Bez maske crkvenog jedinstva

Bez maske crkvenog jedinstva

VI. uskrsna nedjelja

Dj 15,1-2.22-29

Današnji odlomak iz 15. poglavlja Djela apostolskih izvještava o jednom od najvažnijih događaja prvoga kršćanstva i prve Crkve – o prvom saboru, poznatom kao Jeruzalemski sabor (oko 50. godine). Ovaj se sabor smatra prekretnicom u razumijevanju univerzalnosti kršćanske vjere i Crkve – svjetske Kristove zajednice svih rasa i naroda, kultura i jezika. I od tada će se zaključci ovoga sabora navoditi kroz čitavu povijest kršćanstva jer će gotovo iste raspre trajati kroz čitavu povijest Kristove zajednice, sve do “zgorenja” svijeta.

O čemu se radilo? U Antiohiji, gradu u kojem se odmah nakon Jeruzalema oblikovala snažna zajednica Isusovih učenika i u kojem su se Isusovi učenici prvi put prozvali kršćanima (od imena Krist), dakle Kristovim nasljedovateljima, nastala je, kako izvještava Evanđelist Luka, pisac i Djela apostolskih, “prepirka i raspra nemalena”. Spor i podjele su zametnuli neki Isusovi učenici, Židovi, koji siđoše u Antiohiju iz Judeje, glavne židovske pokrajine. Oni su počeli učiti druge: “Ako se ne obrežete po običaju Mojsijevu, ne možete se spasiti.” Kao uvjet da netko postane kršćanin, štoviše da se spasi, najprije je morao prihvatiti židovske običaje. Kratko kazano: moralo se postati Židovom, obrezati se i prihvatiti druge židovske odredbe, kao ulaznicu da se postane kršćaninom, štoviše da se spasi.

Onda su Pavao i Barnaba, već poznati kao apostoli nežidova, pogana, kako se to tada zvalo, poslani od antiohijske zajednice, otišli posavjetovati se s braćom u glavnoj crkvenoj zajednici, u Jeruzalem. Ondje su bili apostolski autoriteti, Šimun (Petar) i Jakov. Na Jeruzalemskom saboru, izvještava Luka, prvi su se usprotivili Pavlu i Barnabi oni kršćani koji “iz farizejske sljedbe bijahu prigrlili vjeru”, dakle židovi-kršćani. Skoro uvijek se najglasnije i prvi za riječ u dilemama vjere javljaju oni koji imaju već stečenu moć i stečeno pravo, često baš oni koji su u krivu. To su bili obrezani farizeji kršćani. Oni su za one koji su pristupali Kristovoj zajednici iz poganstva tražili: “Treba ih obrezati i zapovjediti im da opslužuju Zakon Mojsijev.”

“Nakon duge raspre”, piše dalje Luka, za riječ se javio Petar da odgovori farizejima-kršćanima. Isti onaj koji će kao i kroz čitav Novi zavjet sam često odstupati od onoga što je prvo rekao i u što se kleo, ovisno od toga gdje se osjećao sigurnim ili gdje je bila većina. Znamo, naime, kako će se Pavao u lice usprotiviti istom Petru kada ovaj bude porekao ono što je na saboru tako jasno kazao. A kazao je da Bog u svom pozivanju ljudi ne pravi nikakve razlike, nego Bog vjerom čisti ljudska srca, pa nije potrebno obrezanje. “Što dakle sada” – nastavio je jasno prvak apostolski – “iskušavate Boga stavljajući učenicima jaram kojega ni oci naši ni mi nismo mogli nositi? Vjerujemo, naprotiv: po milosti smo Gospodina Isusa spašeni, baš kao i oni.”

Nakon Petra javljali su se i drugi za riječ, posebno Barnaba i Pavao. Oni su davali svoja svjedočanstva o od Boga blagoslovljenom djelovanju među poganima. Javio se i Jakov, starješina Jeruzalemske zajednice koji od pogana nije tražio obrezanje nego da se svi, i obrezani i neobrezani, klone idolatrije, da se uzdržavaju od mesa koje se prinosi drugim božanstvima, te od bludnoga života i od krvi. Kršćani dakle trebaju izbjegavati za njih tada tri najteža grijeha: idolopoklonstvo (blagovanje hrane žrtvovane idolima), bludništvo i ubojstvo.

