja s običnim: Zdravo! Ovim običnim pozdravom kao da govori: uspravite se, glavu gore! A žene odmah iskazuju poštovanje Isusu, obujmljuju mu noge, poklanjaju mu se. One bi zadržale Isusa, jer vremena su nesigurna, ljudi utjeruju strah ljudima, budućnost je neizvjesna; potrebno je imati nekoga za koga se možemo čvrsto uhvatiti. A Isus to ne dopušta. Govori im da se ne boje, nego neka idu ljudima, njegov braći, onima koji su se zatvorili u strah, i neka ih pozovu u Galileju, u svakodnevicu, na starim mjesto odakle su otišli, ondje će ga sresti. Isus će biti s njima u običnostima njihovih dana, i baš od te običnosti činiti posebno vrijeme, novost života.

Također, ovo je dan, obični dan kada se osim vjere nastavlja i nevjera, i sumnja i potkupljivanje. Vlast nastavlja svoje. Glavari svećenički i starješine – piše Matej – nastavljaju podmićivati vojnike, svoje sluge, da krivo preusmjere uskrsnu poruku, da sve ispadne namještaljka i konstrukcija Isusovih učenika. Ljudi se ne mijenjaju tek tako. I najsnažnija poruka života teško stiže i mijenja dosegnuta i utvrđena mišljenja i ponašanja.

Ovo je za vjernike dan tihe zahvale: za dar postojanja, za bližnje, za iskustvo da se u životu ne može sve proizvesti svojim sposobnostima i domisliti svojim umovanjima; dan slutnje da je moguće još za ovoga života uskrsnuti na novi početak. Tko je zahvalan iz uskrsne nade, kao da dvostruko živi, sigurnije se kreće među ljudima, ne ide kroz život sa strahom i ugroženošću. On ne prkosi, ne gradi ograde oko utvrde svoje osobnosti, ne sitničari, ne nameće se kao mjera stvari, nije neupitni arbitar ali ni neodgovorni bjegunac iz problema. On ukazuje na onoga koji je viši od njega, i svojom krhkošću veliča onoga koji slabost preokreće u dostojanstvo i s njime mijenja i sebe i okolnosti oko sebe.

Tko zahvalno živi iz svjedočanstva novoga života, probuđena iz najgoreg prezira i smrti, on mirnije prihvaća poplave svakodnevnih vijesti i medijskih iznenađenja, ne gubi glavu kad se svjetina oko njega razjari, kad se i prijatelj preuveličano razgnjevi; ne povodi se za prijetnjama, ne dopušta se ucijeniti ni potkupiti od moćnih glavara i njihovih slugu. Onaj tko je zahvalan iz darovane novosti života, ne zapetljava se u nervozu pred problemima, smrtno ne tuguje nad svojim razočaranjima, zabludama i obmana. On ih ne krivotvori, on se izručuje zadnjoj nadi spasa. On vedro živi, ne bez briga, ali te brige opušteno nosi i strpljivo svladava.

Iz radosne zahvalnosti za Božju darovanu ljubav u uskrslom Isusu vjernik polazi na svoj svagdanji put, pohađa svoje bližnje, živi solidaran s njima u običnosti radnih dana i posreduje im poruku da grijeh i zlo, poraz i smrt nemaju zadnju riječ. On svojim bližnjima kaže: Zdravo, uspravite se, hajdemo dalje, nastavimo i sebe i bližnje oslobađati straha. Bog novog, slobodnog, uskrslog života nenametljivo se nudi našim danima, običnim danima, našim susretima i odnosima. Ne pokraj groba, ni pri ranama i povredama prošlosti, ni u gorčinama i nevoljama, ni u strahu od drugih ni u depresivnoj nemoći, nego u svakodnevici novih iskoraka produžava se uskrs. Zahvalnost za Uskrsloga, početak je nove povijesti.

Sretan vam Uskrs!

Fra Ivan Šarčević