Božje osiguranje

Božje osiguranje

VIII. nedjelja kroz godinu

Mt 6,24-34

Većinu života čovjek provede u brizi. Čovjek je biće brige pa i tjeskobe, jer ništa i nikoga, ni vlastiti život nema posve u svojim rukama. Dokraja ne može projektirati ni sutrašnji dan a kamoli svoju budućnost. Sve je ljudsko krhko i uvjetovano, nepredvidivo i konačno – i misao i sloboda, i volja i djela, i zdravlje i odnosi. Stara je mudrost da je čovjek “pridošlica” i “putnik” na zemlji. Zato čovjek svoju prolaznost i nezaštićenost nastoji na razne načine osigurati: hranom, odjećom, novcem ili kako se danas često čini – i “životnim osiguranjem”. Nije mala stvar smanjivanje tzv. materijalnih/ekonomskih briga, ali time se još ne razrješava temeljna briga: svrha i smisao čovjekova postojanja.

Današnji odlomak Matejeva evanđelja – završetak Isusova Govora na gori – odiše Isusovim pozivom učenicima da se ostave “tjeskobnih” briga, da se okrenu oko sebe, da razotkriju tajnu prirode i Božjega svijeta, trava i ptica. I da se ne brinu samo za materijalno nego ni za akumulaciju svoje savršenosti. Moguće je da su se učenici nakon Isusovih zahtjeva od blaženstava do ljubavi prema neprijatelju našli obeshrabreni. Sigurno ih je zabrinuo, jer tko će ostvariti sve što traži.

Važno je uočiti da Učitelj Isus ne govori da se njegovi učenici uopće ne brinu. Nije riječ o prepuštanju sudbini i provođenju života u neaktivnosti. Naprotiv, Isus stalno uozbiljuje svoje učenike, ne dopušta ima tvrdoću ušiju i sljepilo očiju, nikakvu pasivnost niti da žive na teret drugih. On zahtijeva od njih takvu zauzetost kao da sve ovisi jedino o njima. Ono što traži jest da ne upadnu u tjeskobnu zabrinutost, u onu vrstu brige koja je izgubila orijentaciju i ljestvicu vrednota. Briga za materijalno, za jelo i odijelo, za imanje i zdravlje, za čast i vlast, ne može biti iznad brige za ostvarenje pravde, milosrđa i ljubavi, odnosno kako Isus kaže, iznad brige za ostvarenje Božjega kraljevstva na zemlji.

Tomu služe i Isusove usporedbe s pticama u letu i ljiljanima u polju. Ta su Božja stvorenja opuštena i razigrana, izručena nepredvidivosti. Ona su podređena takvom Božjem naumu da se može zaključiti da njihovo postojanje nema nikakvu svrhu u sebi. Čovjek je s druge strane jedino svrhovito stvorenje, on je svrha po sebi samome. I tu svrhu, gledano iz perspektive Isusova evanđelja, smisleno ostvaruje ako svoj život usmjeri prema ostvarenju Božjega kraljevstva. U tom smislu, sve ljudsko, od hrane do odjeće, od zdravlja do novca, treba služiti onome što je Isus izrekao na Gori, od prvoga blaženstva o siromaštvu kao potpunoj izručenosti Bogu do najuzvišenije prakse koja je ljubav prema neprijateljima. Čovjek ne smije služiti tijelu i zdravlju, blagostanju i novcu, nego sve te “vrijedne stvari”, pogotovo životne energije i novac trebaju služiti ostvarenju višega dobra, izgradnji veće pravednosti i ljubavi.