Saborske raspre i oštre prepirke završile su tako da se nežidovima-kršćanima ne nameće obrezanje ni ikoji specifični židovski običaj. Rekli bismo, nije potrebno postati Židovom da bi se bilo kršćaninom. Pritom se ne niječe značenje židovstva, biblijske vjere, židovskih otaca vjere, od Abrahama i Jakova, pa sve do Spasitelja Isusa koji je i sam bio Židov. Osim Pavla i Barnabe sabor šalje još dvojicu prokušanih kršćana, Judu i Silu u nežidovske (“poganske”), kršćanima sve brojnije Antiohiju, Siriju i Ciliciju. Po njima se šalje i obvezujuće saborsko pismo, zaključci braće braći u kojem Jeruzalemska crkva puna uviđavnosti razumije teško doživljeno uznemiravanje koje su antiohijskim kršanima proizveli neki njezini članovi bez dopuštenja. Ovi su se naime oholo smatrali pravim tumačima i gospodarima tuđe vjere. Nikome sabor ne nameće nikakav teret osim opomene da se čuvaju gore spomenutih triju grijeha. Luka izvještava kakva je samo radost bila antiohijskih kršćana kada su stigli poslanici i pismo, kada su bili oslobođeni nesnosna tereta licemjernih kršćana.

Nesagledivi su dosezi i aktualnost Jeruzalemskoga sabora. Kao i onda, tako se i danas u Crkvi, kako općoj tako i krajevnim i mjesnim, pojavljuju samozvani crkvenjaci, vrlo odani ljudskim (eurocentrističkim, nacionalnim, lokalnim i sl.) običajima i obredima. I danas ima ljudi farizejski pobožni koji drugima nameću teške terete, zapreke i uvjete za vjeru tako da im u konačnici priječe osobni susret s Isusom Kristom. Priječe izgradnju istinske Kristove crkve.

I danas se, ali iz posve suprotnih razloga od jeruzalemskih sabornika, iz sebičnosti i uskoće, kršćani-farizeji pozivaju na Duha Svetoga, zaklinju na križ, pozivaju na duh jedinstva. Oni stalno omeđuju crkveni prostor i sužavaju slobodu mnogim stvarnim i mogućim Kristovim učenicima. Umjesto da ljude pozivaju na živi susret s Kristom, oni postavljaju bezbrojne hladne uvjete svojim moralističkim, pravnim i obrednim propisima. Oni Crkvu razumijevaju samo kao hijerarhizirani, birokratski aparat u kojem se već unaprijed zna tko je pravi vjernik, tko crkven, tko zapovijeda a tko sluša. I sve to pod teškim licemjerjem služenja Bogu i hinjenjem bratske ljubavi. A služenja je doista vrlo malo i ljubavi puno samo na jeziku.

Poput sapozvanih čuvara vjere koji silaze iz Judeje u Antiohiju i suvremeni moćni crkvenjaci (nerijetko iz uz pomoć svjetovne politike) uvlače se u crkvene zajednice i rastaču ih sve pod maskom religioznih običaja i propisa, sve pod maskom unutarnjega pomirenja i zajedništva. Njih se najbolje prepoznaje po tome što se pokazuju jedinim zabrinutim za narodno i crkveno pomirenje i jedinstvo. Prepoznaje ih se po tome što su sebi sami dali ulogu pomiritelja i djelitelja mira. Nikada se ne shvaćaju da su upravo on razarači jedinstva i unesrećitelji pravednih tražitelja.

