Isusove riječi neće uminuti
XXXIII. nedjelja kroz godinu
Mk 13,24-32
Ima tekstova u Svetom pismu koje nije lagano razumjeti a onda ni tumačiti. Tako je i s današnjim malim odlomkom iz Markova evanđelja o zadnjem danu zemlje i ljudske povijesti, o danu kada će se pojaviti Sin Čovječji, Isus Krist. Teškoća leži u velikoj vremenskoj distanci između Marka Evanđelista, njegove zajednice i nas, naše kršćanske zajednice, koja danas čita i sluša njegov tekst. Marka su zacijelo razumjeli kršćani u Rimu kojima je pisao. A nama je u našim prilikama i našim ljudskim moćima ostavljeno da na svoj način, nastojeći ostati vjerni tekstu i njegovoj poruci, sagledamo koliko se ona nas tiče.
Marko dakle piše kršćanskoj zajednici u Rimu pod iskustvom strašnoga četverogodišnjeg rata kada su Rimljani hametice porazili židovski narod, razorili Hram, grad Jeruzalem i sve židovske utvrde, kada su u doslovnom smislu one što nisu ubili rastjerali po svem svijetu (dijaspora) tako da su se u svoju domovinu počeli vraćati tek skoro dva tisućljeća kasnije, prvih desetljeća 20. stoljeća. Strahote toga rata i neopisive katastrofe vjerojatno su, kako smatra većina tumača ovoga Markova teksta, poslužili i Marku i drugim evanđelistima da u tim slikama opišu kraj svijeta ili kako mi uobičajemo kazati – „sudnji dan“.
Odista, ljudi koji su preživjeli strašne prirodne katastrofe, potrese, poplave, uragane; ljudi koji su u nedavnoj prošlosti doživjeli i proživjeli, na primjer, strahote Srebrenice, Vukovara, Sarajeva, Dubrovnika, logora…, najčešće zašute i jednostavnu kažu, bilo je to kao kraj svijeta. A za mnoge to stvarno i jest bio – dan bez povratka.
Ono što i ovaj i drugi svetopisamski tekstovi na ovo temu govore, mogli bismo sažeti u nekoliko točaka. Ponajprije se govori da čovjek i njegov svijet, ova zemlja i povijest, imaju svoj otajstveni početak i svoj kraj. U kakvim god se slikama taj kraj (eshaton) opisivao, on je za Bibliju i biblijsku objavu siguran. On će se nepobitno jednom dogoditi. Isus, koristeći usporedbu sa smokvom, upozorava svoje učenike da kroz svoj život prepoznavaju „znakova vremena“, da ne žive uspavano pred mogućim kataklizmama i katastrofama, pred neočekivanim i nenadanim njegovim dolaskom. To se odnosi kako na neznanje o čovjekovoj pojedinačnoj smrti tako i na neznanje o skupnom ili sveukupnom kraju čovječanstva.
U ovom se Markovu tekstu također veli kako će Isus, preko svojih anđela, sabrati svoje izabranike. I kakva god se slika upotrebljavala o zadnjem danu, uvijek je riječ kako će jedni biti izabrani (nagrađeni) a drugi odbačeni (kažnjeni). No, ništa se ne kaže precizno tko su ti, odnosno, govori se o tome kako će ljudi koji vjeruju u Boga i njegova Pomazanika (Krista) i čine dobro ljudima biti spašeni, ali konačni sud nema nitko od ljudi. Sud je u Božjoj slobodi.
Treba kazati kako su ljudi kroz čitavu povijest a i danas skloni praviti nebeski raspored, klasificirati ljude što će s njima biti nakon ovoga života. Ima onih koji bolje „poznaju“ nebesku geografiju i Božje stanove, nego tko to i kako živi u susjednom stanu ili kući. Naravno, Bog ima zadnju riječ – to poručuju svi tekstovi i oni najapokaliptičniji iz Pisma. I Bog, iako posve uvažava ljude i naše prosudbe, naše raspoređivanje duša i dijeljenje pravde, neće se u konačnici voditi našim i najskrovitijim mišljenjima i prosudbama. Bog ostaje božanski Bog, iako je postao posve ljudski, iako beskrajno ljubi čovjeka, pa se objavio – do neraspoznavanja – kao pravi pravcati jedan od nas u Isusu iz Nazareta.
Na sličan način Markovo evanđelje govori da nitko ne zna, ni ljudi ni anđeli, kada će taj zadnji, sudnji dan biti. Isus i za sebe kaže da ne zna. Taj dan i čas jedino su poznati Ocu. Neki tumači ovoga teksta kažu da je Isus znao, ali nije htio to priopćiti ljudima. Ostaje otvoreno. Sigurno je: ljudi ne znaju i ne mogu znati za taj dan i čas. Oni su pridržani Bogu. Zato iznenađuje da se i danas neki kršćani, inače skloni navlačiti mračno, tjeskobno, apokaliptično lice koje nema veze s otkupljenim licem Isusovih učenika, upuštaju u razne prognoze i računice, razne horoskopske, magijske radnje i umišljaje oko sudnjega dana. Kršćani nisu prognozeri kraja vremena. Oni ga budni očekuju.
Ono što u konačnici poručuje Isus u današnjem Markovu evanđelju jest činjenica kraja svijeta koji je poznat samo Bogu. Taj se kraj uprizoruje slikama prirodnih i ratnih katastrofa koje se ipak mogu predvidjeti slično kao cvjetanje smokve. Taj dan, bio on dan vlastite smrti, neke kolektivne katastrofe ili propast čitava svijeta treba dočekati budno i čestito u vjeri. Toga će se dana pojaviti sam Isus Krist. A do toga dana, koji za pojedinca može biti prije sveukupnoga konca, sutra ili sad, treba uvažiti Isusovu riječ kako sve može proći ali njegove riječi neće – one su neprolazne vrijednosti, one su vječne.
U Isusovim riječima leži posljednja sigurnost vjernika. One su sigurni putokaz u teškim vremenima kada se enormno zlo obruši na pojedinca, njegovu obitelj, čitave zajednice, kada se skoro ništa ne vidi u budućnost. One su utvrda u vremenima kada se ruše carstva i režimi, republike i entiteti. Nema te situacije u kojoj se Isusove riječi mogu suspendirati i proglasiti nevažećim.
Isusove riječi su sigurni oslonac u vremenima svakovrsnih lažnih proroka koji prijete katastrofama i kaznama, propašću i sudnjim danom. To su riječi koje ne plaše, ali zahtijevaju ozbiljnost i budnost, djelovanje i angažman u ostvarenja Božjega kraljevstva i uvijek većega čovještva po Isusovu primjeru.
Isusove riječi su, u konačnici, utjeha u umorima i nerazumijevanjima, bolestima i patnjama, progonima i ostavljenostima. Dok izvana bjesne oluje, dok se zemlja prolama od ljudskih osuda i krikova, dok se svaki čas lije krv i zlo zaglušuje biosferu, dok se svakodnevno sudaramo s ljudskim zakazivanjima, lažima, odustajanjima i onih najbližih, dok sami padamo u nedosljednosti i grešnost, Isusove riječi – tiho ali moćno – tješe i poručuju: Ne boj se, ja sam s tobom! One su uvijek aktualne, nikada neće uminuti, nikada proći.
Fra Ivan Šarčević