Brak – samoća ili jedno tijelo?

Brak – samoća ili jedno tijelo?

XXVII. nedjelja kroz godinu

Post 2,18-24; Mk 10,2-16

“Malo se ljudi rastaje kako žive”, napisao je u svom romanu “Zmijsko leglo” francuski pisac, nobelovac – François Mauriac. Ovaj uvjereni katolik nije to kazao da pledira za rastavu braka, nego da poruči kako zajednički život, pogotovo bračni nije nešto samo po sebi dano, nego zahtijeva puno strpljivosti i umijeća, odricanja i ljubavi. Današnje prvo čitanje iz prve biblijske knjige (Postanak – Drugi izvještaj o stvaranju) govori kako biblijski vjernik razumijeva veliku tajnu Božjega stvaranje čovjeka i ljudsko zajedništvo muškaraca i žene. Bog stvara svakoga čovjeka posebno i sama, muškarca i ženu. Samoća nije “dobra”. Otkupljuje se kada muškarac i žena postanu jedno tijelo.

Na isti vjernički stav nadovezuje se Isus u Markovu evanđelju kada ga farizeji iskušavaju o njegovom mišljenju s obzirom na pravo muškarca da – prema Mojsijevu zakonu – otpusti ženu. U starom su Izraelu, naime, postojala različita mišljenja i škole s obzirom na uređenje bračnih odnosa i pravo rastave. Muškarac je prema jednima mogao otpustiti ženu ako bi bila uhvaćena u preljubu, a prema drugima je to mogao učiniti iz bilo kojega razloga, po volji. Žena je u svakom slučaju bila krajnje obespravljena. Na delikatnim bračnim odnosima farizeji iskušavaju Isusa. Na tom području i danas se sukobljuju stavovi, iskazuje se politička moć samih religijskih službenika, nadmeću se razne ideologije, stranke i struje u društvu.

Isus je, prema Markovu izvještaju, u svome odgovoru iskušivačima krajnje jasan i određen u smislu ideala braka. Čovjek i žena se međusobno pronalaze, ostavljaju svoje roditelje, postaju jedno tijelo i ne smiju se rastavljati. Uz nerastavljivost bračne veze uvijek ide vjernost. Isus dokida pravo “otpusnoga pisma” pridržana samo muškarcima. Štoviše, ako netko, bilo muškarac ili žena, sastavlja pismo s nakanom da se muškarac oženi s drugom ženom a žena uda za drugog muškarca, čini preljub. Uz ubojstvo, pa idolatriju (isprazno izgovaranje Božjega imena i manipuliranje Bogom), preljub je jedan od najtežih grijeha. Isus stalno inzistira na visokim idealima. On ne ulazi u pravna ni moralna cjepidlačenja osobito na području kakvi su bračni odnosi. Znamo da je nepopustljiv prema svakoj vrsti licemjernosti, prema svim ljudima koji i na ovom području osuđuju ljude dok su istodobno unutarnje izopačeniji od onih koje su oni proglasili bludnicima, preljubnicima i grešnicima.

U tom smislu poznato nam je kako Isus ne pristaje da se međuljudski odnosi, pa tako ni bračni svedu na minimalne pravne propise. On sve izvanjske uredbe vraća na unutarnju intenciju, na čistoću ljudskoga srca. Zato, pogotovo muškarcima, koji su na ovom području uvijek privilegirani (naime, najčešće se i gotovo bez izuzetka okrivljuje žena i za blud, i za preljub, i za abortus kao da žena sama sve čini) Isus jasno kaže da se preljub čini ne samo vanjskim činom nego i onda ako netko samo s požudom pogleda tuđu ženu. Očito je dakle da se Isus ne dopušta zapetljati u moralni rigorizam ni u juridičko sitničarenje, nego ljudima postavlja visoku vrednotu braka kao Božji naum i blagoslov, nerastavljivost braka i vjernost kao puninu ljudskosti i vjere.

Nema sumnje nije nimalo lagano živjeti čitav život s jednom osobom. Ima ljudi koji zavide ili zamjeraju ne samo neženjama, ne samo svećenicima koji se vrlo često dvolično obrušavaju na brak i na obiteljske odnose dok istodobno žive sebično ili čak ne pričaju sa svojim najbližima. Unesrećeni bračni ljudi često skeptično slušaju i Isusove riječi iz evanđelja smatrajući da je Isusu bilo mnogo lakše nego njima jer se on nije ženio ili, kako se s gorkošću neki šale, jer nije imao punicu i sl.

I na ovom području, na području najintimnijih odnosa čovjek stoji pred pitanjem smisla života. Čovjek ne može živjeti sam – temeljna je vjerska istina, a zajedno s drugom osobom u braku događa mu se blagoslov ili prokletstvo. Kratko valja ponoviti da je kršćanski brak veza ljubavi muškarca i žene koja se osnažuje sakramentom, opečaćuje se vezom kakav je vez ljubavi i vjernosti između Boga i čovjeka, Isusa Krista i njegove zajednice, Crkve. I kako nijedan odnos nije samorazumljiv, nije ni bračna ljubav samorazumljiva. Sakrament braka jest potvrda ljubavi, slobode i dužnosti. I kako god Sveto pismo inzistiralo na komplementarnosti muža i žene, dvije osobe ne ulaze u brak samo da se liše vlastite samoće. Naime, kada Isus ponavlja istinu vjere s prvih stranica Pisma da nije dobro da čovjek bude sam, pa se zato treba ženiti ili udavati, to ne znači da brak postaje utočište i sklonište od nepodnošljive samoće, niti pronalazak nekoga da se posve brine da kako bi mu drugi olakšao tu samoću. Riječ je o obrnutom značenju samoće, o osnovnom načinu postojanja. Drugi ne razrješava moju samoću, nego svoju samoću otkupljujem izlaskom i ljubavlju prema drugome. Čovjek ostaje sam, prokleto (pakleno) sam, ako svoje postojanje, ako svoj život ne daruje drugome, ako ne iziđe iz svoje prirodne zatvorenosti, iz stvorenjskoga egoizma koji se tako zavodnički skriva i kod iznimno pobožnih ljudi, kod onih koji se tobože “ne vežu” (ne žene i ne udaju) a ustvari se onesposobljuju za ljubav; čija samoća je bijeg od odgovornosti za drugoga i koji misle da se svi, i najbliži trebaju za njih brinuti. Sebična samoća je prirodno stanje, bračna ljubav je nadilaženje svoje sebičnosti, božanski put postajanja čovjekom.

