U utorak, 19. siječnja, u 19 sati, studentsku tribinu uz govor i glumu imat će glumac –

SLAVEN VIDAK

Akademiju scenskih umjetnosti završio u Sarajevu – Odsjek gluma u klasi prof. Admira Glamočaka. Prvi profesionalni angažman ostvario je u predstavi To je raj, lutko moja u produkciji SARTR-a, a uslijedili su i angažmani u projektima Narodnog pozorišta Sarajevo, Kamernog teatara ’55, MESS-a: Vojnikova priča, Romeo i Julija, Poručnik iz Inšimora, Pobuna u Narodnom Pozorištu, Adam Geist, Legenda o Ali-paši, Prvi put s ocem na izbore, Mortal kombajn, Građanin plemić, Omer i Merima, Hamlet u selu Mrduša Donja ili Hamlet zna što narod ne zna… Izvjesno vrijeme intenzivno je prisutan u predstavama splitskih teatara HNK i GKM. Sa internacionalnim ansamblom u Berlinu (2003.) radio predstavu Karneval kultura. Bio je stalni član ansambla BNP Zenica, 2004. Tokom 2006. učestvuje u realizaciji internacionalnog projekta Život i smrt u produkciji Norveške nacionalne kuće plesa iz Osla. Od maja 2005. godine stalni je član ansambla Drame Narodnog pozorišta Sarajevo.

Predsjednik je udruge mladih umjetnika ALTTEATAR (http://altteatar.com/a/en/)

Tombola na Bistriku

U Franjevačkom samostanu Sv. Ante na Bistriku, studentske tribine u novoj kalendarskoj 2016. godini započele su bogojavljenskom tombolom, u utorak, 12. siječnja.

Igrale su se tri igre. Svi prisutni su bili nagrađeni, neki i po dva a rijetki po tri puta, vrijednim knjigama i drugim darovima. Kao i prijašnjih godina tombolu su u novcu, knjigama i drugim poklonima pripomogli naši dobročinitelji. Hvala svima!

S  R  E  Ć  A

Ivica Vanja Rorić

Sreća je, možda, plava.
Sreća je, možda, zelena.
Sreća je uvijek velika i kad je malena.
Sreća je – imati oči, jer oči svašta vide:
šumu, nebo i oblak i put kojim se ide.
Sreća je – imati uši, jer uši svašta čuju:
šapat, šumor i žubor, tišinu i oluju.
Sreća je – imati ruke: jer rukama se grli,
jer rukama se voli i u svijet dalek hrli.
Sreća je – imati noge: jer nogama se šeta,
i tako, sve u šetnji, stići ćeš na kraj svijeta…
Sreća je, možda, plava.
Sreća je, možda, zelena.
Sreća je uvijek velika i kad je malena.

http://www.pjesmicezadjecu.com/stihovi-za-10/sreca.html

DIJALOG S MUSLIMANIMA

(Iz pobudnice Pape Franje Radost evanđelja)

Stav otvorenosti u istini i ljubavi mora karakterizirati dijalog s vjernicima nekršćanskih vjeroispovijesti, usprkos raznim preprekama i teškoćama, osobito oblicima fundamentalizama s obiju strana. Taj je međureligijski dijalog nužan uvjet za mir u svijetu i zato je to obveza za kršćane kao i za ostale vjerske zajednice. […]

U današnje vrijeme veliku važnost ima odnos s islamskim vjernicima, koji su danas znatno prisutni u zemljama kršćanske tradicije, gdje mogu slobodno ispovijedati sviju vjeru i postati punopravni članovi društva. Ne smije se nikada zaboraviti kako “priznavajući da drže Abrahamovu vjeru, oni se s nama klanjaju Bogu jedinome i milosrdnome, koji će suditi ljude na sudnji dan”. U svetim islamskim spisima sačuvan je dio kršćanskih učenja; Isusa i Mariju duboko se časti i divno je vidjeti kako mladi i stari, žene i muškarci sljedbenici islama mogu svakodnevno izdvojiti vrijeme za molitvu i vjerno sudjelovati u vjerskim obredima. Istodobno, mnogi su od njih duboko uvjereni da njihov život, u cjelini, pripada Bogu i da je za Boga. Uviđaju također potrebu da odgovore Bogu s jednim etičkim zauzimanjem i milosrđem prema siromašnima.

Za održavanje dijaloga s islamom prijeko je potrebna prikladna naobrazba sugovornikâ, ne samo zato da budu čvrsto i radosno ukorijenjeni u svoj identitet već i zato da mogu prepoznati vrijednost drugih, shvatiti brige na kojima se temelje njihovi zahtjevi i istaknuti zajednička uvjerenja. Mi kršćani morali bismo prihvatiti s ljubavlju i poštivanjem doseljenike islamskih vjeroispovijesti koji dolaze u našu zemlju, a isto tako se nadamo i molimo da i oni nas prihvate i poštuju u zemljama islamske tradicije. Tražim i ponizno molim te zemlje da osiguraju kršćanima slobodu vjeroispovijesti i da žive svoju vjeru, imajući u vidu slobodu koju islamski vjernici uživaju u zapadnim zemljama! S obzirom na zabrinjavajuće pojave nasilnog fundamentalizma, ljubav prema istinskim sljedbenicima islama mora nas navesti da izbjegavamo omražena uopćavanja, jer se pravi islam i istinsko tumačenje Kur’ana suprotstavlja svakom obliku nasilja /EG 250. 252-253/.

