ZLATNA MISA FRA PERICE VIDIĆA

U nedjelju, 21. srpnja, u Crkvi sv. Ante na Bistriku, u 11 sati, fra Perica Vidić, proslavio je zlatnu misu – 50. godišnjicu svećeništva. Na isti dan, u istoj crkvi, u isto vrijeme – naglasio je fra Perica – prije pola stoljeća slavio je svoju mladu misu. Mnogo toga je bilo drukčije, prisjeća se sa sjetom slavljenik. I roditelji su bili živi, i njih devetero djece, i katolika, i Hrvata u Sarajevu bilo je mnogo više nego danas. Ipak, i zlatnu misu s više godina, fra Perica je proslavio radosno, u zahvalnosti Bogu i mnogim ljudima. Na misi su bile njegove sestre Katica, Tereza, Marica, Ilonka i njihove obitelji. Brat Mato, također svećenik, bio je spriječen bolešću.

Uz fra Pericu, koji je predsjedao euharistijskom slavlju, bilo je 16 franjevaca/svećenika, među njima i provincijal Bosne Srebre, fra Lovro Gavran koji je na kraju mise uputio riječi čestitke i zahvale slavljeniku. Propovijedao je fra Ivan Šarčević, gvardijan samostana. Na fra Peričinu zlatnu misu došle su i mnoge časne sestre, mnogi Sarajlije koji redovno dolaze u crkvu sv. Ante, ali i mnogi slavljenikovi prijatelji iz Sarajeva i drugih mjesta. Među njima i predsjednik Matice hrvatske iz Čitluka, Andrija Stojić s prijateljima.

Misno slavlje su svojim dobro spremljenim i ozbiljnim pjevanjem uresili pjevači iz Vinkovaca: Mješoviti pjevački zbor vinkovačke župe sv. Euzebija i Poliona “Sv. Cecilija”, njih 50-tak. Zborom je dirigirala gđa. Branka Domaćinović, a na orguljama je pratila gđa. Dubravka Vukovarac. Inače, među pjevačima bili su i članovi Matice hrvatske iz Vinkovaca s kojom fra Perica i Matica hrvatska iz Sarajeva godinama uspješno surađuju.

Poslije euharistije, zlatomisničko slavlje se nastavilo u samostanskoj blagovaonici i dvoranama.

Fra Perica Vidić se rodio 1938. godine u Sarajevu. Osnovnu školu završio je u rodnom gradu, Franjevačku klasičnu gimnaziju u Visokom, a studij filozofije i teologije na Franjevačkoj teologiji u Sarajevu. Godine 1962. radi u ateljeu akademskog slikara Gabrijela Jurkića, a 1965. i 1966. godine kod profesora Staneta Kregara u Ljubljani. Nakon toga odlazi u Beč i pohađa Akademiju likovnih umjetnosti, grafički odsjek, u klasi prof, Maxa Melchera. No, grafiku će kasnije morati napustiti zbog vida i usmjeriti se na slikarstvo, ulje i pastel. Od 1970. predaje crtanje, likovno i povijest umjetnost na Franjevačkoj klasičnoj gimnaziji u Visokom. I danas rado odlazi u Visoko da đacima prenese važnost lijepoga pisanja i crtanja.

U Bosni Srebrenoj obnašao je između drugih dužnosti, službu meštra novaka, te vikara, ekonoma i gvardijana u Franjevačkom samostanu sv. Ante na Bistriku, za kojega je posebno vezan.

Od godine 1995. član je Akademije nauka i umjetnosti BiH. Od godine 2000. predsjednik je Matice hrvatske u Sarajevu. Jedan je od utemeljitelja i najangažiranijih članova Hrvatskoga društva za znanost i umjetnost u Sarajevu. Vrlo je angažiran u radu sa studentima i u Franjevačkom svjetovnom redu (Treći red). Među građanima Sarajeva poznat je po pomaganju siromašnima i potrebitima posebno za vrijeme rata.

Izlagao je više puta na zajedničkim izložbama, a dosad je imao preko 80 samostalnih izložbi u zemlji i inozemstvu. U crkvi sv. Ante naslikao je vitraje: Pjesma stvorenja sv. Franje (pet korskih prozora), te 18 manjih prozora s motivima pejzaža BiH (prema Trebaviću) te sakralnih i javnih objekata važnih za bosanske katolike i franjevce (strana prema gradu).

Fotografije: Christian Haupt

KORAL-TAMBURE-VIS

U utorak, 23. travnja, bogoslovi Franjevačke teologije iz Sarajeva održali su koncert u crkvi Sv. Ante na Bistriku.

