Tri razmišljanja/propovijedi o Isusovom posljednjem danu, Velikom petku: I. Učenički petak, II. S Isusom na Kalvariji, III. Odnos prema patnji, te IV. Molitva vjernika

VELIKI PETAK I.

 UČENIČKI PETAK

U svemu što se za vrijeme Isusove muke događalo najpotresnije je i postavlja mnoga pitanja ponašanje Isusovih učenika. Ne znamo sve kako se do u detalje događalo, ali možemo pretpostaviti kako je bilo i učenicima, te iznad svega samome Isusu. Učenici su se razbježali, a dvojicu od njih evanđelisti (sinoptici) posebno apostrofiraju – Judu i Petra. U njihovom ponašanju nalazimo i sebe same.

Juda: učenička izdaja

Kad se točno dogodila Judina izdaja Isusa, teško je odrediti. Je li Juda već prije izdao Isusa ili je to učinio tek odlazeći s Isusove pashalne gozbe, prozvane posljednjom večerom s učenicima? Je li, dakle, Juda još prije sredio prljavu rabotu s glavarima i onda došao na večeru ili je – saznavši kamo će Isus poslije večere, otišao velikim svećenicima i narodnim starješinama i rekao da će Isus doći u Maslinski vrt, da će ga ondje pokazati te da ga ondje mogu uhvatiti?

Teško je također naći konačni razlog Judine izdaje. U evanđelju se spominje da je Juda imao kesu, bio blagajnik Isusove zajednice, da je jako volio novac, pa je – smatra se – izdao svoga prijatelja da se obogati. Je li trideset srebrnjaka ipak malen novac, ili pohlepa i za malim novcem čini čovjeka spremnim i za najgnusnija djela? Znamo da evanđelja izvještavaju kako se kao “lopov” skandalizirao na Marijinu gestu kad je Isusu prala noge skupocjenim nardovim uljem. Pozivao se na veliko načelo solidarnosti, na siromahe, a ustvari da je dobio to ulje, prodao bi ga i od novca bi ukrao nešto i sebi.

Neki tumači opet iz Judina imena Išakariot izvode riječ sikar – što bi značilo da je Juda pripadao radikalnoj struji zelota (revolucionara), onih koji su nosili male bodeže i smatrali da se samo nasiljem može i treba srušiti opaka vlast u zemlji. Naime, Isus je razočarao Judu. Nakon spektakularnoga ulaska u Jeruzalem, kada se narod toliko okrenuo Isusu, kada se slutilo da bi Isus mogao doista postati kraljem i uspostaviti toliko željeni novi poredak, Isus se – možda prema Judinom mišljenju, uplašio. Juda je dakle zbog razočaranja u Isusa, promijenio stranku i otišao Isusovim, dakle i svojim bivšim protivnicima i neprijateljima.

Kako god bilo, kod Jude se pokazuje da su i novac i vlast, dostatni razlozi za izdaju, za izdaju nedužnoga, za izdaju prijatelja.

Nevjerojatno kako i malo novca izopačuje ljude, zatamnjuje nam razum i pogled, daje privid sigurnosti da i ne mislimo da možda činimo zlo. Bez obzira koliko je Isus za svoga djelovanja – osobito svojim učenicima i svome prijatelju Judi – govorio da se čuvaju bogatstva i novca, njegovi učenici teško odolijevaju zamamnosti bogatstva i zavodljivosti novca. Sve do danas.

Nevjerojatno je također kako i malo ugleda i vlasti izopačuje i kvari ljude. I malo vlasti uzoholi čovjeka. Bez obzira koliko je Isus naglašavao – osobito svojim učenicima i svome prijatelju Judi – da se čuvaju prvih mjesta, da paze da ih vlast ne pokvari, i da ako već hoće biti prvi, trebaju služiti drugima. Bez obzira dakle na Isusove opomene, njegovi su učenici uvijek tražili vlast, ulazili u pregovore s nasiljem moćnika. I danas. Kroz svu su povijest čak u njegovo ime, Isusovo ime, podčinjavali druge, pljačkali ih i ubijali. S njegovim križem i s njegovim imenom na usnama.

Tako, dok su mnogi izravno odbacili i danas odbacuju Isusa i njegovo evanđelje, mnogi su ga odbacivali i danas odbacuju zbog njegovih učenika, zbog njihove izdaje Učitelja – zbog njihova bogatstva i pohlepe za novcem, zbog njihove pohlepe za ugledom, prvim mjestima, volji za moć i borbi za vlast. Isusa dakle nije raspelo samo neprijateljstvo njegovih protivnika nego i izdaja njegovih prijatelja. Juda je ljudski posve zakazao, bilo zbog novca bilo zbog vlasti. Ne izdati prijatelja, jedna je od najljudskijih zadaća.

Petar: učenička zataja

I dok su Juda i njemu slični skloni izdati prijatelja zbog malo novca i malo vlasti, jer doista uvijek je novca malo i uvijek nam je malo vlasti nad drugima, dotle je Petar i slični njemu u malovjernosti i strahu zatajio svoga učitelja i prijatelja. I onako kako su pohlepa za novcem i vlašću stalna ljudska kušnja, tako su strah i malovjernost stalna provjera naše vjernosti, našega prijateljstva i naše ljudskosti.

Poznato nam je kako su se gotovo svi Isusovi učenici razbježali kad je Isus uhvaćen, i nema ih sve do onog doista čudesnoga poslijeuskrsnog vremena kada s novom snagom, osnaženi Božjim neočekivanim zahvatom, iznova prihvaćaju svoga Učitelja i ono što im je on govorio. Poznato nam je kako se Isusov učenik i prijatelj Petar kukavički ponio u predvorju zgrade gdje je Isus bio ispitivan. Usporedno dok je Isus bio ispitivan o svome identitetu, Petar je pred sluškinjom i drugim prisutnima pao na ispitu identiteta svoga prijateljstva i učeništva s Isusom. Poznato nam je da je tom prilikom zanijekao i svoj jezik i svoje podrijetlo i iznad svega svaku vezu s Isusom. On koji je toliko vremena proveo s njime, u strahu i malovjernosti, krivo je zatajio da ga uopće poznaje. I to više puta.

Osim dakle izdaje, zataja je velika kušnja prijateljstva. Kako doista ostati vjeran prijatelju do kraja? Kako se samo lagano odričemo prijateljstva u situacijama kada nam prijatelj padne u nemilost vlasti ili javnoga mišljenja, a dobro znamo da je u pravu. Petar naravno uopće nije kao Juda: nije poletio ni za novcem ni za vlašću, ali se pokazao malenim, jer se uplašio da ga netko ne izvede na svjetlo dana i ne otkrije s kime on prijateljuje.

Isus se ponašao tako da nije imao straha da se susretne s grešnicima, sa strancima, sa Samarijankom, rimskim stotnikom, s onima koje su njegov narod i društvo odbacivali, a Petar, a i mi, Isusovi današnji sljedbenici, kršćani, nerijetko se uklanjamo i od svojih prijatelja; strah nas je javno priznati da su nam oni prijatelji, strah nas je s njima se javno, naočigled svih sastati, pokazati da imamo išta s njima.

Isus je čitava života bio blizak i solidaran s onima koji nisu imali ni novca ni vlasti, koji su društveno bili prezreni, nacionalno omalovaženi, religiozno diskreditirani. U njegovoj solidarnosti bilo je rizika, opasnoga  životnog rizika. Uostalom zbog toga je i skončao na križu. Prijateljstvo s Isusom podrazumijeva rizik, opasnost po život. Prijateljstvo s Isusom nije samo u nedjeljnom slušanju njegovih lijepih riječi, u kontempliranju njegove prisutnosti u crkvi, pred Tabernakulom ili samo u klanjanju u hostiji. Prijateljstvo s Isusom podrazumijeva rizik – rizik povlastica života – rizik da se u situacijama kada naš prijatelj ili prijateljica budu krivo optuženi dignemo svoj glas istine, rizik da se i nas optuži i osudi kao i naše prijatelje da smo izdajnici ili zavodnici naroda. Prijateljevati s Isusom ne znači osigurati si miran i siguran život u zavjetrini od ljudi, nego izlazak na vjetrometinu, u srce svijeta s rizikom da budemo šikanirani, da od nas okreću glave, da nas se drugi klonu kako se ne bi onečistili, rizik da hodimo zemljom kao slabi vjernici, katolici, kao „smeće“ naroda i ruglo svijeta. Petar je ipak došao k sebi, gorko je zaplakao, iskreno se pokajao na zataju svoga prijatelja.

