Evanđelje za “pogane”

EVANĐELJE ZA “POGANE”

IX. nedjelja kroz godinu

1 Kr 8,41-43; Gal 1,1-2.6-10; Lk 7,1-10

U navođenju mnogovrsnih kriza, od ekonomskih do moralnih, čuje se, ali rijetko, da danas vlada kriza vjere u Boga. Ako se ova teška kriza i konstatira, čini se to brzo i površno, odnosno čini se tako kao da se ni vjera ni njezina kriza ne odnose na konkretni život i druge ljude, nego samo na neki “uzvišeni” i “intimni” odnos čovjeka pojedinca s njegovim Bogom. Ako se govori o krizi vjere, barem za ovu priliku, ukratko treba kazati da ona označava mišljenje i djelovanje bez oslanjanja na Boga, još konkretnije, na prosuđivanje i praksu bez oslanjanja na Sveto pismo, Božju riječ i Isusovo evanđelje. Odatle je posve normalno zaključiti da kriza vjere ne znači krizu pobožne prakse. Naime, teška kriza vjere može zahvatiti ljude koji redovno idu u crkvu, mole i poste. Oni to čak i ne moraju osjetiti. Bilo je to i za Isusova vremena. Mnogi njegovi suvremenici živjeli su licemjerno, ne samo u krizi vjere, nego selektivno pa i nevjernički u vjeri. Izabirali su ono što se njima sviđalo a odbacivali ono što im nije odgovaralo.

Ako bismo “Pavlovim evanđeljem”, “evanđeljem za pogane”, kojega tako sigurno i vatreno zastupa u današnjem pismu kršćanima u Galaciji, pristupili sagledavanju naše vjere, onda bismo se našli u vrlo nezgodnoj poziciji. Naime ako bismo Pavlovim načinom pristupili čitanju i razumijevanju prvoga čitanja iz Knjige kraljeva i onda Isusovom evanđelju kojega smo čuli u odlomku iz Lukina evanđelja, zar ne bismo primijetili zastrašujuće odstupanje od onoga što nam ta čitanja nalažu. Krenimo redom:

Kralj Salomon, nacionalni prvak i poglavar izraelskoga naroda, moli za tuđince ako bi se koji našao u hramu da moli u Božjem hramu kojeg je sam Salomon izgradio. Salomon moli Boga da “usliši sve što zaište”. Koliko se samo praktičnih uputa i zahtjeva krije u ovoj kraljevoj molitvi? Kralj nije sagradio hram da od njega odbija tuđince, da u njemu stanuje onaj Bog koji bi bio neprijateljski prema onima koji nisu Salomonove nacije i vjere. Božji hram je otvoren. Božji hram je za molitvu svima. Salomon nije gradio nacionalni hram, nego Božji hram zajedništva svih ljudi. Pavlovim riječima kazano, nije ugađao ljudima i hram nije podizao iz političkih interesa nego iz vjere u Boga. A koliko je naših svetih mjesta, svih vjera, doista sveto, koliko je građeno zbog Boga, koliko ih je otvoreno za strance?

U odlomku iz Lukina evanđelja slušamo kako se Isus našao u Kafarnaumu. Nekom strancu, rimskom satniku, teko se razbolio vrlo omiljeni sluga. I on šalje svoje prijatelje, židovske starješine k Isusu da ga zamole za pomoć, da ozdravi njegova slugu. Delegacija ne kasni nego se upućuje k Isusu i objašnjava mu poseban razloge zašto bi Isus trebao pomoći tražitelju. Satnik je – prema riječima židovskih starješina – volio židovski narod i štoviše sagradio im sinagogu. Kako bi zvučale ove riječi da se primijene na nekoga od naših današnjih satnika i časnika, naših moćnika i poglavara? Nekada se u našoj zemlji pomagalo i smatralo posebnim blagoslovom pomagati komšijama ne samo u izgradnji kuća nego i Božjih kuća, crkava i džamija. Danas, kada sve djeluje da je mnogo više vjere i vjernika, takvi postupci se smatraju izdajom vjere (i nacije). Naravno, ima onih koji to i danas čine: neki da se pokažu, neki da skriju zlu prošlost, neki da (s)kupe što više birača, a neki doista iz vjere i poštivanja susjeda. Sve u svemu pomaganje drugima – sjetimo se prigovora u ratu i dijeljena humanitarne pomoći – gleda se neblagonaklono pa čak i osuđuje. U takvom ponašanju može li se govoriti o stvarnoj krizi vjere, o izdaji nacije ili izdaji evanđelja?

