4. studenoga – XXXI. nedjelja kroz godinu (B)
Mk 12,28b-34

Zasigurno ni o čemu lakše i istodobno ni o čemu teže govoriti kao o ljubavi. Uvijek smo u kušnji da o ljubavi brbljamo, idealiziramo je i mistificiramo ili je omalovažimo, prostituiramo, razočaramo se u nju, ispustimo je iz svoga rječnika. Ljubav se najčešće podrazumijeva i najčešće se niječe. Ona, međutim, kako kaže Apostol Pavao, sve strpljivo podnosi. Podnosi i najgora iskrivljenja i maske, perverzije i laži. Ljubav je uz milost i milosrđe, najkraće ime i za čovjeka i za Boga, za međuljudske odnose i za odnos s Bogom. Ljubav je najdelikatnija i najuzvišenija, najslabija i najmoćnija ljudska i božanska riječ i zbilja.

Odlomak iz današnjega Markova evanđelja o zapovijedi ljubavi pripada širem kontekstu Isusova djelovanja u Jeruzalemu, netom prije nego što će poći u smrt. U kontekstu je žučni rasprava koje Isus vodi s farizejima, saducejima i pismoznancima. Tako jedan znalac Pisma i Tradicije, izvještava Marko, prilazi Isusu i pita ga koja bi bila najveća zapovijed. Isus mu odgovara, ponavljajući poznato mjesto iz Ponovljenog zakona (6,4-5), da je najveća zapovijed ljubav prema Jahvi, jedinome Bogu te citirajući mjesto iz Levitskoga zakonika (4,35) da je to i ljubav prema bližnjemu. Stručnjak za Pismo je gotovo oduševljen. Isusa priznaje „učiteljem“ i potvrđuje da je, sukladno Pismima, Isus istinito odgovorio na njegovo pitanje. Ljubiti Boga cjelinom svoga bića (srcem, umom i djelom/življenjem) i ljubiti bližnjega kao sebe samoga – nastavlja pismoznanac – više je nego sve paljenice i žrtve.

Isus mu na to odgovara da nije daleko od kraljevstva Božjega, što vjerojatno znači da je pismoznanac – kažimo tako – „teorijski“, umno dosegao, nimalo nevažan dio čovještva i vjere, nego sam vrhunac, te mu preostaje da se po tome i vlada u životu.

I Stari i Novi zavjet, i Prvi i Drugi/Novi savez, i pismoznanac i Isus, oba rabija, potvrđuje da se ništa ne može pretpostaviti ljubavi prema Bogu i ljubavi prema bližnjemu, kao i da se sve zapovijedi sažimaju u te dvije, u konačnici jednu zapovijed. Ljubav je početak, punina i ispunjenje svih religioznih obveze i praksi. Ljubav ne može zamijeniti nijedan zakon ni proročki govor. Ni najuzvišenije molitve ni žrtve, nikoje mučeništvo, ni život ni smrt, nemaju smisla bez ljubavi. Ljubav svemu daje smisao. Bez nje, sve je mrak i tmuša, mučnina i očaj.

Uzimajući u obzir da nitko nije „ekspert“ u ljubavi, te da se i ljubav „uči“ i uzvraća cijeloga života, ovdje se nude samo neke natuknice u obliku četiriju pitanja i pokušaja odgovora na njih:

1)      Odakle ljubav? Ljubav je božanskog podrijetla. Puninu joj ne dosižemo, razloge joj nikada dokraja ne može uvidjeti. Ona je najživotnija u trenucima kada sve izda: i vjera i nada, i bližnji i prijatelji. Od ljubavi je sve stvoreno, u njoj se rađamo, a ne u grijehu, kako god netko bio neželjen i kako god netko nastajao ili živio u „nasilju“ i „silovanju“. Ljubav je nedostižna, jer je Božji dar, jer je njegova punina, jer je Bog sam. Sve što postoji i sva objava govore da je Bog onaj koji ima inicijativu, prilazi čovjeku, ljubi čovjeka i čija se ljubav iskazuje ponajviše milosrđem i praštanjem. Nevjera je najčešće sumnja, nesigurnost u Božju ljubav prema nama, prema meni samome, prema svakom čovjeku bez razlike. Nevjera je grijeh sumnje u Božju ljubav – da nas Bog ne ljubi, ili da nas ne ljubi više nego mi sami sebe, da Bog ne voli ljude i onda kada ljudi bježe od njega ili kada „ubijaju“ Božja ljubljena stvorenja, čovjeka.

