UMJETNOST – VJERA / UMJETNOST – DIKTATURA

U utorak, 24. studenoga, poslije večernje mise, s početkom u 19 sati, u okviru studentskih tribina slikar Heiner Studt imat će predavanje studentima i mladima s naslovom: Umjetnost i vjera. Umjetnost i diktatura.

Dan prije, u ponedjeljak, 23. studenoga, u 19 sati, u našoj Maloj galeriji, u povodu 25. godišnjice ujedinjenja Njemačke, pod pokroviteljstvom Ambasade R Njemačke i u organizaciji Konrad Adenauer Stiftung, bit će otvorena izložba slika Heinera Studta, umjetnika iz Hamburga. Izložba nosi naslov Nakon pada Berlinskog zida. Toliko novih početaka…

Više: http://www.heiner-studt.de/die_bilder.php?section=2010er_jahre&usection=beben_von_berlin

PREDIGRA BURE

Bez niske strasti projuri kroz život: ne nudi srce onima što ga nisu vrijedni. Prevelik ulog nije za igru; ne izlaži blaga gubitku. Ne podaji se čitav, ne vezuj se za stvari. Jesi li vidio smrt osjećaja u bolu? Zato ćeš stražiti granicu svoje duše; napiši na pragu: ako budeš odviše ljubio,  bit ćeš nesretan.

Kad konjici jezde poljanama, pod kopitima trava ne raste. No nijedan borac ne pita koliko cvjetova izdahnu. Cvijeće je bilo divno, ali četa hrli u bitku. I ne umije da se žalosti.

I pred tobom stoji nedaleki boj. Zato ne tuguj, ako pod tvojom nogom umre neki cvijet ili usahne neko srce. Doskora ćeš vidjeti većih događaja. Pa ti, koji ne plačeš sebe, zašto bi kukao druge?

Ni sretan ni nesretan, prošetaj bešćutni pogled poljanama koje su bojne. Budi pripravan da tvoj brat bude tvoj ubica. Spremi se na nevjeru drage i na crninu majke. I neka ti svi uzdasi budu ravnodušni, kao sva veselja. Ni žalostan ni radostan, prođi pokraj ljudi koji plaču ili likuju. I sjeti se da je drugi tvoj posao i da je prava dužnost biti jak. Nemoj pitati za male nevolje – o kojima – o kojima je turobno razmišljati – nego vjeran maču i lozinci pođi u svoju vrstu i neka ti je glavno zadovoljstvo što si dobar vojnik.

[Tin Ujević: Pjesničke proze. Sabrana djela hrvatskih pisaca, 5. sv. Zagreb: Znanje 1965, str. 9.]

Ali najveća je među njima ljubav

 “Kad bih sve jezike ljudske govorio i anđeoske, a ljubavi ne bih imao, bio bih mjed što ječi ili cimbal što zveči.

Kad bih imao dar prorokovanja i znao sva otajstva i sve spoznanje; i kad bih imao svu vjeru da bih i gore premještao, a ljubavi ne bih imao – ništa sam!

I kad bih razdao sav svoj imutak i kad bih predao tijelo svoje da se sažeže, a ljubavi ne bih imao – ništa mi ne bi koristilo.

Ljubav je velikodušna, dobrostiva je ljubav, ne zavidi, ljubav se ne hvasta, ne nadima se; nije nepristojna, ne traži svoje, nije razdražljiva, ne pamti zlo; ne raduje se nepravdi, a raduje se istini; sve pokriva, sve vjeruje, svemu se nada, sve podnosi.

Ljubav nikad ne prestaje. Prorokovanje? Uminut će. Jezici? Umuknut će. Spoznanje? Uminut će. Jer djelomično je naše spoznanje, i djelomično prorokovanje. A kada dođe ono savršeno, uminut će ovo djelomično.

Kad bijah nejače, govorah kao nejače, mišljah kao nejače, rasuđivah kao nejače. A kad postadoh zreo čovjek, odbacih ono nejačko. Doista, sada gledamo kroza zrcalo, u zagonetki, a tada – licem u lice! Sada spoznajem djelomično, a tada ću spoznati savršeno, kao što sam i spoznat!

A sada: ostaju vjera, ufanje i ljubav – to troje – ali najveća je među njima ljubav” (1 Kor 13,1-13).