Koncert tradicionalnih poljskih božićnih pjesama

Budući da je vrijeme Došašća vrijeme priprave za svetkovinu rođenja  Isusa Krista, u organizaciji Ambasade Republike Poljske u Bosni i Hercegovini crkva sv. Ante na Bistriku bila je domaćin glazbenoj skupini „Rzeszowiacy“ iz Poljske koja je u srijedu 9. prosinca u 19h održala jednosatni koncert tradicionalnih poljskih božićnih pjesama.

Plesno-glazbena skupina „Rzeszowiacy“ (Zespół Pieśni i Tańca „Rzeszowiacy“) iz Mielec-a broji oko 60 članova i djeluje od 1952. godine sa zapaženim međunarodnim nastupima diljem Europe kao i u prekooceanskim zemljama. Dio glazbene skupine „Rzeszowiacy“, sastavljen od osam njezinih članova odjevenih u tradicionalnim poljskim nošnjama, izveo je ovom prigodom u crkvi sv. Ante dio svog glazbenog repertoara prekrasno otpjevavši petnaestak tradicionalnih božićnih pjesama.

Među sedamdesetak prisutnih bili su i Ambasador Republike Poljske u Bosni i Hercegovini dr. Andrzej Krawczyk te Aposolski nuncij u Bosni i Hercegovini Luigi Pezzuto kao i članovi nekih drugih veleposlanstava u BiH.

Vjera i čudo (fra Miro Jelečević) utorak, 8. prosinca 2015, u 19 sati 

Čudesa: Isusu nije do propagande

“Isusova znakovita djela nisu nikakvi jednoznačni argumenti vjerodostojnosti, koji bi sam iz sebe mogli utemeljiti vjeru. Sama čuda ne dokazuju ništa. Još su i Isusovim suvremenicama bila dvosmislena: već prema tome kako se tko postavlja prema Isusovoj poruci i osobi, jedan je te isti čin Božje moći ili pak demonska opsjena. Već prema tome je li se taj dao uvjeriti ili se ustezao, iskazivao je čast ili proklinjao. Nije dakle točno da bi historičnost čuda bila odlučujuće pitanje kršćanke vjere. Priznavanje historičnosti isto je tako malo dokaz vjere kao što je osporavanje dokaz nevjere. Odlučujuće pitanje kršćanske vjere, naprotiv, pitanje je o samom Kristu: što mislite o njemu i što mislite o Bogu?

Isusova karizmatska djela samo su indicije koje postaju uvjerljive tek polazeći od njega samog. Ona nisu nikakvi dokazi koji bi iz sebe mogli osigurati zbiljnost i istinu objave. Isus odbija svako demonstriranje moći prema svojim protivnicima, svako legitimiranje svoje ovlasti. On uskraćuje ‘znakove’ [čudesa] kakve zahtijevaju farizeji, a od Mesije zacijelo očekuju i apokaliptičari. Takvo zahtijevanje znaka izazivanje je Boga, suprotnost dakle istinskoj vjeri, kako to nakon sinoptičkih pripovijesti o iskušenju u pustinji osobito jasno ističe Ivanovo Evanđelje. Isusu nije do propagande, već do spašavanja čovjeka.”

[Ulomak iz: Hans KÜNG, Biti kršćanin, Konzor-Zagreb i Synopsis-Sarajevo 2002, 316-317.]

Crkva i kultura

Utorak, 1. 12. 2015. u 19 sati

Između poruke spasenja i ljudske kulture postoje mnogostruke veze. Bog je, naime, objavljujući se svojemu narodu sve do svojega punog očitovanja u utjelovljenom Sinu, govorio u skladu s kulturom koja je vlastita različitim dobima.

Isto je tako i Crkva, živeći tijekom vremenâ u različitim okolnostima, primjenjivala stečevine raznih kultura da bi u svojem propovijedanju kod svih naroda proširila i istumačila Kristovu poruku, da bi je istražila i dublje razumjela te je bolje izrazila u liturgijskom slavlju i u životu raznolike zajednice vjernikâ.

No u isto se vrijeme Crkva, poslana svim narodima svih vremena i krajeva, ne navezuje isključivo i nerazrješivo ni na koju rasu ili narod, ni uz koji poseban način života i ni uz bilo koji stari ili novi običaj. Prianjajući uz svoju vlastitu predaju i istodobno svjesna svojega sveopćeg poslanja, ona može stupiti u zajedništvo s raznim oblicima kulture. Time se obogaćuje i sama Crkva kao i te različite kulture /Gaudium et spes, 58/.