Misa i sjećanje na Borisa Divkovića
U srijedu, 21. studenoga 2012. u crkvi Sv. Ante na Bistriku u Sarajevu, u povodu godišnjice smrti Borisa Divkovića, u 17.30 slavljena je euharistija. Nakon mise u dvorani samostana prijatelji i poznanici zajedno s njegovom suprugom i kćerkom, prisjetili su se u prijateljskom druženju Borisa uz kratko predstavljanje njegove knjige: Život nadvladava brojke (Svjetlo riječi, Sarajevo 2012). Riječ je o reportažama koje je Boris neumorno pisao putujući po Bosni od rujna 2007. do srpnja 2011. Knjiga je nastala kao izraz zahvalnosti prijatelju Borisu Divkoviću i kao mala uspomena njegovoj supruzi Dragani, kćerki Heleni, njegovim bližnjima, prijateljima i znancima. Također sadrži tekstove sjećanja nekolicine prijatelja i prijateljica, školskih i studentskih kolega, prijatelja i suradnika iz Svjetla riječi, s BH radija i dr. O Borisu i njegovoj knjizi govorili su Josip Mlakić, Enver Kazaz, Drago Bojić, Ivan Šarčević i Janko Ćuro.
.
Studentski izlet u Jajce
U subotu, 17. 11. 2012. pedesetak mladih, uglavnom studenata, predvođeni fra Ivanom Šarčevićem, uputili su se s Bistrika u kraljevski grad Jajce. Na putu prema Jajcu posjetili su župu Svetog Duha i bivšu bolnicu u Novoj Biloj, župu Svetog Juraja u Vitezu te svetište Sv. Ive u Podmilačju. Iako je cilj prvenstveno bio upoznati značajne krajeve naše domovine i njezinu povijest, ostvareno je i više od toga…
Župnik župe Duha Svetoga u Novoj Biloj, fra Slavko Petrušić, upoznao nas je s poviješću same župe, ali i s osnutkom i djelovanjem bolnice „Fra Mato Nikolić“ za vrijeme posljednjeg rata. Bolnica je bila u samoj crkvi i drugim prostorijama uz nju. Danas je crkva vrlo lijepo uređena, jedna soba je uređena za sjećanje, a ostali prostori su prazni. Ostala su sjećanja. Iz onog što smo čuli i vidjeli, mogli smo predočiti strahotu ratnih stradanja kao i patnju nevinih koja nas ostavlja u tišini pred najvećim pitanjem: „Zašto?“ No, uvidjeli smo kako nije dostatno samo pitati se, nego je potrebno svojim djelovanjem liječiti rane, bilo tjelesne ili duševne, i pružiti nadu kao što su to činili mnogi svojim zalaganjem i radom u bolnici „Svjetlost i nada“.
U župi svetog Juraja u Vitezu dočekao nas je župnik fra Marko Kepić sa svojim suradnicima (fra Ivanom, fra Ivicom i fra Stipanom). Najprije smo posjetili župnu crkvu gdje nismo imali priliku samo vidjeti lijepo uređenu crkvu, predivne vitraje i mozaike, nego od fra Maraka saznati i njihov dublji smisao. Tako nismo bili obogaćeni samo određenim umjetničkim vrijednostima, nego i duhovnim. Župnik je s nama podijelio i svoje iskustvo djelovanja među vjernicima u različitim sredinama naše domovine, problemima i radostima s kojima se susretao.
U svetištu Sv. Ive u Podmilačju fra Jurica Periša nam je govorio o važnosti svetišta za mnoge koji tu dolaze pronaći nadu, snagu, vjeru i smisao, pronaći Boga.
