Dva brata i jedan sin

Dva brata i jedan sin

XXVI. nedjelja kroz godinu

Mt 21,23-32

Ponekad se u nama sve uzbuni ako netko traži da mu nešto učinimo. I onda ako je to dobro i za nas. S nokta mu odbrusimo da ne možemo ili nećemo poslušati. Kao djeca znali smo pogotovo majci, a danas nekom “slabom” bližnjem ili dobrohotnom autoritetu olako odbiti molbu. I često odmah osjetimo da smo ipak pogriješili. Zato se netko smjesta korigira i posluša. Netko razmisli, i nakon nekog vremena ispriča se i učini traženo. Netko opet bez ikakvih riječi nađe načina da zamoljenu stvar izvrši i popravi narušeni odnos.

Svatko od nas zasigurno ima iskustvo olakšanja i sreće ako je odustao od svoje tvrdokornosti prema bližnjem koji se u svojoj molbi ponio naklonjeno. Ali svatko od nas u nekom možda i važnom odnosu ustrajava u svojoj nepopustljivosti: netko zbog neupitne pravednosti, netko zbog osjećaja povrede dostojanstva i ponosa, netko iz samo njemu znanoga razloga. Nije rijetkost da netko čak paranoično ustrajava u ne-odnosu, i onda kada sluša tihi zov svoje savjesti da nije baš sve tako kako čvrsto misli i da se treba okrenuti s povjerenjem u obnovljeni odnos.

Isus u današnjem evanđelju u slici dvojice braće predočuje ljudske odnose a posebno čovjekov odnos prema Bogu – Bogu Ocu. I hvali promjenu odnosa od “ne” u “da”. Naime, u raspravi s glavarima svećeničkim i starješinama naroda u Hramu izlaže prispodobu o dvojici sinova koje otac šalje u vinograd na posao. Prvi odgovara s neću, ali se poslije predomišlja i izvršava očevu volju. Drugi sin, međutim, spremno odgovara ocu: “Evo me, gospodaru!” ali – ne odlazi.

I naš obiteljski, prijateljski i uopće zajednički život prepun je sličnih situacija. I među nama ima ljudi koji gotovo svemu najprije kažu “neću”, a onda iznenade ostvarenjem onoga što je od njih zatraženo. Oni, kako Isus naglašava, ne pristaju odmah, nego se predomisle. Jer i ne radi se uvijek o bilo čemu, o bilo kojoj molbi ili zapovijedi, da bi se bilo lakovjerno pa i umišljeno. Ima i onih “neću” koji su izraz skromnosti a ne samo jogunastosti i nedodirljivosti. Riječ je svakako o odgovornom poslu kamo otac šalje svoje sinove.

Ima među nama braće, sestara, ljudi koji su na prvu riječ odmah spremni sve poslušati, i to redovito prema autoritetu kojega se straše ili od koga mogu imati koristi. Dok se razgovara, oni sve podržavaju i prihvaćaju, ali kada dođe trenutak da se konkretno odluče i založe, da posao na koji su gorljivo pristali i izvrše, oni su već dobro isplanirali kako se izvući. Neki uspješno znaju iskamčiti usluge i poslove od strane drugih ljudi, kao da su drugi trajno dužni biti njima na usluzi, a onda se majstorski nevidljivo izgube i pred najmanjom molbom i traženjem.

Isus priča prispodobu o dvojici braće u kontekstu opasnoga konflikta sa svojim glavarima svećeničkim i prvacima naroda u Hramu. Uspoređuje ih sa sinom koji ne izvršava očev nalog iako je odmah obećao. U našim naviknutim crkvenim i nacionalnim odnosima i ne pomišljamo na važnost ovog Isusova konflikta. Većina se  ne smije ni upitati – jer samorazumljivo je bespogovorno slušanje poglavara – zašto je Isus bio u sukobu s glavarima svećeničkim i starješinama narodnim. Neki čak idu dotle da misle kako su evanđelisti prenaglasili Isusovo “neposlušno” ponašanje. No, mogu li se Isusove riječi – da će one koji su na čelu i kojima se duguje posluh carinici i bludnice preteći u Kraljevstvu Božjem – odnositi na današnje svećenike i vođe naroda?

Ovaj sukob tiče se pitanja vlasti. I to su najteži sukobi. Jer poglavarima nije bilo presudno što to Isus stvarno govori i radi, nego tko ga je za to ovlastio. Oni mu nisu dali ovlast, niti ju je Isus od njih tražio. Isus im, s druge strane, to uopće ne objašnjava, nego im postavlja protupitanje o vlasti Ivana Krstitelja, za čije su djelovanje i ubojstvo znali, kao i za ubojstva drugih proroka ali nisu podigli glasa, nisu poslušali Ivana niti se solidarizirali s Ivanovom pravednošću, kako Isus označava njegov nastup. Budući da nisu prepoznali Ivana, ni priznali Nebo/Boga odakle je dolazilo njegovo krštenje za obraćenje od grijeha, nisu onda mogli priznati ni to da Isus dolazi od Boga. Zato im Isus – njihovim jezikom – uzvraća o svojoj vlasti. Ne odgovara im izravno nego im priča ovu usporedbu. Uspoređuje ih sa sinom koji izvanjski (formalistički) prihvaća očev nalog ali ga praktično ne izvršuje. Oni ne rade u vinogradu, oni “gospodare” njime.

Isus ne govori samo o međuljudskim odnosima, o bratu neću pa hoću i bratu hoću pa neću, o poslušnosti zemaljskim vlastima. Riječ je o nečemu mnogo većem i dubljem: o vjeri i odnosu prema Bogu. Isus objavljuje novo lice Boga, Boga Oca pred kojim se ne možemo skrivati u dvoličnosti, pokrivati pozicijama i strukturama vladanja i moći, kojemu ne možemo kazati “hoću” i onda to praktično nijekati. Isus kaže da su najgori grešnici bliže Bogu od deklarativnih vjernika, licemjernih svećenika i narodnih starješina koji i Boga i ljude žele držati u svojoj vlasti.

Valja biti oprezan. Isus ne hvali grešnike. Isus ne preporučuje da se uvijek kaže “ne” pa da se onda posluša. Podmukla kušnja oholosti nalazi se upravo u lakoći proglašavanja drugih licemjerima i pribrajanju sebe Isusovim grešnicima. Štoviše, današnje kršćansko i crkveno licemjerje može se dogoditi – obrnuto od Isusovih glavara svećeničkih i starješina naroda – u verbalnom priznavanju da Isusu vlast dolazi od Boga, u izvanjskom priznanju da je on Sin Božji, i istodobno u tako bezočnom nijekanju da su drugi Božja djeca, u isključivanju drugih iz rada i zajedništva u vinogradu jer ne priznaju Isusa Kristom i Bogom.

U konačnici Isus kao ni drugdje gdje su sinovi i braća u pitanju ne hvali nijednoga od njih. On usporedbama opisuje naša ljudska ponašanja. Opominje nas kroz njih kao naše vjerne slike i poziva na obraćenje. Za evanđeliste i za kršćane konačni uzor vladanja nisu ni prvi ni drugi sin, ni glavari svećenički ni starješine narodne, ni carinici ni bludnice nego samo Isus Krist. On je sin koji je Ocu rekao hoću i izvršio njegovo poslanje.

Fra Ivan Šarčević