Studentske tribine u ak. godini 2015/2016.

Završio je još jedan ciklus Studentskih tribina. Ove akademske 2015/2016. godine održali smo 36 susreta, organiziranih uglavnom oko okvirne teme Vjera i kultura. Pozivali smo predavače s različitih područja kako bi nas potaknuli na prosuđivanje i razmišljanje o važnim segmentima života i naše bosanskohercegovačke stvarnosti. Tijekom ove godine organizirali smo i dva izleta, oba usmjerena na upoznavanje duhovnog, kulturnog i povijesnog nasljeđa naših najstarijih samostana. Na jesenskom izletu obišli smo Visoko i Fojnicu, a na proljetnom Kraljevu Sutjesku i Bobovac.

Svim našim dobročiniteljima koji su omogućili naše susrete, druženja i putovanja, iskreno zahvaljujemo. Našim tribinama se posebno raduje i vjerno ih podržava i prati naš prijatelj Joško Berket iz Kaštela, njemu posebno hvala.

Zahvaljujemo i svim predavačima, mladima i studentima koji su ove godine dolazili na tribine i naša druženja, kao i svima koji su svojim trudom na bilo koji način doprinijeli njihovom održavanju.

Da se posjetimo na ovogodišnje teme i predavače, donosimo i cjeloviti popis svih naših susreta:

1.      06. 10. 2015: Dr. Fra Marinko Pejić, Dobrodošlica novim studentima.

2.      13.10.2015: Dr. Fra Stipo Klajić, Biblija i život.

3.      20.10.2015: Dr. Fra Drago Bojić, Zašto i u što vjerujem(o)?

4.      27.10. 2015: Međureligijski susret „Duh Asiza“.

5.      3. 11. 2015: Mr. Amila Kahrović-Posavljak, Religija, mediji i ekstremizam.

6.      7. 11. 2015: Izlet u Fojnicu.

7.      10. 11. 2015: Dr. Fra Josip Jozić, Moderna ljubav.

8.      17. 11. 2015 : Fra Zvonko Benković, Što je mladima sveto?

9.   24. 11. 2015: Heiner Studt (Berlin), Umjetnost, vjera, diktatura.

10.  1. 12. 2015: Mons. Dr. Pero Sudar, Crkva i kultura.

11.  8. 12. 2015: Mr. Fra Miro Jelečević, Vjera i čudo.

12.  15.12. 2015: Dr. Enes Karić, Islam i kultura.

13.  22, 12. 2015: Ispovijed i predbožićno druženje.

14.  12. 01. 2016: Tombola.

15.  19. 01. 2016: Slaven Vidak: Ostati ili otići, u vjeri i(ili) umjetnosti?

16.  26. 01. 2016: Josip Mlakić: O šutnji, strahu, ravnodušnosti i posljedicama.

17.  02.02.2016: Dr. Mirjana Mavrak: Interkulturalno obrazovanje i općeljudske potrebe.

18. 9.02. 2016: Pokladni utorak (karaoke).

19. 16. 02. 2016., Dr. Fra Vili Radman: Religija i doba postmoderne.

20. 23. 02. 2016., Dr. Fra Ivan Šarčević, Milosrdni budite!

21. 01.03. 2016: Dr. Edin Šarčević, Vjerska obilježja u sudovima, da ili ne?

22. 08. 03. 2016. Dr. Darko Tomašević, Zanimljive činjenice u Bibliji.

23. 15. 03. 2016.  Dr. Fra Mirko Jozić, Umjetnost u oblikovanju kršćanske kulture Zapada.

24. 22. 03. 2016, Preduskrsno druženje.

25. 30 03. 2016., Dr. Fra Stipo Kljajić, Božja i čovjekova odgovornost.

26. 5. 4. 2016, Dr. Dino Abazović, Religija i znanost.

27. 12. 04. 2016, Dr. Nerzuk Ćurak, Obrazovanje, nužnost ili sredstvo?

28. 19. 04. 2016. Mr. Pero Brajko, Crkva u socijalističkoj Jugoslaviji.

29. 26.04. 2016., Dr. Sulejman Bosto, Kulturni modeli.

