Oročeno vrijeme obraćenja

III. korizmena nedjelja C

Lk 13,1-9

Kada se dogodi nesreća, s pravom se traže njezini uzroci i razlozi. Nije rijedak slučaj da se za nesreću okrive nevini, oni koji su nastradali. Za pojedine bolesti, patnje, nevolje, ubojstva i ratove, ili za stradanje ljudi uslijed prirodnih katastrofa, poplava i tsunamija, neki ljudi ne mogu izdržati „tajnu zla“ nego joj odmah pronalaze uzrok u ljudskoj grešnosti i time i nedužne ljude proglašavaju krivcima za nesreću koja im se dogodila. Pritom sebe izdvajaju iz grešnih ljudi, postavljaju se sucima ljudskih smrti, zauzimaju čak Božje mjesto.

Upravo sličnu situaciju imamo u današnjem evanđeoskom odlomku. Luka izvještava kako su neki, vjerojatno silno uznemireni, došli obavijestiti Isusa da je Pilat dao pogubiti neke Galilejce i njihovu krv izmiješao s krvlju njihovih žrtava. Isus se, međutim, ne uznemiruje na njihov način. Svoje dojavljivače prekorava da ne smatraju te ljude grešnijima od drugih, grešnijima od sebe, nego ih poziva da se, dok ima vremena, obrate, da i njih ne bi snašlo nešto slično ili gore.

[Usput treba kazati: Pilat, kojega je kršćanska predaja pod narastajućim antijudaizmom uvijek nastojala uljepšati, učiniti ga barem neodlučnim za Isusovo smaknuće (pogotovo na osnovi „pranja ruku“), bio je vrlo okrutan upravitelj rimske pokrajine Judeje. Osim ovoga zločina poznato je da je postavio vojne simbole u Jeruzalemu /idolopoklonstvo/ čime je povrijedio religiozne osjećaje Židova, uzurpirao je hramski novac za vodovod, dao je da zamaskirani rimski vojnici do smrti toljagama pretuku neke židovske prosvjednike… Zbog svoje okrutnosti je i smijenjen s pozicije prefekta/upravitelja Judeje.]

No vratimo se na drugi primjer iz današnjeg evanđelja koji Isus navodi da potakne svoje sugovornike da krivo ne sude, da oholo ne zaključuju na veću grešnost nevinih ljudi nego ih poziva da se obrate. Riječ je o nesreći iz Siloama. Ondje se – ne spominje se da je uzrok ljudski faktor –, naime, srušila kula i ubila osamnaest ljudi.

Na pozadini današnjega Isusova poziva na obraćenje stoje dvije teške nesreće za koje se ne donosi uzrok ni razlog. Odnosno, ovdje nije ljudska grešnost osnovna poruka Isusova govora nego poziv na obraćenje. Možda bismo u oba slučaja mogli kazati da uzrok nesreće ne stoji u ljudima koji su nastradali, niti u njihovoj grešnosti, te da nitko ne smije na njih svaljivati krivicu i sebe graditi boljim od njih. Neke nesreće dolaze i bez našega htijenja, nisu ishod čovjekova zlog i grešnog djelovanja, odnosno nisu kazna za grešan život stradalih. U svakom slučaju vjernikova je zadaća – prema Isusovu zahtjevu – da se obrati, da se obrati najprije od najgoreg grijeha koji ga čini tobože boljim od drugih, da se obrati od umišljenosti da je pravedan i ispravan, pobožan i svet dok su drugi zli, opaki i grešni. Vjernikova je zadaća da živi budno, s pouzdanjem u Boga, u svijetu u kojem se, naravno, događaju zla i nesreće potaknute ljudskom zloćom (vlastrodržačkom, pilatovskom zloćom) ili iz nekih drugih uzroka koji nisu u našem dosegu niti na raspolaganju našem uvidu ni pobožnim željama.

Luka dalje piše kako je Isus nastavio svoj govor pripovijedajući prisutnima usporedbu o neplodnoj smokvi u vinogradu. Gospodar dolazi već tri godine i traži ploda na smokvi, a ploda nema. Slika vinograda je slika za svijet. Vinogradar je Isus ili onaj koji djeluje u Isusovo ime. Smokva je slika za Isusove suvremenike kojima se on obraća kroz tri godine koliko se smatra da je javno djelovao i pozivao na obraćenje, a pozvani ne prihvaćaju njegovu riječ ni djela, ne vjeruju u Isusa, nego ga odbacuju.

U današnjem evanđelju imamo, dakle, vrlo jasan i neopoziv Isusov zahtjev za obraćenjem. S druge strane, u slici neplodne smokve imamo sažetak Božjeg djelovanja u Isusu: strpljivost i dobrohotnost i prema onome koji odbija da donese plod obraćenja. Važno je također primijetiti da ta strpljivost ne traje u nedogled, da vrijeme obraćenja nije neoročeno vrijeme. Vinogradar traži još jednu godinu, što ne mora značiti kalendarsku godinu, ali svakako znači oročeno vrijeme. On će još jednom pokušati, još će jednom smokvu okopati, pognojiti, pa ako uza svu njegovu brigu ne bude ploda, neka se posiječe.

