Dušni dan

Dušni dan

U Isusovoj je smrti ponuda smisla života

Mk 15,33-39; 16,1-6

Na današnji se dan spominjemo svojih pokojnih. Zastajemo pred tajnom smrti. Razmišljamo o rijeci ljudi kojih više nema u našim životima, o onim dragima, tako bliskima za koje smo mislili da će mnogo dulje s nama biti i da su gotovo nezamjenjivi. A sada ih nema i valja nastaviti živjeti. Odlazimo na groblje, palimo svijeće, molimo, razgovaramo sa svojim pokojnima, s Bogom, uputimo koji skriveni uzdah, šutimo… Zastajemo pred tajnom postojanja. Naša misao dotiče prazninu, nemamo odgovora.

POVIJEST KRISTOVE I LJUDSKE PATNJE (Šime Vulas / Kapelica Franjevačke teologije – Sarajevo)

Među ponuđenim evanđeljima za Dušni dan ima i odlomak iz Markova izvještaja o Isusovoj muci i njegovim posljednjim trenucima – smrti na križu. I tu je je sve tako realno zagonetno, tjeskobno jasno i neshvatljivo, ostavljeno na osobnu odluku povjerenja i nepovjerenja, vjere i nevjere. Kršćani ne mogu mimo Isusa tražiti smisao svoga postojanja ni svoje smrti. On je ključ svega. Isus, piše Marko, umire oko tri sata po našem računanju vremena. Već prije ostavljen od ljudi, izdan i zatajen od prijatelja, osuđen od glavara svećeničkih i starješina naroda kao krivovjerac, hulitelj Boga, zavodnik narod i pobunjenik protiv vlasti, umire. Umire i vapije Bogu zašto ga je ostavio. Viče, pita: “Bože moj, Bože moj, zašto si me ostavio?” I ništa se ne događa. Bog ga ne spašava. Neki – a tako redovito biva – uopće ne registriraju što se s Isusom zbiva, što on to govori, kolika je njegova nemoć, dubina njegova poraza i iskustvo napuštenosti. Neki preokreću njegove riječi u drugo značenje, oni se igraju s njegovim stradanjem i umiranjem.

Marko ne tumači. Samo kaže da se u trenutku Isusove smrti hramska zavjesa razdrla na dvoje. Kao da se time skida pregrada, otvara prolaz u svetinju nad svetinjama, dokida se razdjelnica između svetoga i nesvetoga prostora, baš onako kako je – kasnije će kršćani, poslije Isusova uskrišenja – shvatiti da najprofanije mjesto, mjesto najgore pogibije, Golgota, postaje sveto mjesto a križ mogućnost da od najsramotnijeg znaka smrti, postane znakom spasenjske smrti.

I Marko dalje posve jednostavno piše, a iza tih riječi se krije neshvatljiva odluka povjerenja. Naime, dok su drugi zaključivali da Isus zove Iliju, dok ga napajaju octom, rimski satnik, poganski vojnik, koji je stajao Isusu nasuprot, u Isusovu umiranju prepoznaje nešto posve drugo. Ispovijeda: “Zaista, ovaj čovjek bijaše Sin Božji.” To su dva radikalno suprotstavljena stava. Oni koji su Isusa dali osuditi i razapeti, u njegovoj smrti, kao ni u njegovoj poruci i životu, nisu prepoznali ništa. Štoviše, oni su smatrali da je to velika smetnja i nesreća za mnoge, smatrali su da čine sve po ispravnosti vjere te da Isusovim umorstvom spašavaju i vjeru i Boga. Rimski satnik, naprotiv, ne znamo kako ni zašto, u Isusovoj smrti prepoznaje sve ono što su upravo Isusovi sunarodnjaci i suvjernici nijekali. On je za njega Božji Sin.