U ovom kontekstu biva onda jasno zašto Isus tako odrješito postavlja svoj učenike pred dilemu o služenju dvojici gospodara: ili ćete služiti Bogu ili bogatstvu. Ne mogu se ne odlučiti. Ne mogu se upustiti u kompromise i kalkulacije kako mi ljudi uobičajeno i živimo, sad malo Bog – sad malo bogatstvo. Može se služiti samo jednom gospodaru. Isus prozire uobičajeno ljudsko ponašanje. Za bogatstvo i tjelesno osiguranje, za čast i vlast ljudi su skloni podrediti sve: i svoje vrijeme i snage, i stvari ljude pa i samoga Boga. Dȁ, i Boga. Što sve ne čine bogataši i vlastodršci da se što prije i što više obogate, da se uspnu na društvenoj ljestvici, da ustvari prikriju svoju egzistencijalnu nezaštićenost i tjeskobu. I kolike će ljude takvi iskoristiti kao robove. Stalna tjeskoba za uvećanjem imanja i većom pozicijom čini ljude bezočnima, pa i opasnima. Našim svijetom, našim manjim ili većim zajednicama, tiraniju provode najčešće ljudi kojima je ostao samo novac ili samo vlast za dokazivanje sebe. Prepoznatljivi su po svojoj okrutnosti, po intrigama i povrh svega po lišenosti osjećaja za pravdu i za supatnju s drugima. Svojom brutalnošću, koju čak maskiraju i vjerom u Boga i njegovom voljom, stvaraju podjele među ljudima i narodima. U konačnici ostavljaju pustoš u odnosima umjesto da stvaraju Božje kraljevstvo.

Isus hoće kazati svojim učenicima da se i u takvim situacijama tjeskobno ne uznemiruju. Nasuprot bezočnosti bogataša i vlastodržaca koji upravljaju svijetom, Isus nudi nevjerojatnu nadu u Božju sigurnost, u Božju providnost, u očinsko-majčinsku Božju ljubav za one koji su postavili Božje kraljevstvo kao najvišu vrednotu svoga djelovanja. Ta Božja providnost nije međutim paravan lijenosti, nije pojeftinjena fraza iza koje će se skrivati nemar i nerad. Nije ni lažna utjeha pred socijalnim nepravdama. Isusov učenik je postojan u svjedočenju da se ljudski život ne ostvaruje u bogatstvu i vladanju nad drugima, nego u novim odnosima prijateljevanja – u dijeljenju onoga što se ima i u služenju bližnjima.

Oslanjanje i izručivanje Bogu jedinom gospodaru ulijeva evanđeosku slobodu čovjeku da se opušteno kreće ovom zemljom. Isusov učenik – poput svoga Učitelja – može nemati ništa, čak ni “gdje glavu nasloniti”, ali i imati sve. On se ni na što ne veže, osim na nasljedovanje Isusa. I može sve ostaviti i napustiti zbog ostvarenja tog nasljedovanja. Isusov učenik – poput svoga Učitelja – ne izaziva u ljudi strah (osim možda kod onih koji se nepravedno bogate i nepravedno vladaju, kojima je bog trbuh, novac i vlast). Isusov učenik ne unosi crnilo i tjeskobu među ljude, nego zrači nadom u smislenost i maloga dobara. U njegovu društvu ljudi se mogu opustiti, nasmijati, veseliti se (osim možda onih koji zavide, koji žive u povrijeđenosti i gorčini, u kompleksu sebeprecjenjivanja, kojima je uvijek malo potvrde i koji kao da su rođeni ugroženi). Isusov učenik širi atmosferu iskrenosti i onu tako potrebnu elementarnu radost postojanja i druženja, poput ptica i ljiljana.

U konačnici, Isusovom učeniku je najvažnije kakav je pred Bogom i je li imalo proširio granice Božje ljubavi prema ljudima, je li proširio Božje osiguranje na ljude oko sebe, je li – bilo u oskudici ili materijalnoj sigurnosti – posvjedočio svoje pouzdanje i svoj zadnje uporište u Božjoj providonosnoj ljubavi. Sve što dakle kršćanin jest i čini treba služiti ostvarenju Očeva kraljevstva: i prazne i pune ruke, i siromaštvo i novac, i odbačenost i društvena pozicija…

Fra Ivan Šarčević