Euharistija: kruh za život svijeta

Euharistija: kruh za život svijeta

XX. nedjelja kroz godinu

Iv 6,51-58

I ove smo nedjelje u društvu s Isusom kako ga opisuje Ivan Evanđelist u šestom poglavlju svoga evanđelja. Prošle nedjelje bilo je govora o mrmljanju Isusovih sunarodnjaka na njegove riječi da je on kruh s neba, kruh života. I kao što obično biva, poslije mrmljanja slijede sporovi, prepirke i sukobi. I upravo u današnjem evanđelju to i čitamo: Židovi su se međusobno prepirali, govoreći: „Kako nam ovaj može dati tijelo svoje za jelo?“ I za nas današnje kršćane ta Isusova riječ je kamen spoticanja, i mi se pitamo kako to Isus i njegovo tijelo mogu biti hrana.

Potrebno je, međutim, uvijek iznova imati na umu u kojem vremenu Ivan piše svoje evanđelje. Nije Ivan išao za Isusom i odmah zapisivao što je Isus rekao. Znamo da je Ivanovo evanđelje nastajalo barem 70 godina nakon Isusove smrti na križu. Ivan zapisuje Isusove riječi koje se već nekoliko desetljeća nalaze zapisane u drugim evanđeljima ali se i usmeno prenose u kršćanskoj zajednici. U toj zajednici ima i problema koje Ivan iznosi u svome tekstu. Veliki problem prvoga kršćanstva jest s onom strujom, s onom skupinom kršćana vjernika nazvanom doketi koji nisu mogli prihvatiti da je Isus – kao Božji Sin – stvarno, tjelesno bio raspet i umro na križu. [Doketi su gnostici koji su nijekali materijalnu realnost Kristova tijela i smatrali su da je njegov ljudski život bio samo privid, pričin. grč. dokein=priviđati se.] Oni su smatrali da je to Bog samo prividno učinio – ili da je netko drugi umjesto Isusa umro na križu. Odjeke ovoga shvaćanja nalazimo i danas u nekim religioznim skupinama i mišljenjima, nalazimo i u islamu, u Kur’anu: Odatle nije isključeno, kako neki tumači i kažu, da je skupina doketa možda bila i prognana ili živjela u onom prostoru, na arapskom poluotoku, na kojem će kasnije niknuti islam.

Drugi problem, a povezan s tom nemogućnošću da je Isus bio posve tjelesan, jest i pitanje kršćanske žrtve, euharistije, svete mise kako mi to uobičajeno kažemo. U sukobu sa Židovima Ivan i njegova zajednica naglašavaju da je Isus novi Mojsije, novi Sin Čovječji, štoviše potpuna Božja objava, Božje očitovanje u ljudskom tijelu. Zato je euharistijska gozba, blagovanje kruha i vina, tijela i krvi, novi savez Boga i ljudi u Isusu Kristu. Bog u Isusu Kristu, za razliku i od one, također nebeske hrane, kao što je bila mana u pustinji, nudi potpunu osobu – osobu Isusa iz Nazareta, osobu od krvi i mesa.

Ovaj, za nas teški odlomak Četvrtog evanđelja, kao što je inače poteško Ivanovo evanđelje, želi nam dakle kazati da je Isus Krist punina Božje objave, da je on bio posve zemaljski čovjek, s tijelom (mesom) i svim ljudskim osobinama osim grešnosti. U njemu se događa objava Boga koji nudi odgovor na pitanje smisla, na pitanje ne samo smrti i uskrsnuća, nego i kako uopće proživjeti ovaj život smisleno da bi život bio vječan, ispunjen, sretan.

