Život u slobodi

IV. nedjelja kroz godinu C

Jr 1,4-5. 17-19; Lk 4,21-30

Današnja čitanja, posebno ono iz Knjige Jeremije proroka i odlomak iz Lukina evanđelja, govori o proroštvu. U prvom čitanju govori se o tome tko je prorok i koje su njegove osobine.

Prorok svoj autoritet utemeljuje u odnosu s Bogom, u slušanju i izvršavanju Božje riječi. Ne govori se ni o komu drugome, ni o kakvoj instituciji, stranci ili nekoj skupni (klanu) ljudi koji legitimiraju proroka, koji stoje iza njega. Jeremiji Božja riječ govori da je njegova proročka egzistencija oblikovana prije njegova rođenja. Sam Bog ga je odredio za svoga glasnika. Međutim, taj Božji izbor je slobodan. Taj se izbor ne može ni prepoznati po rođenju, po podrijetlu, niti se može posvojiti po sposobnostima, po društvenom položaju, po poziciji i funkciji, po vanjskom izgledu. Prepoznaje se kasnije, na putu života, prepoznaje se opet i jedino u odnosu na Božju riječ. Glavno što prorok čini jest da govori ono što mu je „zapovjeđeno“, ono što je izdržalo taljenje na vatri Božje riječi.

U slikama gotovo vojničke pripreme (bedra svoja opaši) Božja riječ poziva čovjeka, Jeremiju, na odvažnost, na hrabro svjedočenje bez uzmicanja. U ovim riječima ogleda se i sloboda čovjeka koga Bog poziva na proročku službu. Uočava se što prorok treba činiti – ne bojati se, ne drhtati pred onima kojima treba navijestiti Božju riječ. Ovdje se uočava da Bog nikoga ne prisiljava. Ne znamo koga je Bog to odredio, ali se, kao kod Jeremije, samo iznutra, iz odnosa s Bogom može prepoznati poziv. Nije zato rijedak slučaj i u našem vremenu, koje kuka nad nedostatkom „vođa“, „pastira“ i “proroka”, da neki koji su pozvani u proročku službu – i netko između nas – bježi od te zahtjevne službe, skriva se u sigurnost ili svoju proročku službu izvršava polovično. Ponetko Božji glas poziva smatra mizernim, ponetko ga smatra prevelikim a sebe posve nedostojnim, ali ponajviše vlada strah od onih kojima bi se trebalo uputiti i posredovati im Božju riječ pa se odustaje od proročke službe. Koliko se samo ljudi, i onih koji su pozvani svjedočiti Božju riječ, skriva u svoj strah, zamjenjuju Božju riječ ljudskim riječima; ublažavaju Božju riječ „korektnim“ frazama; umjesto oslanjanja na Boga, svoj autoritet grade na ropskoj poslušnosti ljudskim poglavarima i uredbama; slobodu s Bogom zamjenjuju sluganstvom religioznim ili političkim čelnicima. Neki pak prolaze ovom zemljom neprepoznatljivi i potuljeni kao kradljivci službe na koju su pozvani. Žive poziv koji nikada nisu prihvatili kao svoj vlastiti. On im je sredstvo za “drugi” život. Zato i ušutkavaju u sebi Božji glas, ušutkavaju ili čak progone proroke oko sebe, zapravo ušutkavaju Božju riječ. Žive lažni život, drugi život od onoga na koji su pozvani. U konačnici, njihova egzistencija, iako izvanjski osigurana i možda u ljudskim očima uspješna, postaje razvalina, a život prokockan. 

Jeremija se uz Iliju smatra najvećim prorokom prvoga saveza. On je prototip Božjeg glasnika. Ustaje, kako piše u današnjem čitanju, protiv zemlje: protiv kraljeva i knezova, protiv svećenika i naroda. Svi se oni bore protiv proroka, i svećenici, ali ga neće nadvladati. Više je nego zanimljivo, Jeremija je ubijen, čak se ni za njegov grob ne zna. Ipak je svladan? Nije – ostala je i nadživjela njegova riječ, zapravo Božja riječ upućena vladarima, svećenicima i narodu. Živi i danas. I mi je slušamo. U njegovoj, kao uopće proročkoj egzistenciji ponavlja se ono što je Isus oštro rekao o svojim suvremenicima i suvjernicima: Ubijate proroke kao i vaši očevi, a onda im dižete spomenike. To je bijedno ponašanje svih, od vladara i svećenika do naroda. Ubijaju „žive“ a slave „mrtve“ proroke.

U Novom zavjetu na dosta mjesta čitamo kako su suvremenici mislili da je u Isusu uskrsnuo Jeremija. Još drastičnije od Jeremije dogodilo se, međutim, s Isusom iz Nazareta. Luka nam govori da se na početku svoga djelovanja Isus pojavio u svom gradu, u svojoj sinagogi gdje je dolazio i dok je živio u Nazaretu. Najprije se kaže da su se ondje skupljeni divili njegovim riječima.

Slušali smo u prošlu nedjelju njegovo otvaranje Knjige proroka Izaije u nazaretskoj sinagogi i govor da se Izaijine riječi o Božjem pomazanju Duhom (Mesija/Krist), naviještanju radosne vijesti, oslobađanju ljudi od svih ropstava, unutarnjih i vanjskih, te nastupanje vremena milosti Božje, događa upravo po Isusu. U današnjem odlomku, nastavku Lukina evanđelja, govori se kako nakon divljenja Isus biva odbijen od svojih, dobačen u svome gradu. Njegovi, rodbina i poznanici, ne mogu prihvatiti da bi on mogao imati proročku službu i odgovoriti na Božje poslanje. Pozivaju se na njegovo skromno podrijetlo, jer on je, kažu, Josipov (tesarev) sin. Oni znaju što on jest i što može biti. Oni su očekivali – jer su čuli za njegova čudesna djela u Kafarnaumu – da će i njih uvjeriti nekakvim „nebeskim znacima“ pa da mu povjeruju. Oni mu, dakle, ne vjeruju, oni traže čuda za vjeru. Isus čita njihove misli i ne ide im se udvarati. On se nikome jeftino ne prilagođava. Štoviše, ironično potvrđuje zloću njihova mišljenja i razotkriva ih rečenicom: Liječniče izliječi sam sebe!

