Isus ne traži tuđe bogatstvo sebi

Isus ne traži tuđe bogatstvo sebi

Mk 10,17-30

XXVIII. nedjelja kroz godinu

Kroz sva evanđelja Isus upozorava svoje suvremenike, a ponajprije svoje učenike, na neka iskušenja u ostvarenju Božjega kraljevstva a time i na zapreke u nasljedovanju njegova evanđelja: oholost i dvoličnost u vjeri, oslanjanje na čuda i lakovjerno ophođenje s tajnom Boga, strah i malovjernost, mržnja i neopraštanje, laž i nezahvalnost… U današnjem Markovu evanđelju govori se o još jednoj iznimno teškoj zapreci za nasljedovanje Isusa – o bogatstvu. Evanđelisti izvještavaju da je Isus mnogo puta i na razne načine ukazivao na zavodljivost bogatstva: od onih oštrih riječi “jao vama bogataši”, preko događaja o udovičkom novčiću, priči o siromašnom Lazaru, o tome da se ne može služiti dvojici gospodara – Bogu i bogatstvu i sl., sve do ove današnje slike da će lakše deva proći kroz iglene uši nego bogataš u Božje kraljevstvo.

Današnje evanđelje govori kako je “netko” dotrčao Isusu na put, klekao preda nj i zapitao ga: “Učitelju dobri, što mi je činiti da baštinim život vječni?” U prvi tren Isus, vjerojatno iznenađen naglim pitanjem, pravi distancu od pitaoca. Govori mu, a time i drugima, da se ne razmeće riječima o dobroti i pohvalama, jer samo je Bog dobar. Zatim ga upućuje na izvršavanje zapovijedi drugoga dijela Dekaloga – onih zapovijedi koje se odnose na druge ljude i bližnje. Ovaj odgovara da je to sve vršio i obdržavao od mladosti. I tu nastaje obrat Isusova pristupa prema namjerniku tražitelju. Veli se da ga Isus tada “pogleda i zavoli”. U tim riječima sadržana je Isusova potvrda da je ovaj čovjek imao moralne i vjerničke pretpostavke da bude njegov učenik pa mu upućuje posljednji ali iznimno veliki zahtjev: “Jedno ti nedostaje! Idi i što imaš, prodaj i podaj siromasima pa ćeš imati blago na nebu. A onda dođi i idi za mnom!”

I zapamtili smo, ovaj se čovjek na to smrknuo te se bez ikakve rasprave i opravdavanja udaljio od Isusa žalostan, jer je imao velik imetak. Smrknutost i žalost života vjerojatno su i nagnali ovog iznimno moralnoga vjernika da pita Isusa što treba činiti. A trebao je za puninu samo jedno, no jedno, za njega tako zahtjevno i nesavladivo. I ovdje je riječ o pozivu. A pozivi su različiti, osobni. Isus ne poziva sve isto. I ne traži od svih isto. Zakeju i Mateju nije kazao da moraju sve prodati i darovati siromasima, ni Marti i Mariji. Ovo je poziv onima koji traže puninu i koji imaju iskustvo da ih ni dosljedno ispunjavanje zapovijedi ne usrećuje.

Ovaj poziv je zapravo ono što radikalno razlikuje Isusa od svih svjetovnih vođa i religijskih demagoga. Svjetovne vođe pozivaju, bolje kazano najčešće zavode ljude da ih slijede i pod lažnim obećanjima kako će se slušanjem njih i podložnici obogatiti ili poput njih steći ugled i moć. A ustvari samo se oni bogate. Da to postignu, oni od svojih poslušnika, posve suprotno od Isusa, traže ratobornost, laktanje, laganje, podmićivanje, osvetoljubivost. Nije Isus, naravno, protiv bogatstva niti hoće da svi ljudi žive siromašno, bez obitelji i kuća, bez zaposlenja, putujući i propovijedajući. Isus postavlja visoke ideale i zahtjevne ciljeve kao mjerilo svakoga života. Ne postupa Isus ni kao izopačeni religijski demagozi, crkveni menadžeri i duhovni opsjenari koji za “nasljedovanje” nude laku robu, jeftin (sakramentalni) servis i “jeftinu milost”; umjesto da traže da njihovi “navijači” dijele svoje bogatstvo sirotinji, oni pljačkaju ili dvolično potkradaju siromašne i tako se bogate na njihovim bolestima i nesrećama. Isus za sebe ne traži ništa, osim da se praznih ruku, nenavezani ni na što “ide za njim”.