Moć terorizma nad medijima

[Razmišljanje teologa Tomáša Halíka o medijima kao novoj religiji i arbitrima istine, o terorizmu i njihovom vladanju medijima i teroristima kao suvremenim oponentima čovječanstvu i Bogu]

Mnogo važnije od mrtvih, za počinitelje napada 11. rujna bile su televizijske slike nebodera koji se ruše, slike koje su odmah obišle čitav svijet. U tim slikama, ne u eksplozivu, leže bitna snaga i moć terorizma, kemijski eksplozivni materijal samo je nužno sredstvo za izvedbu terora – glavno oružje predstavljaju eksplozivne slike. Emocije koje su razbuđuju tim slikama glavni su cilj terorista; ubojstva su sporedni produkt. Teroristima nije stalo do ljudi i njihove pogibije nego do psihološkog učinka kojeg smrt proizvodi uz pomoć medijskih slika; bez tih slika sami atentati bili bi marginalna, lokalna stvar. U povijesti je već bilo bezbroj ratova i masovnih ubojstava s neizmjerno mnogo žrtava. U tom kontekstu, mada to zvučalo cinično, 11. rujan je apsolutno rubni fenomen. Nasilje trijumfira tako što se na ovaj način može učiniti vidljivim, što sebi virtualno stvara pristup u stanove milijarda ljudi i širi ono do čega mu je stalo – strah.

U nekoliko novijih knjiga kao i u nizu predavanja razrađujem misao da su mediji religija sadašnjeg zapadnog svijeta (dok je moderno kršćanstvo već od prosvjetiteljstva, u sociološkom smislu, izgubilo svoj karakter “religije”, naime da bude integrirajuća snaga društva, njezin zajednički jezik). Mediji ispunjavaju glavne aspekte društvene uloge religije – kao ona snaga koja društvo drži na okupu: mediji utječu na stil čovjekova mišljenja i života, nude simbole i „velike priče“ koje svi priznaju, stvaraju mrežu između ljudi, ali prije svega: oni interpretiraju svijet. Najveći dio onoga što saznajemo o najrazličitijim licima svijeta, od politike do sporta, posreduju nam mediji. I to posredovanje – i u „najobjektivnijim“ i najozbiljnijim medijima – nije jednostavno odraz stvarnosti. Već sâm mehanizam kojim se iz „subjektivne“ stvara slikovno predočiva i priopćiva „objektivna“ realnost, jest postupak interpretiranja (iako iza toga nipošto ne mora stajati namjera da se „istinu želi svjesno izopačiti“).

Mediji su – i ovo je jedna od bitnih religioznih zadaća – arbitri istine. Najveći dio ljudi smatra neki događaj istinitim, jer su ga „vlastitim očima“ vidjeli na televizijskom ekranu; oni ga smatraju važnim, jer je stajao na prvome mjestu u vijestima ili na naslovnoj stranici novina. Gledatelj televizije zamjenjuje postupno „vlastite oči“ „očima kamere“, i to tako da optika kamere (kao i implicitna ideologija masovnih medija) i nehotično utječe na njegovo neposredno zapažanje stvari i strukturira ga da on nije više u stanju gledati vlastitim očima i misliti vlastitom glavom, suditi po vlastitoj savjesti. I ti organi njegovog humaniteta – s njima i njegova individualnost i osobni identitet – malakšu i postupno odumiru.

Moderni se terorizam već domogao ove religije, ovog sakralnog prostora sadašnje civilizacije, ove prividnosti istine – aletheia, „osvijetljenog“ (dakle pristupačnog, otvorenog) prostora i od njega stvorio svoje najmoćnije oružje, glavno sredstvo svoga utjecaja. Ne, ne namjeravam nipošto demonizirati medije – to što oni daju toliko prostora izvještajima o terorističkim aktima i njihovim slikama, rade to „s najboljom namjerom“, uostalom to je njihova dužnost, smisao njihove službe za javnost. Tȁ nitko ne želi loše vijesti podložiti cenzuri i zatvoriti oči pred tragičnim događajima u našemu svijetu, svi mi imamo sveto pravo na informacije! Upravo zato moć terorizma nad medijima skriva tako veliku opasnost, moć koju on posredno prakticira i nad nama. Upravo bezazlenost medija – jer oni služe nama koji ih nužno trebamo i od njih očekujemo vijesti, ali, htjeli-ne htjeli, i terorizmu kojemu su također nužno potrebni – ova „neutralnost“ je, dakle, tako opasna jer ona svijet medija – to jest naš najvlastitiji svijet u kojem sudjelujemo – čini tako bespomoćnim. Tom najvećem uspjehu terorista – masovnom širenju straha preko medija – ne možemo ništa više suprotstaviti;  svi mi u tome imamo svoga udjela. Shvatljivo je također da na to imamo sveto pravo i da ne poznajemo alternative: ne možemo se odreći toga oka s kojim razabiremo svijet i preko granicā kamo naš pogled više ne doseže, s pravom ne želimo više biti gluhi na informacije o događajima izvan našeg prirodnog dometa čujnosti i htjeli bismo biti pripremljeni za najnovije, nama još nepoznate teme. Mediji nam isporučuju već ovdje, danomice, štoviše, bez prekida, upravo ono što bi nam prema Pavlu trebalo otkriti tek nebo samo: „Što oko ne vidje, i uho ne ču, i u srce čovjeka ne uđe“ (1 Kor 2,9). Naše nebo jesu sada mediji koji lagano mijenjaju lice zemlje.