Kao i svaki prorok, Isus sebe ne predstavlja božanskim i oslobođenim patnje. U posve ljudskom ponašanju, ničim iznimnim, naviješta Božju riječ. Kao krajnji čovjek poziva na vjeru. No, ljudi ne mogu prihvatiti da se u posve ljudskim riječima, u osobi kojoj poznajemo podrijetlo i izobrazbu posreduje Božja riječ. Ljudima trebaju magijske riječi, riječi daleke od ljudi, neke nerazumljive. Ljudima trebaju čudesa. Misle, što je nešto dalje od ljudi, to je božanskije.

Da stvar bude još naglašenija, Isus se poziva na Pismo, na život dvojice velikih proroka i to na ono njihovo djelovanje koje uskoći lokalnoga i uskoći nacionalne vjere zadaje „smrtni“ udarac. Da potvrdi svoju izjavu koja će postati kriterij proročkoga djelovanja – Nijedan prorok nije dobro došao u svom zavičaju – Isus podsjeća na Proroka Iliju kako je među svim udovicama kojih je bilo puno u Izraelu, u njegovom vlastitom narodu, bio na više od tri godine poslan strankinji, ženi udovici u Sarfati sidonskoj. A tako i prorok Elizej, unatoč mnogim gubavcima u Izraelu, poslan je da izliječi gubavac stranca, Naamana Sirca.

Univerzalnost Božje riječi (spasenje svim ljudima), njezina sloboda da se ne zarobi u lokalna i nacionalna svetišta, da se ne unizi u lokalna i nacionalna mučeništva i mizerni kult ličnosti (nacionalni i pokrajinski sveci), čemu su sklone sve religije a i mi danas (hrvatska vjera!), ovdje se pokazuje u tako oštrom suprotstavljanju. Božja poruka je za sve ljude. Prorok je prorok svim ljudima i onda kada je upućen posve konkretnim.

I u Knjizi Jeremijnoj mogli smo čuti da ga Bog „posvećuje za proroka svim narodima“, ne samo svome zavičaju i svome narodu. To je jedna od najbitnijih oznaka proroka, a suprotstavljanje tomu je jedna od najbitnijih oznaka krive vjere, bijede lokalističke i nacionalističke vjere.

Kad su Isusovi zavičajci čuli istinu o svojoj uskoći i Božjoj širini prema svim ljudima i narodima, Luka izvještava, sukob se zaoštrio do usijanja – „svi se u sinagogi napune gnjeva“. Ustaju, izbacuju Isusa iz njegova vlastitoga grada i vode ga na rub da ga strmoglave. I na koncu – nevjerojatnim ponašanjem – Isus jednostavno prolazi između njih i udaljava se od njih. Koliko znamo iz evanđelja više im se neće ni navratiti, a na njegovom križu stajat će za sva vremena da je Nazarećanin.

Sloboda kojom prorok, kojom Isus govori, sloboda kojom dolazi među ljude i prolazi kroz smrtne opasnosti, utemeljuje se u poslanju od Boga, u odnosu s Bogom Ocem, u Božjoj riječi. Život iz te slobode je puni život. Ostalo su krnjatci od egzistencije, prosječnost ili čak promašaj života.

Fra Ivan Šarčević

Knjiga identiteta i osoba nasljedovanja

III. nedjelja kroz godinu C

Lk 1,1-4. 4,16-20

Današnje prvo čitanje i odlomak iz Lukina evanđelja (Lukino evanđelje čita se nedjeljama u godini C) koncentriraju se oko knjige – svete knjige. Sveta knjiga nastaje i piše se unutar zajednice vjernika, a knjiga – čitanje i slušanje svete knjige – istodobno je događaj utemeljenja i formiranja vjerničke zajednice. Poslije sužanjskog vremena, poučen iskustvom raspršenosti i gubitka duhovne orijentacije, svećenik Ezra, religiozni obnovitelj i vjerojatno konačni redaktor svetih spisa, Božjega zakona, Tore, pred skupljenom zajednicom čita svete spise. Narod, skupljena zajednica se raduje. Osjeća orijentacijsku i identifikacijsku snagu Božje riječi.

Sveta knjiga postaje fundamentalni faktor zajedništva. Još više, knjiga je uz vjerničku zajednicu (instituciju) najvažnija za kolektivnu memoriju. Zajednica u knjizi čuva svoju tradiciju, čuva svoje pamćenje. Knjiga, u semitsko-europskoj civilizaciji, pruža mogućnost dugoga trajanja i životnu orijentaciju. Za monoteističke religije, židovstvo, kršćanstvo i islam knjiga je više od običnog predmeta i „svjetovnog“ čuvanja pamćenja. Ona je sveta knjiga u kojoj se ne zapisuje uobičajena povijest. Biblija nije historiografska knjiga, nije ni knjiga u kojoj se nalaze „recepti“ za svaku situaciju u svakodnevlju, nego knjiga povijesti posebne vrste – knjiga životnoga smisla, egzistencijalnih istina, knjiga povijesti osobnoga i kolektivnoga odnosa između Boga i ljudi. Svete knjige – nikada dovoljno naglasiti – nisu znanstvene knjige, nego knjige vjere, iskustva vjere. Nažalost, Biblija se kroz povijest a neki je tako čitaju i danas kao da je knjiga u kojoj su zapisane „vječne“ znastvene istine. Neuvažavanje povijesti i različitosti slika svijeta, kao i nedostatak „skromnosti“ u znanju izazivali su velike nesreće i katastrofe kroz povijest. Svi religijski fundamentalizmi (i fanatizmi) imaju dva izvora: s jedne strane, nekritično razumijevanje sebe kao jedinih pravih vjernika a, s druge strane, čitanje Pisma kao da je znanstvena knjiga (skripturalistički fundamentalizam).