I još nešto: Mi ljudi redovito i ne želimo uvidjeti jesmo li gdje zatajili i Isusa i prijatelje, je li nas strah, poput Petra, tako slomio da zaniječemo i sebe same, svoj jezik i zavičaj, svoj identitet. Rado bismo bili dobri ljudi, rado bismo bili Isusovi učenici, ali nikako ne bismo htjeli nositi rizik kojeg to učeništvo i to prijateljstvo traže. Bilo bi dobro – barem nekad, poput Petra – gorko zaplakati i pokajati se!

*******

VELIKI PETAK II.

S ISUSOM NA KALVARIJI

Kalvarija među Isusovim gorama. Pred svaki svoj veliki čin, Isus se povlačio od svijeta. I sam ili s pojedinim apostolima, odlazio bi u osamu, naročito u goru. Poznate su posebno neke Isusove gore, u kojima možemo sagledati i svoj vlastiti život. Prva je gora kušnje kada ga Zli odvodi na goru vrlo visoko i zavodljivo mu nudi sve što vidi svijeta ispred sebe samo ako se prestane klanjati Bogu a počne se klanjati njemu, zlome. Poznata je Isusova potom gora blaženstava na kojoj Isus sažima svoje životno učenje i predaje ga svojim učenicima. To je gora kako programirati, etički voditi svoj život. Zatim je važna i gora preobraženja (Tabor) na kojoj se trojici učenika posreduje smisao Isusova poslanja i nagoviješta njegova proslava; oni čuju glas s Neba i zahtjev da se sluša i nasljeduje Isusa. Pred kraj života gore se zgušnjavaju. Maslinska gora na kojoj se događa Isusova teška unutarnja drama da li da se izmakne od poslanja koje uključuje patnju, osudu ljudi i nasilnu smrt; da pođe lakšim putem svoje volje ili Očeve, Božje volje koji je teži put: put dobrote koja se posve dariva za druge. I naposljetku je posljednja Isusova gora – Kalvarija – gora Isusova puta križa, osude i raspeća. Na nju nije išao sam, nego je bio prisiljen. Na Kalvariji se okončava jedan kratki ali život koji je duboko zahvatio u ljudske duše, ljudsko društvo, religiju i povijest čovječanstva i stao ih mijenjati. Od tada i riječ kalvarija postaje metaforom i slikom ljudima, pogotovo kršćanima, ne samo za nepravdu i lažne osude, za neljudske vlasti i nevinu smrt, nego i ogledalom i modelom za život, za nošenje vlastitih križeva i patnji.

Na putu prema Kalvariji

Vjerujem da smo u čitanju/pjevanju Muke sabrano pratili Isusa na njegovom putu od Pilatove Palače do Golgote, da smo u svakoj postaji tražili smisao svoga hoda, svojih muka i bolesti, svojih nerazumijevanja i samoća, svojih padova i ustajanja, svojih radosti i tuga, svojih slomljenih odnosa, svoje mržnje, ovisnosti i grijeha, raznih križeva i tereta. Ovdje smo, vjerujem, da od Boga izmolimo snagu i utjehu za svoj život. Sa sobom smo osim sebe i svojih života donijeli i živote svojih bližnjih, obitelji i župe, naroda i društva. Vjerujem da smo uz Isusov križ nosili i svoje križeve, nosili svu težinu svojih godina i dana, mnoge nepreboljene rane svojih nastradalih, pokojnih; vjerujem da smo donijeli i one koji nisu s nama, i one s kojima su – bilo našom bilo njihovom krivnjom – popucali odnosi ili hoće da se uruše u pakao, one odnose nad koje  se nadvila šutnja sukoba, možda mržnja i osvete.

Kad se god radi o Isusovu križu, onda odmah valja prihvatiti da tu nema isključenih, jer je Isusov križ od mučila sramote i najdubljeg poraza, postao izvorom spasenja za sve ljude. Kad je god riječ o Isusovu križu, onda tu nema posvajanja, jer Isusov križ, njegove ruke su znak Božje ljubavi za sve ljude i čitav svijet. Ako Isusov križ nije univerzalni znak spasenja za sve ljude, onda on prestaje biti Isusov križ, postaje strah i strašilo svijeta, ludost i sablazan.

Možda bi bilo dobro zašutjeti, ostati ovako zajednički u šutnji da nas prožme, kako su stari govorili, sveti strah, sveto drhtanje. Jer, ne čini li se da smo što od svoje ne malene muke, što od silne patnje posvuda oko nas i u svijetu, što od prenatrpanosti tobože Isusovim križevima – ima ih posvuda – izgubili vjerničku sabranost ili možda čak izopačili značenje Isusova križa. Kao da se Isusov križ izgubio u silnim vapajima i patnjama nas ljudi.

Ne umanjujući doista golemu ljudsku patnju, pokušajmo još jednom ukratko prijeći posljednje trenutke Isusova života. Već smo se, vjerujem, slušajući Muku, uživljavali u buku mase koja je promjenjiva, koja je od veličanja Isusa prešla u gnjev i zahtjev za osudom, koja je uživala u patnji nedužnoga. Vjerujem da smo se pronašli i kao svećenici, veliki i mali, koji su Isusa krivo optužili kao i oni dvoličnjaci (farizeji) koji nisu mogli podnijeti kritiku i proročansku riječ dobroga između sebe. Sigurno smo se u pranju Pilatovih ruku sjetili svoje ljudske mizerije, kada nismo mogli ustati u zaštitu nevinoga. Vjerujem da smo se makar jedno upitali: Jesmo li uopće sposobni uživjeti se u patnju drugoga? Jesmo li sposobni uopće još suosjećati ili smo se zatvorili u sebe i svoje boli?

Vjerujem da smo se i mi pronašli u liku doušnika i izdajnika Jude, ili kao malovjerni zatajivač i strašljivac Petar pred sluškinjom, ili kao većina njegovih učenika koji su se razbježali kad je prijatelju bilo najteže. Vjerujem da smo se pitali može li se i nas bez prisile kao Cirenca dotaknuti patnja drugoga da bližnjem pomognem nositi križ. Ili se izdvojiti iz mase poput Veronike i drugih žena, ili i tada samo plačemo nad sobom i od svoje ne vidimo patnje drugoga. Vjerujem da smo se pitali možemo li nositi terete krivih osuda, padati i ustajati poput Isusa. Vjerujem da smo se upitali, pa koji je smisao moga života uopće, koji je smisao patnje u njemu, koji je u konačnici smisao ljudskoga umiranja i smrti?

Možda u ovoj drami, u preispitivanju aktera nađemo neki dostatan razlog za našu promjenu, jer nismo ovdje došli kao na kakvu vanjsku predstavu. Svaki naš susret, pogotovo susret s tajnom Božje ljubavi na Isusovom križu traži od nas obraćenje.

Posljednje riječi na Kalvariji

I neka mi bude dopušteno da još jednom za kratko prijeđemo Isusove posljednje riječi s križa kako ih donose evanđelisti, da kroz njih prosudimo svoj svakodnevni život. Jer ovdje smo i došli ne da ostanemo, ne da se prikujemo uz patnju, nego da se vratimo svojim svakodnevnim poslovima i svojoj obitelji, svojim dužnostima i poslovima, da se vratimo osnaženi za utjehu u patnjama i mogućnost da se i nama otvori put uskrsnuća u situacijama koje su kod nekih od nas bezizlazne, kao i u situacijama našeg umiranja i smrti naših bližnjih.

U golgotskoj galami prvu riječ s križa koju Isus izgovara jest ona posve ljudska, nama tako bliska: Žedan sam. U njoj je sadržana naša žeđ za materijalnom sigurnošću, žeđ za slušanjem u obitelji, žeđ za ljudskom blizinom, za razumijevanjem, za društvenom pravdom, vapaj mnogih siromašnih radnika i nezaposlenih da dostojno žive.

