BOŽIĆ – danja misa

Uvod u tajnu Riječi

Božić – danja misa

Iv 1,1-18

Noć ima svoju čarobnost. Božićna noć posebno. Sinoć smo bili ili nastojali biti opušteni, vedri i radosni. Čak i oni koji su se osjećali usamljenima, ta božićna samoća imala je svoju posebnost. Usamljenost za svetkovina može biti intenzivnija i “dublja” nego uobičajena, a zna opet biti blagotvorna. I božićna može primiti obasjanje iz skrovitosti betlehemske tajne. Sinoć smo se – potaknuti Lukinim evanđeljem – uživljavali u Isusovo rođenje među pastirima i životinjama, dolazili smo k jaslicama, pratili tu božićnu sagu, vraćali se izvorima svoje djetinje duše, otvarali horizontima svoje zvijezde, s čežnjom poglédali onamo odakle očekujemo ispunjenje svoji nada, tražili kako se primaknuti tajni koja utješuje – tajni veličine biti čovjek.

Danas je pak dan. A dan nosi svoje svjetlo; kao da nas otrježnjuje, vraća neumitnosti našega svakodnevnoga života, s brigama i obvezama. Pri danjem svjetlu božićni noćni ugođaj traži svoje novo sagledavanje. I odlomak Ivanova evanđelja koji se čita na danjoj misi, početak o Riječi koja postaje tijelom, drukčiji je od Lukinih prizora betlehemskoga događaja. Kod Ivana (kao i kod najstarijeg evanđelja, onog Markova) nema ni Marije ni Josipa, ni maloga djeteta, nema Betlehema, ni cezara Augusta, ni popisa stanovništva; nema jaslica, ni pastira, nema ni Heroda, ni životinja, ni anđela, ni zvijezde, ni onih koloritnih maga i kraljeva s Istoka, nema bijega u Egipat. Ima jedan uzvišeni i vrlo ozbiljni govor o Riječi, o Božjoj Riječi koja se utjelovila, o Svjetlu koje je došlo obasjati ljudske tame, i o Ivanu Krstitelju koji svjedoči za svjetlo, za utjelovljenu Riječ, za Jedinorođenca koji je punina objave otajstvenoga Boga, i o tome kako ta Riječ-Osoba, to Svjetlo-Osoba dolazi među svoje, a njegovi ga ne primaju.

Kao što Matej i Luka svojim pripovijestima o rođenju Isusovu sve vežu za povijest izraelskoga naroda, za Mesijino, Spasiteljevo rođenje iz kuće Davidova i roda Abrahamova, kao što – za razliku od priča o rađanju božanskoga djeteta u starom svijetu – Isusovo rođenje stavljaju u povijest, oslobađaju ga mitoloških ideja (teogeneze) da je Bog /Duh Sveti/ biološki otac Isusov (ispovijedamo: rođen po Duhu Svetom od/iz Marije Djevice), tako i Ivan Evanđelist početak svoga Evanđelja veže uz helenistički Logos ali još više za vjeru biblijskih ljudi, svojih predšasnika. Ivan proslov o Riječi, uvod u Isusov “životopis”, teološki prerađuje s prvim stranicama Svetoga pisma, sa samim stvaranjem svijeta. Onamo stoji: U početku stvori Bog nebo i zemlju i to po svojoj riječi: I reče Bog: Neka bude to i to – i to bude… sve do šestoga dana, do stvaranja čovjeka, muška i ženska, i sve i uvijek po riječi. Ivan Evanđelist, nekoliko stoljeća poslije toga drugoga izvještaja (a u Bibliji prvoga po redu izvještaja o stvaranju, drugi je onaj o Božjem lončarskom stvaranju čovjeka od zemlje i svoga daha), dakle, Ivan preriče svoju vjeru u Boga stvoritelja, te piše: “U početku bijaše Riječ, i Riječ bijaše u Bogu, i Riječ bijaše Bog. Ona bijaše u početku u Boga. Sve postade po njoj…”

