Bijah slijep a sada vidim

Bijah slijep a sada vidim

IV. korizmena nedjelja A

Iv 9,1-41

Sva tri današnja čitanja, a posebno odlomak Ivanova evanđelja, usredotočeni su na vid, gledanje i na svjetlost, i to iz Božje a ne ljudske perspektive. Prvo čitanje govori o izboru Davida za kralja preko proroka Samuela. Očituje se da Bog ima drukčiji pogled od ljudi. Bog izabire “neviđene”, “zaboravljene”, “zapostavljene”, “skrajnute”… Pavao poziva efeške kršćane da budu djeca svjetla, da se ne odaju tajnim djelima, nego da svoja djela čine na Božjoj svjetlosti, da se čuvaju i raskrinkavaju tamne ljudske čine o kojima mu je čak neprijatno i govoriti.

Ivo Dulčić, Ozdravljenje slijepca

Odlomak Ivanova evanđelja govori o Isusovom povratku vida slijepcu od rođenja. Događaj je prepun dijaloga i obrata. Za njegovo razumijevanje nije dovoljno samo konstatirati čudo. Riječ je ponajprije o kontekstu u kojem se događa ozdravljenje i kako ga Evanđelist Ivan opisuje. Naime, prvi kršćani Ivanove zajednice su židovi. Nalaze se u nevolji i poteškoćama jer ne mogu nastaviti pobožnu praksu svojih otaca, ne mogu posjećivati sinagoge, bivaju izbačeni iz zajednice jer Isusa priznaju Mesijom/Kristom. To je očito i u ovom tekstu kada onaj koji je progledao biva omalovažen, šikaniran i kao najgori grešnik izbačen iz zajednice vjernika. Vidljivo je to i iz poziva njegovih roditelja da se očituju o tome kako je njihov sin progledao. Piše da su oni samo kazali da je njihov sin bio slijep od rođenja i da je progledao, te su dalje kazali da je on punoljetan, da sam odgovara za sebe. Oni su se, naime, uplašili da ih ne izbace iz sinagoge i nisu ništa komentirali o Isusu. (Izričito stoji: “Iz sinagoge se trebao izopćiti svaki koji njega prizna Kristom.”)

Čudo ozdravljenja slijepca od rođenja smješta se dakle u kontekst sukoba prvih kršćana židova sa svojim sunarodnjacima koji su u Isusu prepoznali krivovjernika, a ne Mesiju. Sve se može promatrati i kroz Isusovu izjavu na koncu evanđelja sa svojim osporavateljima: “Radi suda dođoh na svijet: da progledaju koji ne vide, a koji vide, da oslijepe!” U ironičnom smislu Isus je jasan kako se u prostoru vjere događa i viđenje i sljepilo, i istina i zabluda. Vjera dakle nije praćena samo istinom nego i teškim zabludama. Religiozno sljepilo je jedno od najgorih nesreća koje može pogoditi ljude. Njegova prva oznaka je isključivanje nečistih, grešnih, nepravovjernih, izopćavanje iz zajednice, odnosno preuzimanje Božjega suda (konačne prosudbe) o ljudima i njihovoj vjeri.

Osim konteksta važno je pratiti čitavo događanje. Na početku Isusovi učenici u susretu sa slijepcem pitaju Učitelja tko je kriv za njegovu sljepoću, tko je sagriješio, njegovi roditelji ili on sam. Isus odgovara da za njegovu sljepoću nisu krivi ni njegovi roditelji (ne treba ga “liječiti u korijenu”) a ni on sam (da bi mu se nametnula krivnja, kazna ili pokora). Ta sljepoća je – Isus je izričit – da se proslavi Bog. Ne govori ni da ga je Bog kaznio. Ako uzmemo nevjeru (ateizam) ili nešto slično kao sljepoću, možemo li mi zaključiti da je to znak moguće proslave Boga?