A Isus – vratimo se izravno njemu – na traženje ne oteže, ne postavlja nikakva pitanja o nacionalnoj podobnosti satnika, niti provjerava njegovu vjeru, nego se s delegacijom namah upućuje satnikovoj kući. A ovaj opet šalje prijatelje da Isusu kažu da se ne muči da mu nedostojnom dolazi pod krov, nego mu poručuje da je dovoljno da samo kaže riječ, jednu riječ, i njegov sluga će ozdraviti. I oni se nisu ni susreli. Isus se zaustavlja. Okreće se mnoštvu zadivljen vjerom koju nije našao ni među svojima, u Izraelu. Satnik i Isusu susreli su se u poštivanju, povjerenju i vjeri. Sluga je vjerom bio ozdravljen.

Satnikove riječi izgovaramo, ponavljamo svaki puta na misi prije pričesti: Gospodine nisam dostojan/dostojna da uniđeš pod krov moj. Postale su nam te riječi preveć obične. Postale su nam previše sigurne. I ondje gdje se posviješćuje vlastita nedostojnost i grešnost, često se zaboravlja povijesni kontekst ovih riječi, zaboravlja se njihova svakodnevnica, odnosno naši stvarni odnosi s drugima, tuđima, pa i nacionalnim neprijateljima i religijskim (svjetonazorskim) protivnicima i konkurentima. Ne možemo dostojno primiti Isusa “pod svoj krov”, ako u svoju blizinu ne primamo strance, ako imamo averziju na sami spomen “onih drugih”. Ne možemo se dostojno pričestiti, uzeti udjela u Isusovom životu ako mrzimo druge. Zato, ako danas govorimo o krizi vjere, ne odnosi se ta kriza tek na smanjenu molitvu i na pomanjkanje zanosa u odnosu s nekim samo svojim Bogom, nego na krizu odnosa prema tuđincima kojima je isti Bog Otac.

I mi također molimo Gospodina da rekne samo jednu riječ i ozdravit će duša moja. A od čega je to bolesna moja duša? Zar ne i od one bolesti koja se naziva etnička mržnja i religijska isključivost. I koju to riječ Isus nama danas govori? Konačno, o kojoj se to vjeri i evanđelju zapravo radi, o “ljudskom” ili “anđeoskom” evanđelju, kako bi Pavao rekao, a ne o Isusovom evanđelju za suvremene tuđince, naše satnike i “pogane”? Naše su duše oboljele od ugađanja ljudima. Mi smo kao i Pavlovi Galaćani, zavedeni prešli na neko drugo evanđelje, evanđelje koje i ne postoji, nego je njegova negacija. Mi smo poput Pavlovi Galaćana zbunjeni onima koji ovim Isusovim riječima oduzimaju stvarno značenje, varaju i iskrivljuju, ublažuju ili prešućuju Isusovu poruku. Zato danas živimo u krizi vjere, u krizi nasljedovanja Isusova evanđelja, makar umnažali molitve i duhovne podvige. Zato se danas, upravo u odnosu prema “drugima”, ponajviše očituje vjera u Boga, a koju – usudimo se nedostojni kazati Isusovim riječima – gotovo nigdje ne može sresti, ni u jednom narodu i jeziku.

Fra Ivan Šarčević