Kad smo konačno stigli do Jajca, kroz sam grad nas je proveo gospodin Tvrtko Zrile. Preko dva sata pješačili smo po uskoj jezgri grada, prepunoj spomenika i prošlosti. Posjetili smo crkvu Sv. Marije i Toranj sv. Luke, srednjovjekovnu tvrđavu Hrvoja Vukčiča Hrvatinića, njegove „katakombe“, povijesne ostatke hrama boga Mitra i njegova kulta, vodopad rijeke Plive…
Uživali smo u prirodnom i povijesnom bogatstvu kraljevskoga grada Jajca, ali smo se suočili i s tužnom realnošću koja govori kako ne znamo njegovati, brinuti se i, u konačnici, voljeti ostavštinu koja nam je povjerena.
Vrhunac, ali ujedno i smiraj ovog dana bila je euharistija koju smo slavili u crkvi Uznesenja Marijina zajedno s fra Marijom Jelićem i fra Vinkom Jelušićem, te mladim framašima. Bila je to prilika da priberemo dojmove proteklog dana, da se susretnemo u istini sami sa sobom, jedni s drugima i s Gospodinom te zahvalimo na svim Njegovim dobročinstvima i našem zajedništvu.
Uslijedio je povratak u Sarajevo. Cilj – ostvaren, i više od očekivanog. Ne samo da smo upoznali bogatstva malog dijela naše zemlje, nego smo upoznali i gostoljubivost naših ljudi, zbližili se međusobno i uvjerili se, po tko zna koji put, u istinitost riječi: „Gdje je ljubav, prijateljstvo, ondje je i Bog!“
Oni koji su nas primali, zahvaljivali su nam što smo uopće krenuli na ovaj put i posjetili baš njih. No, ipak, veću zahvalnost mi dugujemo njima jer su omogućili da se u Sarajevo vratimo bogatiji nego smo otišli.
U ime svih mladih, od srca hvala!
Neka nas sve Bog blagoslovi i utvrdi u ljubavi i dobru!
Tea Vuglec
Novo izdanje Fojničkog grbovnika
Predstavljanje Fojničkoga grbovnika održano je 15. studenoga u Maloj galeriji Franjevačkoga samostana sv. Ante na Bisztriku. Radi se fotofaksimil-izdanju. Kako je pred brojnim posjetiteljima naglasio gvardijan fojničkog samostana fra Nikica Vujica, najnovije izdanje, te povijesno i kulturno važne knjige, nije komercijalno, ali je zato u posljednja četiri desetljeća u kojima se tri puta pokušala tiskati knjiga što vjernija originalu, to najuspjeliji pokušaj. Zasluge za to idu fra Franji Miletiću i njegovoj ljubavi prema kulturnoj baštini koji je uložio svoje fotografsko znanje i umijeće i koji je s beskrajnim strpljenjem fotografirao svaki grb te je na temelju toga i nastalo najnovija replika.
Tehničke detalje je na promociji predstavio sam fra Franjo (tehnički je na grbovniku radio i tehnički urednik „Svjetla riječi“, Branko R. Ilić, a kvalitetni omot i ukoričvanje rađeno je u Oskar-ateljeu – Sarajevo).
O važnosti i značenju Fojničkoga grbovnika, o vezi s dubrovačkim obiteljima, te općenito o ilirskoj heraldici, govorili su profesor povijesti na Filozofskom fakultetu u Splitu dr. sc. Stjepan Ćosić i književnik Ivan Lovrenović.
Predstavljanje Fojničkoga grbovnika vodio dr. fra Drago Bojić, a u glazbenom dijelu programu sudjelovale su sopranistica Katarina Kikić uz klavirsku pratnju Alme Aganspahić.
Branka JUKIĆ
Opširnije: www.fojnica-samostan.com
Živih sve više nema
Sarajevo, 1. i 2. studenoga 2012. Za Sve Svete i na Dušni dan obilazili su sarajevski katolici i nešto pridošlih iz inozemstva grobove svojih bližnjih na grobljima od Sv. Josipa, Sv. Mihovila, Bara, Stupskoga groblja do groblja u Vlakovu. Poneke su svijeće gorjele i na pojedinim grobovima ukopanih katolika u „tuđim“ grobljima, kao i na grobovima prijatelja druge konfesije kojih su se katolici toga dana željeli sjetiti i za njih moliti.
