Od 26. srpnja do 5. kolovoza održan je prvi Hod, popularno zvan i marš FRAME Bosne Srebrene. Na maršu je sudjelovala i Frama Sarajevo zajedno s fra Danijelom Rajićem. Logo ovogodišnjeg Hoda bio je ”Putevima srca”. Time se želi naglasiti da je ovo put u koji se treba uključiti čitavim srcem. Hod ne želi biti iskustvo kojim iskušavamo svoje fizičke snage. To je hodočašće koje uključuje našu pamet, tijelo, osjećaje i naše SRCE jer je ono zaista dragocjen dar. Budući da je ovo prvi Hod, većina nas nije zapravo ni znala kako će to izgledati, organizirati se, izvesti, ali svi smo znali zašto sudjelujemo u Hodu i koji je njegov cilj-Porcijunkulski oprost. Naime, konačno odredište našeg Hoda bio je Asiz, grad koji je toliko važan za nas kao pojedince koji smo dio franjevačke mladeži jer je to grad našeg serafskog oca, sv. Franje.

Upravo tu je, prije otprilike 800-tinjak godina, sv. Franjo izmolio od Boga milost potpunog oprosta-svi oni koji 02. kolovoza posjete malenu crkvicu u ovom gradu koju je izgradio ovaj svetac-Porcijunkulu, mogu dobiti potpuni oprost od svih grijeha u životu.

Upravo to je bio cilj svih 113 mladih iz različitih FRAMA naše Bosne Srebrene koji su se odlučili sudjelovati u Hodu i zadobiti milost potpunog oprosta u Porcijunkuli. Kao što sam na početku napisala, sve je počelo 26. srpnja, i to baš u Kiseljaku. Okupili smo se u Osnovnoj školi-sretni, nasmijani i spremni na nekoliko dana pješačenja po okolnim franjevačkim samostanima. Bili smo svjesni toga da ruta Kiseljak (Brestovsko)-Fojnica-Kreševo-Visoko-Kraljeva Sutjeska za pješačenje nije baš lagana, a ne zaostaje ni kilometražom.

Međutim, i svi mi smo imali isti cilj, znali smo da nećemo hodati uzaludno, i da nas prati i vodi Onaj zbog kojeg smo se i skupili i odlučili provesti sljedećih nekoliko dana u tom okruženju, među ostalih 112 nasmijanih lica. Tako je naš Hod i službeno započeo u Kiseljaku, gdje smo sudjelovali na večernjoj misi, večerali, te proveli ostatak večeri ispred naše župne crkve i u zgradi osnovne škole, gdje su nas, budući da je to bila naša prva zajednička večer, organizatori-fra.Mato Topić i Ivana Vidović, upoznali sa pravilima Hoda, podijelili u skupine u kojima smo ostali do kraja marša, obavili prvi rad u skupinama, djelomično upoznali druge framaše i molili prvu večernju časoslovsku molitvu na maršu. Međutim, iako smo prvobitno smješteni u Kiseljaku, naša polazna točka ipak je bio samostan klarisa u Brestovskom. Upravo taj samostan je izabran za start jer je to jedini samostan klarisa u našoj državi. Polazeći odatle, s blagoslovom sv. Klare, započeli smo svoj Hod, te smo tog dana sretno stigli do Fojnice, sljedećeg dana smo nastavili do Kreševa, zatim do Visokog, te zadnjeg odredišta u Bosni, Kraljeve Sutjeske.