Uočljiva je Isusova briga za ljude. On je posrednik između smokve i Gospodara, čovjeka i Boga, vinograda/svijeta i Gospodara povijesti. U Gospodareve, u Božje naume, ne može se prodrijeti. Naime, u pojedinim nesretnim događajima ne znamo nikada dokraja kako to Bog pripušta nesreće i zbog čega pojedini ljudi nevini stradaju. Slično je i s usporedbom o smokvi. Usporedba ostaje otvorena. Ne zna se je li nagodinu, kada je vinogradar uložio ponovno svoj trud, rodila ili ju je gospodar sasjekao. Ono što ostaje nepobitno jest poziv na obraćenje i donošenje plodova obraćenja. Pritom je također očito da se obraćenje može otegnuti „na godinu“, na neko vrijeme, ali ne smije izostati. Božjoj strpljivosti, Isusovoj brizi i dobroti treba odgovoriti promijenjenim životom. Jer ako to ne uslijedi, doći će vrijeme kada će se vlastita neplodnost i nekorisnost početi smatrati normalnim. Doći će vrijeme kada nećemo ni primijetiti da nas netko pohađa, da nas brižno njeguje, da mu je, i kada nas kritizira, stalo do nas. Doći će vrijeme kada ćemo se oglušiti na pozive i kada ćemo postati nesposobni da uopće zamijetimo ičiju ljubav. Doći će vrijeme kada ćemo se sasušiti u svojoj pravovjernosti i neupitnosti.

Korizma je intenzivno vrijeme obraćenja. Prvi korak, prvi plod tog obraćenja je prihvaćanje Božjeg poziva na obraćenje i strpljive ljubavi u Isusu Kristu. Drugi korak je spuštanje iz svoje oholosti kako su drugi grešniji od mene. Dalje će već ići.

Fra Ivan Šarčević

Njega slušajte

II. korizmena nedjelja C

Lk 9,28b-36

Prošle nedjelje slušali smo evanđelje o Isusovoj kušnji u pustinji, na početku njegova javnoga djelovanja u Galileji. Današnji evanđeoski izvještaj govori o Isusu skoro pred kraj njegova javnoga djelovanja, pred – prema Evanđelistu Luki – dugi put u Jeruzalem, pred sudbonosne događaje u kojima će biti osuđen i pogubljen na križu.

Evanđelja nam prenose da bi se pred sve svoje važnije nastupe Isus povlačio na samotno mjesto. Iz svakodnevne vreve i zaokupljenosti ljudima, uzmicao je u molitvu. Isus je kombinirao osamu s Bogom i angažirani život među ljudima. Nalazimo ga u pustinji, pustim krajevima, gorama, Getsemaniju, ali i u srcu događanja, na svadbi, gozbama, na ulicama, u sinagogi, s ribarima, u carinarnici…

Danas slušamo da se Isus sa svojom trojicom učenika, Petrom, Ivanom i Jakovom, s onima koje je – prema istom evanđelju – pozvao od ribarskih mreža, uspeo na brdo, u osamu na molitvu. Brdo je izvanjski znak distanciranja od svakodnevnoga, mjesto veće blizine s Bogom. Vrijeme se zgunšnjavalo. Isus je osjećao da se oko njega steže obruč lažnih optužbi, da se spletkari kako buni narod, dijeli religioznu zajednicu, krši Zakon, da je bogohulnik… A to ne može dobro završiti. Potrebno se pripremiti i potrebno je pripremiti najbliže, učenike, prijatelje.

I dok se molio, piše Luka, njegovo se lice preobrazilo. Čak mu je i odjeća zasjala. Blizina s Bogom preobražava čovjeka i stvari, čitav svijet. Iz molitvenoga susreta s Bogom sve dobiva neki drugi, proslavljeni izraz. I u toj Božjoj nazočnosti dolaze dva čovjeka, glavni likovi prvoga saveza (Staroga zavjeta) – Mojsije i Ilija, zakonodavac i prorok. Oni potvrđuju Isusovu posebnost: u osobi Isusa iz Nazareta Božja objava dosiže ispunjenje. Isus je više od Zakona i Proroka. Mojsije, Ilija i Isus razgovaraju o posebnosti Isusova izlaska, o njegovoj pashi koja se uskoro ima dogoditi u Jeruzalemu.

Mojsije je izvršio plan Božjeg oslobođenja potlačenoga naroda. Izveo je narod iz kuće ropstva. Mojsije je onaj kojemu je objavljeno Božje Ime (Jahve), koji je vidio Božje lice, kojemu je na brdu dano Deset zapovijedi, propisi kako nastaviti živjeti po Božjoj slobodi. Ilijin izlazak se može označiti kao proročko revnovanje za čistoću vjere, za Jahvu – jedinoga Boga, protiv idolatrije kralja i kraljice i lažnih svećenika, Njegov je izlazak skopčan s razočaranjem, umorom i odustajanjem. Njegov je izlazak također trajao dugo i završio izlaskom iz pećine, na brdu Božje objave. Ilija je očekivao Boga u snazi, onako kako je „uništio“ Baalove svećenik, očekivao ga je u strahotama prirodnih sila, a Božji dolazak je bio jedva čujan.

Isusov će izlazak, kao sinteza i ispunjenje prijašnjih, zahtijevati radikalno osobni pristanak. Još više: njegov izlazak će tražiti osobnu vjeru u Boga koji se u njemu objavio, vjeru njega kao uosobljenu Božju riječ, slobodu i ljubav, kao put, istinu i život. I to ne više samo za izabrani narod i pojedince, nego za sve ljude.

Isus ne niječe Mojsija ni njegov Zakon. On ne dopušta svođenje odnosa s Bogom na legalizam i moralnu trgovinu (do ut des). Isus ne niječe ni Iliju, njegovu proročku kritiku krivovjerja. Isus ide još dalje. Za čistoću vjere u Boga, u Boga Oca, i neprijatelji i grešnici imaju priliku; dokle god žive, nudi im se šansa obraćenja. I za nove odnose među ljudima, za Božje kraljevstvo, ne može nijedan propis, ideja ili ideologija biti iznad čovjeka. Ne može se u vjeri koristiti uopće nikakva ni duhovna ni fizička prisila i sila. Ne može se nikoga žrtvovati, koliko god netko bio na krivom putu. Za Božju vladavinu među ljudima može se „jedino“ sam žrtvovati.