Izabrani narod, o kojem piše Biblija, svoju jedinstvenost i svjetsko značenje ima upravo u tome što ima knjigu memorije odnosa s Bogom. Tu će knjigu na svoj način prihvatiti kršćani a i muslimani. U budućnosti će se formiranje i osobnoga i kolektivnoga identiteta uvijek događati u preispitivanju s tim izvorom. Pismo, knjiga vjere, vjernički odgovor na Božju objavu postaje temeljni kriterij za vjernički identitet.

U kršćanstvu je nešto drukčije. Božja riječ je normativna, ali na drukčiji način nego u židovstvu i islamu. Za kršćane je osoba Isusa iz Nazareta, Isus Krist temeljni kriterij. On je više od norme, iako se s pravom kaže da je Isus normirajuća norma (norma normans). Za kršćanski Novi zavjet Isus stoji prije knjige a i poslije knjige. No, knjiga uopće nije nebitna. Naprotiv, knjiga stoji na početku da se primaknemo toj osobi. Preko knjige dolazimo do povijesti vjere u tu osobu, do osobe same. Luka evanđelist, kako slušamo i danas, na početku svoga evanđelja piše prijatelju Teofilu (Bogoljubu) da je za sastavljanje svoga evanđelja – svoga izvješća o Isusu iz Nazareta, saslušao što se o njemu pričalo (usmena predaja) i pročitao mnogo toga što je o Isusu napisano te je sam sastavio svoj spis.

A dalje u evanđelju govori kako Isus sam, pripadnik vjerničke zajednice svoga naroda i lokalne zajednice svoga zavičaja, Nazareta, dolazi po religijskom običaju i propisu subotom u sinagogu i uključuje se u tumačenje Pisma. U sinagogi su prednost tumačenju imali ugledniji i gosti. Isus čita odlomak iz Knjige proroka Izaije (61. poglavlje). Riječi Izaijine postaju Isusov govor među svojima. U njima se ogleda program Isusova djelovanja. Riječ je o tome da je na Isusu Duh Gospodnji, da je pomazan (Mesija=Krist), da je pod okriljem Sile Božje. Isusovo će se djelovanje odnositi na navještaj radosne poruke siromasima, oslobođenje zarobljenima, povratak vida slijepima, slobode potlačenima te proglas „godine milosti Gospodnje“ prije nego se – prema tradiciji – ispuni pedeset godina. Shvatili ove riječi doslovno ili metaforično, ove riječi ne gube ni danas na svom temeljnom značenju. Isus je Mesija/Spasitelj svima onima koji su prikraćeni, koji žive u oskudici, koji su bilo od sebe ili drugih zarobljeni i potlačeni, vraća njihovo dostojanstvo, vraća ih u prostor ljudskosti. Iznad svega, Isus proglasom godine milosti vraća sve oštećene, obiteljski i društveno obespravljene, na temeljni početak ljudskih odnosa iz perspektive odnosa s Bogom. Godina milosti je u izabranom židovskom narodu jedinstvena ustanova povratka pravednosti. Isus skraćuje to vrijeme milosti. Štoviše, u pravednosti prema drugima nema čekanja. Sad, baš sad je to vrijeme. Isus poziva vlastodršce i gulikože, poltičke i religijske tirane da odmah vrate oduzeto i prisvojeno. On u svom proglasu utemeljuje ne samo novu etiku nego iz odnosa s milosrdnim i osloboditeljskim Bogom uspostavlja posve nove odnose među ljudima.

***

Današnja nam svetopisamska čitanja govore kako je sveta knjiga knjiga tradicije, pamćenja i identiteta. Iako se naša kultura dubinski promijenila, iako nam se promijenio i način pamćenja i komuniciranja, iako neki više vole „brojke“ od slova, iako i neki koji „zarađuju“ na (svetoj) knjizi u biti preziru sve što je napisano, kršćani ne mogu bez knjige, bez Biblije u kojoj je skupljena povijest vjere ljudi s Bogom.

Kršćanima je Isus Krist osoba o kojoj piše Novi zavjet i osoba kroz čije riječi i praksu ne samo čitamo sveti tekst nego se – ugledajući se u njega i nasljedujući ga kao živu osobu – ostvaruje odnos s Bogom i ljudima. Cjelina susreta s Isusom ostvaruje se u euharistiji – najprije u skupljenoj zajednici, u službeniku koji okuplja tu zajednicu u Isusovo ime (Crkva), zatim u Božjoj riječi, evanđelju i Isusu kao konačnoj, utjelovljenoj Božjoj Riječi, te u slavlju i uzimanju udjela (pričesti) u njegovoj gozbi. To je utemeljujući događaj zajednice za oblikovanje njezina identiteta. No, to još nije sve.

Drugi, ništa manje važan moment ostvarenja identiteta, događa se poslije euharistije, u ljudskim – obiteljskim i društvenim, prijateljskim, poslovnim i drugim odnosima. U njima pojedinac, nošen svojom zajednicom i svojom svetom knjigom, i povrh svega nošen iskustvom vjere u Isusa Krista naviješta radosnu vijest siromasima, oslobađa zarobljene, vraća vid slijepima, slobodu potlačenima i iznad svega, pod kriterijem godine Božje milosti – ne odgađajući za neka kasnija vremena – uspostavlja pravdu u svom društvu i svojim odnosima. Pritom, radikalnost Isusova nasljedovanja svjedoči da ni Isusova učenika neće mimoići sudbina njegova Učitelja. Od zavičaja, od svoga Nazareta do vlastitoga križa, do smrti, put je sazrijevanja vjerničkog identiteta u zajednici, kroz čitanje Riječi i kroz dosljedno usvajanje (pritjelovljivanje) Isusove prakse.