30. 03. 05. 2016, Studenti, Kraljeva Sutjeska i Bobovac. Povijesni kontekst.

31. 07.05.2016., Izlet u Kraljevu Sutjesku i na Bobovac.

32. 10. 05. 2016. Dr. Damir Marjanović, Genetika između želja i stvarnosti.

33. 17. 05., 2016., Dr. Fra Stipo Kljajić, Milosrđe po Pismima.

34. 24.05. 2016., Dr. Enver Kazaz, Vjera kao subverzija i kao temelj nacionalizma.

35. 31. 05. 2016., Dr. Zorica Maros, Pobačaj, osobna odluka ili društveno zlo?

36. 07. 06. 2016. Završno druženje studenata i predavača.

Fra Marinko Pejić

D O B R O D O Š L I !

/kliknite na sliku! /

DOBRODOŠLI SV. ANTI!

U utorak, 24. svibnja, u 19 sati,

u Franjevačkom samostanu sv. Ante na Bistriku,

u okviru studentske tribine, predavanje

VJERA KAO SUBVERZIJA I TEMELJ NACIONALIZMU

imat će

dr. Enver Kazaz –

profesor književnosti na Filozofskom fakultetu u Sarajevu

_______________________

Marx je imao pravo?

Željko Mardešić

Unatoč našem naslovu, nećemo se baviti marksizmom. Još manje, dakako, njegovim zloćudnim ostvarenjima u brojnim komunističkim poretcima jučerašnjice. Jer pad je Berlinskog zida mnoge stvari sigurno stavio na svoje pravo mjesto i nema baš nikakve koristi danas obnavljati neplodne rasprave iz nedavne prošlosti. Ipak, u jednoj je stvari K. Marx imao, čini se, potpuno pravo. No, samo oni koji su zauzimali kritični odnos prema njegovu djelu imaju sada moralno pravo – a možda i dužnost – ustrajavati na toj tvrdnji. Inače bi im se u suprotnom moglo s pravom prigovoriti da nastavljaju biti fanatiziranim pristalicama, usprkos bjelodanim činjenicama neuspjeha i promašaja marksizma u povijesti.

No, u čemu je K. Marx imao pravo? I vrlo površnim poznavateljima stvari razvidno je kako je taj veliki revolucionar svoj novi svjetonazor gradio zapravo na dvama ne uvijek nužno povezanim dijelovima vlastita učenja: prvim koji se tiče samo suvremenosti, jer je u njemu polazio od prosudbe postojećeg otuđenog društva; drugim što je bio upravljen prema dalekoj budućnosti pa je jedino od nje mogao očekivati razotuđenje toga društva i uspostavu vladavine slobode, sreće, mira i pravednosti. Drugim riječima, odnos između istinitog uvida u stvarno nepovoljno stanje društva i utopije o njegovom oslobođenju od toga stanja ne mora uvijek biti shvaćen uzročno. Ako su naime obećanja iz utopije doživjela brodolom, to nikako ne znači da je prethodna prosudba društva bila lažna. Zato se uostalom mnogo toga iz poljuljanog marksizma preselilo u modernu sociologiju, filozofiju, psihologiju i čak teologiju, a da te sve znanosti nisu istodobno prihvatile njegovu utopiju besklasnoga društva.

Poglavita pogreška marksizma bila je jamačno u tome što je vjerovao da se zlim sredstvima može postići dobra budućnost, a ne što je otkrio nepravedni ustroj društva. Ukoliko smo dakle dokazali neostvarivost marksizma, time nismo nužno i obezvrijedili istinitost njegove kritike stanja u društvu, koje pokazuje neodoljivu potrebu da baš nasilnim sredstvima dopre do stanja slobode u budućnosti.