Isusov izlazak – njegov kraj – proteći će krajnje ljudski, u središtu svijeta, mogli bismo reći u srcu profanoga, tako radikalno ljudski s poražavajućim fijaskom koji će i njegove učenike raspršiti u razočaranju. Univerzalna poruka spasenja koju Bog dariva ljudima kroz Isusov izlazak, nema svjetlo s gore preobraženja, nego prolazi kroz pustinju i vrevu ljudskog nerazumijevanja i prezira, osude i ubojstva, štoviše kroz ono najtragičnije iskustvo – iskustvo ostavljenosti od Boga.

No, vratimo se od golgote još kratko na goru preobraženja. Ona je i anticipacija onoga što će bita poslije golgote. Njezino svijetlo je predokus budućeg, novog, uskrsnog života, života Božje potvrde. Dok Isus u Božjoj slavi razgovara s Mojsijem i Ilijom o svome izlasku, piše Luka, njegovi učenici spavaju. Tako to i biva, najbitnije i kod Učitelja i Prijatelja se prespava. Kad se Petar probudio i vidio divan prizor, pri odlasku dvojice Isusovih pratitelja, Petar ih želi zadržati, hoće zadržati trenutak i pretvoriti ga u neoročeno vrijeme. Hoće graditi sjenice, hoće „utaboriti“ (ovo se brdo/gora naziva i Tabor) svu trojicu. I Luka piše da „nije znao što govori“. Ma znao je; njemu je bilo dobro, svidjelo mu se to duhovno iskustvo. Bio je iskren, rekao je iz sebe sama ono što je osjećao“, ono što ga je nosilo u duhovnom doživljaju. Htio je zadržati sveto u svojoj blizini. Htio je i druge – zapravo Isusa – zaustaviti u poslanju, zaustaviti u silasku među ljude i u konačnom izlasku.

No, dok je još Petar izgovarao ono što je najbolje u tom trenutku znao, nailazi oblak (Božja nevidljiva prisutnost), zasjenjuje sve, i Petra. Iz oblaka stiže glasna riječ kao odgovor Petru, prvaku i glasnogovorniku Isusovih učenika, kao odgovor svih što slušaju Petra: „Ovo je Sin moj, Izabranik! Njega slušajte!“ To je vrhunac boravka s Isusom, vrhunac čitanja, razmišljanja i tumačenja Zakona i Proroka, to je zaključak svakog duhovnog doživljaja, ukazanja i viđenja, svakoga molitvenog susreta.

Preobraženje je dalo nadu u radost dobroga ishoda kako god put bio naporan i smrtonosan. Pred Isusom je bio njegov izlazak, ponuda Božjeg spasenjskog plana sa svim ljudima. Pred Petrom i učenicima bili su njihovi putovi i izlasci, kako god bili isprepleteni strahovima i zatajama. Oni su onih dana, završava Luka opis zgode preobraženja, šutjeli o onome što su vidjeli. Vjerojatno, kao ni govoriti, nisu znali dobro ni šutjeti. Ipak, promatrano kako će se stvari razvijati poslije golgotskog brda, negdje u njima odzvanjao je onaj Glas s brda preobraženja da slušaju Isusa, Božjeg Sina i Izabranika. To su kasnije praktično i činili, do žrtvovanja vlastitih života. Do nas danas.

Fra Ivan Šarčević

Ponuda dvaju putova

I. korizmena nedjelja – C

Lk 4,1-13

I došašće i korizma počinju govorom o pustinji. U došašću slušamo „glas vapijućeg“, poziv Ivana Krstitelja na obraćenje. Korizma počinje izvještajima o Isusovoj kušnji u pustinji. Pustinja je posebno mjesto odluke. U pustinji se, izvještava nas Stari zavjet, oblikovao izabrani narod kroz četrdeset godina, u pustinji su bile kušnje s hranom i vodom, u pustinji se dogodila najveća idolatrija (zlatno tele), u njoj se dogodila i objava Deset zapovijedi… U pustinju su se sklanjali proroci pred prijetnjama vlasti, u pustinjama su padali u depresiju zbog svoga neuspjeha i poraza, u pustinji su čudesno hranjeni i spašavani Božjim zahvatom.

Pustinja je dvostrukog značenja, iskustva krajnje osame i straha, ali i povlašteno mjesto Božje milosrdne pratnje i sigurnosti vjere. Kušnja nikada nije samo kušnja na zlo, kao što ni savjest nije samo „glas Božji“. U pravim kušnjama uvijek je barem prisutna alternativa, dvije mogućnosti, dva puta, kao što se u savjesti čuje više glasova, među kojima i Božji, koji je nenametljiv, ne buči, i čak može biti gotovo nečujan.

Odlomak s početka Lukina evanđelja kojeg čitamo na prvu korizmenu nedjelju govori o tome kako Isus, nakon krštenja na Jordanu, ispunjen Božjim Duhom, biva odveden u pustinju i ondje biva kušan od Zloga. U pustinji se i Isusu nude dva radikalno suprotstavljena puta, ali dva puta tako bliska svakom čovjeku, bliska i prirodna kao što mu je koža na tijelu. Tu dvojnost, tu mogućnost izbora evanđeoski pisci, sinoptici, kao vjernici svoga vremena radikaliziraju u odnos između Boga i Sotone, božanskog i đavolskog. No, nije riječ o dva principa, nego o Božjem gospodstvu nad svim, i nad zlom, i njegovu pripuštanju Zlome da kuša ljude. [To će Isus izraziti i u jedinoj molitvi koju predaje učenicima, Očenašu – „i ne uvedi nas u napast“. Bog, u konačnici, uvodi u napast, u kušnju.]