2)      Što je ljubav? Iako je ljubav sama Božja bit, ljubav ne iscrpljuje Boga. Bog uvijek ostaje netko viši. Ljubav je ne samo ljudska metafora za Boga, nego je i posve ljudska, rekli bismo, posve svjetovna zbilja. Ljubav prema Bogu i prema bližnjemu su i „profane“ stvarnosti. Ljubav nije „oblačna“, „nebeska“, nesvjetska, niti neka skrivena unutrašnja ili privatna stvar. Dvije zapovijedi ljubavi, za kršćanina, izvode se u konačnici iz Isusova umiranja koje je bilo posve „profani“ događaj. Dogodio se u krajnje svjetovnoj stvarnosti: izvan hrama, izvan sinagoge, izvan molitve, izvan sakralna prostora, na ljudskom mučilištu. Bilo je to umiranje „bogohulnika“, „bundžije naroda“, „zločinca“. Zato se ljubav ne događa samo u mističnoj samoći, u zanosnim pogledima ljubavnika, nego i u surovoj javnosti, na trgu ljudskoga življenja, na areopazima nerazumijevanja, na stratištima odbačenosti i krajnjega poniženja čovjeka – od rađanja do smrti, na svakom mjestu i među svim ljudima. Zato i Apostol Pavao snažno opominje vjernike u Korintu da ljubavi ne pretpostavljaju ni duhovne, božanske darove, da prije svih ljudskih i anđeoskih jezika, dara proricanja, poznavanja svih tajni i znanja, prije punine vjere koja bi čak brda premještala, prije potpune solidarnosti sa siromasima, prije svakog mučeništva, žrtvovanja tijela spaljivanjem, prije svih drugih darova, čak i vjere i ufanja, uvijek stoji ljubav. Ljubav je jedina sposobna ispravno spoznavati, jedina zna govoriti (amor capax verbi). Ona je jedina sposobna i primjereno šutjeti. Ona je jedina kadra djelovati u odsutnosti svakog zemaljskog i nebeskog uporišta, u najradikalnijoj ostavljenosti i od ljudi i od Boga. Isus je to jedinstveno i neponovljivo ostvario.

3)      Što čini ljubav? Ljubav osposobljuje čovjeka za vlastito uvjerenje i za slobodno mišljenje. Ništa kao ljubav nije toliko slobodna i opuštena, kreativna i dosjetljiva. I ništa tako ne ispunja čovjeka i njegov život kao osoba koja ljubi i koja se ljubi (predmet i posao koji se ljube samo participiraju na ljubavi osoba). Najveća snaga mišljenja, djelovanja, svakoga stvaralaštva jest ljubav. Bez ljubavi, sve je krnje, nedostatno; a mržnja, ona sve razgrađuje, unosi strah, tjeskobu, smrt.

4)      Što je najteže u ljubavi? Stara poslovica kaže: Ljubav pobjeđuje sve! (Amor vincit omnia.) Iskusni bi i snalažljivi priznali – da, ljubav pobjeđuje sve, ali „novac pobjeđuje ljubav“ (Pecunia vincit amorem). Naše su ljubavi vrlo potkupljive, promjenjive, trgovačke. Iako se mnogi neće složiti, ljubav je, ipak, jedna vrsta „trgovine“. Ljubavi je potreban i novac, pitanje je koliko je novcu potrebno ljubavi. Dobar trgovac zna uložiti sve da dobije, da zaradi još više. Onaj koji ljubi spreman je uložiti sve, i sebe sama i svoj život, da ljubi dokraja, jer je to punina čovještva. Ljubav znači prihvatiti drugoga kakav on jest, otvarati mu novi životni prostor, uložiti za njega sve svoje: slobodu i zbrinutost, prihvaćenost i usluge, vrijeme i prostor, materijalne (i novac) i duhovne moći. Ljubav znači utirati, pripremati drugome put, put rada i radosti postojanja, naravno, ne bez uvjeta, kako se često misli, nego upravo „uvjetujući“ drugoga da i druga osoba ljubi, ali bez nasilja i želje da ga se posjeduje, da ga se ima za sebe. Najteže je ljubiti bližnjega na Isusov način: ljubiti očekujući ali ne uvjetujući uzvraćanje ljubavi; ljubiti ne slijepo, nego razumno i vedro, za dobro drugoga, i biti spreman ostati odbačen, osuđen pa i usmrćen u ljubavi. Ljubav nije mazohizam, nikakvo traženje (ljubavne) patnje radi nje same, radi pokazivanja superiornosti nad drugim. Najteže je u ljubavi znati sačuvati drugoga od vlastite ljubavi koja iza sebe skriva suptilni (možda i samome sebi neuočljivi) egoizam, koja u konačnici pokazuje da se na kriv način ljubi i samoga sebe.