Pokajničko samoispitivanje

Ovo igranje sa slikama koje dolaze iz dubine, neka je vrsta antimeditacije. Dok se u meditaciji radi o tome da se čovjek „oslobodi slikā“, da isprazni svijest, ovdje je cilj da se duša napuni, da se njome ovlada uz pomoć fascinirajućih slika (promidžbene reklame, od kojih uostalom ti filmovi samo vrve i koji predstavljaju glavni razlog njihovog širenja, počivaju upravo na ovome principu). Meditacija smjera prema duhovnoj slobodi – antimeditacija proizvodi (za mnoge, doduše, dobrodošao i traženi) suprotni učinak, učinak droge koja obećaje slobodu, ali je u stvarnosti bijeg i dovodi čovjeka u ovisnost, lišava ga slobode.

Jesmo li stvarno mogli vjerovati da ćemo ovu igru s moćnim, iz dubine dolazećim slikama uvijek držati pod kontrolom kao što to naivno vjeruju oni koji se, šale radi, upuste u drogu? Zar stvarno nismo zapazili da ono što bi nam trebalo služiti za igru, sve više s nama tjera igru i nama ovladava? Zar stvarno nismo slutili da će ove moćne slike jednom probiti branike koje smo postavili i da će voditi vlastiti život? Zar stvarno nismo mogli zamisliti kako će jednom ove slike postupati s našim životom? Zar stvarno nismo shvatili da oni glasovi koji su opominjali (vrlo rijetki i takvi da ih se vrlo lako moglo ismijati) nisu pozivali na cenzuru nego na kulturu, da pravo ugrožavanje slobode nije dolazilo od njih nego od onoga na što su oni ukazivali?

U jednom je komentaru stajalo da Osama Bin Laden nije odgojen na svetim tekstovima islama nego dapače na hollywoodskim filmovima – i to bi moglo biti uistinu tako. Bin Laden je naša sjena, također, ne samo sjena islama, i ukoliko to ne shvatimo, onda su svi ratovi protiv terorizma unaprijed osuđeni na neuspjeh. Ne bih htio svakom obliku obrane od terorizma naivno pacifistički odreći legitimnost i od žrtava mazohistički praviti krivce. Rado bih pozdravio ako bi netko od duhovnih predstavnika islama pokazao hrabrost poput pape Ivana Pavla II. koji je prije ulaska u novi milenij s velikom otvorenošću i poniznošću govorio o sjenama kršćanske prošlosti. Rado bih iz usta nekog muslimana čuo u kojoj mjeri je Bin Laden utjelovljenje sjene islamske prošlosti. Kada u knjigama i člancima Salmana Rushdija ili u briljantnom predavanju Benedikta XVI. u Regensburgu čitam o ovoj temi, to su sigurno zanimljivi i legitimni glasovi, ali oni za duhovni svijet islama čak teško mogu posjedovati onu ozdravljujuću snagu kakvu može izvršiti samo skrušeno, pokajničko samoispitivanje, onaj glas iz nutrine. Zato je naša vlastita zadaća, koju ne možemo prenijeti ni na koga drugoga, ispitati što se mnogima iz naše sredine čini strano i nerazumljivo u vlastitoj kulturi.