I onda Isus stupa na scenu. Iznenađujućim gestama, miješanjem pljuvačke i prašine (kalom) maže slijepcu oči (pljuvačku i prašinu i danas koristimo za bolna mjesta). Šalje ga na povijesni sveti izvor Siloam da se opere, na vodu kojom su svećenici polijevali žrtvenik na jesensku svetkovinu Sjenica (spomendan boravka i puta kroz pustinju nakon oslobođenja iz egipatskoga ropstva). I Isus je to, opet poznati kontekst, činio subotom, što je izazvalo silno negodovanje u farizeja, čuvara subote i pravovjerja. I nastaju podjele oko njega. Isus dijeli ljude. Pobožni čovjek ne može to raditi subotom, misle jedni, a opet ako je grešnik ne bi mogao učiniti tako veliko spasenjsko djelo, smatraju drugi.

Ni sam ozdravljeni u prvi mah ne shvaća što mu se sve dogodilo ni tko mu je zapravo vratio vid. Iz njegovih odgovora pratimo kako raste i razvija se i njegova vjera, kako sve snažnije progledava u vjeri. Na prvi upit svojih susjeda i poznanika tko mu je vratio vid, on jednostavno odgovara čovjek koji se zove Isus. Nakon toga, nakon što je glas odjeknuo, slijedi poziv na “informativni/obavijesni” razgovor pred farizejskom vjerskom komisijom. Na upit farizeja što on kaže tko je taj koji mu je otvorio oči, on odgovara: “Prorok je!” Zatim komisija poziva roditelje, pa onda po drugi put zovu ozdravljenoga i žele iznuditi od njega da kaže da je Isus grešnik. On, međutim, ne pristaje na to nego jednostavno odgovara. “Je li grešnik, ja ne znam. Jedno znam: slijep sam bio, a sada vidim.” U raspravi se očituje kako farizeji ne mogu prihvatiti Isusa kao Mesiju. Ne priznaju nikoga prorokom osim Mojsija a nalaze se u muci da Isusa proglase grešnikom. Ozdravljeni ulazi u raspravu s njima i govori im da kada Isus ne bio bio od Bog ne bi mogao učiniti da netko progleda. Zato ga kivni i bijesni izopćuju i proglašavaju grešnikom.

Posljednji čin vjere, posljednje progledanje ozdravljena čovjeka jest priznanje pred samim Isusom da je Sin čovječji i Gospodin. To je osobni susret u kojem čovjek koji je progledao poklanja se svome Gospodinu i iskazuje mu pouzdanu vjeru.

Isus Krist je i danas kao i u svoje vrijeme izazov, kamen spoticanja i sporenja. On traži odluku vjere. I danas se neki njegovi učenici izopćuju iz zajednice. I danas su neki ostali u sljepilu obreda i propisa, ili su samo na početku puta priznanja Isusa Gospodinom i Spasiteljem. Mnogi ga priznaju čudotvorcem ali ne Raspetim Gospodinom, mnogi ga samo djelomično prihvaćaju. Neki su postali “njegova” komisija koja određuje tko vidi a tko ne vidi, tko može a tko ne može k Isusu, tko pristaje a tko ne pristaje Isusovoj zajednici. Neki su opterećeni da sljepilo drugih liječe prekopavanjem po grijesima bivših pokoljenja ili sve svaljuju na grešnost koju nesretnik uopće nema. Neki su se umislili da imaju Kristove oče i zatvaraju se pred potrebama “slijepih” ljudi oko sebe. U konačnici, Isus nekima može biti znak ozdravljenja a nekim još većeg sljepila. Svi bismo trebali prepoznati da s Isusom najbolje vidimo, da je s njime najčišći pogled i da s Isusom hodimo u Božjoj svjetlosti. Valja se prepustiti da se nad našim sljepilom ne otkriva tama grijeha nego da se proslavi Bog. Valja dopustiti da nas Isus konačno dotakne, da nam otvori oči.

Fra Ivan Šarčević