Mogli bismo razmišljati o onoj Isusovoj riječi kada s križa dariva svoju majku svome učeniku Ivanu i kako se u toj suosjećajnosti i praktičnoj brizi jednih za druge stvara Isusova zajednica, crkva. Zar u tome nije samo naše pouzdanje u Marijin zagovor nego i naša čežnja da i nas netko prihvati kao svoju majku ili dijete, ili da i mi budemo nekima brižna majka ili brižni sin i kći. Zar u ovim riječima ne iščitavamo vrijeme da svojim roditeljima ne budemo teret, da na svojoj djeci ne vršimo teror, da i u obiteljskim i župnoj zajednici izgrađujemo odnose poštivanja i odgovornosti jednih za druge.

Mogli bismo razmišljati i o onom razgovoru između Isusa i njegovih supatnika, razbojnika i zločinaca kako ih se naziva. O onome koji se u posljednji tren kaje za svoj život i prepoznaje Isusa patnika kao nevina čovjeka, što i nama – od kojih možda drugi bježe, od kojih su možda drugi digli ruke da se uopće mogu promijeniti, popraviti; što i nama koji smo možda digli ruke od sebe, odustali u najcrnjoj noći, paklenoj noći naših grijeha, razočarani u sebe – nudi mogućnost da se popravimo, da i mi koji smo se prikovali na križ svoga pijanstva, nervoze, svađe i konflikta, da postoji mogućnost da nas Isus izvuče iz zamke smrti. Ili da u patnji drugih, poput skrušenoga razbojnika, i mi prepoznamo da nevini stradaju ili da se, onako zastrašujuće, poput onog drugog razbojnika rugamo nevinom, rugamo Isusu, Isusovoj braći i sestrama koji nevini stradaju. Zar se danas doista ne događa da oni koji su nevino stradali ili osuđeni još jednom ne osuđuju ako im se govori da im se to dogodilo zbog njihove krivnje, a ne zbog zla drugoga. Često se i dva puta žrtve i patnici unizuju: jednom zato što ih je protivnik ili neprijatelj dehumanizirao, proglasio neljudskim, sve do mogućnosti i čina da ih se beskrupulozno ubije; drugi put kad ih njihovi proglašavaju da im je i trebalo tako jer su grešni, jer nisu neki ljudi (nisu bili nacionalno svjesni i sl.). Prezire ih se i optužuje ustvari, jer su ipak bili dobri, nenasilni. Razbojnici se rugaju nedužnima, politički mešetari i dalje trguju s nevinim patnjama i na njima zarađuju.

Ovdje bi se iz ovoga razgovora Isusa s razbojnicima, pogotovo s razbojnikom koji ga prezire i ruga mu se [a Isus ga ne osuđuje nego mu šutnjom ostavlja mogućnost obraćenja], moglo iščitati kako i danas ima različitih križeva, kako svaki križ nije Isusov pa onda ni kršćanski križ, kako i danas ima razbojničkih križeva koji izopačuju ne samo Isusov križ nego ljudsku nevinu patnju, i postaju križevi prkosa, poruge i sramote, križevi zla.

Mogli bismo dalje razmišljati o strašnim riječima Isusove samoće kada, poput svih biblijskih i vjernika uopće, vapije Bogu, Ocu zašto ga je ostavio i u toj njegovoj samoći iščitati svoju i tolike samoće ostavljenih i zaboravljenih ljudi oko nas: teške samoće roditelja, bračnoga druga kojega je ostavio partner, raskid prijateljstva, neobjašnjivo odlaženje djece od kuće, ili prijatelja, ali i tu strašnu, posljednju samoću u kojoj vapijemo za Bogom a on se ne odaziva. Ova se samoća ne može otkloniti kako to neki misle i čine nekim brzim molitvama, stadionskim povicima, nekom jeftinom milošću koja će doći na dugme. Ne uljepšavajmo stvari! Isus osjeća napuštenost od onoga koji mu je u tim trenucima najpotrebniji. Mi vjerujemo da je njegov Otac uz njega, ali Isus ne laže, Boga doista nema. U tim Isusovim riječima sadržan je najteži uzor za nasljedovanje. Vjera je takav slobodni i osobni čin da se odlučujemo za Boga i njegov put kada Boga nema onako kako mi mislimo da treba biti prisutan i djelotvoran. Vjera i jest apsolutni slobodni čin odluke, neovisan – uvjetno kazano – i od Božje nazočnosti. To je radikalni čin vjere.

Mogli bismo razmišljati i o jedinstvenoj Isusovoj molitvi Ocu s križa da oprosti svojim protivnicima i neprijateljima, jer oni ne znaju što čine, jer nisu prepoznali ljubav i u tome naći naša iskustva neuzvraćene ljubavi, ali i naša iskustva tvrdoće i zatvorenosti za opraštanje, toliko stajanja pred kamenim i lažnim licima koja se neće smilovati. U riječima Isusova opraštanja sažima se povijest Boga i čovjeka, povijest ljudi međusobno. Za Boga kažemo i vjerujemo da je Bog ljubavi i milosrđa, Bog praštanja, a u životu to teško provodimo u djelo. Isus na toliko mjesta govori o opraštanju, i na križu moli molitvu za opraštanje. Onaj koji nije osjetio, iskusio da je njemu oprošteno, on teško može oprostiti. I bilo bi bolje doista ne zvati se kršćanima ako ne prihvatimo opraštanje. To ne znači da nam ga netko može nametnuti, te da je opraštanje strategija u kojoj kao spužvom brišemo prošlo. Ne, opraštanje je životni proces najdubljeg odnosa s Bogom i ljudima.

Od Isusovih posljednjih riječi mogli bismo izabrati i onu bolnu riječ kada Isus mirno i dostojanstveno, izgovara riječ Svršeno je, i odlazi s ovoga svijeta u punoj svijesti i odluci vjere, ali odlazi u neizvjesnost s dubokom nadom da zlo nema zadnju riječ. To je posljednji čin predanja u poslanje, čin ispunjenja njegova životnog zadatka.

Ili i onoj posljednjoj riječi, tako bliskoj svim biblijskim a i drugim vjernicima, našim predšasnicima koji su prekriženih ruku ili s križem u ruci umirali i govorili: Oče, u ruke tvoje predajem duh svoj. To je sigurnost vjere da poslije ovoga života ima još jedan život, ima vječnost u koju je stalo i živi naše vrijeme. To je onaj posljednji trenutak kojega vjernik ima pred očima i iz perspektive toga trenutka organizira i uređuje svoj život. Da, sve protječe kroz to predanje vlastitih misli i nauma. Onaj tko živi iz tog zadnjeg trenutka, iz trenutka smrti ne kao odlaska u ništavilo, nego ulaska u zagrljaj i blizinu s dobrim Ocem, on drukčije živi svoj zemaljski život. Tada i njegove patnje i križevi primao dublji smisao.

*******

VELIKI PETAK III.

Zdravo križu nado jedina!

ili: ODNOS PREMA  PATNJI

Prebogata su sadržajem i porukama Isusova patnja i križ. Za kraj bi možda bilo važno u svjetlu Isusove patnje još se jednom osvrnuti na naše razumijevanje, podnošenje i preradu patnje. Jer, doista, kako s patnjom? Ima li svaka patnja svoj smisao? Možemo li za svaku patnju i bol naći utjehu? Koliko je samo patnje i nevolje u našem svijetu, tu oko nas? Od one kada se malo dijete u mučnim snovima budi i traži sigurnost roditeljeva zagrljaja, od trauma koje se nose iz djetinjstva zbog pijanstva oca, zbog posesivne majke, zbog razreda u kojem smo bili crna ovca, ili zbog nepomirenosti sa svojim izgledom, stasom, ljepotom svoga lica, koliko se strahova nakupilo kroz vrijeme rata, koliko je neizvjesnosti ostalo od pitanja hoće li se vratiti voljena osoba; koliko je toga potreslo naše biće, tako potreslo da se zgrada naše osobnosti jedva može obnoviti; koliko je samo vijest da nam je poginuo ili umro netko drag posjeklo noge da više ne možemo sigurno koračati, da nam još  uvijek čitavo biće biva uzdrmano besmislom – besmislom koji nas gura u melankoliju, depresiju ili i nezajažljivi rad i aktivizam kako bismo odagnali to mučno stanje?

