Brat Franjo

Zlatko Keser, Sveti Franjo u zanosu, Samostan sv. Ante, Bistrik

BRAT FRANJO: MISTIK I ASKET

Franjo Asiški je poput svoga Učitelja i Spasitelja, kombinirao život među ljudima, u srcu svijeta, osobito među odbačenima, i znao se, s druge strane, povlačiti u osamu, u sabranost i molitvu. Poput Isusove učeničke zajednice, točnije kazano braće i prijatelja, Franjo je shvaćao i svoje putujuće bratstvo. To će bratstvo još za Franjina života prerasti u svjetski pokret muškaraca i žena, postati red, velika redovnička obitelj unutar Katoličke crkvi. Živjet će do danas napetost između Franjina ideala i mnogovrsnih tumačenja, autentičnih prilagodbi i opasnih iskrivljenja.

O Franji Asiškom su napisane mnoge knjige. I ne samo od strane franjevaca, i ne samo od katolika i kršćana. Franjo je nadahnjivao a i danas nadahnjuje mnoge ljude svojim stilom života, svojim odnosom prema ljudima, prema svim Božjim stvorenjima. Neuobičajen je Franjo svetac, jer značenjem koje ima u povijesti čovječanstva i Katoličke crkve posebno, relativno mu se malo ljudi moli i utječe za zagovor. Njega se, poput Isusa, a to je Franjina nakana, nasljeduje. On je uzor, ali takav uzor koji upućuje na jedinstvenu i neponovljivu osobu kojom je on bio posve dotaknut – na Isusa Krista. To je i činio, i to krajnje dosljedno i nepopustljivo; to je tražio od svoje braće i sestara. Zato je govoriti o Franji vrlo lagano, ali i vrlo delikatno, pa i “opasno”, jer – da nam može progovoriti, on čovjek malih riječi – sigurno bi nas ukorio s našega brbljanja i licemjerne prakse.

Ako, ipak, u naše vrijeme želimo aktualizirati osobu i život Franje Asiškoga, pred nama se otvaraju razne mogućnosti. Možemo govoriti o njegovom siromaštvu, tako jedinstvenoj neovisnosti o novcu i materijalnoj sigurnosti. Možemo govoriti o njegovoj jednostavnosti, ili solidarnosti prema isključenima u društvu, o odnosu prema svećenicima, prema moćnima u Crkvi i društvu, papi i caru, zatim o njegovom odnosu prema novcu i znanju, ili hereticima i muslimanima, uopće o Franjinom mirotvorstvu. Čini se da bi danas, imajući pred očima veliko bogatstvo Franjina života, valjalo istaknuti njegovu mistiku. Pod mistikom sažeto razumijevamo Franjin odnos s Bogom. Jer izgleda da nećemo pogriješiti ako kažemo da je u naše vrijeme za vjernike temeljno pitanje, pitanje života: osobni odnos s Bogom. Kao da je Bog iščezao iz budne svijest ljudi, jer i vjernici djeluju mnogo više iz drugih motiva (ideologija, politike…) nego iz vjere, i tog temeljnog odnosa s Bogom.

Franjo je bio čovjek Božje blizine, čovjek nasljedovanja Isusa Krista i to u konkretnom društvu, društvu složenom i podijeljenom između politike i vjere, carstva i papinstva, bogatih i siromašnih, trgovaca, vojnika/vitezova i puka, plemstva i seljaka, učenih i neukih te – nikako na posljednjem mjestu – u društvu onih bez staleža, onih besklasnih, grešnih i gubavih koji nisu nikamo pribrojeni i nikamo pristali.