Fra Ivan Šarčević

Druga nedjelja kroz godinu – C
(Iv 2,1-12)

Odlomak s početka Ivanova evanđelja kojega smo netom čuli, usjekao se u naš unutarnji svijet evanđeoskih slika. Pred nas izbija zatečenost i tjeskobnost organizatora svadbe u Kani zbog nedostatka vina, zatim razgovor Marije, Isusove majke i Isusa, te Isusovo čudesno pretvaranje vode u vino, i konačno veselje sudionika da piju novo i bolje vino, i još da ga imaju u izobilju.

Bilo je to, kako Ivan izvještava, prvi Isusov javni nastup, prvi Božji zahvat kojega Ivan opisuje kao Božji znak, milosrdno Božje djelovanje u Isusu za ljude, za ljudsku sreću. Događaj u Kani izdvaja se od drugih Isusovih spasenjskih i iscjeljujućih čina. Naučili smo, naime, da je Isus solidaran s onima koji su grešni, koje je patnja pritisnula k zemlji, koje je nepravda i ljudsko zlo isključilo iz zajednice, koje je bolest ili nekakav fizički nedostatak odgurnuo u samoću, na rub ljudskoga komuniciranja.

Ovdje, u galilejskome gradu Kani, Isus, njegova majka, rodbina i učenici, bivaju pozvani na gozbu, na svadbeno veselje. Nije dakle riječ o pozivu da se pomogne, nego da se pridruže veselju dvoje ljudi koji stupaju u zajednički život. I dok je veselje trajalo, vjerojatno, kako se nije radilo o bogatim ljudima, ili je uzvanika bilo puno, nestalo je vina. Nestanak vina označavalo je veliku zabrinutost sustolnika, osobito mladenaca i ravnatelja svadbene dvorane. Nije to bilo kao danas da se odmah moglo otići u trgovinu, ili vino zamijeniti nekim drugim pićem.

I u tom trenutku uskomešanosti odgovornih za veselje, nastupa Marija, Isusova majka. Brižnošću žene i domaćice primjećuje o čemu se radi, i sa sigurnošću da će nešto učiniti, da će riješiti situaciju, pristupa Isusu i posve mu kratko kaže: Vina nemaju! No, Isus, kako mu prvotno nije stalo do čuda, do pokazivanja svojih moći, nagoviješta majci svoj čas – trenutak svoga radikalnoga očitovanja, a taj čas je – kako stoji u evanđeljima – onda kada se Bog Otac proslavljuje u njemu i to naročito od Getsemanija, preko križa i praznoga groba, ne dakle u zahvatu moći i sile, nego u poniženju i ostavljenosti, u zanijekanoj ljubavi, u drami neuzvraćene i prezrene ljubavi. Naš čas je gotovo uvijek moguć u veselju i na gozbi, na njima nas uvijek ima, i dosta nas je glavnih, a što sa samoćom, s ostavljenošću, časom radikalne odluke za dobrotu i ljubav, časom kad se odlučuje o postojanju?

Ipak, Marijina sigurnost naočigled Isusovih oštrih riječi izražava da će Isus nešto učiniti, da će se i u ovaj čas, u času opasnosti i rizika da se pokvari ljudsko veselje, Božja ljubav očitovati u njezinu Sinu. Zato posve sigurna kaže odgovornima za svadbeno piće i gozbu: Učinite sve što vam kaže! Ove su riječi jedne od najsadržajnijih Marijinih riječi uopće. U njima je izražena bit mariologije, bit našega štovanja i naših molitava Majci od milosti, Isusovoj i našoj majci. Ona primjećuje nedostatak potpunoga ljudskoga druženja, zagovara ljude kod Isusa ali ne upućuje na sebe, nego da činimo sve što nam Isus kaže, da nasljedujemo ne nju nego njega – Isusa: Učinite sve što vam kaže.

I onda se događa veliko čudo, veliki znak Božje dobrote… Prema procjenama novoga je vina, Isusova vina, između 600 i 700 litara. Opća začuđenost i udivljenje. Kad su slavljenici mislili da je kraj, da će doći do blamaže i sramote, situacija se preokreće u obilje; veselje postaje još veće, gozba se može nastaviti.

***

Dakle, na početku svoga javnoga djelovanja Isus objavljuje sebe u radosti, učinio je druge radosnima. Božje očitovanje u Isusu Kristu ne događa se u nekom svetom, sakralnom, molitvenom prostoru, nego upravo u javnom, profanom prostoru, u onom elementarnom prostoru i vremenu ljudskoga zajedništva, u gozbi. Skloni smo naime, Bogu, Isusu Kristu, rezervirati samo sveta mjesta, one prostore koje kao da ograđujemo za božansko, dok je svakodnevni život posve u našim rukama, kao da su neka mjesta nepristupačna Bogu, kao da je Bogu strano ljudska radost.

Skloni smo Boga isključiti iz životnih veselja i dati mu mjesto samo u našim tugama i nevoljama, grijesima i patnjama. Bog se, međutim, očituje u srcu života, svugdje gdje život bukti i pulsira u svojim najizražajnijim trenucima. Nije Bogu strano ljudsko veselje niti ga on zabranjuje. Isus Krist nije antialkoholičar. On ne pretvara ljudsko slavlje u ukočenu atmosferu pobožno nakrivljenih glava, tmurnih pogleda ili zgražanja nad ljudskom radošću. On ne kaže da bi umjesto gozbe i slavlja trebalo se povući u osamu, otići moliti Boga. Ima vrijeme za to. Sada se treba radovati.