Priznajući skromnost pred tajnom ljubavi, ipak treba kazati da Isusov zahtjev za ljubavlju iz današnjeg evanđelja, i ne odmah zahtjev za ljubavlju neprijatelja, nego najprije onih najbližih, i danas je vrlo urgentan. Jer da nije ljubavi, ovaj bi se naš svijet odavno rasuo. Ni mi ne bismo mogli mucati o njoj, o toj najpotrebnijoj vrednoti i osobini, kreposti i tajni. Da nije ljubavi, ne bi bilo ni slobode, ni grijeha, ni milosti, ni kajanja, ni novoga početka. U početku i na kraju, i uvijek, samo je ljubav. I jedino ljubav očovječuje čovjeka i naš svijet. I Bogu je ljubav, ali je ljubav za Boga još uvijek „samo“ predikat, iako najuzvišeniji.

Fra Ivan Šarčević

VJERA U ŽIVOT

Job 19, 1.23-27; Rim 5,5-11; Iv 6,37-40

Ušli smo u mjesec studeni. Njegovoga prvog dana slavimo sve svete, sve dobre ljude, znane i neznane, koji su slijedili put Isusovih blaženstava. Drugoga dana, na Dušni dan, spominjemo se svih vjernih mrtvih, izražavamo poštovanje i zahvalnost svojim pokojnima, ali i svim umrlima, nastradalima, nestalima…

Današnja čitanja mogla bi se svesti pod zajednički nazivnik: vjera u život, vjera u susret s Bogom s onu stranu ovoga života.

U prvom čitanju starozavjetni se pobožnik Job ponajprije ne miri s prijateljima i vlastitom ženom koji mu govore da patnju i nesreću koju je doživio jest sam skrivio. Njemu su toliko dodijale te njihove riječi da im kaže: „Ta dokle ćete mučiti dušu moju, dokle ćete me riječima satirati. Već deseti put pogrdiste mene, i stid vas nije što me zlostavljate.“ I Job govori da sve dolazi od Boga, sve mu je odnio, čak i nadu, otklonio od njega i prijatelje i znance. Štoviše, Job jadikuje da su ga i vlastita žena zamrzila a i djeca („Mojoj je ženi dah moj omrznuo, gadim se djeci vlastite utrobe.“)

I unatoč tome svemu, Jobova je vjera nepokolebljiva. On ne može spojiti sebe, svoj život, Boga, i misao da će vječno nestati, da je rođen za propast. On i traži da se svjedočanstvo njegove vjere zapiše željeznim dlijetom i olovom, dakle neprolaznim riječima. A one glase: „Ja znadem dobro, Izbavitelj moj živi… iz svoje ću puti tad vidjeti Boga … za njim srce moje čezne.“

Jobova vjera dakle ne dopušta da se za patnju, nevolju i muku uvijek osuđuje čovjek, nego to ostavlja Božjoj tajni. Istodobno ispovijeda neustrašivu vjeru u Boga izbavitelja, Boga kojega će gledati kad završi ovozemaljski put.