Koliko je noći probdjevenih i danas pred odlukama, koliko nas stoji u nesigurnosti da se preuzme rizik vlastitoga života, da se izvučemo iz grešnosti, pijanstva, preljuba, ovisnosti, lopovluka i privrednih prevara? Koliko nas živi s teškom patnjom do fizičke boli zbog neoprostivih grijeha jedni drugima ili samima sebi?

Što god govorili nećemo dosegnuti konačno rješenje za patnju kao ni njezin puni smisao. Ono što u skromnosti pred tajnom patnje i pred Isusovim križem trebamo priznati jest: Patnju ne smijemo podcjenjivati ali ni precjenjivati. Ima ljudi koji stalno uzmiču od patnje, kao od krvi, od svega što je bolno, krhko, slabo. Oni ne vole ljude koji imaju ljepotu duše. Oni ne vole ni ljude ni krajeve s patnjom. Tako je i s našom zemljom (Bosnom), da je ne vole ni njezin sinovi ni kćeri. Postala je “nemila”, “ostavljena” (Izaija). I naša kultura omalovažava patnju, bježi od siromaha i patnika. Ona se odlučuje za moćnike, za one uspješne. Pa pogledajte i naše politike, svjetovne i crkvene, samo se želi u blizinu moćnih. Razumljivo je onda da živimo u duševnoj bolesti, u određenoj patologiji duha, ako u vjeri za uzor imamo Isusa patnika a u životu, u stvarnom, društvenom životu za uzore i vođe imamo razbojnike i kriminalce.

Pogledajmo naše obitelji kako se odnosimo prema patnji drugih: koliko se može slušati drugoga u njegovoj boli, u njegovim potrebama. Mnogi od nas misle kako će ovaj život biti ljepši, kako će već jednom doći bolji dani, kako će se – bez naše odgovornosti i zauzimanja – stvoriti bolji uvjeti a mi doći na gotovo. Ima lažnih i duhovnih tješitelja koji neće ozbiljno da uvaže kako pojedine i političke i druge strukture tlače ljude i kako sav grijeh nije na čovjeku pojedincu. Oni pri govoru o patnji odmah skaču u bolju budućnost, ili ako su nabožni, odmah – po skraćenom postupku – tješe obećanjem uskrsnuća. Uskrsnuće bez patnje/križa, ljubav bez patnje, milost bez patnje je prejeftina, postaje mit. Nema uskrsnuća bez križa, svjesnoga preuzimanja križa svakodnevlja.

S druge strane, patnju se ne smije ni precjenjivati. A imamo stalno iskustvo njezina precjenjivanja koje završava najčešće u samosažaljenju koje podrezuje dostojanstvo i odriče se života koji bukti iz patnje i nevolje. Ima i naše pobožnosti kojom se samom Isusu na križu oduzima osobnost. Gura ga u sfere sladunjavoga pobožnjaštva, poput jeruzalemskih žena lažnim sažaljenjem čini se od njega mekušca. Pa zar slab čovjek, pa zar neki puzajući poniženi čovjek može podnijeti sve što je on podnio i sačuvao svoj ponos, zar slab čovjek oprašta, zar nejak čovjek u krajnjoj situaciji gubi vjeru, nadu i molitvu. To čini samo snažni, moćni čovjek, čovjek vjere i pouzdanja u Boga i ljubav prema ljudima.

Mnogi od nas precjenjuju patnju, pa ih ona zatvara u sebe. Od njih čini kuću bez vrata i prozora. U nju nitko ne može ući, nitko pomoći, nitko pružiti utjehu. Zar ne živimo s ljudima koji na vrijeme nađu svoju bolest, nađu svoju patnju i čitav je život marljivo njeguju te od drugih traže da se na njih kao takve uvijek pazi. Zar neki i na vlasti stalno glume nevinašca, navodno nemoćni zbog drugih a pljačkaju sve oko sebe na račun lažne nemoći? Zar nema toliko umišljene povrijeđenosti s kojom čitav život ucjenjujemo druge, zar nema onih koji stalno govore kako su ugroženi a dobro žive, onih koji od svojih najbližih stalno stvaraju dužnike. Zar se po svojim obiteljima neki ne ponašaju kako su drugi tu samo zbog njih, kako ih moraju uvijek prepoznati što im treba.

S patnjom se ne smije pretjerivati. Ona nije sve. Besmislenu patnju se ne smije podržavati. Susreli smo ljude koji se ne mogu utješiti i to treba prihvatiti. Susreli smo ljude koji se s pravom muče s pitanjem kako se dobre stvari događaju zlim ljudima a loše stvari dobrim ljudima. Susreli smo ljude kojima veliki petak traje godinama, šutnja groba, šutnja velike subote traje desetljećima, kako nikako da svane uskrsno jutro. Nemojmo prebrzo nuditi rješenja. Bog se ne doziva vikom nego praktičnim zalaganjem. Pomozimo ljudima praktično, budimo Isusovi nasljedovatelji i ljudima patnicima posvjedočimo Isusovu ljubav i u patnji.

Utjeha dolazi s Isusova križa, ali ne automatski, nego nasljedovanjem. Utjeha u patnji nije vezanje za nju, nego aktivan život, briga za proširenje života. Patnja po sebi nije dobra, ona ponižava čovjeka. Ona po sebi ne oplemenjuje i ne čini čovjeka boljim. Samo patnja sa smislom i ciljem, s vjerom u Boga i ljubavlju za njega i druge i dobru stvar, za čovječanstvo kako je to Isus činio, omogućuje da se i najteža patnja može nositi i da postane milosno vrelo stvaranja novoga života. Zdravo križu, nado jedina!

********

IV.

MOLITVA VJERNIKA

Sabrali smo se, braćo i sestre, oko Gospodinova križa. Izrecimo Bogu svoje potrebe i uputimo mu svoje molitve:

• Za papu našega Franju, biskupe, svećenike, redovnike i redovnice da svojim životom ne osiromašuju ni izopačuju Kristov križ nego svjedoče raspetu ljubav za sve ljude, molimo te
• Za svjetovne poglavare i političke predstavnike u našoj domovini i u svijetu da svoju savjest izgrađuju prema Deset Božjih zapovijedi te da se ostave lukave sebičnosti i bogaćenja i okrenu siromašnima i potrebnima, molimo te
• Za bolje odnose među narodima u našoj državi i svijetu, da nestane straha i strašenja, da se napokon počne poštivati svaki čovjek u svome dostojanstvu Božjega djeteta, molimo te
• Za sve nas kršćane i katolike da iziđemo iz stanja odvratnog licemjerja, da budemo vjernici riječima istine, ljubavlju srcem i dobrim djelima, molimo te
• Za sve obitelji da žive u slozi i međusobnom poštivanju, da nitko ne bude teret drugima, nego da svaki član obitelji pritječe u pomoć svojim bližnjima i doprinosi zajedničkom dobru, molimo te
• Za mlade ljude da ne očekuju kako će im sve biti pripremljeno i darovano, da se ne predaju jadikovanju, lijenosti ili ovisnostima, da i u lošim uvjetima marljivo uče, izgrađuju sebe kao radine i poštene ljudi, te tako mijenjaju društvo i zle strukture, molimo te
• Za sve ostavljene, usamljene, rastavljene, ožalošćene, bolesne i patnike da smisao svoga križa nađu u ljubavi prema Isusu i braći ljudima, molimo te
• Za sve one koji su nastradali, koji su bili žrtve ljudske zloće; za sve pokojne, kao i za sve žive koji se ne mogu odlijepiti od prošlosti zbog gubitka svojih bližnjih; za one koji se hrane osvetom i gorčinom, kojima je misao stala na grobu, da povjeruju kako si ti, pravedni Bože, posljednji sudac te da čovjek ne živi za grobljanski mir nego za preobraženi, uskrsli život u tvojoj blizini, molimo te