Isus dolazi na svadbu u Kanu. Želi da se ljudi raduju, jer Bog kojega objavljuje jest Bog i ljudskih veselja, a ne Bog zatvoren u svijet moralne strogoće, Bog koji zabranjuje smijeh i ljudsko opušteno druženje. Evanđelja mnogo govore o tome da je Isus posjećivao ljude, s njima bio na gozbama, to je organizirao i sa svojim učenicima. Čak je i optužen da je izjelica, vinopija i da se druži s ljudima koji su skloni veseljima.

S druge strane, što je za nas također važno, osobito u vremenu naših prekomjernih veselja, naših opuštanja pa i opijanja do banalnosti i praznine, naših svadbi kojima je najviše stalo do izvanjskosti, do oponašanja praznine sapunica i televizijskih reklama, Isusov dolazak i njegov milosrdni znak darivanja vina, darivanja izobilja u veselju, traži da u naša veselja, naše ljudske tjelesne i materijalne radosti, uključimo Boga. Tada će naša radost biti potpuna, u izobilju. Bog dakle posvećuje ne samo naše patnje, nedostatke, oslobađa nas od grijeha, nego blagoslivlja naše radosti, naša druženja, naše tjelesne okrepe, naše svadbe i gozbe. Treba ga samo pozvati na gozbu. Doći će.

 Fra Ivan Šarčević

Krštenje Gospodinovo (C)
(Lk 3,15-16.21-22)

Božić je brzo prošao. Isusovo krštenje označavamo njegovim prvim javnim nastupom, početkom njegova javnog djelovanja. Evanđelist Luka izvještava da je Isus pristupio Ivanovu krštenju posljednji, nakon što su svi pridošli ušli u Jordan i obavili obred uranjanja, krštenje pokore i obraćenja. Ivan, prorok, kojemu je grnuo svijet i o kojem su mnogi mislili da je očekivani Mesija, svjedoči da on to nije, da on Očekivanome nije dostojan biti ni sluga – odriješiti mu remenje na obući – te da će, za razliku od njega, Mesija krstiti ljude ne vodom nego Duhom Svetim i ognjem. Silom Božjom i riječju koja čisti kao oganj. Ivan je preteča Blagovjesnika, glas iz pustinje koji poravnava stazu Mesiji, koji nadom ispunja doline rezignacije a pokorom brda ohole moći i samodovoljne sebičnosti.

U povorci grešnika. Isusovo krštenje u rijeci Jordanu, njegovo javno pojavljivanje treba razumjeti u cjelini Isusova poslanja. U ovom početku zgusnuti su i sadržaj i značenje čitava njegova javnoga djelovanja, riječi i djela, dakle čitava njegova života.

Krštenjem se ponajprije očituje da se Isus solidarizira s ljudima, i to s ljudima koji se smatraju grešnima, sa svima onima koji su, u potrazi za višim smislom, odlučili krstiti se; koji su vanjskim, simboličnim (sakramentalnim!) uranjanjem u tekuću vodu Jordana, željeli ostaviti staroga čovjeka i krenuti u novu budućnost; koji su u vlastitoj nemoći došli Ivanu. Ivan ih, sa svoje strane, ne zadržava kod sebe nego ih upućuje na Isusa.

Isusovo svrstavanje u povorku grešnika znak je da će cjelokupni Isusov život biti ništa drugo nego zauzetost i brižnost s onima koje je iskustvo vlastite nemoći ili isključivost ljudske zloće nagnala na samotnički vapaj da im se pomogne. Isus čitava života prepoznaje ono što se javno ne vidi, one što su društveno potisnuti, koje se osuđuje i od kojih se zazire. Njegovo krštenje ukazuje na početak i uspostavu novih komunikacija s Bogom i ljudima, ondje gdje su one prekinute ili nad kojima stoji opasnost definitivnoga loma.

Iz skrovitosti prema evanđelju. Isusovo krštenje, njegov prvi javni pojavak ukazuje i na nešto posve jedinstveno u povijest čovječanstva. Za razliku od svih drugih osnivača religija i gurua, starozavjetnih ili drugih proroka, za razliku od mnogih drugih velikana, kršćanskih svetaca i modernih duhovnjaka, na Isusovom početku ne stoji nikakav silan događaj, nikakva (duhovna) bitka ni sa sobom ni s drugima, nikakav duševni preokret, obraćenje ili prosvjetljenje, nikakav čudesni zahvat koji bi u njemu izazvao zaokret a druge prisilio barem na udivljenje. On se pojavljuje iz skrovitosti, iz tridesetgodišnje šutnje i zatajnosti, i od tada, od krštenja do Golgote i ukopa, jedva da će proći tri godine, ali tri tako snažne godine oko kojih se zavrtjela ljudska povijest.

Isusov javni život ne počinje ni „traženjem Boga“ kako si zadaju u zadatak mnoge panične i privatističke duhovnosti. Ne počinje ni bijegom od kuće ni od prljava svijeta i nemoralnih ljudi u samotni kraj intimnoga sjedinjenja sa svetim, niti u neki hram pred Presveto. Isus ne počinje ni askezom ni trapljenjem, čak ni proročkim kritikama o pokvarenosti svih, niti apokaliptičkim glasom o skoroj propasti svijeta.