U drugom čitanju koje smo čuli Pavao se obraća Rimljanima, rimskim kršćanima, sa sigurnošću Isusove otkupiteljske smrti za sve ljude, i to ljude grešnike. To je nada koja ne razočarava. Pavao svjedoči da život kršćaninov koji se oblikuje prema Isusovom životu ne može propasti, da nas Isusova smrt miri s Bogom o kojemu uvijek mislimo da nam želi loše i da će nas upropastiti. Slijediti Isusa znači imati nadu da ćemo biti u Božjoj blizini i nakon ovoga života. A u ovome uza svu grešnost, slabost i krhkost hoditi naprijed u dobru.

U trećem čitanju, u odlomku Ivanova evanđelja, govori se o Isusovom obećanju svojim učenicima da nitko tko vjeruje u njega, a vjerovati ne znači samo riječima pristajati uz Isusa, neće propasti nego će uskrsnuti u posljednji dan. Nitko neće biti izgubljen.

Ako bismo živjeli iz sigurnosti ove vjere, onda bismo mnogo radosnije živjeli na ovoj zemlji. Ne bi bilo među nama toliko muke, nevolje, strahova, nervoze, lukavstva, ljubomore, smicalica, konkurencije i takmičenja. Ako bismo živjeli s pouzdanjem da nijedan naš čin, nijedno naše dobro djelo, nije izgubljeno, premda nije možda viđeno, mi bismo bili blaženiji, sretniji ljudi.

Započinjemo mjesec studeni, mjesec kada se na poseban način spominjemo i svojih pokojnih. Odlazimo na groblja da potvrdimo da su naši pokojni dio našega životnoga puta. Rijetko smo kada tako odmjereni u svojim pokretima kao u izražavanju pijeteta u ophođenju s pokojnima. Nismo ni od velikih riječi. Najviše smo za šutnju i tihu molitvu.

Sve su smrti i odsutnosti naših pokojnih propovijedi za nas, za nas žive.

U kršćanstvu, u vjeri u Isusa Krista, od nas se traži da se ne zadržavamo na grobovima, uz smrt, nego da smjelo krenemo u darivanju drugima u svakodnevici. Vjerujemo da bi nam i naši pokojni kazali da ih previše ne oplakujemo, nego da s još većom snagom nastavimo činiti dobro.

U evanđelju stoji da je Isus jednom pozivao ljude da idu za njim. Jedan se ustezao da mora pokopati mrtvoga. Onda mu je Isus kazao: Ostavi neka mrtvi pokapaju mrtve!

Oštra riječ. Ona smjera da se odlijepimo od gubitka, da se izvučemo iz prostora očaja i smrtne tame, da ne pristajemo na ponude mnogovrsnih trgovaca i plašitelja smrtnim strahom koji unose depresiju i prazninu.

Kad je Isus pokopan onda su njegovi učenici i žene dolazile na grob. A na grobu su dobili jasnu poruku: „Ne tražite živoga među mrtvima.“ Idite u Galileju, idite u Jeruzalem, idite u svoje svakodnevlje i svjedočite ne poruku smrti nego poruku života.

Vjera nam kaže da se molimo za druge, ali da ne pomišljamo kako mi „izvlačimo“ iz čistilišta duše i spašavamo pokojne, nego da u vjeri ostavimo Bogu konačni sud i da sa sigurnošću, nepokolebljivo, živimo plemenit život ovdje na zemlji. Kod Isusova i našega Oca ima mnogo stanova i Bog ne želi da itko bude izgubljen. Smrt, bolest, nevolja, gubici, nisu posljednja riječ, nego dio života. Zato valja širiti život, radovati se životu. Nerijetko život i najviše bukti u nevoljama i nemoći.

Fra Ivan Šarčević

ISUSOVI SRETNI LJUDI

Mt 5,1-12a

Svi Sveti

 Ne tako davno, kršćani bi za nekoga dobroga čovjeka znali kazati da je „svet“. I bila je to, uglavnom, najveća pa i najpoželjnija oznaka za nekog čovjeka. Tim bi se pridjevom označavalo čovjeka koji živi kao autentični vjernik, koji govori i ponaša se prema Božjim zapovijedima. Ne tako davno, u Crkvi se od svih zahtijevalo da sveto žive. Svetost se postavljala kao ideal. S propovjedaonica bi svećenici pozivali vjernike – oslanjajući se na Isusov zahtjev iz evanđelja – da budu sveti, savršeni kao Otac nebeski.