Gospodine, milosrdni Bože, izrekli smo ti svoje molitve. Ti nas poznaješ. Tvoji smo. Tvoji želimo biti i kada bježimo od tebe i kada uzmičemo od svojih zadaća i križeva. Hvaljen budi za Isusa Krista, Raspetoga, našu nadu i spas – u vijeke vjekova. Amen

Zahvalno sjećanje i služenje

VELIKI ČETVRTAK

Iv 13,1-15

Bez sjećanja čovjek gubi identitet i karakter. Dobra sjećanja, uspomene na drage osobe i na primljenu ljubav, stvaraju čvrst identitet i pridonose integralnosti osobe. Mnogi od nas čuvaju u svojim kućama neku uspomenu na svoje pretke ili pokojne, ili posjeduju neku sitnicu dragih, živih osoba: sliku, križ, prsten, knjigu, neki predmet koji su nam darovali ili smo ga uzeli/naslijedili poslije njihove smrti da nas na njih podsjeća. Što činimo s takvim uspomenama? Kako vrijeme odlazi po njima možda padne prašina ili ih zatrpamo u dnu kakve ladice ili se pri nekom pospremanju zauvijek rastavimo od njih.

Mnogi ipak čuvaju takve uspomene dok god žive. Često ih gledaju ili uzimaju u ruke, preko njih se sjećaju onih kojih nema. Nisu tu da budu rana na tugu odsutnosti voljene osobe, nego su te intimne, “svete” stvari zahvalno sjećanje da su oni koji su otišli od nas prisutni u našem životu, da djeluju blagotvorno, da nam daju nadahnuće i snagu. Preko njih vodimo i dijalog s odsutnima. Dogodi se da nas sjećanje, da nas prisutnost neke uspomene odvraća od zlog djelo i potiče da činimo dobro, da budemo istinoljubivi, plemeniti.

I kršćanska vjera je utemeljena na sjećanju, na spomenu temeljnih događaja vezanih za Isusa Krista. Večeras slavimo spomen Isusove posljednje večere, koju nazivamo euharistija (sveta misa). Sjećamo se ne uz neku sliku ili neki predmet, nego uz sveto događanje, i od njega na cjelokupni život Isusa iz Nazareta, posebno na njegove posljednje dane koje euharistija obredno uprisutnjuje. Euharistija je, kako grčka riječ kaže, zahvalno spominjanje jedinstvene osobe u ljudskoj povijesti u kojoj je Bog progovorio totalnom ljubavlju. Euharistija je sinteza, sabirilište čitava Isusova djelovanja, njegovih riječi i djela, njegove patnje, smrti i uskrsnuća. Zato je važno da se odlijepimo od svođenja euharistije samo na pojedina njezina značenja.

Ona je više od rituala i obreda, ona je više od skupa svojih dijelova. Ona je više od riječi, kako bi netko pomislio da je u misi, euharistiji, najvažnija riječ ili propovijed. Ona je više od ljudske težnje da obred “banalizira”, uprosječi, kao i da ga makne iz jednostavnosti života, da ga tabuizira. Ona je više i od kruha i vina, od onoga ljudskoga nastojanja da sve mistificira i dovode do granice nedostupnosti kroz nezajažljivu i emocijama sklonu magiju. Euharistija jest otajstvo, ali otajstvo jednog ipak razumljivog i ljudima shvatljivog spominjanja i aktualiziranja života i odnosa s osobom Isusa Krista.

Euharistija je i više od toga da se svodi na vlasništvo svećenika i da se Veliki četvrtak i spomen Isusove posljednje večere proglašava svećeničkim danom i time zatvara pristup gozbi koju Isusu priprema za sve ljude. [Osim što na Veliki četvrtak nema nekih posebnih obreda i blagoslovina, vjerojatno i u tom leži razlog što relativno malo ljudi dolazi ma misu Večere Gospodnje.]

Iz bogatstva tajne euharistije evo još nekih momenata:

Euharistija je zahvalna uspomena koja stvaralački djeluje na one koji su povjerovali Isusu. Odlomak Ivanova evanđelja kojega svake godine čitamo na Veliki četvrtak jezgrovito sažima osnovnu poruku Isusova života i poruku koju on ostavlja onima koji ga žele nasljedovati. Ponajprije evanđelje svjedoči da je Isus došao od Boga, od Boga kojemu je jedinstveno ime Otac svih ljudi, a posljednja večera je svjedočanstvo ljudskog i Božjega saveza i zajedništva.

Isus oproštajnu večeru slavi s onima koje je ljubio i to do kraja. Posljednja večera govori potom o važnosti koju Isus pridaje gozbi i gozbenome zajedništvu, obrednome zajedništvu pashe ili mise i euharistije kako će se kasnije ostvariti u povijesti kršćanstva. U pitanju je gozbeno (prijateljsko), ne radno ili interesno zajedništvo. To je zajedništvo oko kojega se stvara jedinstvo različitih, u kojem se moli i pjeva, blagoslivlja, šuti i zahvaljuje, u kojem se rađaju nade novog početka. Zajedništvo u kojem nitko nije isključen doli onoga tko se sam isključi ili komu ljudi onemoguće.

Osim navještaja Božjega očinstva u totalnoj ljubavi prema ljudima, osim gozbenoga zajedništva koje se ostvaruje kroz euharistiju, evanđelisti, a posebno Ivan najviše prostora posvećuje još jednom nezaobilaznom vidu nasljedovanja Isusa Krista, neodvojivom elementu euharistijske gozbe. To je pranje nogu – služenje. Budući da su se prije gozbe, ovdje pashalne gozbe, prale ruke i noge, i budući da su se, vjerojatno, učenici ustezali tko će dodavati lavore, praonik, vodu, ubruse, Isusu je bez otezanja odložio haljine, uzeo ubrus i počeo prati noge učenicima. Počeo ih je služiti.

Euharistija, koja eminentno označava ljudsko zajedništvo u Isusovo ime pred Bogom, kao molitvu, gozbu, uspomenu na Isusovu žrtvu na križu, kao da u ovom Isusovom činu dobiva svoju praktičnu korekciju i nadopunu. Korekciju, jer ne može se ostati samo na gozbi, na zajedništvu koliko god ono lijepo i zanosno bilo. Euharistija je Isusov poziv da se nasljeduje njegov primjer služenja u svakodnevici. [Nekada je u Katoličkoj crkvi pranje nogu ubrajano u sakramente.] Služenje je ovdje kritika svake moći pa i one koja bi proizlazila iz duhovne sigurnosti i svećeničkog ređenja kao da je samo tim rukama u prilikama kruha i vina pridržano “doticanje” samog Boga. Nerijetko, naime, činimo od odgovornosti privilegij, od odgovornosti činimo naše “sredstvo” vlasti i moći nad nečim čemu smo samo sluge i poslužitelji.

Služenje potom ne valja poistovjećivati ni s naša dva uobičajena mišljenja o služenju. Naime, često služenjem želimo ovladati drugim ljudima, želimo im pokazati ili našu velikodušnost ili njihovu ovisnost o nama. Time služenje, pod maskom lažne poniznosti i malenosti, postaje dokazivanje vlastite superiornosti, što je u konačnici egoizam, služenje samome sebi i svojoj veličini.

S druge strane, kod Isusova služenja nije riječ ni o sluganstvu, o beskičmenjačkom podaništvu, ponižavanju kako se služenje često razumijeva u kršćanskoj duhovnosti. Takvo služenje ustvari služi održavanju moći, svake moći, pa i one crkvene (klerikalne) moći nad drugima.

Isus služenjem ne želi sebe istaći niti sebe poniziti. Iako služi, iako je sluga, Božji sluga, on, kako i sam kaže, ostaje Gospodin i Učitelj. Služenje u dostojanstvu vlastite osobe za dobro drugoga, krajnje je poslanje Isusovo na zemlji i najuzvišeniji put njegova nasljedovanja. Služenje kao i euharistija, kao i čitav Isusov život ostaje u konačnici tajnom. Nikada se služenje ne može dosegnuti do kraja ali je nezaobilazan put da dotaknemo makar i ulomke smisla.