I pred Isusom su dakle dva puta: Božji put i put Kneza ovoga svijeta. Na početku korizme, u ovu prvu korizmenu nedjelju, u zbornoj molitvi molimo da u ovom vremenu „napredujemo u spoznaju Isusa Krista i u životu slijedimo njegov primjer.“ Nije, dakle, prvi cilj korizme, kao ni uopće kršćaninova života, pokora, odricanje, više molitve i dobrih djela, nego bolje upoznavanje i razumijevanje Isusa Krista te nasljedovanja njegova primjera. Upravo današnje evanđelje govori o Isusovom životnom programu, o tome koji je put Isus izabrao. Kršćanin, Isusov nasljedovatelj, treba slijediti Isusov primjer. Tko odmah pomisli da je Isus bio Bog i da je njegovo čovještvo samo izvanjska odjeća, dakle da nije imao kušnji, neka nastavi i dalje svojim vlastitim putom, dalje ne treba ni čitati ni slušati. Isusa se, naime, nasljeduje u njegovoj ljudskosti, u njegovu čovještvu, a ne u božanstvu. Uostalom, svjedočanstvo i potvrdu njegova božanstva od njega je stalno tražio zli Napasnik u pustinji, a i gotovo svi njegovi suvremenici, od farizeja, saduceja, učenika, Heroda i Pilata do običnih vjernika. Svi su tražili potvrdu njegove ovlasti, još neki, konačni i silni Božji znak da mu definitivno povjeruju. A Isus nije dao taj znak. Sve je ostavio u prostoru ponude i slobode, povjerenja i vjere.

Vratimo se s tim mislima današnjem evanđelju.

1. U Isusovoj, u ljudskoj izgladnjelosti, Zli ga kuša tako da bi Isus svojim božanskim sinovstvom trebao kamenje pretvoriti u kruh. Između kruha i Božje riječi, Isus se odlučuje za Božju riječ. Smisao života ne počiva, kako se često misli, u rješenju ekonomske situacije. „Samo kruh“ pa će sve biti uredu, zabluda je. Ako se riješe novčani, stambeni problemi, problemi posla, sve će biti riješeno, ženit ćemo se i udavati, u konačnici postat ću bolji čovjek, riješit će se i naši nacionalni problemi ili čak ustav. Ne, ovdje se ne niječe važnost kruha. Ovdje je važna svetopisamska i Isusova riječ „samo“: ne živi se dakle samo o kruhu. Za kršćanina je osnovna hrana Isusova riječ, evanđelje. [Ostavljamo ovdje svakome da razmisli koliko u ovome slijedi Isusov primjer, koliko se „zakopao“ u nagomilavanje materijalnoga, koliko mu je osnovni cilj života da zaradi ili, što je iznimno važno za svakog vjernika, koliko i crkveni službenici i drugi poglavari koriste evanđelje, Isusovu riječ, za sebično bogaćenje – što je đavolski put.]

2. Druga kušnja, a ona je možda još zavodljivija od prve, odnosi na pitanje vlasti i služenja, klanjanja ljudima, u najširem smislu na međuljudske odnose. Knez ovoga svijeta, kao i svaki vlastodržac redovito obećaje mnogo, nemoguće (sav svijet), nudi Isusu čak svoje mjesto, svoju poziciju vlasti i slave. Jedini je uvjet da mu se pokloni. Da, jedini je to uvjet, jer svaka vlast u biti traži samo poslušnost i zamamno, manipulativno nudi svoje privilegije i slavu. I danas je prisutna ova kušnja demagogije i hegemonije, diskriminacije i dominacije, posvuda, i ondje gdje se netko zanosi čak iz vlastite odgovornosti kako će – ako bude na vlasti – napokon urediti što drugi ne znaju.

Od vlasti i slave, vlastohleplja i častohleplja, od političkog mesijanizma, nitko, a ma baš nitko nije oslobođen, ni onaj koji se povazdan izmiče i skriva po svojim odajama pod krinkom tobožnjega nenametanja i nesmetanja drugima; čak ni onaj koji se, tobože, eto, želi samo moliti i ne prljati politikom i parama. I vlast i slava su zavodljivi u samom srcu vjere. I teško ih je kod sebe prepoznati. I danas će mnogi kazati da se klanjaju samo Bogu, a ustvari i ne primjećuju da se klanjaju bogu nacije, novca, seksa, sporta… Idu u crkvu, staju pred oltar i za oltar, pričešćuju se, drže mise i mole, a to im služi da se samo lakše klanjaju zemaljskim liderima i stožernicima, u konačnici svojoj strasti za vlast i čast. Što smo mi ljudi manji i opakiji, to nam treba više vlasti i časti.

Isus se odlučuje klanjati samo Gospodinu, Bogu, i njemu jedinom služiti. On time ne ruši zemaljska poglavarstva, on ne želi nikakvu anarhiju ali ni teokraciju, nego posve jasno razgraničava vjeru kao klanjanje i služenje Bogu od svakog drugog klanjanja i služenja ljudima kao bogovima.

3. U prethodne dvije kušnje Isus se poziva na Sveto pismo. U trećoj, pak, knez ovoga svijeta citira Pismo. I to ne bilo gdje. Isusova kušnja se događa u svetom mjestu, Jeruzalemu, i još na vrhu najsvetijeg Božjeg prebivališta na zemlji, na vrhu Hramu. Tko bi povjerovao da je zlo prisutno u najsvetijem. I da je prisutno na najzavodljiviji način. Zlo se zavlači u samu dušu vjere. I poziva se da Pismo, Božja riječ, Bog sam podržava čudo, njegovo zlo. Zapravo, nijedna kušnja se ne događa izvan vjere. I ovdje, kao i kod kruha, zli hvata Isusa na Božje sinovstvo, na ono najsvetije, i ne ustručava se eksperimentirati sa samim Bogom, s Apsolutnim. Najteža je oholost u vjeri koja, vidimo, kuša Božju dobrotu trgovinom i čudotvorstvom. I danas se mnogi, po crkvama ili nabožnjačkim skupinama, od običnih vjernika do uznositih pismoznanaca, olako pozivaju na Pismo kad njima treba; mašu čudotvorstvima – padanjima i ustajanjima, govorima raznih jezika, iskušavaju i slabe i unesrećene, pretumačuju Pismo, iskušavaju samoga Boga.