Danas, međutim, živimo u drugim okolnostima. U promjenjivom pogledu na čovjeka, teško možemo i odrediti što su to današnji ljudi postavili kao najuzvišeniji ideal života, što je to oko čega bi se većina ljudi složila da bi čovjek trebao od sebe učiniti. Riječ svetost je gotovo iščezla iz uobičajenoga rječnika. Zadržala se u crkvenoj praksi proglašenja svetaca. Zadržala se, također, iako s dosta sumnjičenja, nešto drukčijega značenja a ponekada i iskrivljene upotrebe, među redovnicama i redovnicima za čiji se život govori kao Bogu „posvećenom“ životu i o njima kao Bogu „posebno posvećenim osobama“. U svakom slučaju svet i svetost su riječi koje danas nemaju općeprihvatljivi smisao pa se traži da se njihov sadržaj aktualizira i u današnje vrijeme.

Već od IV. stoljeća u Crkvi se jednim danom slave svi mučenici. Početkom VII. stoljeća Rimskoj crkvi je car dao „Hram svih bogova“ (Panteon u Rimu) u kojeg su prenesene kosti mnogih rimskih mučenika. Od početka IX. stoljeća jednim danom – svetkovinom Svih svetih – u Crkvi se slave ne samo mučenici nego svi pokojni vjernici koji su sveto živjeli. Čašćenje svetaca je duga tradicija ne samo u kršćanstvu nego u svim vjerama. Sveci su – tako se vjeruje – zagovornici kod Boga i istodobno uzori vjere. Zbog prenaglašavanja zagovorničke uloge, kroz povijest a i danas, čašćenje svetaca zna skrenuti u neprimjerene prakse bliske magiji, praznovjerju, trgovanju relikvijama… I danas ima vjernika koji žive u spontanom uvjerenju da su sveci milosrdniji od Boga ili od Isusa, da su toliko moćni da čine čuda prije nego što bi to sam Bog učinio, ili da sveci ublažavaju „Božju srdžbu“ i mijenjaju Božju kaznu nad ljudima.

Ne može se posve zanijekati zagovornički karakter ne samo svetačke nego uopće vjerničke i ljudske egzistencije. Čovjek je uvijek društveno, relacijsko biće, te se – uz vjeru da naši pokojni žive u Božjoj blizini – ne može isključiti njihovo zauzimanje kod Boga za one koji su na zemlji. Tu, međutim – jer se krećemo u prostoru nesavladive tajne – valja biti doista nepretenciozan, krajnje ponizan, ostavljajući Bogu zadnju riječ bez obzira, dakle, na moć njegovih „miljenika“, svetaca.

No, osim zagovorništva, kršćanima, osobito vjernicima u Katoličkoj crkvi, sveci su i uzor, primjer za život. Oni svjedoče da su na osoban, svoj vlastiti način slijedili Isusa Krista. Time su oni poziv da svatko od nas, na svoj osobni i slobodni način, u zajednici vjernika i u svom društvenom ambijentu, slijedi svoga Učitelja i Spasitelja Isusa Krista. Svetost nije tek puka općenita formula, nego najvlastitiji put pojedinca. Sveci su ne zbirka skupljenih životopisa nečega istoga, nego „zemaljski“ i „nebeski“ Jeruzalem nastanjen zrelim vjernicima. Svaki od njih je toliko prepoznatljiv i poseban da je nesvediv na jedno, osim na nasljedovanje Isusa Krista, ali svojim vlastitim putem.

Ne izgleda li da se zbog te posebnosti za svetkovinu Svih Svetih čita početak Isusova Govora na gori, evanđelje blaženstava. Tu se navode različiti uvjeti da se bude „svet“, blažen. No, već ovdje vidimo da riječ „svet“ zahtijeva da se shvati u Isusovom razumijevanju „blaženih“ ljudi. I tu imamo muku. Jer, što naime današnjim ljudima znači Isusova riječ „blažen“.