Prelazivši svaki dan od 18-26 kilometara, bili smo u nekim trenutcima pomalo umorni, puni žuljeva, masnica, s bolovima u mišićima, pokisli do kože, nenaspavani (jer je ustajanje predviđeno u pet sati), ali u svakom trenutku nasmijani, veseli, pričljivi, i raspjevani. Cijelom dionicom našeg Hoda orila se pjesma koja slavi i veliča Boga, koja pokazuje tko je Onaj koji nas vodi i zbog kojega nastavljamo. Iskreno, mislim da bi nas dosta odustalo već nakon prvog dana da nismo dobijali neku posebnu motivaciju i snagu, koju samo On može dati. Kažu: ”Radost je posljedica ljubavi”. Naša radost je bila posljedica upravo one ljubavi kojom nas je On svakoga dana ispunjavao. Svakog dana stajali smo na pola pređenog puta, doručkovali i imali jutarnji nagovor-na temu iz života sv. Franje, a onda smo nastavljali dalje pjevajući i uživajući, a pritom željno iščekujući cilj. Po dolasku u ciljana mjesta, najprije smo se smještali u škole, ručali, imali malo slobodnog vremena koje smo najčešće koristili za obilazak naselja i moljenje mještana za tuširanje. Nakon toga bi uslijedio rad po skupinama unutar kojih su se, mogu slobodno reći, stvorila prava mala prijateljstva. Raspravljalo se tu i razgovaralo o brojnim temama, a sve se zapravo svodile na osnovno-život sv. Franje i FRAMU (sam dolazak u bratstvo franjevačke mladeži, zgode iz života sv. Franje, problemi i povezanost u bratstvu, promjene u životu koje je uzrokovao dolazak u ovu zajednicu….).
Nakon rada po skupinama imali bi misu, na kojoj smo se indirektno upoznavali i zapravo predstavljali mještanima koji su nas u svakom mjestu dočekivali na zavidnom nivou (tuširanje, kolači, voće..).

Tijekom Hoda, unatoč svim tim bolovima, žuljevima, nenaspavanosti, kroz milijun malih sitnica primijetili smo koliko se sve zapravo isplati, kako smo zapravo mi živi svjedoci Kristovi, prenositelji Njegove riječi, a tako su nas i drugi doživljavali. Predivno je bilo vidjeti bake do suza ganute našom pojavom. Njihove suze su zapravo naša nagrada i u određenim trenutcima i pogon za dalje. Predivno je bilo vidjeti i ženu koja je na nas bacala cvijeće kad smo prolazili, te djecu koja vuku svoje roditelje i pitaju ih što mi to zapravo radimo. Jednostavno, predivno je vidjeti da ljudi nisu ostali slijepi i gluhi na našu pojavu, nego su je osjetili i vidjeli srcem, a to je upravo ono najvažnije-da duh marša ne osjetimo samo mi, nego i svi ostali s kojima dođemo u doticaj. Važno je napomenuti da nisu slučajno izabrane baš ova mjesta za naš boravak, nego su izabrani okolni samostani koji su zapravo žarišta i mjesta odakle se širi franjevaštvo u našoj zemlji. U svim samostanima smo proveli po jedan dan, izuzev u Kraljevoj Sutjesci, gdje smo uživali čitava dva dana. Taj drugi dan tamo proveli smo pripremajući se za ispovijed na Grgurevu, te iskreno se ispovijedajući kako bi mogli dobiti potpuni oprost. Bio je to dan odmora, tako da smo predvečer uživali predstavljajući skečeve iz života sv. Franje koje smo smislili u svojim grupama, smijući se tako i uživajući zadnju večer prije polaska za Italiju.