Takvi zapravo više zagovaraju nacionalno (političko) ili neko drugo svjetovno (interesno) jedinstvo i unutar Crkve nego jedinstvo u vjeri u Krista. Oni pozivaju više na poslušnost moćnicima ovoga svijeta nego na kritiku prema njima iz jedinoga nužnoga posluha – posluha Bogu. Čak onom najzavodljivijom maskom, maskom jedinstva vjere u Krista, čuvaju svoju moć, podjarmljuju i pljačkaju malene i obespravljene. Bog, međutim, hoće razlike, Bog hoće pogane, Bog hoće neposluh zbog dobra drugih, ljudi hoće unitarizam u svoju korist. Bog hoće jedinstvo u poštivanju razlika i u služenju jedni drugima, ljudi hoće jedinstvo da vladaju ljudima.

Dijabolična kušnja i patologija unitarizma nikada ne napušta nijednu zajednicu, ni obiteljsku ni narodnu, ni onu vjersku, pa tako ni kršćanstvo ni našu Crkvu. Teške razdore, raspre i podjele unutar kršćana i Crkve, vidljivo je to iz današnjega čitanja, ne proizvode tzv. pogani, nego upravo oni koji se smatraju pravim vjernicima, oni koji zagovaraju kršćansko i crkveno jedinstvo po njihovom naumu, njihovom stečenom (osvojenom) pravu i moći i po njihovim partikularnim običajima. Zato su nam i danas potrebni slični jeruzalemski sabori, i na njima neki suvremeni Isusovi apostoli pogana, poput Pavla i Barnabe, Šimuna-Petara i Jakova, Jude i Sile da obesnaže farizeje-kršćane, moćnike i pobožnjake s maskom lažnog crkvenog jedinstva. Potrebni su nam ljudi evanđelja, poslušni Isusovoj riječi i Božjem nesputanom Duhu.

* * * * * *

Ljubav i riječi

VI. uskrsna nedjelja

Iv 14,23-29

Iz Ivanova evanđelja, koje nazivamo i evanđeljem ljubavi, danas slušamo odlomak koji se otvara posve jasnom tvrdnjom izraženom u pogodbenoj formi. Isus naime kaže: Ako me tko ljubi, čuvat će moju riječ… a tko mene ne ljubi, riječi mojih ne čuva. Na osnovu ovih Isusovih riječi mi bismo se kršćani mogli dijeliti na tri skupine:

– Riječi bez ljubavi: Prvu bi skupinu činili kršćani koji dosta dobro poznaju sve što je Isus kazao. Mi često “znamo” njegove riječi, ali jer ga ne ljubimo, njegove nas riječi ne obvezuju ili ih mi krojimo po svome. Događa se da uvjeravamo i sebe i druge da smo pravi posjednici Isusova evanđelja, da ga poznajemo, ali je to poznavanje umrtvljivanje Isusa, imuniziranje i iskrivljivanje njegove poruke. Slično se dogodilo, čitamo to u prvom čitanju iz Djela apostolskih, kad su, kako ondje stoji, neki “od naših”, dakle neki kršćani druge uznemiravali i nametali im terete koji nisu potrebni za vjeru. Oni su tovarili zahtjeve koji nisu Isusovi, u konačnici stavljali su sebe i svoje uredbe namjesto Isusa i time drugima priječili put k Isusu.

Ima nas, dakle, koji Isusovoj riječ oduzimamo ili iskrivljujemo stvarnu zahtjevnost, snagu stvarne promjene. Niti se mi ponašamo po njegovoj riječi, niti drugima dopuštamo da se primaknu Isusu, jer smo ga zatvorili u svoja tumačenja, u brbljanja i verbalne vratolomije. Ovoj skupini kršćana mogu se pribrojiti i oni kršćani koji Isusa i njegove riječi postavljaju na istu razinu s bezbroj drugih osoba i riječi, s nekim ljudskim uvjetima za vjeru, kojima smo kroz povijest i svakodnevno obasuti. Ako smo ovakvi kršćani, mi se još nismo susreli s Isusom, nismo osjetili da ljubav obvezuje i traži ono bitno a ne suvišno.