U ovoj kušnji Isus kratko i definitivno odgovara: Ne iskušavaj Gospodina, Boga svoga! I odlučuje se na teži put u svome životu, put potpune vjernosti Ocu, ali i put da će ga proglasiti bogohulnikom, opsjednutim te da po đavolskom poglavici otjeruje demone i zle sile od ljudi. Isus ne niječe čudo, ni molitvu za čudo. On niječe onaj put u vjeri koji se dokazujem čudaštvom, koji iskušava samoga Boga, koji svetim manipulacijama, blefiranjima i sakralnim obmanama  ne vodi ljude k Bogu nego ih zarobljuje u svoje carstvo privida, još veće nesreće i oboljenja. On ustaje i protiv onoga najtežeg zla koje se ugnijezdilo u dušu vjere i nudi „lijekove gore od bolesti“. Isus i danas dedemonizira čovjekov svijet, demaskira zlo koje ima masku i njegova lica.

***

Započeli smo korizmu. To nije samo vrijeme odricanja i raznih pokora, nego ponajprije vrijeme boljeg upoznavanja Isusa Krista. No, nije dovoljno samo upoznati ga – jer i knezovi ovoga svijeta poznaju i njega i njegovu riječ (Pismo), čak bolje od mnogih „kršćanskih stručnjaka“ – nego je nužno ući u zajedništvo s Isusom Kristom i nasljedovati ga. To znači ne izabrati „đavolski“ put, nego put Božje riječi, put klanjanja jedino Bogu i put potpunog izručenja Bogu bez „čudotvornih“ iskušavanja.

Fra Ivan Šarčević

Drukčije nego dosad

Čista srijeda / Pepelnica

Mt 6,1-6. 16-8

Kršćani svoje vrijeme raspoređuju prema najvažnijim događajima iz Isusova života. Nedjelja je temeljni dan njihova rasporeda vremena, dan u kojem se dogodilo Isusovo uskrsnuće, pa je i nedjelja Uskrsa središnja godišnja kršćanska svetkovina, glavni kršćanski dan.

U pripravi za taj dan, kršćani se spremaju četrdeset dana, počevši od srijede, nazvane Čistom srijedom ili Pepelnicom. Toga dana, naime, katolici poste i pepeljaju se. Poste, ne uzimajući hranu do sitosti; nemrse se, odričući se mesa i druge hrane koja se dobiva od životinja.

Pepeljanje je obred koji označava čovjekovu povezanost sa zemljom i svojom prolaznošću. Svećenik pepelom posipa po glavi vjernike čineći znak križa (sve je u kršćana u znaku križa) uz riječi: Sjeti se čovječe da si prah i da ćeš se u prah pretvoriti! Uz ovu formulu nakon Drugog vatikanskoga koncila uvedena je još jedna: Obrati se i vjeruj evanđelju! To je Isusova riječ.

Obje ove rečenice su svetopisamske. On izražavaju stanje čovjeka vjernika i kršćanina. Dok prva zahtijeva ljudsku trijeznost, svijest poniznosti i skromnosti pred tajnom života, druga je uzeta iz Novoga zavjeta. Obrati se i vjeruj evanđelju – temeljna je Isusova poruka, njegov osnovni poziv kada počinje javno djelovati. Ta se poruka nakon što ju je Isus prvi put izgovorio u svojoj maloj rodnoj pokrajini Galileji proširila po svem svijetu i došla i do nas, u naše obitelji, mjesta, župe i gradove, do u našu crkvu, do nas svakoga pojedinačno evo i danas.

Obrati se i vjeruj evanđelju – poruka je, dakle, važna i za svakoga od nas. Možda bi baš danas, kada smo rasuti u raznim mislima i po raznim poslovima, valjalo iznova vratiti se tom glavnom Isusovom pozivu. Sadržajno taj poziv traži od nas korjenitu promjenu mišljenja, govora i djelovanja. Ne čini li se da bi ovaj poziv Čiste srijede, Pepelnice, mogli povezati s onim što od nas Isus u evanđelju traži, a traži da svoju korizmenu pripremu učinimo doista stvarnom pripremom i da takvo ponašanje prenesemo u svoj svakodnevni život.

Isus nas u ovom svom ulomku iz Govora na gori iz Matejeva evanđelja poziva da se korjenito promijenimo, traži od nas da se doista obratimo u svom vjerničkom ponašanju.

1. Ponajprije nas upozorava na pravednost. Na pravednost najlakše zaboravljamo, jer smo gotovo prirodno pristrani ljudi. Štoviše, zanosimo se kako je važna ljubav, puna su nam usta ljubavi, a tako često zaboravljamo na ponašanje koje bi se vodilo pravdom. Isus sve svoje zahtjeve prema učenicima i ljudima uopće veže uz ljudsku nutrinu, uz onaj naintimniji ljudski prostor duše koji je pridržan samo pojedincu i Bogu. Zato Isus upozorava: da svoje pravednosti ne činimo pred ljudima. Ta riječ ne znači da se nekamo povlačimo od ljudi, nego da ono što činimo ne činimo samo zato da nas drugi vide. Ne možemo ne priznati da smo tako često postali samo izvanjski ljudi, sve svoje – i mišljenje i govor i djelovanje – činimo samo tako da u očima drugih budemo veliki. Do te mjere može naše izvanjštinjenje (neautentičnost) biti snažno da nam se uvuče pod kožu, da nam izobliči misli, da to uopće i ne primjećujemo. Toliko otupimo u svojoj „iskrenosti“ da nismo ni svjesni da su nam i misli, ne samo riječi i postupci, postale iskrivljene, uvjetovane željom da se svidimo drugima ili da izbjegnemo strah i neugodnosti od drugih. Zato Isus na početku svojih današnjih uputa govori kako je važno biti pravedan. Pravednost koja se uči u unutarnjem stajanju s Bogom, s njegovom riječi, s njegovim zapovijedima, a ne emotivna ili neka druga pristranost, osnažit će nas za slobodan i autentičan život. Pravednost biva darovana, ali ona se i stječe, strpljivim i odvažnim hodom s Bogom.