Eh, Italija, Asiz. To je tek priča za sebe. Mali gradić koji tako puno govori, šalje poruku svijetu, prepun turista, ponajprije onih koji su došli iz istog razloga kao i mi. Odmah po dolasku u Asiz, posjetili smo baziliku sv. Franje, gdje smo na njegovom grobu slavili sv. misu, zajedno sa mladima iz Hrvatske,s kojima smo se tih nekoliko dana družili. Nakon toga posjetili smo i crkvu sv. Klare, Franjinu, te Klarinu rodnu kuću koje su sada pretvorene u crkve, ali naravno sa određenim dijelovima sačuvanima iz njihovog doba, crkvu sv. Rufina-jednog od prve Franjine braće u redu.
Nakon smještaja u školi (bez tuševa) zaputili smo se do Porcijunkule. Predivno je bilo vidjeti tolike ljude, hodočasnike iz svih dijelova svijeta koji spremno čekaju da uđu unutra, u tu crkvicu oko koje je izgrađena veća crkva-Gospe od anđela i naplate sav svoj trud. Tako smo i mi među tom masom došli na red da uđemo unutra i ostvarimo svoj cilj. Doživljaj koji ostavlja ulazak u tu malu crkvicu je neopisiv, dirljiv, prelijep-savršen. A tek osjećaj koji smo doživjeli kada smo izašli iz Porcijunkule. Osjetili smo olakšanje, osjetili da smo rasterećeni, oslobođeni grijeha. U tom trenutku svatko bi morao povjerovati da je Bog tu, da postoji, sve vidi, voli nas i prašta nam sve, u jednom trenutku uzima sve naše grijehe i oslobađa nas. Popratna pojava tog osjećaja bile su suze na našim licima, suze koje uvjeravaju i pokazuju da se svaki metar, svaki naš korak, i najmanji koji smo prešli, višestruko isplatio.

Drugi dan posjetili smo Greccio. To je crkva na brdu u kojoj se u bilo koje doba može slaviti misa polnoćka. Naime, sv. Franjo je od pape izmolio milost da se na tom mjestu bilo kada može slaviti Kristovo rođenje. Tako smo i mi u pola ljeta, po nesnosnoj vrućini slavili Božić, što je kod većine nas izazvalo neki lijep, ali malo čudan i neobičan osjećaj.
Navečer tog dana imali smo klanjanje ispred Porcijunkule. Ponovno se na tom mjestu okupio velik broj radosnih lica iz cijeloga svijeta, i iako se jedni s drugima nismo mogli sporazumiti govorom i jezikom, komunicirali smo srcem, a ta komunikacija odražavala se na našim nasmiješenim licima. Treći, ujedno i zadnji dan u Asizu, posjetili smo crkvu sv.Damjana, prvu crkvu koju je sv. Franjo obnovio, odnosno crkvu u kojoj su u to doba živjele klarise na čelu sa svojom začetnicom, sv. Klarom.

Napuštajući Asiz, po povratku kući posjetili smo i La Vernu. To je brdo koje je sv. Franjo dobio na poklon od tadašnjeg grofa. Franjo je posebno volio to mjesto. Tu se povlačio da bi bio u tišini, spavao je u špiljama, razgovarao sa životinjama, uživao u prelijepoj prirodi koja sačinjava to mjesto. To brdo je posebno i po tome što je tu sv. Franjo zadobio stigme, rane po kojima je postao najsličniji Kristu (alter Chrisus).
Očarani tim krajnjim, ali i cjelokupnim dojmom koji je Asiz ostavio na nas, vratili smo se kući. Mnogo toga smo ponijeli s ovog Hoda, tako puno naučili u ovih 10 dana. Zapravo, ne treba nam tako puno kao što mislimo da budemo sretni, možemo preživjeti i spavajući na tvrdom podu, bez svog mekog kreveta, jedući svaki dan grah, pitu i paštetu, ustajući u 5 sati s osmijehom na licu, spavajući na istom mjestu s još 112 ljudi, hodajući s već velikim žuljevima i bolovima još 20 kilometara, mokrih nogu i odjeće, sa štapom u ruci, pjevaj’cući. Materijalne stvari nisu ono što čini život. Njega čini ono duhovno i neprolazno. Naučili smo mnogo toga o životu našeg zaštitnika, mnogo toga što i mi sami želimo nasljedovati u svom životu. Vratili smo se s marša duhovno mnogo bogatiji, u srcu ispunjeniji i sretniji, te bogatiji za još mnogo poznanstava i iskrenih prijateljstava.

Valentina Gluvić