Protiv straha i brojeva

S obzirom na Heideggerovu misao prema kojoj je tehnika savladala sve daljine, ali nije stvorila blizinu, postoji u našem vremenu barem jedna zastrašujuća iznimka: tehnička sredstva, kojima mediji danas raspolažu, svakome su od nas posve približili strahote terorizma. Radi se, dakako, kako smo i pokazali, o virtualnoj blizini, ali koja unatoč tome pobuđuje vrlo realne emocije. Onaj tko želi osporiti pobjedu terorizma uz pomoć medija, pribjegava argumentu koji se tiče upravo tih emocionalnih reakcija: svatko tko vidi slike nasilja i terora, reagira s osuđivanjem i gnušanjem nad takvim činima i onima koji ih vrše – osim ako se radi o osobama s psihičkim poremećajima ili koji pripadaju malim, ideološki zaslijepljenim grupacijama.

Teroristi, naravno, ne traže i ne očekuju naše odobravanje – oni imaju cilj utjerati nam strah i užas. Ne boje se ni naše osude ni mržnje – oni štoviše pozdravljaju neprijateljske reakcije, jer iza njih slute upravo ono za čim teže: naš strah.

Već sam kazao da mediji igraju važnu ulogu kad je riječ o razornoj moći terorizma – i naglašavam ponovno da je to neizbježno, pa i onda kada ti mediji rade i u najboljoj namjeri. Mogu li oni na bilo kakav način svojim ogromnim utjecajem biti od koristi u duhovnoj borbi protiv ovoga zla? Jer zlo je u svojoj biti i duhovne naravi. Uvjeren sam da to mediji mogu učiniti barem u jednoj točki, naime da žrtvama vrate njihovo lice – tako da im vrate njihova imena i budu njihov glas.

Terorist – oponent Bogu

U novome tipu terorizma, naime, još je jedan element nov i zastrašujući: sljepilo ubijanja, anonimnost žrtve. Teroristima je potpuno svejedno koga ubijaju. Njima je stalo do efektnih snimaka što je moguće više mrtvih tijela u medijima. Njih najviše zanimaju brojevi, ne identitet žrtava. Leševi, ne ljudi.

Kod atentata – za razliku od običnih ubojstava za novac ili iz ljubomore – stoljećima su cilj bili uvijek sasvim konkretni ljudi, posebno moćnici ili simboli moći. Za vrijeme Francuske revolucije masovno su poput stroja uz pomoć giljotine ubijani (stvarni ili pretpostavljeni) politički neprijatelji, pri čemu je na ciničan način nadmašena španjolska inkvizicija sa svojim procesima. Ali ni u kojem slučaju žrtve nisu bile bezimene. Hitler je u povijesti terorizma otišao korak dalje. Dao je sistematski poubijati milijune ljudi, i ništa ga posebno nisu zanimala njihova imena, djela i njihovi politički nazori nego naprotiv samo i jedino – činjenica da su bili Židovi.

Sadašnjem terorizmu nije uopće više važno tko je žrtva, više ništa ne povezuje žrtve jednu s drugom, nikakva zajednička oznaka: među žrtvama onih koji su s imenom Alaha na usnama srušili njujorške „tornjeve blizance“ nalazili su se kršćani, Židovi, nevjernici, muslimani također.

Ako bi netko htio mene ubiti, mogao bih to još razumjeti i prihvatiti da me se ubije zbog moga političkog ili religioznog uvjerenja ili i zbog toga jer se ubojici ne sviđa moje lice. Ali jeza me hvata pred pomišlju da me netko ubije samo zbog toga što sam se jednoga utorka u 10.42 sata našao na Oxford Streetu. Sigurno, svaka smrt – barem iz naše ljudske perspektive – može u sebi imati moment neshvatljivosti i svaka nasilna smrt trag apsurdnosti. Ako bi me na Oxford Streetu satro auto, rekao bih da je to apsurd. Ali današnji teroristički napadi jesu spoj apsurdnog slučaja i svjesnog zločina. Teroristi nemaju ništa protiv onih koje ubijaju, ne mogu im čak ni predbaciti da, na primjer, nose uniforme drugih armija ili da su građani zemalja koje su im službeno objavile rat, – oni najradije udaraju u međunarodnim središtima gdje borave ljudi svih mogućih nacija, boje kože i religija kako bi se vijest o atentatu što dalje proširila i pogodila što je moguće veći broj ljudi. Ne samo da oni ne poznaju svoje žrtve osobno nego ih nikada i ne sreću, pa čak ni u trenutku smrti – kod ove vrste smaknuća nisu nazočni ni sudac ni krvnik ni časnik-zapovjednik, tu je samo paketić s eksplozivom ili pak krvnik sâm postaje dragovoljno žrtvom, sa svojim žrtvama on povlači u smrt i sebe samoga. Terorist koji na taj način – poput vatre koja pada s neba – bez razlike raspolaže svojim vlastitim i tuđim životima, i uništava ih, postaje na neki način oponent Bogu koji – kako Isus kaže – daje da kiša s neba pada i sunce sija – jednako na pravedne i na nepravedne, na dobre kao i na zle.