Pad Berlinskog zida zatvorio je nepovratno put prema drugom dijelu marksističkog svjetonazora: onom o nadolasku potpune slobode i ispunjenju svih čovjekovih potreba. Poslije pada Berlinskog zida mnogi su katolici došli u položaj da pokažu neistinitost i prvog dijela toga svjetonazora: onoga o zlom društvu. I u hrvatskim su prostorima na vlast došli vjernici i oni koji su se takvima pokazivali. Imali su većinu u predstavničkim tijelima, vlast u medijima, utjecaj u javnosti, potporu Crkve i široku naklonost ljudi zbog njihova hrabrog držanja pod komunizmom. Pa ipak, nisu uspjeli demantirati K. Marxa i njegovu prvu istinu o zlu društvu. Stoga su morali osramoćeni otići s političkoga poprišta i prepustiti mjesto drugima. Iako zvuči zaista čudno, novi komunisti su se pokazali mnogo učinkovitijima u stvarnom pobijanju svojeg nekadašnjeg učitelja nego katolici koji su u nesnalaženju i opijenosti od vlasti počeli napadno sličiti bivšim neprijateljima: starim komunistima.

U svakom slučaju današnje hrvatsko društvo se nije odveć poboljšalo i prestalo biti nepravedno ustrojeno. Dapače, ponegdje se ono spustilo ispod razine društva koje mu je prethodilo. U svemu tome nismo baš uspijevali zamijetiti da kršćani na velika vrata uvode novi duh pravednosti, slobode, pomirenja, solidarnosti i obranu siromašnih. Ali zato su kršćani ušli u neobuzdano natjecanje: da zasjednu u prva redove, prime nezaslužene aplauze, zauzmu bolja mjesta i steknu nezarađena bogatstva. Nitko od njih nije nikada dao ostavku zbog lažne pretvorbe, nitko nije istupio javno zbog zloporabe vlasti, nitko nije osudio nepravdu, nitko se izdvojio mišljenjem zbog stanja u društvu, nitko ustao u korist zapostavljenih. Samo su se gurali u prve redove na crkvenim slavljima i izjavljivali da su veliki katolici. Svojim životom – kroz ovih deset godina vladanja – nisu vjernici uspjeli upravo ničim opovrgnuti stajalište K. Marxa da je svako društvo sastavljeno od sukoba privatnih interesa, trke za bogatstvom i položajima, a ne od ljudskih ideala i moralnih zasada.

Je li K. Marx imao pravo? Jest i nije – to ovisi o kršćanima koji se trude izgraditi bolje  društvo. Jedne ideje se, naime, ne mogu pobijediti drugim idejama nego samo drugačijim životom. Povijest se potrudila obezvrijediti jedan dio marksističkog nasljeđa, dok je drugi ostao u rukama kršćana. Nažalost, prvi ispit nisu položili. Zato je ključno pitanje upravo ovo: jesu li iz toga neuspjeha kršćani nešto naučili ili će opet ponavljati iste pogreške? To zacijelo ovisi o njihovu kršćanstvu, a ne o politici koju su prihvatili. Dok se to ne obrne, K. Marx će imati pravo. (2001)

[Iz knjige: Željko MARDEŠIĆ, Odgovornost kršćana za svijet, Svjetlo riječi, Sarajevo-Zagreb 2005, 18-21.]

U utorak, 17. svibnja, studentsku tribina na temu

MILOSRĐE PO PISMIMA

Kada, komu i zašto biti milosrdan?

imat će dr. fra Stipo Kljajić,

profesor biblike na Franjevačkoj teologiji

________________________

Molitva za milosrđe

Pomozi mi, Gospodine, da moje oči budu milosrdne, da nikoga ne sumnjičim i ne sudim po vanjštini, nego da zamjećujem ono što je lijepo u dušama mojih bližnjih i pomažem im.

Pomozi mi, Gospodine, da moje slušanje bude milosrdno, da budem naklonjena potrebama mojih bližnjih, da moje uši ne ostanu ravnodušne za boli i žalopojke bližnjih.

Pomozi mi, Gospodine, da moj jezik bude milosrdan, da nikada prezirno ne govorim o svojem bližnjem, nego da svakoga imam riječ utjehe i praštanja.

Pomozi mi, Gospodine, da moje ruke budu milosrdne i pune dobrih djela, da svojim bližnjima činim samo dobro, a teže i mučnije poslove uzimam na sebe.