Od početka svijeta gotovo je sve slično s obzirom na ljudsku prirodnu samoću i brak. Mijenjaju se samo okolnosti koje više ili manje pogoduju Božjem, evanđeoskom zahtjevu izlaženju iz sebe i otkupljivanju samoće drugoga. Zato se govori o jednom tijelu dvoje ljudi. Ne tijelu drugoga kao vlastitom posjedu i sredstvu, nego tijelu kao čovjekovoj integralnosti, tijelu sličnom i različitom od moga, zemaljskom (od praha) i otajstvenom tijelu (Božjem duhu koji oživljuje materiju); tijelu koje postaje moje tijelo, pa se prema njemu valja odnositi kao prema sebi samome, svome tijelu, zemaljskoj i božanskoj tajni – s poštovanjem i brigom, s nježnošću i radošću, utješno zaštitnički i razigrano opušteno.

Kada se, međutim, pogube ideali i kriteriji, upada se u sitničarenje i strogoće ili u perverzije i bahatosti; upada se u ona neispunjiva očekivanja da drugi uvijek mora odgovoriti mojim željama i prohtjevima. Zato toliko tjeskobe pred brakom, jer je ogroman strah od rizika ljubavi, jer se idolatrizira i sebe i druge – i samu ljubav, jer se, misle mnogi, ljubav mora osigurati s puno novca, sređenom kućom, političkom moći, ugledom ili nekim drugim “pomagalima”. Zato i toliko nasilja nad tijelom drugoga, jer je tijelo izgubilo svoj duhovni korijen. Jer se ne prihvaća vlastita konačnost, istina da čovjek ne može sam. Ne prihvaća se poziv stalne budnosti (vjernosti) nad svojim odnosom i ne odlučuje se za neumorno pretjecanje u ljubavi a napuštanje prirodno konkurentskog mentaliteta tko će biti nadmoćniji, napuštanje stalnoga očekivanja da nam drugi služi. Iz budne svijesti suvremenih ljudi iščezla je, dakle, transcendentna, božanska dimenzija čovjekova postojanja kao pojedinca samotnika, a time onda i dimenzija bračnoga zajedništva koje participira na Božjoj ljubavi i odnosu prema čovjeku. Zato danas i toliko sijača mraka i osuda i među duhovnicima, u Crkvi, koji svoju moć pokazuju na tom delikatnom bračnom području, najosjetljivijem međuljudskom odnosu. Zato toliko perverznosti i izopačenosti na seksualnom području sve pod maskom obrane vlastite samobitnosti, zapravo obrane nepodnošljive samoće i otupjele narcisoidnosti.

Brak i obitelj, kao elementarna zajednica i najvažniji izraz čovjekove društvenosti, temelji se na čovjeku ponuđenom smislu postojanja za drugoga i za druge, na ostavljanju svojih najbližih, svoje krvi i svoga tla i prianjanju uz drugoga, “posve drugoga”. Ali ne samo na ostavljanju svojih najbližih nego i svojih želja i požuda, na upućivanju i priklanjanju tijelu drugoga, stranosti drugoga, na ljubavi i odgovornosti da se drugoga usrećuje i promovira te tako širi radost Božjega dara života. U tom kontekstu valja razumijevati i one koji se ne žene i ne udaju radi kraljevstva Božjega. Oni ne stupaju u brak kako bi bili zaštićeni u svojoj zlatnoj (osiguranoj) samoći, nego da upravo još više poklanjaju život za dobro drugih, da otkupljuju samoću i onih koji nisu “njihove krvi”.

Tek smo samo dotaknuli veličanstvenu tajnu braka i obitelji. Isus na koncu današnjega evanđelja govori o djeci kojoj su učenici priječili da dođu k Isusu. Kako god postoji prirođeni egoizam i velika očekivanja čovjeka pojedinca, tako postoje egoistične simbioze dvoje ljudi, narcisoidni brakovi koje ne samo da ne žele djecu, nego žive samo za sebe. Također postoje oni zagušljivi i pakleni kolektivni egoizmi većih zajednica. Postoje lokalni, zavičajni egoizmi, kolektivna sebičnost jednoga naroda (nacionalizam), kulturološki, rasni i slični skupni egoizmi. Isus je izričit: Blagoslov čovjeku dolazi izlaskom iz vlastite pojedinačne, bračne, obiteljske, zavičajne i nacionalne samoće i to praktično ljubeći drugoga i druge, te primajući i izgrađujući nove odnose u Božjem kraljevstvu poput djece.

Fra Ivan Šarčević