Na grobljima su služene i svete mise za pokojne, molila su se opijela, molilo se u šutnji i zahvalnosti, sjećalo se prijašnjih vremena. Ne samo cvjećari, nego i taksisti su toga dana više zaradili, jer je sve više starijih koji se do groblja ne mogu voziti gradskim prijevozom. Sve je više onih koji se kod kuće sjećaju i mole.
U razvoju grada mnoga su sarajevska groblja premještana, neka zatrpavana, neka su grubo stiješnjena, preko nekih, kao onoga Stupskoga, izgrađena je cesta. Katoličko groblje Sv. Josip s arkadama otvoreno je 1884. Uz njega je smješteno pravoslavno groblje Sv. Marko, a u blizini je i ratno groblje Stadion (1992). S druge strane ceste, ispod Koševske bolnice, nalazi se manje groblje, Groblje Lav, koje je na početku bilo namijenjeno austrougarskim vojnicima. Iste godine kad i groblje Sv. Josip, god. 1884, otvoreno je i katoličko groblje Sv. Mihovil. (Uz njega je i pravoslavno groblje Svetog Mihajla, s kapelom posvećenom Gavrilu Principu.)
Prema podacima sarajevskoga Pokopa, računa se da na Sv. Josipu ima ukopanih blizu 7.000 katolika, a na Sv. Mihovilu oko 3.500. Neki ljudi dolaze na groblje Sv. Josipa jer je u njemu ukopan i pjesnik S. S. Kranjčević.
S lijeve strane ceste za Vogošću, ispod Huma, god. 1962. otvoreno je veliko groblje Bare, za vjernike svih bh. konfesija kao i za ateiste. Krajem 80-tih prošloga stoljeća groblje je postalo pretijesno pa je otvoreno novo groblje Vlakovo, gotovo izvan grada, nakon Ilidže, s desne strane na putu prema Kiseljaku, nešto prije Mostarskoga raskršća.
Tko prošeta sarajevskim katoličkim grobljima, tko se upusti u čitanje imena i prezimena na grobnim spomenicima, zamijetit će svu njihovu šarolikost. I na onim fratarskim, kojih je dvadesetak očuvanih. Tu su i njemačka, mađarska, češka, poljska, slovenska i razna druga prezimena. (Ništa nije različitije i u nekim drugim bh. gradovima, pa ni na onom malom katoličkom groblju na brdovitim Palama.)
Groblja i njihovi spomenici su mjesta kojima se nastoji sačuvati memorija. No, iz godine u godinu, zamjetno je, osobito na Sv. Mihovilu, kako je sve više grobova na kojima nema ni cvijeća ni svijeća. Nema tko da dođe. Mramor i kamen, iako slova nestaju, još uvijek komemoriraju imena, ali živih, živih sve više nema.
Fra Ivan Šarčević
Hodočašće u Kraljevu Sutjesku 2012.
I ove godine su franjevački svjetovnjaci organizirani u treći red (FSR/OFS) i franjevačku mladež (FRAMA) hodočastili u Kraljevu Sutjesku u spomen na posljednju bosansku kraljicu Katarinu, franjevačku trećoredicu i blaženicu. Hodočašće već niz godina organizira bosansko bratstvo FSR-a koje i nosi ime kraljice Katarine, a evo već četiri godine nam se pridružuju naša braća i sestre iz Hercegovine, tako da je ovo bilo 4. nacionalno hodočašće.