– Ljubav bez riječi: Drugu skupinu čine oni kršćani koji smatraju da ljube Isusa i to stalno govore samo za sebe. Sve druge riječi, dakle stvarno znanje o Isusu koje bi povezali sa stvarnim ljudima s kojima žive, smatraju suvišnom pričom, kompliciranjem i zamagljivanjem Isusove osobe. Ovi kršćani misle da su riječi suvišne, da se praksom i gorljivošću može nadoknaditi svjedočanstvo koje se posreduje razumom i razumskim argumentima, dakle riječima kojima se treba uplesti na suvremene areopage, na suvremene trgove, među grešne društvene i crkvene strukture, gdje se kreću i žive današnji ljudi. Isus jest praktično ljubio, ali nije šutio; govorio je, svjedočio svoju ljubav prema Bogu i ljudima i djelima i riječima. Kršćanstvo je i vjera riječi, utjelovljene Riječi.

– Ljubav i riječi: To su oni kršćani, vjerojatno malobrojni, koji ne odvajaju ljubav i riječi, praksu i teoriju. Kod njih je, kako Ivan Evanđelist i govori, ljubav ona koja čuva Isusove riječi i po njima djeluje. To je ljubav koja se svjedoči i riječima i djelima, ne samo ona koja ostaje na riječima niti samo ona koja u nijemosti i povučenosti samoj sebi izgleda dostatna i sigurna, u svom initimističkom zagrljaju s euharistijskim ili molitvenim Kristom.

Isus, nadalje u današnjem evanđelju, govori da je riječ koju je on kazao učenicima i koju je nama posredovao od Boga. Time je njezina obvezatnost utemeljena u Bogu. Značenje te riječi spoznat ćemo darom Duha, Duha Branitelja. Riječ je o tome da ćemo u svjedočenju Isusove riječi imati sigurnost samo onda ako izmaknemo svoje sigurnosti njezina tumačenja. Duh će nas ohrabriti da ne govorimo svoje riječi nego će nas poučavati o svemu. U tom poučavanju najvažnije mjesto jest da će nam dozivati u pamet Isusove riječi. To znači da ćemo u situacijama našega znanja i neznanja, govora ili šutnje, ako se otvorimo Očevu i Isusovu Duhu, stalno svoja djela i riječi preispitivati u duhu onoga što je Isus radio i govorio. Zato kršćanin govori one riječi koje su prošle ispit Isusovih riječi. Nije dakle riječ o bilo kakvom duhu koji bi nam omogućio da govorimo što hoćemo, što nam padne napamet, nego o onom Duhu koji nas postavlja u odnos s Isusovim riječima. Nije to oduzimanje slobode govora, nego naprotiv, otvaranje neslućenih obzora prema kojima nas usmjerava Isusova izgovorena riječ.

I kao na drugim mjestima, Isus i ovdje daruje svojim učenicima jedinstveni mir, mir utemeljen na njegovoj riječi, koji je različit od mira svijeta. Taj mir nema tjeskobu ni strah, ugroženost i nemir, kojim politike, crkveni strahovi, nacionalna ugroženost i društvena previranja žele uznemiriti ljudsko srce. Štoviše, Isus i nama kao i svojim učenicima kaže, ne uznemirujte se što ja moram otići k Ocu, što fizički nisam s vama. Zato opet pogodbena rečenica: Kad biste me ljubili, radovali biste se što idem Ocu jer je Otac veći od mene. Kao da nam Isus ovim riječima želi kazati da se ne može zbog nas samih vezati uz nas. Hoće od nas slobodne ljude, a on odlazi onome koji je, iako na različit način i naš i njegov Otac, Bogu, Gospodaru povijesti i svih ljudskih života. On odlazi Ocu, a na nama je da svoju odluku da nasljedujemo Isusa konkretiziramo u praksi, da svoju ljubav posvjedočimo riječima i djelima. I to na takav način, kada Isusa nema, kad nema nikoga da nas sokoli i podržava, da nas “fizički” vidi. Vjera nije stanje pri kojem svaki put sa sigurnošću mogu kazati: Isus je uz mene, nego odlučivanje na putu radikalne vjere i skromnog nasljedovanja Isusa iz Nazareta. (2013)

Fra Ivan Šarčević