I kao što Matej i Luka imaju pred očima rađanje Mojsija, okrutnost faraona ili priče o rađanju božanskih ljudi u okolnih naroda, kao što vjeruju da se mesijansko obećanje ispunja u Isusu, slično Ivan Evanđelist govori o novom početku, o novom i neponovljivom događaju, o novom stvaranju. Bog je, stoji na prvoj stranici Pisma, stvarao po svojoj riječi i riječ se obistinila (o-stvarila=dabar); prema Ivanu Božja Riječ postaje tijelom – živim, konkretnim, povijesnim čovjekom – Isusom iz Nazareta. Prije je Bog izgovarao svoju riječ kao s neke distance, a sada se ta riječ uosobljuje, Riječ/Bog se učovječuje, postaje čovjekovim tijelom. Ivan govori o novom rođenju, i to ne voljom tijela, ne voljom čovjeka, nego vjerom. Ivan inzistira na novom stvaranju/rođenju iz vjere.

Na Božić, dakle, razmišljamo da s Isusom počinje jedna nova povijest, jedan novi odnos Boga i čovjeka, Boga i ljudi te ljudi međusobno. U Isusu, u utjelovljenoj Riječi, imamo izravni susret s Bogom. Možda onda suvišnim izgledaju ljudska naprezanja da se Boga dosegne svojim naporima, da se doumimo i dovinemo do temelja postojanja i smisla života. Jer u Isusu Galilejcu to nam je ponuđeno kao dar svjetla i istine, dar riječi i ljubavi. Do nas je hoćemo li čuti Riječ, prepoznati Isusa kao Božju Riječ, hoćemo li ga ugostiti, hoćemo li dopustiti da nas obasja Svjetlo o kojem svjedoči Ivan Preteča. Iako nije za božićnu atmosferu, kako stvari stoje, redovito se to i ne događa: Riječ se ne čuje, Svjetlo se ne prima, baš onako kako i Matej i Luka, svojim naracijama, govore da se Isus rađa u nimalo gostoljubivim i dražesnim okolnostima.

I kao što su Matej i Luka s Isusovim rođenjem napravili mali uvod u povijest jednoga čovjeka u kojem je Bog ušao u našu povijest na ljudski način, tako Ivan pravi teološki uvod o Riječi za “životopis” čovjeka u kojem Bog postaje ljudska/božanska osloboditeljska Riječ, Svjetlo na prosvjetljenje naših života i odnosa, naroda i čovječanstva. Uvod o Riječi, uvod je za milosrdnu ljubav koja se počela darivati od svjedočanstva Ivanova s Jordana o onome Neprimjetnom među nama zatim preko Galileje i svih govora, čudesa i rasprava s protivnicima i s malovjernim učenicima, pa sve do konačnoga obračuna u Jeruzalemu s prvacima svoga naroda i rimskom vlašću, do poraza i smrti, sve do iznenađujuće uskrsne poruke kazane ženama da nije mrtav, da ga se ne traži u grobu, da živi s njima u njihovim životima kao živa Riječ.

No, kao što betlehemskim pričama Mateja i Luke nije objašnjena sva tajna Boga i njegova utjelovljenja, tako je i Ivanov proslov o Riječi tek uvertira u tajnu Božjega postajanja čovjekom, u konačnici milosni dar povjeren ljudskoj slobodi na odgovor, kao milost na milost. Tajnom Božića čovjek odlučuje hoće li krenuti na put nasljedovanja Božje utjelovljene Riječi, odlučuje hoće li se izložiti Božjem svjetlu koje ga obasjava iz života Isusa Nazarećanina. Jer put od rođena do smrti, od Betlehema do Jeruzalema, od Riječi do Tijela, od riječi do djela je dug i neizvjestan, ali upravo i zato radostan, smislen i ispunjavajući.

Sretan Božić!

Fra Ivan Šarčević