Nećemo pokriti cjelokupno značenje toga izraza, ali bismo tu riječ danas mogli prereći u riječ „sretan“. Biti sretan, to je, čini se, najveći ideal današnjim ljudima. Ako, koristeći tu riječ, iznova pročitamo Isusova blaženstva, onda zamjećujemo kako su Isusovi sretni, blaženi, sveti ljudi drukčiji, mogli bismo kazati, posve drukčiji od današnjeg uobičajenoga razumijevanja ljudske sreće i sretnih (blaženih) ljudi.

Isus blaženim, sretnim ljudima najprije naziva one koji su svu svoju sigurnost stavili u Boga, koji su se „osiromašili“ drugim uporištima: materijalnom sigurnošću, novcem, ugledom, političkom, ekonomskom ili vojnom moću; one koji su se lišili (oslobodili) taštine da u svemu budu viđeni i prvi, da se o njima stalno govori i izvještava… Sretni (sveti) Isusovi ljudi su oni koji nisu neprimjetni, ali za cilj svoga života nisu postavili da budu viđeni, niti da budu kao sretni priznati od ljudi, nego da se ostvari Božje kraljevstvo novih odnosa, da svojim životom svjedoče novu, evanđeosku ljestvicu vrednota.

Iz toga, prvoga, glavnoga blaženstva, blaženstva slobode  – korjenitog, materijalnoga i duhovnoga siromaštva oslonjenoga posve na Boga – proizlazi Isusovo obećanje sreće u žalosti i neutješnosti, u gladi i žeđi za pravednošću, u milosrdnosti, u unutarnjoj čistoći srca, u neumornom mirotvorstvu, i to još na ovoj zemlji. Čini se da su kršćani u svojim nevoljama, u situacijama bez utjehe, u situacijama ponižene pravde i sličnih teških stanja, odustali od svoje prave slobode, od unutarnje sreće s Bogom i ljudima na zemlji.

Za današnje vrijeme izgleda da posebno vrijedi naglasiti zadnje Isusovo blaženstvo, ono koje zaključuje sav Isusov govor o tome što znači biti sretan i svet. Riječ je o progonjenima zbog pravednosti, o pogrdama, lažima a i progonstvima koje se obrušavaju na ljude zato što nisu odstupili od nasljedovanja Isusa, zato što su Isusovi učenici. Ako danas razmišljamo o izostanku ideala, uzora i svetaca za ljude, onda je to, s jedne strane, ili sljepilo da ne vidimo kako nastojanje oko pravde, i one društvene i one crkvene, i one obiteljske i one političke, podrazumijeva ne male žrtve, nego i pogrde, i laži i progone, onako kako se to činilo svim prorocima, kako kaže Isus; onda je to, s druge strane, sljepilo za otvorena nebesa, za život poslije ovoga života, onda je to sužavanje našega postojanja samo na zemaljsko, onda je to grčevita bitka samo za ovozemaljsku sreću i ugled pri čemu biva posve razumljivo, ali neevanđeoski, da možemo ne samo ne vidjeti nepravdu koja se drugima nanosi, nego da mi – tzv. Isusovi učenici, kršćani – nanosimo nepravdu bližnjima, pogrđujemo ih, lažemo i klevećemo bližnje, i iz svoje sredine progonimo one za koje Isus kaže da su proroci – njegovi učenici.

Prema Isusovom proglasu blaženih, prema njegovom govoru o sretnim i svetim ljudima, i nama današnjim vjernicima otvara se nesagledivo područje evanđeoskoga djelovanja. Sreća, odnosno svetost, nije vlasništvo samo nekih, privilegiranih, nego je Isusov poziv upućen svima. Na današnju svetkovinu Svih Svetih častimo nebrojeno mnogo ljudi koji su primijećeni ili neprimijećeni u svome vremenu živjeli jedno ili sva Isusova blaženstva, no redovito su ostvarili prvo i posljednje: živjeli su slobodno, oslanjali su se na Boga i zalagali se za pravdu među ljudima, onako kakao je to Isus činio. Bili su vedri i radosni i svojim oskudicama, bez gorčine i prezira u ljudskim pogrdama, optužbama i progonima. Sreća svetih – ne zaboravimo – ide drugim putem od uobičajene i prosječne sreće, ide Isusovim i danas za ljudsku slobodu tako „stranim“ i još nepoduzetim putem blaženstava.

Fra Ivan Šarčević