On dolazi među ljude, kao jedan od nas, staje u red, kao posljednji, kao onaj nakon što se gotovo sve ispratilo; prolazi selima i gradovima, javno se pokazuje među ljudima. On javno govori, iznosi svoje mišljenje, raspravlja i sukobljuje se, jede i pije, pješači i vozi se brodicom, pomaže siromašnima i bolesnima, bježi od onih koji ga hoće zakraljiti, moli se u samoći i među ljudima, propovijeda i tumači Božje kraljevstvo, naviješta radosnu vijest Božjega milosrđa, Očeve dobrote. On traži obraćenje i vjeru u tu svoju vijest, u evanđelje. Traži ne tek i samo Boga, nego Božje kraljevstvo, Božju vladavinu među ljudima, povjerenje u Očevo milosrđe i ljubav dokraja.

Ori se glas. Iznad svega, Isusovo krštenje kao prvo njegovo pojavljivanje sva četvorica evanđelista opisuju u slikama otvaranja nebesa, u slici silaska Duha Božjega koji još od početka stvaranja pa kroz čitavu ljudsku povijest silazi nad svijet, nastanjuje prirodu, a ljude ispunja, nadahnjuje i pokreće na djelovanje u skladu s Božjom riječju. Nebesa se otvaraju onda kada se Ivan identificirao kao glasnik neizmjerno većega od sebe. Nebesa se otvaraju onda kada se Isus kao zadnji čovjek stavio u red grešnika.

Rastvaranje nebesa jedinstvena je slika kojom evanđelisti potvrđuju Božji odnos prema zemlji, prema ljudima. S onu stranu svih ljudskih napora da dosegnemo tajnu postojanja, da se uspnemo do Boga, da razgrnemo veo nebeskih, božanskih nepristupačnosti, u Isusu, dok moli, samo Nebo otvara ruke, širi ih i grli zemlju i njezine žitelje. U Isusu Bog kao Duh prilazi čovjeku. Svakom čovjeku i njegovoj braći i sestrama, zemlji i svemiru u cjelini. U Isusu se Bog otvara, objavljuje sebe sama, iskazuje svoju ljubav u čovjeku i kroz čovjeka.

I još nešto. Rastvaranje nebesa nije bezglasno. Čuje se glas da je Isus sin, da je Ljubljeni, da je u njemu sva Božja milina. Glas je „zaorio“ kako svjedoči vjernik, evanđelist Luka. Glas koji je drukčiji od svih glasova. Glas kojega možemo razaznati i u metežu i u tišini, vjerojatno kada se ponašamo kao Ivan ili kao Isus. Glas je to koji i danas ori u buci ljudskih glasova što se tiskaju oko Ivana i Isusa, koji vape za čudom i promjenom. Glas je to koji se izdvaja i u suvremenim kakofonijama, pojačanim decibelima na suvremenima stadionima i u parlamentima, estradama i kafićima, molitvenim hodočašćima, „hurama“ i pljescima za Isusa, političkim, reklamnim i pobožnjačkim vrbovanjima, glas koji se izdvaja od svih drugih ljudskih najava, obećanja i projekata o promjeni svijeta i čovjeka.

***

Dakle, na početku Isusova djelovanja, u Isusovu krštenju na Jordanu, započinje Isusov put uživljavanja u ljudsku povijest, pojedinačnu i skupnu. Isus staje u red ali kao posljednji. U njemu se na neponovljiv način susreću nebo i zemlja, Bog i čovjek. U njemu Božji glas ne ostaje nijem nego ori, u Duhu i ognju. Odjekuje pustinjama i vrevama naših života, gradova i sela, galama i tišina. Razliježe se svemirom. Potresa zgradom našega bića i zove na odgovor.

Fra Ivan Šarčević

Bogojavljenje
(Iz 60,1-6; Ef 3,2-3a.5-6; Mt 2,1-12)

Svetkovina Bogojavljenja starija je od svetkovine Božića. Počela se slaviti u II. (početkom III.?) stoljeću da nadomjesti pogansku svetkovinu rađanja boga vremena, boga Eona (Antiohija-Aleksandrija). Grčki naziv za ovu svetkovinu je „epifanija“ – što znači objava svetoga, očitovanje božanskoga, te odatle gotovo doslovan prijevod u našem jeziku – Bogojavljenje.

Nekada se na ovaj dan slavilo i krštenje Gospodinovo kao i spomen na svadbeni događaj u Kani Galilejskoj. Trima svetkovinama u jednoj htjelo se proslaviti Božje očitovanje u Isusu svemu svijetu (Bogojavljenje/Tri kralja), zatim Isusovo prvo pojavljivanje među ljudima (krštenje na Jordanu) te njegovo prvo „divno/čudesno“ djelo (Kana). U nas se ova svetkovina zove i Vodokršće, jer označava posvetu vode, vode kojom se škrope ljudi (obitelji), njihova mjesta stanovanja, domovi, mjesta rada i sve što im pripada. [Materijalnom posvetom, vanjskim znakom škropljenja vodom vjernici sebe i sve svoje izuzimaju iz vlasti zloga i magije a izručuju onome kome i pripadaju – Bogu.]

***

Osnovna poruka sve triju današnjih čitanja želi istaknuti univerzalnost, sveopćost Božjega spasenja za čovjeka i čovječanstvo koje se objavljuje i događa u Isusu Kristu.

Izaija nagoviješta Svjetlo nad Jeruzalemom ali i nad svim narodima i ljudima koje pokriva tmina i mrklina. Svjetlost je to kojoj hrle svi, koje postaje svjetlo naroda (Lumen gentium). Apostol Pavao poručuje zajednici u Efezu da se ne mora biti Židov da bi se bilo Isusovim nasljedovateljem, da se može biti kršćaninom ne prakticirajući sve ono što je u povijesnom tijeku nastalo kao običaj ili disciplina koje često više otežavaju nego olakšavaju pristup Isusu. Pavao izričito govori u današnjem čitanju da su „pogani“ subaštinici, „sutijelo“ i sudionici obećanja u Kristu Isusu – po evanđelju, po Isusovoj radosnoj vijesti za sve ljude.