Ni ružno vrijeme nas nije omelo da u lijepom broju organizirano dođemo u Kraljevu Sutjesku. Skoro 50 trećoredaca i framaša s Bistrika je 28.10. u 7:30 sati krenulo na put. Uz molitvu i pjesmu put je protekao vrlo brzo. Po dolasku smo se malo okrijepili, s radošću susreli s braćom i sestrama koji su iz svih krajeva BiH došli na ovo hodočaščće – Tolisa, Livno, Jajce, Sarajevo, Rama-Šćit, Mostar, Široki Brijeg … U 10 sati je počeo službeni program. Crkva je odjekivala pjesmom mladih s Bistrika okupljenim u bend „Antonius“. Fra Danijel Rajić, nacionalni duhovni asistent FSR-a je pozdravio sve hodočasnike a potom je nacionalna ministra FSR-a sestra Nives Kanevčev (inače članica našeg mjesnog bratstva) održala predavanje o zajedničkom radu FSR-a i FRAME u BiH. Navela je kronologiju formiranja FSR-a i FRAME u obje franjevačke provincije kao i na razini BiH, te naglasila značaj zajedništva i naša polja djelovanja. Poslije toga u emotivnom izlaganju sestra Ivana Vidović je govorila o svom osobnom iskustvu rada i u FRAMI i u FSR-u. Da podsjetim, Ivana Vidović je prva framašica koja je u provinciji Bosni Srebrenoj prešla u FSR. I ovdje s ponosom ističemo da je Ivana članica našeg mjesnog bratstva. Prije svete Mise framaši iz Kraljeve Sutjeske su izveli recital o kraljici Katarini.
Misno slavlje u koncelebraciji dvadesetak svećenika predvodio je fra Nikica Vujica, gvardijan samostana u Fojnici i duhovni asistent fojničkog mjesnog bratstva FSR. U vrlo nadahnutoj propovijedi pozvao nas je sve da se opredijelimo za Krista, da po uzoru na svetog Franju stavimo Krista u centar svoga života i da nastojimo oživjeti moto ovogodišnjeg hodočašća „Neka cijeli svijet bude vaš samostan“.
Molitvu vjernika napisala je sestra Sandra Slokar, tajnica nacionalnog vijeća FSR BiH, članica našeg mjesnog bratstva, na čemu joj se iskreno zahvaljujem.
Bend „Antonius“ je i nakon Mise izveo par duhovnih pjesema, punih mladosti, ritma i veselja, te tako zagrijao srca svih koji su bili u crkvi svetog Ivana Krstitelja. Draga braćo i sestre – od srca vam hvala!
Nakon svete Mise održana je već tradicionalna smotra folklora, a u isto vrijeme članovi nacionalnog vijeća FSR-a BiH su održali svoju sjednicu.
U kasnim popodnevnim satima, dok je vani padala kiša i hladnoća nagovještavala snijeg, veseli i srca punih topline, osnaženi vjerom i bratskim zajedništvom vratili smo se u Sarajevo.
Marijan Begić
ministar mjesnog bratstva FSR Bistrik
i tajnik Bosanskog bratstva FSR
Duh Asiza
U utorak, 23. listopada, u našem samostanu je održan međureligijski susret Duh Asiza. Od asiškoga susreta kojega je inicirao i sazvao papa Ivan Pavao II, franjevci ovoga samostana nastoje svake godine organizirati međureligijski susret u Franjinom duhu dijaloga i mirotvorstva. Fra Drago Bojić, direktor Internacionalnog Multireligijskog Interkulturnog Centra Zajedno (IMIC), kratko je kazao o povijesti ovih susreta, o različitim razinama međureligijskoga dijaloga. Pročitao je i Asišku izjavu svjetskih religija s Drugog asiškog susreta iz 2002. godine. Ta je izjava, u povodu deset obljetnice, tiskana i podijeljena prisutnima.
O međureligijskom dijalogu kao sastavnici vjere i humanosti, a ne stvari političke diplomacije i tehnike, govorio je Dževad Hodžić, profesor s Fakulteta islamskih nauka.
Napretkov Trio Magis odsvirao je tri skladbe za klavir i violinu.
Asiška izjava
MIR U PRAVEDNOSTI
Na Drugom molitvenom susretu religija u Asizu, u siječnju 2002. godine, predstavnici 12 svjetskih religija i 31 kršćanska zajednica potpisali su zajedničku Izjavu u deset točaka.