Da zaključimo: naša euharistija kao uspomena i spomen Isusove oproštajne večere s učenicima sinteza je njegova života, srž njegove poruke o Bogu Ocu i njegove ljubavi prema ljudima, iskaz ljudskoga zajedništva pred Bogom i trajni poziv na služenje ljudima. Pred nama je hoće li slavljenje euharistije biti stvaralačka uspomena, spasonosno događanje koje vodi služenju ili fiktivno zajedništvo samotnjaka koji uživaju i traže samo egoističnu milinu oko srca ili samo koncentriraju svoj pogled na ono što im je magijski dohvatljivo.

Euharistijski Isusu jest darovana Božja ljubav kojoj se odgovara zahvalom i ponovnim darovanjem u dostojanstvenom služenju. Euharistija znači da je Isus prisutan u zajednici vjernika, u njegovu službeniku, u svojoj riječi, u kruhu i vinu, ali i u licu, u “tijelu” potrebitoga, bližnjega kojega i kojemu služimo. Na to nas zajedništvo i služenje podsjeća euharistija i potiče da je tako slavimo.

Fra Ivan Šarčević

Cvjetnica i Veliki petak

Put do bitnoga

Ako je razumljivo da se na Cvjetnicu i Veliki petak uopće nikako ili kratko propovijeda, onda to ne bi trebalo biti zato što dugo traje pjevanje/čitanje Isusove muke pa se umorimo od stajanja. [Bolje je sabrano sjediti i razmišljati/moliti, nego stajati da nas rastresa dosada umora.] Kritiku naših suvišnih riječi vrši Isusova patnja i smrt na križu. Oni zahtijevaju šutnju a ne nijemost. Šutnju pojedinačnosti, a ne samo propisanu i namještenu. Cvjetnica i obredi Velikog petka ne traže prazninu i nijemost, jer Isusova muka nije poraz riječi. Njegova smrt nije poništenje nutarnjega dijaloga kojega vodimo s iskonom svoga bića, nije dokidanje razgovora o posljednjem smislu postojanja. I ako ikada, onda na cvjetnu nedjelju i petak, posljednji Isusov dan, valja potražiti otkupiteljsku riječ, onu zadnju, elementarnu riječ o kojoj sve (o)visi. Nužno je ukloniti se iz vreve svijeta i komešanja želja i zaputiti se u šutnju, onom mjestu kojemu izmičemo, koje odgađamo za neka bolje vremena, za onda kada manje budemo zaposleni; onamo gdje se susrećemo s pitanjem tko je Isus iz Nazareta u mome životu, s pitanjem i pozivom njegova nasljedovanja, mjestu i vremenu gdje ga danas susrećemo ili izbjegavamo i osuđujemo.

Kao svjetina i vlast

A kako stići do bitnoga, ako se u našim životima zgusnulo kao u duhovnom i tvarnom šipražju mnoštvo sitnica i htijenja, mnogo ružnoga i nedovršenoga, ako smo već odavno odgurnuli ispravan put i uvjeravamo se da smo u pravu. Još uvijek mislimo kako vladamo situacijom, a ako se malo izmaknemo, uviđamo da nam vrijeme neumitno curi a mi postajmo bolećiva, nervozna i razočarana stvorenja neispunjenih želja, sve manjih mogućnosti – ljudi kiča, difuzna identiteta, razmrvljenih osjećaja.

I naša duša kao da nije naša. Kao da smo iseljeni iz sebe a naše srce razgrabljeno na vjetrometini izvanjskoga. Još dišemo sa svjetinom željnom senzacija, s “glavešinama” željni ugleda i potvrda. Čekamo ‘nove’ vijesti. Još uvijek smo skloniji barabama nego Isusu. Štoviše, otišli smo daleko, barabe i razbojnike povezujemo s njime, njihovu ‘patnju’ s Isusovom, a zanemarujemo Isusove siromahe i prezrene. Na Golgoti je bilo više križeva, ne samo Isusov, nego i pokajnički i onaj razbojnički. Nije li naš udes povezan s njihovim? Nisu li naši križevi bliži njihovima nego Isusovom?

Kako stići do bitnoga, ako u dnu nas, u susretu s Isusom, prepoznajemo strah od svega i svakoga: strah Ane i Kajfe, Pilata i Heroda, strah za vlastiti ego, strah od istine, strah od ljepote, strah od dobrote, strah od patnje? Kako se samo nakačujemo na laž, na kriva svjedočanstva, na zamamnu oholost i licemjerstvo, na ljigavu ugodu; kako se lagano solidariziramo u zlu i žrtvujemo pravedne i sve to uokvirujemo u kršćanstvo i blagoslivljamo Isusovim križem.

Kao učenici i prijatelji

Kako stići do bitnoga, ako smo skloni udvaranju i doušništvu, izdajama i zatajivanjima prijatelja kao i Isusovi učenici, ako nevjernost proglašavamo vlastitom snalažljivošću ili vrlinom, ili bez imalo samokritičnosti krivnju za bijeg od svjedočanstva za bližnje i prijatelje svaljujemo na njih i tumačimo da su se oni promijenili, čak pokvarili, da nisu bili dovoljno “lukavi” ili “prilagodljivi”?

Kako stići do bitnoga, ako svoju kršćansku nedosljednost pravdamo jeftinom nemoći, dvolično se priljubljujemo uz Isusov križ bježeći od odgovornosti, od života, kao mrtvi heroji patnje koja nikoga ne spašava, nemoćnici koji ni u kome nisu probudili radost ni zov za moralnijim životom?

Cvjetnica i Veliki petak počinje Getsemanijem, osamom, strahovima i izdajama, odsutnošću Boga, stvarnom odsutnošću. Veliki petak je preuzimanje svoga vlastitoga križa u istini, slobodi i ljubavi. Nema izmicanja, nema zamjena. Cvjetnica i Veliki petak su završnica nasljedovanja Isusa iz Nazareta. On je posljednje uporište u vjeri kada patnja prerasta u ljubav za bližnje, smrt u život u Božjoj blizini. On je neizbježni uvjet uskrsnuća, novog postojanja.

Ako išta, onda na Cvjetnicu zašutimo da drama neuzvraćene Božje ljubavi u Isusu Kristu osvijetli svaki zakutak naših života. I spasi nas. I ovog Velikog petka pristupimo podnožju Isusova križa s molitvom ne samo za iskren poljubac i ponizan poklon, nego za iskreniji susret s Isusom Kristom, za dosljednije nasljedovanje u svakodnevici, za vedru budućnost našeg uskrsa!

Fra Ivan Šarčević

Radnik: pravedan i odlučan

Sveti Josip

Mt 1,16.18-21.24b

O sv. Josipu nalazimo malo podataka u evanđeljima, posve malo. Spominje ga se na početku Matejeva i Lukina evanđelja, u pripovijestima o Isusovu rođenju u Betlehemu, u opisu bijega i povratka iz Egipta, u Isusovom ostanku u Hramu za vrijeme hodočašća. No, na njega se često misli – spominju to svi evanđelisti – u riječima iznenađenja ili poruge kada Isusovi suvremenici, zatim sugrađani (Nazarećani), a pogotovo njegovi protivnici zastaju oduševljeni ili žele omalovažiti Isusovu osobu, riječi i djela. Tada govore: odakle mu sve to, pa zar on nije tesarov, drvodjeljin, Josipov sin.

Josipa su kršćanska predaja, pobožnost i ikonografija označili starim zatajnim radnikom, vezanim za tesarsku radionicu, tišinu i skromnost. Budući da ga evanđelja ne spominju u Isusovom javnom djelovanju, pretpostavlja se da je poput nekih drugih biblijskih likova s Božjim zadatkom bio već starac te da je i umro prije nego je Isus nasilno okončao svoj život.

No, i iz ono malo podataka koje donose evanđelisti i koje je oblikovala naša tradicija, možemo zaključiti na vlastitost ove osobe, a što nam onda može biti primjerom za život.