2. U istom tonu Isus nastavlja svoje opomene svojim nasljednicima, dakle i nama danas. Uz pravedno djelovanje Isus navodi tri važne prakse za sve vjernike svijeta. Nabraja ih po njihovoj važnosti: milostinja, molitva i post. I traži da ih radikalno preispitamo.

a) Kad je riječ o milostinji, Isus ne ulazi u detalje. Zna se iz drugih Isusovih prilika da je milost za njega najvažnija Božja oznaka. Bog je milostiv, milosrdan, darežljiv, solidaran prema ljudima. O tome tako volimo slušati. Isus kao i kod pravednosti opet zahtijeva da svoju milostinju ne činimo da nas drugi vide, jer to je najodvratniji postupak – on je licemjeran. A Isus je najviše osuđivao dvoličnost. Isus govori da je dovoljno da naše postupke vidi Bog, da se sve odvija u skrovitosti. Kazat će to tako snažno i u slici: da nam pri milostinji čak naša vlastita lijeva ruka ne zna što čini desna. Kad se nedovoljno vjeruje u Boga, onda i činimo neko dobro samo da nas ljudi vide i pohvale. Zato ako se danas žalimo na bešćutnost, na nesolidarnost i na neuviđavnost ljudi, često je posrijedi i kriza vjere u Boga i onaj otupjeli osjećaj da trebamo biti milostivi prema drugima. Naravno, svima nam je drago da nas ljudi vide kao dobre, ali je kudikamo evnađeoskije ako sve činimo radi drugoga i radi Krista, ako bez pompe i velikih riječi vidimo nevolju drugoga i skrovito mu pomognemo. Činimo li naime dobro i kad nas nitko ne gleda?

b) Molitva čini drugu važnu praksu za kršćanina. Bez molitve – poznato je – ne može se biti vjernikom. No, toliko je toga o molitvi kazano i toliko je nekada tražena od nas svećenika ili Crkve, a toliko smo nekada nemoćni kako moliti da se i izgubimo, da zašutimo, da jednostavno uopće ne molimo. Isus je i ovdje vrlo jasan. Za molitvu nije potrebno puno riječi, nije važno brbljanje, nego unutarnji stav. No, molitva nije ni samo misaona vježba, nego najiskrenije izgovaranje sebe samoga pred Bogom, bez zadrške, posve otvoreno, bez straha, jer i u molitvi i pred Bogom se može biti dvoličan. Sjetimo se Isusove usporedbe o farizeju koji se moli i u molitvi uznosi da je bolji od drugih. 

Molitva je i riječ. Zato je Isus darovao uzvišenu molitvu Očenaša. Važno je u molitvi i slušati, jer od naših misli ili riječi najčešće ne možemo čuti Boga. Molitva nije trgovina, dûg koji smo dužni Bogu „otplatiti“. Valja se zato primiriti – Bog dolazi tiho. Iz molitve bježimo, teška nam je, jer nam se u njoj znaju dogoditi pozivi na obraćenje, stvarni zahtjevi za promjenom. Naravno, ima onih koji uvijek mogu moliti. Pravi su molitelji, međutim, doista rijetki, jer redovito oni koji puno mole shvatili su to kao svoju razonodu, ili bijeg od drugih poslova i dosadnih, mrskih ljudi, ili im je molitva posao kojim zarađuju ili se neki molitvama predstavljaju dobrima drugima ili čak tom najsvetijom zbiljom vrše teror na unesrećenim ljudima.

Bog nas u molitvi doista mijenja. No, i za molitvenu praksu Isus je jasan: ne treba s molitvom bučati; ne treba se moliti samo da nas ljudi vide, niti razglašavati kako nam se u molitvi dogodilo ovo i ono, čega je prepun ovaj naš svijet – prepun molitvenih čudaka koji hodaju posvuda hvaleći se nekim svojim izuzetnim molitvenim odnosom s Bogom. Zato Isus i ovdje izričito govori o nužnosti skrovitosti molitve, o vlastitom intimnom prostoru molitve, o tajnosti razgovora između vjernika i njegova Boga, o onom tihom razgovoru kada se Gospodin primiče čovjeku, makar se čovjeku molitelju činilo da se i Bog nekamo makao. Naravno, tek iz takve molitve u skrovitosti, i naša zajednička molitva, naša obiteljska molitva, naša liturgijska molitva i župska euharistija dobit će svoj pravi smisao i osjetit ćemo da gdje smo dvojica ili trojica u Isusovo ime sabrani da je i on s nama.