Iz Halíkove knjige: Strpljenje s Bogom (naslovi su naši)

Dan duha Asiza

Međureligijski molitveni susret – Sv. Anto, Bistrik 2015.

Franjevci Bosne Srebrene su 27. listopada 2015. organizirali 29. proslavu Duha Asiza u Crkvi sv. Ante na Bistriku. Svake godine na različite načine spominju se i obilježavaju 27. 10. 1986., dan kada su se na poziv poglavara Katoličke crkve, pape Ivana Pavla II., u Asiz, u rodni grad mirotvorca i ljubitelja ljudi, Sv. Franje Asiškoga, skupili predstavnici gotovo svih religija svijeta. Ondje su se molili za mir u svijetu. I ove večeri, kroz meditaciju, molitvu i pjesmu, vjernici i predstavnici naših vjera bili su zajedno. Razmišljali su i molili za mir u svijetu, kao i u gradu Sarajevu, društvu i državi.

Na susretu su govorili i izrekli Bogu molitve za mir: fra Marijan Karaula, vikar provincije Bosne Srebrene; mons. Pero Sudar, pomoćni biskup vrhbosanski; Boris Kožemjakin, predsjednik Jevrejske općine u Sarajevu; Ef. Nusret Abdibegović, direktor za vjerske poslove Rijaseta islamske zajednice u BiH. Tomislav Dobutović, pastor Kršćanske baptističke crkve; Slavko Hadžić, pastor Evangeličke crkve; Milan Bajić, pastor Adventističke crkve; Alma Bartula glasnogovornica Međunarodnoga društva za svjesnost Krišne.

Na susretu je bio nazočan i izaslanik apostolskog nuncija u BiH mons. Joseph Puthanparil Antony. Susret su pjesmom popratili Zbor bogoslova Franjevačke teologije, solisti Rafid Subašić i Parviz Muhammadi, koji je govorio i pjevao Rumijeve stihove, te zbor Društva za svjesnost Krišne.

Poslije  molitvenoga susreta nastavljeno je druženje u samostanskoj dvorani.

IZJAVA S DRUGOGA ASIŠKOGA SUSRETA 2002.

Mir u pravednosti

Povijesni molitveni susret religija svijeta ostvario se 27. listopada 1986. na poziv pape Ivana Pavla II. u Franjinu gradu Asizu. Na Drugom asiškom molitvenom susretu religija, u siječnju 2002. godine, predstavnici 12 svjetskih religija i 31 krš­ćanska zajednica potpisali su zajedničku Izjavu u deset točaka.

Okupljeni ovdje u Asizu, zajedno smo razmišljali o miru, Božjem daru i zajedničkom dobru cjelokupnog čovječanstva. Iako pripadamo različitim vjerskim tradicijama, potvrđujemo da je za izgradnju mira nužno ljubiti bližnjega poštujući pravilo: “Čini drugima ono što želiš da se tebi čini.”

U tom uvjerenju neumorno ćemo raditi na velikom radilištu mira. I zato čvrsto odlučujemo:

1.  Obvezujemo se da ćemo promicati svoje čvrsto uvjerenje da se nasilje i terorizam protive izvornom religijskom duhu. Osuđujemo svako pribjegavanje nasilju i ratu u ime Boga i religije i obvezujemo se da ćemo sve činiti da se iskorijene uzroci terorizma.

2.  Obvezujemo se da ćemo odgajati ljude za uzajam­no uvažavanje i poštivanje kako bi se mogao ostvariti miran i solidaran suživot među pripadnicima različitih naroda, kultura i religija.

3.  Obvezujemo se da ćemo promicati kulturu dija­loga kako bi raslo uzajamno razumijevanje i povjerenje među pojedincima i narodima jer su to pretpostavke istinskog mira.