Tako je sa svim smrtima. Tako je sa smislom života uopće. Stojimo pred ponudom a ne prinudom smisla. Smrt, osobito ona nenadana, neželjena, nepripremljena pred nas uvijek postavlja pitanje radikalnoga povjerenja, radikalne vjere u smisao postojanja. Isus pokazuje na križu da vjera i pouzdanje u Boga nikada nisu zagarantirani posjed, opipljiva sigurnost da je Bog jasno prisutan. Isus nas ne vara, on nam ne glumi iskustvo Božje ostavljenosti. On je stvarno ostavljen od onoga s kojim je išao čitava života. Isusov vapaj se tako primiče svima onima, i vjernicima i nevjernicima, koji dotiču tu mišlju i riječima nerazrješivu tajnu: Bog doista nije prisutan. Nema ga. Isus postaje jedan od nas ljudi, vjernika ili nevjernika, i ulazi u rijeku povijesti ljudske patnje i umiranja pred kojom možemo samo šutjeti, s Isusom vapiti, ili se staviti u zbor izrugivača ili poput satnika povjerovati u paradoksalnost smrti.

Dopustimo za tren u sebi polako izreći Isusov vapaj, dva puta ponoviti s Isusom: Bože moj, Bože moj, zašto si me ostavio! Dopustimo bar za trenutak da te riječi odjeknu našom nutrinom i otkrit ćemo i mi svoj radikalni čin vjere, potpuno izručenje tajni nedohvatljivoga Boga. Isusov vapaj je bila izrečena ili neizrečena molitva mnogih koji su stradali od postanka svijeta do Auschwitza i Srebrenice, do raznih današnjih gubilišta, vapaj je to mnogih koji i nisu znali, nisu čuli ili nisu htjeli čuti za Isusa. To je vapaj stvorenja, to je čovjekovo stanje, to je zov postojanja.

Naravno, ništa se time posebno ne mijenja. Smrt ostaje smrt. I ona neshvatljiva, a sve su više-manje neshvatljive. I ostaje i dalje patnja, i teško umiranje i otvoreno pitanje odluke za smisao ili besmisao. Isusov vapaj posljednjega povjerenja ne dokida smrt nego se dariva kao ponuda kako ići kroz smrt. Kao radikalna odluka povjerenja u molitvi zbog Božje ostavljenosti, slično onako kako će biti i s njegovim uskrsnućem. Sam događaj uskrsnuća nitko nije vidio ni opisao. Ni Marko. On, naime, samo opisuje kako su žene došle na grob i našle prazan grob. I ništa im nije kazano osim da je Isus uskrsnuo i da nije u grobu.

Kao što se na križu i u Isusovoj smrti Bog nije pokazao kao Bog jakih, nego se nekamo otajstveno skrio u solidarnosti i nemoći s nemoćnima, prezrenima i nedužno ubijenima, tako se sada opet pokazuje neshvatljivo moćnim da nadilazi sve ljudske predodžbe. I kako onamo, na križu, možemo zanijekati ga u nedjelotvornosti, tako ovamo, u uskrsnuću, možemo ga zanijekati zbog pretjerane zauzetosti.

U svakom slučaju smrt je neporeciva činjenica našega života. Naša vjera zastaje pred tim podatkom. I dok obilazimo grobove svojih kao da i nama odnekle dolazi glas da nisu više tu. Oni su u nekoj drugoj dimenziji, negdje drugdje gdje mi nemamo nikakva znanja ni iskustva. Vjera nam zastaje u mraku nemoći, znanje blijedi, nemamo riječi. Ostaje iskra nade s Isusova križa i uskrsnuća. Ostaje Isusov život ljubavi kao ponuda smisla i putokaz kako da živimo na ovoj zemlji. Ostaje nam Isusova smrt na križu kao mogućnost kako shvatiti radikalnu ostavljenost u smrti i totalni čin povjerenja da je Bog tu negdje do nas i da nas neće prepustiti smrti, da će se neshvatljivo pojaviti i vratiti i naše pokojne i u vječni život – k sebi.

Fra Ivan Šarčević

http://svetiantosarajevo.com/?p=901 (Vjera u život)

http://svetiantosarajevo.com/?p=1521 (Život iz Očeva zagrljaja)

http://svetiantosarajevo.com/?p=2225 (Blagi dan nade)