Program koncerta započeo je pozdravnim govorom fra Ivana Šarčevića, gvardijana franjevačkog samostana na Bistriku, nakon čega je nastupio zbor Fra Nenad Dujić, pod ravnanjem fra Ante Kovačića, profesora glazbe na Franjevačkoj teologiji. Zbor je izveo pet polifonih skladbi: Panisangelicus, Da pacem, Domine, Ecce qomodo moritur iustus, Iesu rex admirabilis i Adoramus te, Christe.

Uslijedio je prigodan govor fra Danimira Pezera, meštra bogoslova, o glazbi i bogoslovskim aktivnostima te nastup tamburaškog orkestra i vokalno instrumentalnog sastava Jukić. Oba sastava su izvela po pet pjesama kao što su Veliko je sad veselje, Kraljice neba, Na nebu zora rudi, Zvona, Plegaria a Nuestra Senora de los Ángeles i Stvoreni za nebo.

Fra Želimir Gogić

Opširnije: www.franjevackateologija.ba

OD SARAJEVA DO TREBINJA I RAVNOG

Ruđer Bošković i mi (Ravno)

Bilo je to putovanje za pamćenje, prelaženje granica i predrasuda, kako je to fra Ivan rekao. Dobro društvo, opuštajuća atmosfera, dosta hoda, pozitivne misli, obilazak Hercegovine i promatranje iz drugačije perspektive u odnosu na uobičajeno, onako pravo kulturološko uzdizanje.

Konjic smo posjetili, onako ‘u letu’, gotovo u zoru, pogledali muzejske eksponate koje čuvaju franjevci u svojoj kući.

S manastirom u Žitomsiliću nas je upoznao iguman Danilo, i poželio nam dobrodošlicu. Nikada ranije nisam ulazio u pravoslavni manastir i imao sam osjećaj da su to onako tamna mjesta, zbog malih prozora. Bio sam u krivu. Ikone koje oslikavaju unutrašnjost crkve ostavljale su dojam da se nalazimo u nekoj od umjetničkih galerija, a i svjetlost koja je dopirala samo je dodatno naglašavala taj utisak. Pravi su umjetnici ti ikonografi!

Villa Rustica i mi (Mogorjelo/Čapljina)

Odmah ‘iza ugla’ samo malo niže, u dolini Neretve, nas je dočekao grad izboran vremenom, Počitelj i njegova srednjovjekovna raskoš. Srce Počitelja, Hadži Alijina Džamija otvorenih vrata prima sve turiste, pa čuti razne svjetske jezike na takvom mjestu i nije neka novost.

Čapljina je, ukrašena svojim velikim trgovima i raznim spomenicima, ostavila utisak da sam na moru, a obilazak galerije moderne umjetnosti ostavlja dojam da je Čapljina i umjetničko mjesto. Onda još malo vojničkih ulazaka i izlazaka iz autobusa i tako smo došli do ručka! Ručati  u okolici rimske Villae Rusticae (Mogorjelo) je veoma poseban osjećaj i lako je zamisliti da se nalazim u doba Rimljana, svi ti mirisi, zvukovi i boje, a i vino je bilo odlično i pridonijelo tom osjećaju. Još samo da je bilo prileći poslije ručka! Ali nije bilo vremena, jer valjalo je obići još mnogo, Hutovo Blato i Kara-otok su čekali. Ušli smo bez karte, a i naučili ponešto besplatno. Tempo puta je i dalje ostajao dinamičan i vrlo brzo smo došli do galerije Vjeko Božo Jarak u Podkosi, koja je ostavila t da jednog dana ponovno dođem u obilazak te istinski prelijepe hercegovačke kuće.

Kameni spavači i mi (Radimlja-Stolac)

Radimlja, nekropola stećaka, koja se odupire zubu vremena i iz nekog razloga podijeljena cestom, pozdravila nas je na putu prema Stocu i Trebinju gdje smo obišli stari dio grada i u najmanju ruku jedan čudan spomenik, kraj dana nije donio san, jer je cimer, neću ga imenovati, glasno hrkao.

Rano ujutro, nenaspavan sam s društvom posjetio stari Arslanagića most koji se samo na prvi pogled čini malim i krhkim. Posjetiti dubine Vjetrenice i njena prirodna bogatstva, zateći  čovječju ribicu sakrivenu od pogleda i znatiželjnika, pa onda Zavalu i Ravno. I to je to i mnogo više!

Uistinu nezaboravno iskustvo! Veliko HVALA svima koji su nam to omogućili.