Prema važnosti za današnje vrijeme vrijedilo bi spomenuti najprije Josipa kao radnika, jer, kako u društvu i kulturi rasutih vrednota, tako i u paradoksalno trijumfalističkoj i istodobno “ugroženoj” Crkvi, rad se marginalizirao. Rad je obezvrijeđen – od fizičkog do intelektualnog. Već na razini jezika i govora, i ne samo zato da bi se hrvatski jezik u svom novokomponiranom čistunstvu razlikovao od susjednih i komšijskih jezika i ne samo zato da bi se umanjilo njegovo značenje, za neke i do danas sveprisutnog, bezbožnog komunizma i marksizma, nego i stvarno i sadržajno, riječi radnik i rad zamjenjuju se, a u tekstovima i dokumentima čak i “ispravljaju”, riječima “djelatnik” i “djelatnost”. Zato umjesto radnika sve više imamo bisnismene i potrošače, umjesto rada odrađivanje i dealove, te masu roblja koje stalno mijenja radna mjesta ili radi neprikladne poslove i najčešće za neadekvatnu plaću. Naravno, i danas i uvijek će, bez obzira na svu disperziju vrednote rada, vrijediti pošteno i strpljivo, disciplinirano i s ljubavlju izvršavanje svoje dužnosti, dakle rad. U radu nije spasenje, on je sredstvo spasenja. Radom čovjek humanizira i sebe i svijet. Po biblijskoj slici i vjeri čovjek radom sakramentalizira sebe, druge i svemir. Štoviše, radom postaje sustvaratelj sebe i svijeta.

Današnje evanđelje navodi da je Josip pravedan. Za Sveto pismo je to najveća oznaka koja se može reći za čovjeka i koju, prema objavi, Bog očekuje od vjernika. Ovdje suvremeni kršćanin treba zastati. Jer, ne čini li se, naime, da se biblijska a onda i Josipova pravednost prebrzo gura u sfere duhovnoga, uopće religioznoga, da se duhovnost gradi bez pravednosti, pa se Josipa pojednostavljuje do trivijalnosti kao da je on neki naivni pobožni čovječuljak, slijepi poslušnik “više” sile. Biblijska/Josipova pravednost, točno, veže se uz bogobojaznost, ali ne na onaj način kako to danas razumijevaju “samoupravljači” duhovnosti i “sebiskretničari” Božje volje.

Josipova pravednost i vjera, prema evanđeljima, ne gubi svoju praktičnu doslovnost i slobodu. Bez doslovne pravednosti i slobode, ne one sebično “nebeske”, biblijski bi Bog bio tiranin, a Isus, njegov Josip i Marija sladunjave lutke u duhovnom kazalištu propisane sudbine. Matej upravo naglašava Josipovu doslovnu pravednost i aktivnu slobodu u vjeri.

Josipovu pravednost Matej izričito veže uz njegovo nastojanje da Mariju ne izvrgne sramoti i ruglu. Josip bi imao sve “religiozne” razloge da po “najsvetijem” zakonu, Mojsijevu zakonu, ozloglasi Mariju. I to bi bio posve pobožan i vjerski ispravan čin. Međutim, onako kako nas Evanđelist izvještava, Josip se našao u velikoj dilemi, štoviše u neznanju i nejasnoći. Ne ulazeći u svu problematiku evanđeoskoga teksta, Matej svakako želi istaknuti Božji čudesni zahvat u Marijino rođenje Isusa, a pred čime Josip zastaje krajnje dvouman. Ipak, i u takvoj golemoj dvojbi, on očuvava prisebnost i poštivanje svoje zaručnice i želi je otpustiti u tajnosti, bez skandaliziranja nad mogućim grijehom i bez isticanja svoga pravovjernog obdržavanja svetih propisa o otpuštanju “sumnjive” žene. Kako god bilo, ne umanjujući ono Božje – nikada dokraja objašnjivo djelovanje, iz svega treba čitati da Bog nije fizički, biološki otac Isusa iz Nazareta. I Matej i Luka, dvojica evanđelista Isusova rođenja, Isusovim začećem po Duhu Svetom, iz perspektive Isusova djelovanja, posebno s kraja njegova života, od križa i uskrsnuća, žele naglasiti da je taj Isus iz Nazareta, ne samo od rođenja, nego od postanka svijeta, pa preko židovskih pokoljenja, od Abrahama i Davidava, Josipovih praotaca, Božji Pomazanik, Mesija, Krist, Gospodin i Sin.

O posebnosti Marijina, kasnije poznatijeg kao tesarova sina, pravednom Josipu će, kako izvještava Matej, biti objavljeno kao slutnja – u snu. Doći će mu glas od drugdje, glas s neba, od Boga koji je i prije tako neshvatljivo i čudesno zahvaćao u povijest njegovih otaca i njegova naroda. Dolazi mu glas, tipično objaviteljsko-biblijski, kroz san, jer samo tako se čuvaju dvije slobode: Božja milosna ponuda i čovjekov odgovor povjerenja. Kroz san, tako da se on može zanijekati kao bolesno izmišljanje i nastaviti po starim propisima ili ga prihvatiti kao najtvrđu opipljivost s kojom se ulazi u neizvjesnu sigurnost Božje pratnje.

Čovjek/Josip stoji pred činom radikalne odluke vjere. Ima pri tome jedna konstantna biblijska istina koja se i ovdje pokazuje. Od svega se Josipu, ipak, nudi najteži put, jer onaj o otpuštanju Marije je najlogičniji pa možda i najlakši. I ima još jedna posve biblijska istina, biblijsko obećanje. To je prva riječ koju Božji glasnik upućuje Josipu, kao i mnogim njegovim ocima prije njega. Ta prva Božja riječ glasi: Ne boj se …! [Bit će to i riječ na kraju, u pouskrsnim Isusovim susretima!] I onda slijedi konkretnost: … uzeti k sebi, Mariju ženu svoju, jer sve je vođeno Božjim Duhom. Taj Božji glas radikalno mijenja Josipovu odluku. Josipova odluka, pokazuje se, prestaje biti čin strašljiva i zdvojna čovjeka, nego čovjeka koji je otvoren, poučljiv i najtišem glasu u nutrini, onom glasu kada čovjek prestaje biti samo ja i posve se prepušta tajni postojanja, života i smrti, komu je san najbolja slika.

* * *

Svakakvi nas strahovi i obziri salijeću. I mnogo ih je za jedan život. Strahovi i obziri su najčešći pokretači naših djelovanja, a ne vjera u Boga obećane pratnje. Strahovima i obzirima, uostalom, premrežena je i ova naša zemlja. Strahovima i obzirima ljudi vladaju ljudima. Štoviše i Bogom straha mnogi plaše one koji se dvoje hoće li se odlučiti za teže, za život, za druge, za svoje Marije i svoga Isusa, ili će se potajno ili javno zavući u svoj stari (ne)pobožni život.

Josip je radnik i pravedan čovjek. Otvoren je da u buci mnogih glasova, pogotovo u strahu od kolektivne osude zbog kršenja “svetih” zakonskih pravila, ipak čuje najtiši Glas na ovoj zemlji i tom glasu povjeruje. Josip nije pobožni mekušac nego čovjek koji se krajnje odlučno odaziva pozivu koji djeluje “sanjarski” ali korjenito preobražava njegove prošle zamisli. I tako povijest između Boga i čovjeka počinje na jedinstven način, u drvodjeljinoj kući.

Fra Ivan Šarčević

Muška kamena kultura

V. korizmena nedjelja C

Iv 8,1-11

Evanđelja su prepuna zgoda u kojima protivnici žele Isusa provjeriti da li ispravno vjeruje, uhvatiti ga u riječi, namjestiti mu stupicu. I ove nedjelje susrećemo Isusa okružena gnjevnim licemjerima koji su „dovukli“ od njih već osuđenu ženu, preljubnicu, da vide što će Isus napraviti. Jer masi je nepodnošljiv i samo jedan protivni glas, samo jedno neslaganje, samo jedan glas milosrđa za javnog grešnika.