Koliko su Isusovi učenici bili iskreniji u vjeri od nas danas, može se uočiti u nastavku Markova teksta, u riječima da se na Isusovo usporedbu o devi i bogatašu i na dva njegova upozorenja o teškom spašavanju bogataša, njegovi učenici “snebivahu”. Snebivanje je tjeskoba, nemoć i nijemost pred vlastitom neljudskošću i mogućnosti trajne propasti. To je iskustvo, međutim, gotovo iščezlo iz budne svijesti nas bogatih suvremenih ljudi. Ljudi – koji uživamo, koji se vrtimo oko sebe i sporimo se tko će imati veću vlast i veće imanje, koji smo u svojoj obijesti otvrdnuli i oslijepili za nevolje potrebitih.

Na zabrinutost iskrenih učenika da je po takvom Isusovom govoru onda teško moguće da se itko spasi, Isus odgovara da je pitanje spasenje Božja stvar. On odvraća svoje učenika od posla koji ne spada na njih nego na Boga, ali ih ostavlja u ozbiljnosti zahtjeva da budu budni i oprezni pred zavodljivošću bogatstva, zapravo u jasnoći odluke hoće li ga nasljedovati ili ne. Na taj “tvrdi” Isusov govor javlja se poznati nam učenički prvak, Petar, s pitanjem a što će biti s njima koji su učinili baš tako, ostavili sve i pošli za Isusom. Isus odgovara da će sve što su ostavili dobiti natrag, i to ne samo na drugom svijetu, već na ovom, u ovom životu, ali izričito spominje da to nije nikakva lutrija nego životni dobitak uvjetovan stvarnim nasljedovanjem njega i evanđelja ali s progonstvom.

Marko ovdje završava ovaj događaj. Ne znamo kako su učenici primili ovu Isusovu riječ, osobito ono s progonstvom. Povijest kršćanstva, međutim, pokazuje da su u svakom vremenu istinski kršćani bili jedino nekolicina neprilagođenih, nevezanih na bogatstvo i proganjanih zbog svoga Učitelja i evanđelja, dok se većina kršćana kroz čitavu povijest bogatila na siromašnima, slušala i slijedila svjetovne vođe te progonila ljude i druge kršćane samo kako bi povećali teritorij i imetak, novac i ugodu, ugled i moć.

Nije beznačajno da ovaj događaj, skoro u detalje isto, donose i evanđelisti Matej i Luka. No, dok Marko govori da Isusu dotrča “netko”, Matej izvještava o bogatom “mladiću” a Luka o bogatom “ugledniku”. Svaki evanđelist ima svoje razloge i naume. Možda Marko i Luka ne žele imenovati ili ne znaju tko je bio taj čovjek a ukazati na to kako je odnos prema bogatstvu presudno važan za sve ljude u svim životnim dobima. Matej pak izričito govori o mladiću, što nije samo stvar duhovnoga (redovničkog i svećeničkog) poziva, kako se redovito i reducirano tumači ovo mjesto, nego želi poručiti kako je krajnje pogubno ako se mlad čovjek naveže na imetak, ako mu bogatstvo (novac, ugled, moć, vlast…) postanu ono “jedno”, ono osnovno u životu. Time zarana gubi ideale i čitava života ostaje smrknut, žalostan i nemiran u traženju smisla koji mu se već nudi.

Isus poziva na stalnu budnost pred bogatstvom, na obraćenje od bogatstva, na prodavanje i darivanje svoga imanja potrebitima te na hod za njim.

Fra Ivan Šarčević