Širinu i univerzalnost Isusa i njegova evanđelja Matej, pak, uobličuje na svoj način i prenosi svojoj zajednici, prvim kršćanima, a onda i nama kršćanima danas, kao i Katoličkoj crkvi danas. Preporučuje nam da drugim ljudima ne zatvaramo pristup Isusu, jer Bog u njemu spašava ne samo jedne, jedan narod, nego se nudi svim ljudima, čitavome svijetu. Izabrani nisu privilegirani, kao da bi oni bili povlašteni „posjednici“ Božjega spasenja, nego, upravo, jer su izabrani, trebaju posvjedočiti da se Božja objava njima odnosi na sve ljude. Dakle, sadržaj i poruka svetkovine Bogojavljenja glasi: Bog se objavljuje i dariva svima u Isusu Kristu.

Matej ovu svoju poruku, svoju ispovijest vjere, uobličuje i posreduje pripoviješću o dolaska triju mudraca u Betlehem da se poklone novorođenom kralju židovskom. Oni dolaze s Istoka, a Istok je za ondašnje Židove (za nas?) prostor neotkupljenosti, nespašenosti, prostor kojeg obitavaju „pogani“. Matej zatim govori da su oni zvjezdoznanci. Oni su slijedom zvijezde koja se na neobičan način pojavila, stigli u Jeruzalem, a onda k štalici u Betlehem. Ovim se želi kazati da je Isusovo rođenje ne samo unutarljudski događaj, događaj sveden na mali lokalni prostor, nego povijesni događaj kozmičkoga značenja: i svemir registrira i sudjeluje u rađanju Isusa Krista. Svemir (kozmos) je podređen susretu Neba i zemlje, susretu Boga i čovjeka.

Matej dalje pripovijeda kako se ovi stranci, što je od davnina poznato, a tako se čini i danas, prijavljuju poglavarima. Oni dolaze u Jeruzalem. U tuđoj zemlji se prijavljuju vlasti. Govore što je njihova nakana u Herodovoj zemlji. No, njihovu nakanu, međutim, ni Herod ni Jeruzalemci, iako poznavatelji Pisma i mesijanskih obećanja, ne mogu prihvatiti. Uvodeći Heroda, glavare svećeničke i pismoznance, Matej ih želi suočiti s novošću koja dolazi s Isusom. Herod je uznemiren, vjerojatno zbog straha za stolicu. Slično i Jeruzalemci koji ne bi rado mijenjali svoje stare navike i pogodnosti. Njima se nikamo ne ide, niti ih poznavanje onoga što govore mudraci – oni ne niječu ono što mudraci kažu – može pokrenuti iz njihova postojećega stanja. Znanje i priznanje još ne znače promjenu, obraćenje. Štoviše, glavari svećenički i pismoznanci potvrđuju ono što mudraci slute. Oni čak citiraju poznato proroštvo da će se „novi kralj“ roditi u Betlehemu, malome gradu kralja Davida. „Religioznim stručnjacima“ nije potrebna promjena. Oni znaju, oni su se osigurali. A Herod, kao i svaki vlastodržac, sve želi iskoristiti za svoju vlast. On traži suradnju od mudraca. Traži od njih da odu u Betlehem, da se „pomno“ raspitaju i da mu dođu javiti da bi i on (gle licemjerja i cinizma!) otišao i poklonio se. Herod je spreman na sve, čak i na poklonstvo, ali nakon što sve dobro proračuna.

Evanđelist hoće Herodovoj tiraniji i zatoru suprotstaviti krotkost i blagost novoga kralja. Isus se ne rađa u dvoru, niti je okružen dvorjanima ni vojskom. On ne otima prijestolje, nije uzurpator vlasti čega se boje svi vlastodršci i ljudi koji od života imaju samo položaj (i lukavstvo politikantstva). Isusovo kraljevstvo unosi posve nova mjerila – spasenje za sve. On oslobađa od podaništva i sluganstva, osobito onoga unutarnjega. On je otkupitelj ljudske slobode, slobode koje se boji svaka zemaljska vlast i sila. Evanđelist Matej samodovoljnom „znanju“ svećenika i pismoznanaca suprotstavlja iskreno „traženje“ mudraca. Mudrost se raspituje, mudrost uvažava znanje, ona se zna i pokloniti pred tajnom. Samodovoljno znanje više ne uči, ono se umišlja da zna sve, uživa u sebi. Ono prezire mudrost, podcjenjuje znanje neznanja, podruguje se višem traženje, ono se klanja i divi samo sebi.

Ne zaboravimo temeljnu poruku današnje svetkovine: Božja ponuda spasenja svima u Isusu Kristu. I dok smo gore imali govor o zvijezdi kao kozmičkom svjedočanstvu Isusova rođenja, naglašavanje Jeruzalema i Betlehema, govori o važnosti lokalnoga, zavičaja i narodnosti. Univerzalnost Božjeg spasenjskoga zahvata ne ostaje dakle apstraktni kozmopolitizam nego uvijek počiva na lokalnom, partikularnom, ali tako da ono ne biva suženo, egoistično, nego je to način kako se obitava na zemlji i kako se ima svoje mjesto pod suncem. Isus nije dakle neka kozmička apstraktna ideja, neki „općeniti“ čovjek, nego konkretna povijesna osoba, Židov, iz roda Davidova, iz Betlehema, grada Davidova. Njegova se poruka međutim ne svodi na uske zavičajne, narodne ili geografske granice. Isus je onaj koji, prema evanđeljima, nikada nema straha od bilo koje ni za bilo koje granice, osim granice ljudske slobode. Bog u njemu ne povlači granice među ljudima.