4.  Obvezujemo se da ćemo braniti pravo svake ljudske osobe da živi dostojnim životom u skladu sa svojim kulturalnim identitetom i pravo da slobodno formira vlastitu obitelj.

5.  Obvezujemo se da ćemo njegovati iskren i strp­ljiv dijalog, ne da bismo otkrili kako nas dijele nesavladive prepreke, već naprotiv, kako bismo prepoznali da susret s drugom stvarnoš­ću može pridonijeti boljem uzajamnom razumijevanju.

6.  Obvezujemo se da ćemo uzajamno opraštati zablude i pred­rasude iz povijesti i sadašnjosti. Mi se želimo uzajamno podupirati u zajedničkom nastojanju da nadvladamo sebičnost i zloupotre­bu, mrž­nju i nasilje, kako bismo iz povijesti na­učili da mir bez pravde nije pravi mir.

7.  Obvezujemo se da ćemo biti na strani onih koji trpe u bijedi i napuštenosti, postajući glasom onih čiji se glas ne čuje. Mi moramo konkretno raditi na prevladavanju takvih stanja, u uvjerenju da nitko sam ne može biti sretan.

8.  Obvezujemo se da ćemo udružiti svoj krik s krikom onih koji se ne mire s nasiljem i zlom. Mi želimo svim svojim snagama pridonijeti da se čovječanstvu našega vremena dadne stvarna nada pravednosti i mira.

9.  Obvezujemo se da ćemo ohrabrivati svaku ini­cija­tivu koja promiče prijateljstvo među narodima, uvjereni da tehnološki napredak, bez solidar­nog dogovora među narodima, izlaže svijet sve većim pogibeljima razaranja i smrti.

10.  Obvezujemo se da ćemo od odgovornih u narodima zahtijevati da poduzmu sve napore – na nacio­nalnoj i međunarodnoj razini – da se na temelju pravde izgradi i učvrsti svijet solidarnosti i mira.

Mi, pripadnici različitih religijskih tradicija, nećemo se umoriti u svjedočenju pred cijelim svijetom da se mir i pravednost ne mogu odvojiti jedno od drugoga te da su mir i pravednost jedini put kojim čovječanstvo može hoditi u budućnost ispunjenu nadom.

Mi smo uvjereni da se u jednom svijetu – sa sve otvorenijim granicama i sve kraćim udaljenostima, u kojemu su odnosi kroz gustu mrežu komunikacije sve lakši – sigurnost, sloboda i mir mogu zajamčiti ne kroz nasilje već samo kroz uzajamno povjerenje.

Neka Bog blagoslovi naše nakane i daruje svijetu pravdu i mir.

POZIV NA DAN ASIZA

U utorak, 27. listopada, 29. je godišnjica povijesnoga međureligijskog susreta u Franjinom gradu Asizu (1986) kojeg je organizirao sv. Ivan Pavao II. Toga dana, u crkvi Sv. Ante na Bistriku, kao i svake godine, poslije večernje mise, u 19 sati, bit će duhovni i molitveni susret predstavnika Crkava i vjerskih zajednica grada Sarajeva. Molit ćemo za progonjene, izbjegle i za mir u našoj zemlji i svijetu.

Papa propovijeda na koševskom stadionu

Za svoga posjeta Sarajevu 6. lipnja 2015. Papa Franjo je stalno naglašavao nužnost dijaloga i zajedničke odgovornosti za društvo i zemlju. Posebno je to isticao u Franjevačkom centru na Kovačićima u susretu s crkvenim i vjerskim poglavarima, te na susret s mladima. Ovdje donosimo dio teksta o međureligijskom dijalogu iz njegova programskoga spisa s početka pontifikata, iz pobudnice Radost evanđelja (Evangelii gaudium, 250-253).