Pomozi mi, Gospodine, da moje noge budu milosrdne, da mojim bližnjima uvijek hitaju u pomoć i svladavaju vlastitu iznemoglost i umor. Moj pravi odmor u službi je bližnjega.

Pomozi mi, Gospodine, da moje srce bude milosrdno, da osjećam patnje bližnjega, da nikomu ne uskratim svoje srce, da iskreno susrećem i one za koje znam da će zloupotrijebiti moju dobrotu. Ja sama zatvorit ću se u srce milosrdnoga Isusa. O vlastitim patnjama šutjet ću. O moj, Gospodin, neka tvoje milosrđe počiva u mojem srcu.

Ti sam zapovijedaš mi da se vježbam u tri stupnja milosrđa. Prvo: milosrdno djelo – svake vrste. Drugo: milosrdna riječ – što djelom ne mogu izvršiti, neka se ostvari riječima. Treće: molitva – što ne mogu ostvariti ni djelom ni milosrdnom riječju, to uvijek mogu molitvom. Svoju molitvu proširujem onamo kamo ne mogu dospjeti tjelesno. O moj Isuse, promijeni me u sebe, jer ti sve možeš.

/Dnevnik sestre Marije Faustine Kowalska, 1937/

* * * * * *

MOLITVA PAPE FRANJE ZA GODINU MILOSRĐA

Gospodine Isuse Kriste,

ti si nas poučio da budemo milosrdni kao Otac nebeski

i rekao nam da tko vidi tebe, vidi njega.

Pokaži nam svoje lice i bit ćemo spašeni.

Tvoj pogled, pun ljubavi, oslobodio je Zakeja

i Mateja od robovanja novcu,

a preljubnicu i Mariju Magdalenu od iskušenja

da sreću traže samo u stvorenju;

potaknuo je Petra da zaplače, nakon što te je zatajio,

a raskajanomu je razbojniku zajamčio raj.

Daj da svatko od nas osjeti da je i nama upućena riječ

koju si rekao Samarijanki:

»O, kad bi znala dar Božji!«

Ti si vidljivo lice nevidljivoga Oca,

Boga koji svoju svemoć očituje

nadasve praštanjem i milosrđem:

daj da Crkva u svijetu bude Tvoje vidljivo lice,

lice svoga uskrslog Gospodina u slavi.

Htio si da i tvoji službenici budu zaogrnuti slabošću

kako bi gajili istinsko suosjećanje

prema svima koji su u neznanju i zabludi.

Učini da svatko tko pristupi tvojim službenicima

osjeti da ga Bog iščekuje, ljubi i da mu oprašta.

Pošalji svoga Duha

i sve nas posveti svojim pomazanjem,

kako bi Jubilej milosrđa

bio godina milosti Gospodnje

te tvoja Crkva, u obnovljenome zanosu,

uzmogne donijeti siromasima radosnu vijest,

proglasiti slobodu zatočenima i potlačenima

te slijepima vratiti vid.

Po zagovoru Marije, Majke milosrđa,

to molimo tebe koji s Ocem i Duhom Svetim

živiš i kraljuješ u vijeke vjekova. Amen.

* * * * *

Molitva za intelektualce

Mirko Kovač

Žao mi je svih oni intelektualaca koji gledaju na jedno oko,

koji primaju počasti a prave se da im nije do njih.

Žao mi je svih onih neslobodnih ljudi koji strahuju

nad svojom egzistencijom,

koji su postali robovi sopstvene sudbine.

Žao mi je svih onih nesrećnika koji cijeloga života pribavljaju sebi alibi.

Žao mi je svih onih koji se slijepo drže jednog mjesta,

jer nijesu za neko drugo.

Žao mi je intelektualaca koji vjeruju da su miljenici vlasti.

Žao mi je svih poltrona, svih onih koji primaju mito laskavaca.

Molim se za one nesrećne dostavljače da se što prije vrate svome Ja.

Žao mi je svih onih nesrećnika koji tuđe mišljenje saopštavaju kao svoje.

Žao mi je ljudi pohlepnih na vlast, žao mi je svih karijerista, svih materijalista.

Žao mi je svih onih koji vjeruju da znače nešto u očima onih koji ne znače ništa.