To svjedoče i tri mudraca. U našoj kršćanskoj tradiciji trojica velikana s istoka, čija se imena – Gabrijel, Melkior i Baltazar – i bilježe ili su na naljepnica pri blagoslovu obitelji i domova, različite su boje kože. Time se naglašava univerzalnost Isusove poruke, ali i otvorenost naših obiteljski i drugih zajednica za ljude koji tražeći svoju zvijezdu, tražeći svoju sreću, možda naiđu, nabasaju ili s razlogom dođu na naša vrata, na vrata naših zajednica, na vrata naših pojedinačnih života.

Ovu se trojicu u našoj kršćanskoj tradiciji označava s tri imena, tri zvanja. Oni su nekada kraljevi, nekada mudraci, nekada magi. Sva tri imena označavaju važne dimenzije ljudskoga života, osobito dimenzije međuljudskih odnosa. Kraljevi predstavljaju vlast, za čim svatko od ljudi teži, makar ta vlast bila i posve mala i ograničena. Mudraci označavaju ljudsku težnju za spoznajom, znanjem, ljudsku znatiželju, životnu mudrost da sretno vodimo svoj život. Magi označavaju ljudsku potrebu za čudom, da na što bezbolniji i sretniji način riješimo se nevolja i patnji, da „čudesno“ prolazimo kroz životne nevolje. Sve te tri dimenzije koje su prisutne u ljudima, Matej jasno kaže, potrebno je da se mjere, štoviše poklone pred djetetom – pred kraljevstvom, mudrošću i čudotvorstvom Isusa iz Nazareta, pred Božjim očitovanjem sada u djetetu a kasnije u mladiću i čovjeku iz Galileje.

I darovi koje oni donose govore upravo o tome da njihova veličina počiva u priznanju Isusa Krista: zlatom priznaju njegovo kraljevstvo i vlast, nisu zlatom obdarili Heroda niti ikoga kupovali novcem da bolje prođu; tamjanom priznaju Isusov božanstvo, njegovu mudrost što svjetovnoj mudrosti djeluje često malo i ludo – jer zašto bi se čovjekova mudrost vezala za Isusa i njegovo evanđelje; pomast (smirna) označava priznanje njegova čovještva od čega bježe mnogi i suvremeni duhovni gurui i čarobnjaci, opsjenari i svodnici masa koji ne mogu prihvatiti da se Bog može do te mjere „sniziti“ da postane čovjekom; smirnom se priznaje Isusovo čovještvo, spasenjsko čovještvo po križu, smrti, ukopu i uskrsnuću. A mnogi bi i danas samo „boga“, svoga boga bez jaslica i progona, križa i smrti, bez praštanja i poraza.

Nekoliko nam stvari još uprisutnjuje današnje evanđelje i svetkovina Bogoavljenja:

U slici triju mudraca koji slijede Isusovu zvijezdu govori nam se o putu, o napuštanju svojih osiguranih mjesta, o izlasku iz svoje tame navika, iz mraka svojih zacementiranih odluka i sudova. A imamo li mi svoju zvijezdu i koju zvijezdu slijedim? Koliko smo zadovoljno sa svojom mudrošću?

Evanđelje također kaže da se politika i vlasti nekada ne trebaju zaobići a da se nekada moraju zaobići, da se, poput mudraca, treba poslušati „glas“ koji dolazi kao u snu. Iako nenapadan taj je glas jasan. Treba zaobići Heroda. Što mi činimo kad se od nas vlasti i vlastodršci traže da obavijestimo o „novoj zvijezdi“ na našem kršćanskom nebu. Vraćamo li se mi nakon pronađenoga Isusa onima koji možda ne ubijaju ljude, nego poruku, koji je umrtvljuju dobro. Možda od nas nitko ništa ne traži ali mi se sami vraćamo kao mizerni doušnici da uništimo dobro. Vraćamo li se vlastima jer smo u strahu i s njima se savjetujemo čak u znanju da oni ubijaju slobodu, mudrost i čovještvo?

Nismo li mi i Herod ili Jeruzalemci, glavar svećenički i pismoznanci koje ćemo se čak uputiti u Betlehem ali nas to neće pogoditi. Ili možda nećemo ni to. Možda tražitelje Boga, možda tražitelje Spasitelja obeshrabrujemo svojim ciničnim znanjem i govorom kako od toga ionako nema nikakve „koristi“, ili te tražitelje potkupljujemo, zatvaramo u svoje zidine, svoje običaje? Možda te tražitelje svojima naučenim frazama odbijamo i sprečavamo u traženju? Zar možda „netočnim i pogrešnim izlaganjem nauka ili nedostacima svoga religioznog, moralnog i socijalnog života, pravo lice Boga i religije prije skrivamo nego otkrivamo“? (GS 19).

***

Poruka svetkovine Bogojavljenja je odista radosna poruka spasenja u Isusu za sve ljude. Zato ne priliči posvajati Isusa. A mi smo ljudi, vjernici, skloni sebičnosti – ne samo u materijalnim nego i u duhovnim stvarima. Isus i njegovo evanđelje nisu za uske i neprozračene obiteljske, crkvene i nacionalne prostore, nisu za one koji su se već „osigurali“ u svom znanju i svojoj pobožnosti. Božje spasenje koje se objavljuje u Isusu iz Betlehema, Isusu iz Nazareta razvodnjava se u apstrakciji kozmopolitizma a postaje opasno i pogubno ako se svodi na uskoću privatnoga, intimnoga, ako se ograđuje nacionalno-političkim okvirom. Bog se u konkretnoj povijesnoj osobi, u Isusu iz Nazareta, dariva svim ljudima. Pred nama kršćanima, pred Crkvom je da to učinkovito svjedočimo, ne samo licemjernim riječima. U konačnici, ne spašavamo mi sebe, niti je Crkva poslana da se brine za sebe, nego za svijet, za sve ljude. Da svjedoči širinu Božje dobrote, a ne strah za sebe.

Fra Ivan Šarčević