c) I treći važni vid naše vjerničke, kršćanske prakse koji se preporučuje ne samo u korizmi, jest post. Naravno, ne post, ni ikakvo odricanje zbog njih samih, zbog tjelesnoga zdravlja, nego zbog što trjeznijega vjerničkog života. Znamo iz iskustva kako s puno hrane ili pića (ako smo pretjerali), ne možemo lijepo ni misliti ni govoriti ni raditi. Post je kontrola nad nama samima, ali ne radi same kontrole, nego da bismo učinili nešto vrjednije u životu. Kao i sve vjere, tako i kršćanstvo puno cijeni odricanje, pokoru i unutar nje post. Pri tome je Isus opet vrlo izričit. I ovdje traži da to činimo drukčije nego što uobičajeno činimo. Znamo kako postimo, kako vršimo pokoru. To redovito moraju znati svi. Postanemo čak zlovoljni, namrštimo lice. Zbog toga ne treba činiti pokoru. Čak su i crkveni propisi u tome vrlo blagi. Kod nas imaju samo dva dana propisanoga posta i nemrsa, danas i na Veliki petak. Nije dobro činiti pokoru ili takav post u kojima bi se izgubila snaga za dobra djela. Zato je post stavljen na treće mjesto, jer ako izgladnjivanjem ili nekim drugim pokorama ne možemo biti korisni drugima, onda naš post nije vrijedan. Isus traži radosno odricanje, radostan post, govori o tome da se čovjek treba umiti, lijepo urediti, naparfemirati, a ne posteći biti ljut na sebe i na sve oko sebe, vršiti neke neprirodne duhovne vježbe ili odricanja od materijalnoga. I naravno, u postu se traži da se o tome ne trubi uokolo, da se ne prave tobožnja religiozna takmičenja pod krinkom narcisoidnog samousavršavanja i treniranja volje do oboljenja.

***

Sve rečeno nam je poznato, ali bi i na početku ove korizme valjalo iznova posjetiti se na ove važne Isusove riječ i doista pokušati raditi drukčije nego dosad. Važno je ovim obraćeničkim duhom pratiti Isusa kroz korizmeno vrijeme. Zato i danas, dok budemo slušali riječi: Sjeti se čovječe da si prah… ili: Obrati se i vjeruj evanđelju, sjetimo se Isusove poruke da trebamo biti pravedni, da trebamo dijeliti milostinju, moliti i činiti pokoru. Neka nam to bude korizmeni program. Korizma koju započinjemo povlašteno je vrijeme našega obraćenja upravo na tim područjima. Nemojmo to odgađati za neka druga vremena. Iz vjere u Boga, kroz praksu pravednosti, milostinje, molitve i posta, postat ćemo radosniji ljudi i bolji vjernici. I ne zaboravimo, vjera je odnos s Bogom a ne nadimanje pred ljudima. Iz tog skrovitog – tajanstvenog – odnosa pouzdanja i ljubavi proizlazi naša nova životna praksa i naš novi odnos prema bližnjima.

Fra Ivan Šarčević

Na tvoju riječ

V. nedjelja kroz godinu C

Iz 6,1-2a.3-8; 1 Kor 15,1-11; Lk 5,1-11

Mladi ljudi, više nego stariji, postavljaju pitanja o vlastitoj budućnosti. Budućnost se pred njima otvara kao bezbroj mogućnosti izbora, ali ih ona i straši da ne bi promašili, pogriješili u bitnim, životnim odlukama. Ta mladenačka tjeskoba pred sutrašnjicom razumljiva je, gotovo prirodna. No, tjeskobnost valja strpljivo izdržati, jer može i potrajati dulje vrijeme. Nažalost, mnogi je uopće ne mogu nositi pa se osiguravaju prebrzim, nedomišljenim i kratkoročnim izborima – izborima zvanja i raznih orijentacija, izborima posla i prijatelja… Pri tome se redovito bira lakši, površniji, nezahtjevniji put. Čak i ondje gdje se netko nudi kao pratnja, kao životni oslonac, čak i ondje gdje se netko obvezuje na riječ, na ljubav, ljudi, mnogi mladi ljudi, mu ne vjeruju i vraćaju se u svoje tvrđave.

Ljudski se život, točno, ne može isprogramirati, ali ne može se ostati slijep kod činjenice da mnogi mladi ljudi postaju zarana zatvoreni, tobože završeni i zreli, a u stvari su zakržljali ljudi sužene budućnosti. Blokiraju se, postaju sumnjičavi za novosti života, za strpljivo zrenje, pa i za ljubav. Utapaju se u prosječnost skupine, odabiru uhodane sheme. I umjesto da pronađu svoj vlastiti put, ukalupljuju se u ono što im zavodljivo nameće okolina, ili čime ih bombardira pomodna kultura i duhovno tržište. Slično je i u prostoru vjere. Više je nego tužno vidjeti okamenjene mlade ljude, ostarjele prije vremena – tako mlade a tako stare, kako bi rekao pjesnik Ujević.

Općenito gledano, naročito u prostoru ljudskosti i vjere mi ljudi vrlo rano ostarimo, postajemo „duhovni starosjedioci“ (V. Bajsić). Čak i oni koji su nemirni i duhovno nezasitni, često su to samo izvanjski. Oni su voajeri i vagabundi, nemirni tragači koji ponavljaju gotovo iste korake i nikako da zažive puninom svoga bića. Trčeći od sebe do sebe, evanđeoski kazano, možda zadobiju mnogo toga, vjerojatno i napune svoje dane uvijek novim „svijetom“ doživljaja, ali izgube sebe, izgube svoje uporište a možda i smisao.

Današnja svetopisamska čitanja govore o trojici ljudi/vjernika koji su se – svaki na svoj osobni način – našli, koji su se odazvali pozivu izvana, izvan svoga svijeta materijalnih i duhovni želja. Riječ je o proroku Izaiji, Isusovom učeniku Šimunu/Petru i posljednjem Isusovu apostolu Pavlu. Izaija je bio mladić, aristokrat; Šimun već stariji, oženjen i ribar iz Betsaide; Pavao također s iskustvom, dakle ne mlad, obrtnik, proizvođač šatora, religiozno farizej i revnitelj do progona i ubijanja pripadnika Isusove zajednice, Crkve, te obrazovan u helenističkoj kulturi.