Žao mi je koji nemaju snage reći: Ne, kada se ne može kazati: Da!

Žao mi je onih nesretnika koji za slobodoumnost odmah traže nagradu.

Žao mi je svih onih koji ništa ne znaju o istini,

i onih koji nikad neće otvoriti oči,

nikada izaći iz svog lunarnog vrta.

Žao mi je onih za koje je efemerna slava – vječnost.

Žao mi je onih skorojevića koji sebi pribavljaju maske snobova.

Žao mi je svih onih koji idu na premijere, koji za trpezom žude za prvim mjestima.

Žao mi je svih onih koji zavide drugima, koji su tašti i koji se ne mogu izliječiti od oholosti.

Žao mi je i onih ljudi koji misle da je njihova šutnja principijelnost.

Žao mi je svih onih nesrećnika koji cijelog svog života ne mogu rizikovati,

svih onih slabića koji drhte nad sobom, koji njeguju svoj strah,

svih onih intelektualaca koji se lako odriču svog mišljenja.

Žao mi je svih onih koji žele uspjeti na tuđu štetu.

Žao mi je onih ljudi koji bi htjeli biti slobodoumni, a po prirodi su svojoj kukavice.

Žao mi je svih onih koji mrze ljude sposobnije od sebe.

Molim te, Gospodine, za sve nesretnike koji su sami uzrokom svoje nesreće.

Arkanđeo Mihael u grafikama i crtežima

Likovna izložba u povodu prvog pisanog spomena grada pod Šubićevcem

U organizaciji Udruge za promicanje kreativnih aktivnosti „Faust“ iz Šibenika i Franjevačkog samostana sv. Anto na Bistriku u večernjim satima 14. svibnja ove godine otvorena je skupna izložba pod nazivom 950. godina pod okriljem svetog Mihovila. Na samom početku izložbe poznata dalmatinska ženska klapa „Skradinke“ iz istoimenog Skradina vrlo je lijepo izvela skladbu „Krka“, nakon koje je fra Perica Vidić u ime domaćina, odnosno Samostana sv. Ante na Bistriku, pozdravio goste iz Šibenika i oko pedesetak posjetitelja, uglavnom Sarajlija i Sarajki. Potom je fra Perica zamolio gospođu Zdenku Bilušić da se u ime udruge „Faust“ obrati prisutnima.

Gospođa Bilušić je ukratko predstavila udrugu „Faust“, koja nosi ime po znamenitom Faustu Vrančiću, naglašavajući kako je likovna izložba kojom se predstavljaju u Sarajevu u biti skup grafika i crteža amaterskih i akademskih umjetnika na temu sv. Mihovila, jednog od četiriju zaštitnika Šibenika. U nastavku je pojasnila kako se ove godine obilježava 950 godina od najranijeg pisanog spomena Šibenika. Naime, Šibenik se, kao mjesto, odnosno lokalitet, prvi put spominje 25. prosinca 1066., u povelji hrvatskog kralja Petra Krešimira IV, kojom benediktinskom samostanu sv. Marije u Zadru daruje zemlju, zbog čega se ovaj grad pod Šubićevcem često i naziva Krešimirov grad. Tema skupne izložbe jest sveti Mihovil, budući da je ovaj zaštitnik Šibenika stoljećima zauzimao značajno mjesto ne samo u religijskom izričaju, dakle u crkvama i bogomoljama, nego također i u društvenom životu. Naime, iznad gotovo svih gradskih vrata nalazio se lik sv. Mihovila, kao i na novčiću „bagatinu“ ili gradskom pečatu i statutu grada.

Nakon obraćanja gospođe Zdenke, klapa „Skradinke“ je izvela još dvije skladbe nakon kojih je fra Perica i službeno otvorio izložbu koja će ostati otvorena sve do 28. svibnja u Maloj Galeriji Franjevačkog samostana sv. Anto na Bistriku.

Spomenuta klapa „Skradinke“, u nedjelju, 15. svibnja, održali su koncert duhovnih i tradicionalnih pjesama u crkvi sv. Ante na Bistriku s početkom u 12 i 30 sati.

FSK