Ivan naglašava kako nam je za ovaj život potrebna hrana i da je ta hrana sami život, kruh života, štoviše kruh za život svijeta Isus Krist – utjelovljena Božja riječ. Tu leži temeljni naglasak Ivana Evanđelista i prvih kršćana: Isus je kruh za život svijeta. Stoga kada mi današnji kršćani tražimo smisao života ili želimo taj smisao ponuditi svojim suvremenicima, onda to nije ništa drugo i nitko drugi do Isus iz Nazareta. Time ne isključujemo niti niječemo druge putove do Boga, nego svjedočimo da se po našem uvjerenju punina ljudskoga života, punina vjere i ljudskoga zajedništva, ispunjenje svih ljudskih traženja i čežnji ostvaruje u Isusu Kristu.

Euharistija je žrtva i gozba, ona je spomen-čin Isusova darivanja za prijatelje, za sve ljude, za život svijeta kako on to kaže. Odatle nije dobro svoditi euharistiju samo na obrednu dimenziju, samo na kruh i vino, nego je ona sažimanje čitave povijesti spasenja, osobito Božje ponude spasenja u Isusu iz Nazareta.

Istodobno euharistija nije neki individualni i privatistički čin, pobožna vježba čovjeka pojedinca, nego zahvalno slavlje zajednice vjernika koja nikoga ne isključuje osim ako se čovjek sam ne isključi. Euharistija odatle ima snažnu socijalnu, društvenu dimenziju. Ona je sakrament, vidljivo događanje dobrote i milosrđa nevidljivoga Boga. Zato se od nas kršćana, Isusovih nasljedovatelja, traži da dostojno pristupamo euharistiji, svetoj misi, Božjim riječima, Isusovim riječima i njegovu tijelu, dakle pričesti, odnosno čitavoj povijesti spasenja koja svpj vrhunac ima u Isusu. Zato se euharistija veže uz sakrament pomirenja s Bogom i ljudima. Zato se traži da s teškim grijehom ne pristupamo euharistiji, zato se na početku mise sabiremo u šutnji da u Božjoj nazočnosti priznamo konkretne grijehe (mišlju, riječju, djelom i propustom) i molimo i Boga i bližnje da nam oproste.

Nažalost, događa se da tako bezobzirno od susreta s Isusom, od euharistije, pravimo folklor, političke ili druge manifestacije, da smo duboko upleteni u zlo, u kriminal, korupciju ili da s nekim ne pričamo a bez imalo odgovornosti za druge a kamoli grižnje savjesti dolazimo na susret s Isusom i braćom ljudima.

Događa se da euharistiji pristupamo nezainteresirano, iz reda, običaja, onako kako smrknuta lica i namršteni nekada sjedimo za stolom jedni s drugima, a rado bismo izbjegli taj dosadni susret, ili kada bezvoljno jedemo hranu koju ne volimo, pa hrana, ta ružna atmosfera jede nas. Od svih nas, kako od svećenika tako i od svakoga od nas ovisi naš susret s Isusom na nedjeljnoj euharistiji, i uopće susret u životu.

Isus je kruh života, kruh za život svakoga od nas i kruh za život svijeta. Važno je stoga da pristupamo euharistiji ne kao nekom okamenjenom obredu, nekom spektaklu ili prizoru iz davnih vremena, niti kao nekom individualnom činu izvan zajednice koja se događa samo na afektivnoj razini između mene i Isusa, nego da svaki susret s Isusom bude susret zrelih osoba u zajedništvu s drugima, u zajedništvu ljudi s Bogom. Trebalo bi da naš život postane doista gozba zajedništva s Bogom koji nam u Isusu nudi puninu smisla i onda kada život ne ide po našem htijenju, kada nas sapinju brige, bolesti, nerazumijevanja, prekinuti odnosi. I onda kada život postaje lakoća ljubavi. Život uvijek treba prerasti u euharistiju, u zahvalnost za sve što je darovano. Isus je i proživio život kao potpuna zahvalnost Bogu za postojanje i dijelio je svoj život kao što se lomi, dijeli i blaguje kruh i kao što se vino toči, nazdravlja i pije u radosti postojanja i ljudskoga napora, u vedrini ljudskoga zajedništva.

Fra Ivan Šarčević