MEĐURELIGIJSKI DIJALOG

Stav otvorenosti u istini i ljubavi mora karakterizirati dijalog s vjernicima nekršćanskih vjeroispovijesti, usprkos raznim preprekama i teškoćama, osobito oblicima fundamentalizma s obiju strana. Taj je međureligijski dijalog nužan uvjet za mir u svijetu i zato je to obveza za kršćane kao i za ostale vjerske zajednice. Taj je dijalog prije svega razgovor o ljudskom životu ili jednostavno, kao što to ističu indijski biskupi, “stav otvorenosti prema njima, dijeleći s njima njihove radosti i boli”. Tako učimo prihvaćati druge u njihovu drukčijem načinu života, razmišljanju i izražavanju. Takvim pristupom možemo zajedno preuzeti na sebe dužnost služenja pravednosti i miru, što bi trebalo postati temeljni kriterij svake međusobne razmjene. Dijalog u kojem se traži socijalni mir i socijalna pravda sam je po sebi, neovisno o čisto pragmatičnom aspektu, etička zauzetost koja pridonosi stvaranju novog društvenog stanja. Napori koji se ulažu oko određenog pitanja mogu se pretvoriti u proces u kojem, slušanjem drugoga, obje strane nalaze pročišćenje i obogaćenje. Zato i ti napori mogu imati značenje ljubavi prema istini.

Odgovoran dijalog

Papa na skretanju u glavnu sarajevsku ulicu Ferhadiju na putu prema katedrali

U tom dijalogu, koji će uvijek biti iskren i prijateljski, ne smije se nikada zanemarivati bitna veza između dijaloga i navještaja, koji navodi Crkvu da održava i intenzivira odnose s nekršćanima. Olaki sinkretizam bio bi u konačnici totalitarizam onih koji hoće zanemariti vrijednosti koje ih nadilaze i čiji gospodari nisu. Prava otvorenost podrazumijeva da osobe ostaju čvrsto pri svojim najdubljim uvjerenjima, s jasnim i otvorenim identitetom, ali u isti mah otvoreni “razumjeti … drugoga” i “znajući da dijalog može obogatiti svakoga”. Nema koristi od diplomatske otvorenosti koja na sve klima glavom da izbjegne probleme, jer bi se time zavaravalo drugoga i nijekalo mu se dobro koje nam je dano kao dar koji treba velikodušno dijeliti s drugima. Evangelizacija i međureligijski dijalog, daleko od toga da su u opreci, uzajamno se podupiru i jačaju.

Zajedno s muslimanima

U današnje vrijeme veliku važnost ima odnos s islamskim vjernicima, koji su danas znatno prisutni u zemljama kršćanske tradicije, gdje mogu slobodno ispovijedati svoju vjeru i postati punopravni članovi društva. Ne smije se nikada zaboraviti kako “priznavajući da drže Abrahamovu vjeru, oni se s nama klanjaju Bogu jedinome i milosrdnome, koji će suditi ljude na sudnji dan”. U svetim islamskim spisima sačuvan je dio kršćanskih učenja; Isusa i Mariju duboko se časti i divno je vidjeti kako mladi i stari, žene i muškarci sljedbenici islama mogu svakodnevno izdvojiti vrijeme za molitvu i vjerno sudjelovati u svojim vjerskim obredima. Istodobno, mnogi su od njih duboko uvjereni da njihov život, u cjelini, pripada Bogu i da je za Boga. Uviđaju također potrebu da odgovore Bogu s jednim etičkim zauzimanjem i milosrđem prema siromašnima.

Papa Franjo: “Moramo iznova osjetiti da trebamo jedni druge, da imamo zajedničku odgovornost za druge i svijet, te da vrijedi biti dobar i čestit. Već predugo grcamo u moralnoj degradaciji izrugujući se s etikom, dobrotom, vjerom i poštenjem” (Laudato si’, 229).

Sloboda vjeroispovijesti

Za održavanje dijaloga s islamom prijeko je potrebna prikladna naobrazba sugovornikâ, ne samo zato da budu čvrsto i radosno ukorijenjeni u svoj identitet već i zato da mogu prepoznati vrijednosti drugih, shvatiti brige na kojima se temelje njihovi zahtjevi i istaknuti zajednička uvjerenja. Mi kršćani morali bismo prihvatiti s ljubavlju i poštivanjem doseljenike islamske vjeroispovijesti koji dolaze u našu zemlju, a isto se tako nadamo i molimo da i oni nas prihvate i poštuju u zemljama islamske tradicije. Tražim i ponizno molim te zemlje da osiguraju kršćanima slobodu vjeroispovijesti i da žive svoju vjeru, imajući u vidu slobodu koju islamski vjernici uživaju u zapadnim zemljama! S obzirom na zabrinjavajuće pojave nasilnog fundamentalizma, ljubav prema istinskim sljedbenicima islama mora nas navesti da izbjegavamo omražena uopćavanja, jer se pravi islam i istinsko tumačenje Kurana suprotstavljaju svakom obliku nasilja.