Franjina mistika, Franjin odnos s Bogom činila ga je bratom svima. On nije bio neki od zemlje odlijepljeni čovjek. Kao “obraćenik” – a njegovo obraćenje se nije dogodilo preko noći – nije se prokletstvom okomio na grešnike, na drugove s kojima je prije prijateljevao: ni na trgovce, ni na trubadure, ni na vitezove. Nosio je svoj život u cjelini i – nije zaboravljao svoju prošlost. Ostao je u svakom smislu prirodan, ljudski jednostavan. Zato je i u “novom životu” zadržao stare osobine: mudrost i neovisnost trgovca, veselje i opuštenost trubadura, uljudnost i snagu viteza. A to su osobine koje preporuča Isusovo evanđelje. One su prirodna pretpostavka za vjeru, za nasljedovanje Isusa; elementarna prirodnost, ljudskost koja plijeni sve ljude bez obzira na rasu i vjeru, jezik i stalež.

Franjina mistika, Franjin odnos s Bogom Ocem svih ljudi, podrazumijevala je svakako odricanje, askezu – kako volimo kazati. No Franjina askeza je u povijesti monaštva (redovništva), zapravo u cjelini duhovne povijesti čovječanstva jedinstven primjer. Kao što je Franjina mistika krajnje jednostavna za razumjeti, naime riječ je o doslovnom nasljedovanju (na momente i imitiranju) Isusa Krista, slično je i s njegovim asketizmom, odricanjem. I ono nije svrha samome sebi, svrha vlastitom usavršavanju. Kao što je nasljedovanje Isusa Krista smisleno samo radi ljubavi prema Bogu i braći ljudima, tako je i s Franjinim odricanjem. I u odricanju je Franjo zadržao prirodnost. Svoje siromaštvo, postove i pokoru činio je, kako Isus u evanđelju i traži, radosna srca i vesela lica, bez poze i bez maski. Svjedoče životopisci za njega da je radosno nosio i svoje bolesti, a bio je skoro čitava vrlo boležljiv.

Đuro Seder, Stvaranje, Samostan Sv. Nikole – Kovačići

O Franjinom asketskom putu pisao je u povodu 700. obljetnici njegove smrti i naš nobelovac Ivo Andrić (esej: Legenda o svetom Francisku iz Asizija, 1926). Za Andrića je Franjo “veliki mistik i asketa”, “svetac katoličke crkve i jedna od najmarkantnijih pojava u duhovnom životu sveta”, “primer saosećanja i saživljavanja sa svetom i prirodom kakav ne nalazimo ni kod jednog asketskog duha, ni pre ni posle Franciska iz Asizija”. Povrh svega pisac precizno pravi razliku između Franje i mnogih drugih asketa, prijašnjih i današnjih, jer je “uspeo da ‘ukloni drevni jaz između prirode i vere’. Dok su hrišćanski anahoreti u oblicima i glasovima životinja i bilja gledali grotesknu igru sotone koji hoće sve da zavede, dotle Francisko u svakom i najmanjem obliku žive i mrtve prirode vidi manifestaciju božje svemoći i dobrote, božje volje, koju treba ponizno primati i žarko voleti. Njegova ljubav ne samo prema životinjama nego i prema drveću, kamenju i mrtvim stvarima, prešla je u priče i legende.”

Nema sumnje i nama suvremenim ljudima – da se ne bismo između sebe izjeli i da ne bismo uništili ova svoj predivni svijet – potrebno je više odricanja. No, po primjeru “brata Franje” potrebno je da to odricanje ne bude sebi svrhom, nego sastavni dio životnoga smisla (mistike) koji se prihvaća vedra lica. Franjo se odricao ne samo od ekonomske moći, nego od svake dominacije nad drugim dolazila ta moć nasljedstvom ili krvlju, novcem ili položajem, znanjem ili molitvom. U vremenu devalvacije obiteljskoga (evanđeoskoga) modela bratstva, u vremenu kada se najmračniji i najopakiji ljudi obasiplju riječju “brate”, valjalo bi vratiti prirodnost, ljudskost i familijarnost za svim Božjim stvorenjima počevši od najbližih do onih koji su nam “mrski” (i neprijateljski), od neuglednih životinja, do mrkih predjela i entiteta. Franjina mistika se bazirala na vjeri u nesavladivu dobru moć milosrdnoga Boga neizmjerno više nego što se strašila mračnih lica zla.

Fra Ivan Šarčević

Prijedlog propovijedi (2013): http://svetiantosarajevo.com/?p=1473