Okupljeni ovdje u Asizu, zajedno smo razmišljali o miru, Božjem daru i zajedničkom dobru cjelokupnog čovječanstva. Iako pripadamo različitim vjerskim tradicijama, potvrđujemo da je za izgradnju mira nužno ljubiti bližnjega poštujući pravilo: “Čini drugima ono što želiš da se tebi čini.”
U tom uvjerenju neumorno ćemo raditi na velikom radilištu mira. I zato čvrsto odlučujemo:
- Obvezujemo se da ćemo promicati svoje čvrsto uvjerenje da se nasilje i terorizam protive izvornom religijskom duhu. Osuđujemo svako pribjegavanje nasilju i ratu u ime Boga i religije i obvezujemo se da ćemo sve činiti da se iskorijene uzroci terorizma.
- Obvezujemo se da ćemo odgajati ljude za uzajamno uvažavanje i poštivanje kako bi se mogao ostvariti miran i solidaran suživot među pripadnicima različitih naroda, kultura i religija.
- Obvezujemo se da ćemo promicati kulturu dijaloga kako bi raslo uzajamno razumijevanje i povjerenje među pojedincima i narodima jer su to pretpostavke istinskog mira.
- Obvezujemo se da ćemo braniti pravo svake ljudske osobe da živi dostojnim životom u skladu sa svojim kulturalnim identitetom i pravo da slobodno formira vlastitu obitelj.
- Obvezujemo se da ćemo njegovati iskren i strpljiv dijalog, ne da bismo otkrili kako nas dijele nesavladive prepreke, već naprotiv, kako bismo prepoznali da susret s drugom stvarnošću može pridonijeti boljem uzajamnom razumijevanju.
- Obvezujemo se da ćemo uzajamno opraštati zablude i predrasude iz povijesti i sadašnjosti. Mi se želimo uzajamno podupirati u zajedničkom nastojanju da nadvladamo sebičnost i zloupotrebu, mržnju i nasilje, kako bismo iz povijesti naučili da mir bez pravde nije pravi mir.
- Obvezujemo se da ćemo biti na strani onih koji trpe u bijedi i napuštenosti, postajući glasom onih čiji se glas ne čuje. Mi moramo konkretno raditi na prevladavanju takvih stanja, u uvjerenju da nitko sam ne može biti sretan.
- Obvezujemo se da ćemo udružiti svoj krik s krikom onih koji se ne mire s nasiljem i zlom. Mi želimo svim svojim snagama pridonijeti da se čovječanstvu našega vremena dadne stvarna nada pravednosti i mira.
- Obvezujemo se da ćemo ohrabrivati svaku inicijativu koja promiče prijateljstvo među narodima, uvjereni da tehnološki napredak, bez solidarnog dogovora među narodima, izlaže svijet sve većim pogibeljima razaranja i smrti.
- Obvezujemo se da ćemo od odgovornih u narodima zahtijevati da poduzmu sve napore – na nacionalnoj i međunarodnoj razini – da se na temelju pravde izgradi i učvrsti svijet solidarnosti i mira.
Mi, pripadnici različitih religijskih tradicija, nećemo se umoriti u svjedočenju pred cijelim svijetom da se mir i pravednost ne mogu odvojiti jedno od drugoga te da su mir i pravednost jedini put kojim čovječanstvo može hoditi u budućnost ispunjenu nadom.
Mi smo uvjereni da se u jednom svijetu – sa sve otvorenijim granicama i sve kraćim udaljenostima, u kojemu su odnosi kroz gustu mrežu komunikacije sve lakši – sigurnost, sloboda i mir mogu zajamčiti ne kroz nasilje već samo kroz uzajamno povjerenje.
Neka Bog blagoslovi naše nakane i daruje svijetu pravdu i mir.
Sveti Anto 2022.
Najnovije slike