Boris Kokorović

Otvorena izložba mladih fotografa. Obavještavamo vas da je 24. januara 2012. u galeriji Franjevačkog samostana sv. Anto u Sarajevu otvorena izložba učenika iz Katoličkog školskog centra “Sveti Pavao” Zenica.

Mladi kreativci u umjetničkoj fotografiji – CreativeShooting – formirani su od septembra/rujna 2011. Koncept njihovih fotografija i radova fokusiran je na umjetničku, arhitektonsku, dokumentarnu, režiranu i konceptualnu fotografiju.

Stoga vas srdačno pozivamo da posjetite izložbu – a time ih i podržite – mlade i velike ljude iz tima “CreativeShooting”.

Srdačni pozdravi,

CreativeShooting team

UČENIČKA GARDA I UMJETNIČKA FOTOGRAFIJA

U skladu s programom učenici su fokusirani na klasičnu tehničku upotrebu korištenja fotografskog aparata, ali je također mnogo sati posvećeno teorijskom predavanju o etičkom i estetskom pristupu fotografije.

Na samom početku učenici nisu zamišljali da bi teorijska predavanja mogla biti važna i zanimljiva – da bi im mogla pomoći da mnogo efikasnije razumiju, prepoznaju, i sami kreiraju dobru/konstruktivnu fotografiju.

U tijeku prvih predavanja, nerijetko bi pokazivali divljenje nasumično snimljenim pejzažima bez ispisanog konteksta, ili bi držali da fotografije snimljenih ljudi u ponižavajućim okolnostima imaju svoju umjetničku vrijednost. Ipak kroz vrijeme ovih predavanja prepoznaju da slični spektakularni prizori ustvari nemaju nikakvu vrijednost.

Na žalost, u posljednjim decenijima, s omasovljenjem fotografije, mnogo je fotografija i vizualnih prizora – bez konstruktivnih vrijednosti – prisutno i nekontrolisano dostupno medijima. Stoga je jedan od značajnih ciljeva da učenici kao konzumenti/posmatrači takvih prizora eliminiraju bilo kakav pokušaj da se takvi snimci – bez istraživačkog pristupa, konteksta, koncepta – uvrste u neku vrijednost. S ovakvim pristupom posmatranja i prepoznavanja oni se distanciraju od senzacija i medijskih manipulacija.

Prisutan je jak stereotip da nam fotografija može propovijedati svoju priču, no za njenu istinitost više ne jamči fotografska vanjština. Zato se učenici podstiču da sami razmisle što bi željeli vizualno prezentirati. Drugi korak je da svojoj zamisli pristupe istraživački – da mnogo prije snimanja sami razmisle i istraže o ideji. Na kraju, kada dobiju osjećaj za ideju, slobodni su da snimaju.

Nasumice je vrlo lako snimati. Iskreno, to može svatko. Neki pojedinci imaju izniman dar za fotografiju, ali to ne znači da fotografije takvih imaju umjetničku vrijednost, ili bilo kakvu vrijednost.

Važno je da se taj talenat kanališe kroz obrazovanje, čitanje, razmišljanje, istraživanje, pa onda – stvaranje.

Kako smo okruženi fotografskim prizorima na svakom iskoraku, jako je bitno da i posmatrači – puki ili ozbiljni posmatrači – i fotografi izgrade mehanizam u koji bi signalizirao oku da brzo selektira i preda važnost prizorima koji imaju svoju vrijednost. Da bi se takve stvari prepoznavale, ili spomenuti ‘mehanizam’ izgradio, potrebno je imati svijest – a ona se lakše razvija s razmišljanjem, čitanjem, istraživanjem.

Zbog toga ovo insistiranje da učenici prvo analiziraju vizualne materijale, a onda da stvaraju, dopunjavaju, pa čak i na svoj način ispravljaju neke od nekada javno plasiranih prizora.

Umijeće je da autor fotografija, naizgled naivna, ali česta pitanja na fotografski upečatljiv i slikovit način predoči sebi, a onda posmatračima kojima bi se pažnja trebala skrenuti takvim univerzalnim pitanjem – pitanjem koje se prožima u svakom sloju društva.

Ovakvo vježbanje oka, može pomoći da se lako percipiraju vrijednosti u svakom aspektu – da razlučuju mediokritet odonoga što vrijedi. Na taj način, s takvim izvještenim okom, pomažu sebi, a sigurno i drugima, da se manje, ili nikako, dive turbo-prizorima.

Majda Turkić, mr.sc. iz oblasti umjetnosti

[Show slideshow]

ČESTIT VAM BOŽIĆ I BLAGOSLOVLJENA 2013. GODINA!
Franjevci s Bistrika