Ova trojica bivaju izvučeni iz svoga uhodanoga života. Radikalno mijenjaju, ne svoju prošlost, nego svoju sadašnjost i ulaze u novu, nepripremljenu budućnost. Izaiji se u godini smrti kralja Uzije, koji se iznevjerio pri žrtvovanju, objavljuje Bog u svojoj veličanstvenosti. Izaija, čovjek, istodobno oduševljen i ustrašen, priznaje Bogu da je čovjek nečistih usana i da u narodu nečistih usana živi. Niti su on niti njegov narod sveti, nego grešni. Ne znamo odnosi li se ta nečistoća usana na laž ili na ono kako će isti prorok upozoravati svoje sunarodnjake na licemjerstvo, na vjeru koje su puna usta a srce je daleko od Boga. U svakom slučaju u svojoj skromnosti pred Bogom, izvještava se dalje, dolazi Božji seraf sa žarom sa žrtvenika (kojega je okaljao kralj Uzija) i njime čisti Izaiju od krivice; priprema ga za proročki poziv, na ono njegovo odlučno i definitivno: Evo me, mene pošalji!

Luka u evanđelju izvještava o prvim Isusovim učenicima, o onoj trojici ribara s Genezaretskoga jezera (Galilejskoga mora) koje kasnije susrećemo u najbitnijim momentima Isusove pouke učenicima (Šimun, Ivan i Jakov). Odlomak se koncentrira najviše na Šimuna. On je već ranije susreo Isusa, spominje se ozdravljenje njegove punice. Isus je, zbog mnoštva koje se tiskalo, vjerojatno ušao u Petrovu lađu da mu bude lakše govoriti, dok su Šimun i njegovi drugovi čistili mreže nakon neuspjela noćnoga ulova.

A kad je završio svoj govor, Isus zovne Šimuna i govori mu da izveze na pučinu i baci mreže za ulov. Ne znamo zašto: da li iz zahvalnosti za posuđenu lađu ili iz razloga što se Šimun tražio? U svakom slučaju, poziv nije bezazlen. Traži povjerenje. Šimun se usteže, jer svu noć su lovili i ništa nisu ulovili, pa kako da to sad čini na pučini i to još u pol bijela dana. Ipak, zbog Isusove, Učiteljeve riječi, čini što mu je on kazao. I mreže se raskidaju. Šimun, piše Luka, pada na koljena pred Isusom [i slično a i još radikalnije od Izaije] govori Isusu da ode od njega jer nije dostojan njegove prisutnosti: Idi od mene! Grešan sam čovjek, Gospodine! Koja je to grešnost, ne govori se. Iskazuje se samo Šimunova ispovijest i strahopoštovanje. Isus mu na koncu govori: Ne boj se! Odsada ćeš loviti ljude! Umjesto Izaijinoga serfaskoga žara, ovdje je „samo“ Isusova riječ: Ne boj se! U njoj je sadržano najveće obećanje, ne da Šimun neće imati životnih muka i patnji, niti da će biti lišen grešnosti, nego da će Isus biti uz njega u novoj zadaći koja je iznimno teška, najteža, ribariti ljude. Tu će tek osjetiti pučinu i strah, patnju i nerazumijevanje, svoju slabost i zataju, ljudsku zloću i osvetu, porugu i nasilnu smrt. Kojeg li obećanje, koje li „duhovne naslade“?! Ipak, Šimun i njegovi drugovi kreću u neizvjesnost, ali – s Isusom. Izvlače prepune mreže, ostavljaju ih i kreću za njim.

I posljednji od likova iz današnjih čitanja je Isusov apostol Pavao. On Korinćanima piše o Isusu, o tome da su se njegova smrt i uskrsnuće dogodili po Pismima. Piše im i o susretima Isusovih učenika, svjedoka s Isusom. I ispovijeda se u svom novoobraćeništvu, iskreno i jasno. Smatra sebe nedonoščetom, najmanjim među apostolima, jer je progonio Crkvu. Ni njega, kao ni Šimuna, ne dotiče serafski žar da ga pridigne iz malenosti. Štoviše, on nema ni ono obećanje zemaljskoga Isusa kao Šimun: Ne boj se! Ali Pavao ima takvu sigurnost u Božju pratnju, u milost kako on naziva svoj odnos s Bogom da čak za sebe može reći da se u nasljedovanju i naviještanju Isusova evanđelja trudio više nego svi oni koje je nabrojao i koji su čak živjeli s Isusom. Toliko je siguran, ne u sebe, nego u Božju milost, da pred podijeljene Korinćane, posvađane između toga tko će nasljedovati kojega duhovnoga vođu, može kazati: Ili dakle ja ili oni! I traži od njih da vjeruju onako kako on propovijeda Isusovo evanđelje.

***

Bogati sadržaj današnjih čitanje potiče nas da zastanemo pred Bogom, da pred njim priznamo svoju nečistoću, grešnost i malenost. Uzori poziva koji su nam ponuđeni u Izaiji, Šimunu i Pavlu obvezuju ne samo duhovne osobe, svećenike/franjevce i časne sestre, i ne samo neke elitne pobožnike – kako se to uobičajeno misli – nego sve vjernike. I pred svakim je od nas pitanje: Koga da pošaljem? Pred svakim je od nas Isusov poziv da na njegovu riječ izvezemo na pučinu. Pred svakim je od nas da se shvatimo kakvi jesmo u Božjoj milosti. U konačnici, pred svakim je od nas pitanje budućnosti: hoće li ona biti zatvorena i tjeskobna, bezgrešna i samoljubivo zagledana u sebe ili će biti budućnost s Božjom milošću koja nas potiče da Isusa nasljedujemo u našim, fizički i duhovno, podijeljenim zajednicama i društvu, i hoćemo li mu – napokon – povjerovati na riječ.

Fra Ivan Šarčević