Živjeti na periferiji, na rubu, nije poželjno. Periferija sugerira beznačajnost i nesudjelovanje u glavnim tokovima moći. Pa ipak je to stanje koje u životu vjere uopće nije beznačajno niti lišeno potencijala. Kakvi su tonovi sadržani u religijskoj, kulturnoj, društveno-političkoj periferiji? Je li to nužno izraz inferiorne marginalizacije ili sadrži snagu nade? Je li razlog za depresiju ili mogućnost perspektive? Kakvu periferiju ne smijemo izabrati? Smijemo li govoriti o dostojanstvu periferije?
Na sljedećoj tribini, u utorak 26.10., kroz temu „Što nam govori lice drugog čovjeka?“ voditi će nas profesor filozofije sa Franjevačke teologije, fra Josip Jozić.
Radi se o filozofsko-teološkom promišljanju o čovjeku i njegovom licu koje je područje drugoga / Drugoga. U njemu susrećemo Onoga tko nije „ja“ i onoga tko moje „ja“ izgovara uvijek simfonično, s licima, povijestima, postojanjima drugih, bližnjih…
U svojoj Oporuci, na kraju svoga života, Franjo Asiški, svjedoči kako je susret s gubavcima promijenio predmet njegovih želja i interesa, a naročito kriterij na osnovu kojeg će ubuduće vrednovati čitavu stvarnost. Zahvaljujući gubavcima Franjo svjesno odbacuje logiku svake vlasti i moći. Franjo ustvari otkriva evanđelje, zahvaljujući iskustvu milosrđa s gubavcima, Franjo otkriva i svoj novi identitet: napušta definitivno ideal viteštva i otkriva onaj manjeg brata.
S gubavcima je počelo Franjin poziv, i odatle bi, u Franjinim očima, trebalo započeti poziv i njegove braće, svaki puta kada osjete da gube vlastiti identitet.
Možda je prisutnost gubavaca nestala iz franjevačkog života i njihovih glavnih aktivnosti, možda su njihovo mjesto zauzele neke druge važne i plemenite aktivnosti, ipak ne bi se smjelo zaboraviti iskustvo što ga je Franjo imao s gubavcima, po njemu mu je Bog otkrio evanđelje milosrđa, i u njemu, se i dalje može pronaći prvotni ideal franjevaca.
I nakon Franjinog susreta s gubavcem, svijet se nije u bitnom promijenio, „gubavci“ su i dalje posvuda oko nas. Ipak, Franjino se srce čudesno promijenilo i to je najveće i najpoželjnije čudo koje nam svima treba i za kojim svi žudimo.
U našem društvu sve je više osoba, posebno starije životne dobi, koje nemaju gotovo nikoga svoga, pa se nerijetko dogodi da kraj svoga zemaljskoga života dožive osamljene i ostavljene. Samo u Kantonu Sarajevo živi 520 osoba potpuno ovisnih o socijalnoj pomoći Centra za socijalni rad. Ta im je novčana podrška premala, a nemaju ni osobu s kojom bi razgovarali, koja bi pitala za njih. Među njima su i oni koji zbog straha od birokracije ili zbog fizičke nemogućnosti ne uspijevaju ni ostvariti svoja prava. Projekt se temelji na vrijednostima koje su duboko ukorijenjene u našem okruženju. Briga o onima u potrebi, bolesnicima, osamljenima u našoj obitelji i u susjedstvu dio je naše ljudske i vjerske baštine, i naša dužnost.
odrasli će volonterke i volonteri pratiti i podržavati pojedince ili obitelji koje su se zbog korona krize našle u teškoj životnoj situaciji, a koje uz novčanu pomoć socijalne ustanove, trebaju i dodatnu ljudsku i materijalnu podršku.
Samostan sv. Ante će u suradnji s donatorima, tvrtkama i drugim aktivnim humanitarnim organizacijama osigurati:
mogu postati osobe nakon ostvarenog i potvrđenog kontakta sa predstavnikom/icom iz Službe socijalne zaštite Općine kojoj pripadaju i sa nositeljem projekta.
Nositelj i koordinator projekta Srce za bližnje u nevolji…
Franjevački samostan sv. Ante Bistrik
realizirat će ga u suradnji sa:
JU „Kantonalni centar za socijalni rad“ Sarajevo
Neprofitna humanitarna organizacija na području cijele Bosne i Hercegovine
i drugim ustanovama i nevladinim organizacijama koje iskažu spremnost za suradnju.
Franjevački samostan sv. Ante na Bistriku stoljećima svjedoči franjevačku nazočnost u gradu Sarajevu postajući mjestom brojnih duhovnih inicijativa, ekumenskog i međuvjerskog razumijevanja, suradnje i pomirenja, te humanitarne pomoći svima kojima je potrebna.
Sljedeće predavanje o odgovornosti u umjetnosti održati će Amila Ramović, profesorica na Muzičkoj akademiji i Akademiji scenskih umjetnosti Univerziteta u Sarajevu
Umjetnost predstavlja konačno ostvarenje humanističke utopije, takve u kojoj stvaranje rezultira ostvarenjem ideala koji nije opterećen nikakvim praktičnim ili utilitarnim ograničenjima. Stoga se ona često doživljava mističnom, nedodirljivom, neuhvatljivom, nedostupnom interpretaciji i kritičkoj obradi, namijenjenom čulima, a ne umu.
Ali, odustajanjem od potrebe da razumijemo, odustajemo i od potrebe da kritički vrednujemo, a time i da se opredijelimo za vrijednosni sistem u kojem takva umjetnost ima vrijednost. Na taj način konačno odbacujemo i odgovornost u našem odnosu prema umjetnosti. Zato se često dogodi da se kič preruši u umjetnost – kič koji publici samo vraća unaprijed poznate ideje.