Isus je razjarivao dvoličnjake. On je, kako stoji u odlomku današnjega Ivanova evanđelja, došao u Jeruzalemski hram, vjerojatno za nekog velikoga blagdana, i ondje je – kao već poznati i priznati učitelj vjere u narodu – naučavao pred okupljenim mnoštvom. Njegovi protivnici, pismoznanci i farizeji, čuvari zakona i pravovjernosti, bili su uznemireni njegovim govorima i postupcima. Smatrali su da je opasan, da sablažnjava, da vjernike skreće s pravoga puta, ustvari da odvodi narod od njih, jer krši subotu, krši mnoge religiozne propise ili ih „krivo“ tumači. I stalno su tražili što više dokaza kako bi ga mogli omalovažiti i na koncu ukloniti. Iskušavali su ga kako stoji i u današnjem evanđelju. Pred njega su doveli ženu koju su, kao svi zamaskirani kontrolori vjere, smišljeno i isplanirano zatekli u preljubu, a koju – prema jasnoj odredbi Mojsijeva zakona – zbog toga treba ubiti kamenovanjem.

Odmah treba kazati, o onome koji je bio s tom ženom, o muškarcu – ni riječi. Dovukli su ženu s jedinom namjerom da iskušaju Isusa. Nije njima ni do zakona a kamoli do nesretnosti posrnule žene.

Iskušavanje drugoga jedna je od najnižih ljudskih osobina. To je ono ponašanje koje drugoga želi uvući u zamku, bilo postavljanjem pitanja na koje se već zna odgovor, bilo pravljenjem smicalica kako bi se drugi čovjek razotkrio ili uhvatio u stupicu, pa da se onda njime može vladati, da mu se može naći slaba točka.

Već se raširio loš glas o Isusu da se ne ponaša po uredbama Zakona i po predaji, te, što je najgore, tako uči druge. Namještaju mu smicalicu. Mojsijev zakon je jasan: za ženu uhvaćenu u preljubu, slijedi kamenovanje. Uspaljene branitelje vjere zanima što će uraditi taj navodni silni učitelj iz Nazareta, tesarev sin, prorok silan na djelu i riječi.

I kao što to uopće i biva u području vjere, i Isusovi protivnici najviše ga nastoje uhvatiti u klopku na dva područja: području molitve i tjelesnosti, u konačnici u pitanju vlasti. Molitva i tjelesnost su dva vrlo intimna odnosa, odnos s Bogom i odnos s čovjekom; dva najdelikatnija ljudska područja u kojima ima toliko zanosa i poraza, toliko uzleta i padova, toliko milosti i grešnosti. Molitvi i tjelesnosti, duhovnosti i seksualnosti čuvari zakona i pravovjerja, licemjeri i neiskreni duhovnici rado pribjegavaju kako bi navodno liječili svoje frustracije, u konačnici kako bi održali svoj ugled i povlastice, udobne pozicije i svoju vlast nad dušama. Jer što ima tako moćno i istodobno tako krhko od molitve i ljudske seksualnosti. Tko njima vlada, vlada ljudima.

Pismoznanci i farizeji dovode Isusu ženu koja je sagriješila na tjelesnom području, jer je Isus radikalno doveo u pitanje ne samo preljub, nego svako licemjerno otpuštanje žene od strane muškarca. On je tu neizmjerno zahtjevniji od Mojsijeva zakona. Sjetimo se kako je odlučno kazao muškarcima, muškoj kulturi, da tko samo s požudom pogleda tuđu ženu, već je sagriješio u srcu, učinio je grijeh preljuba.

Što dakle Isus čini? On premješta grijeh sa žene i na muškarca i to u područje ljudske nutrine, u pogled, u motiv, u izvorište grijeha. Kao ni za dobro tako ni za grijeh, nema predodređenih. Čin preljuba je posljedica požude, preljubničke požude – i muškarčeve. A ti „vrli“, „bezgrešni muškarci“, koji su dovukli grešnu ženu, i ne spominju muškarca koji je s njome bio. Njega nigdje nema. Žena je, od Adama, ionako „kriva“ za svaki grijeh na tjelesnom, seksualnom području. Ona je izvor grijeha.

Isus, međutim, nakon određene stanke – veli se da je nešto pisao po pijesku – razoružava dvoličnjake odlučnom rečenicom: Tko je bez grijeha, neka prvi baci na nju kamen? Nije samo riječ o nekoj općenitoj grešnosti, nego konkretnoj grešnosti, grešnosti na tjelesnom području, području u kojem – kao rijetko gdje – ima toliko puno laži i licemjerja, moraliziranja i zloupotreba, ucjenjivanja i izopačenosti.

Isusova izjava: Tko je od vas bez grijeha neka prvi baci kamen, pogađa u samu srž ljudskoga zla. Isus okupljenoj svjetini oduzima snagu, pozivajući svakoga od njih pojedinačno da bude osoba, subjekt svoga čina. On naglašava važnost prvoga kamena, prvoga čina zla, prve laži i optužbe, jer svaki drugi kamen je imitacija prvoga. Isus poziva svoje kušače, svakog pojedinačno, koji se osjeća sigurniji u masi – tako uvjerenim da smatra da ne mora ni misliti – da istupi naprijed, da izađe iz kolektiva, da se osobno očituje – svatko samostalno i slobodno. Jer mnogo zla koje činimo, zlo je imitacije i nemišljenja.

Današnje nam evanđelje poručuje da je dvoličnjaštvo nešto najgore, te da su laži, petljanja i licemjerja osobito prisutna na najljudskijem području, području seksualnosti. Njemački pisac Heinrich Böll, u svome romanu Vlak je bio točan pripovijeda kako se njegovom junaku jedne vrlo hladne noći u opustjelom Parizu primakla prostitutka i nudila se za malen novac. On ju je odlučno odbio. Kad je stigao kući, pitao se ponizno: A šta bih učinio da je bila lijepa?

Oni koji su Isusu doveli preljubnicu da ga iskušaju, ti vlasnici ljudskih duša i života, poslije Isusova upita, posramljeni su napustili poprište. Ti moćni muškarci ispustili su kamenje pravovjerja, utihnuli su u svojim optužbama. Raskrinkani u svojoj mizernosti, odlazili su, kako stoji u evanđelju, jedan po jedan, vjerojatno s gorčinom neobavljena posla, i to počevši od starijih. Da, od starijih, jer kako se stari, čini se da se redovito biva gorim, opakijim, i to baš na molitvenom i tjelesnom području. Mlađi mole i ljube iskrenije, pa i kad griješe, griješe iskrenije, više iz nemoći i čežnje, nego iz smišljenosti i zlobe.

Isus ohrabruje optuženu ženu. Kaže joj nasamo, kad se razišla razjarena skupina, da je ni on ne osuđuje. On ima sućuti prema njoj. Veli joj da ide i da ne griješi više. Isusov prvi pogled je pogled na ljudsku patnju, nesreću, a tek onda na grijeh, na grešnu ljubav. Posve jasno i odlučno ustaje protiv „muške kamene kulture“, protiv kontrolora i vladara ljudskog/ženskog tijela, protiv namještaljki, dvoličnih stupica i licemjernih iskušavanja; protiv grijeha koji se tako lukavo skriva iza grijeha nemoćnoga. Umjesto srca koje kamenuje, Isus zabludjelim i osuđenim ljudima otvara novu budućnost na grešnoj prošlosti. S njime uvijek ima šanse za pravu ljubav.

Fra Ivan Šarčević

Dolazak k sebi

IV. korizmena nedjelja C

Lk 15,1-3. 11-32

Poznata nam je ova Isusova usporedba o dvojici sinova: jednome izgubljenom, rasipnom, bludnom i onom tobože pravednom, te njihovom milosrdnom ocu koji je slika za Boga. Naime, na prigovor farizeja i pismoznanaca zašto se druži s grešnicima i s njima se veseli na gozbama, Isus iznosi prispodobu o izgubljenom sinu koji se nakon svojevoljna odlaska, nakon grešnoga života, obraća i vraća ocu, te o starijem sinu koji poput farizeja i pismoznanaca ne može prihvatiti bratov povratak i ne miri se s očevim postupkom.

Stariji je sin označavao sve one koji su prigovarali Isusu da se druži s grešnicima, nečistima, s onima s kojima se nije trebalo, pa ni smjelo družiti. Ti prigovori su trajna napast i u našoj vjeri, jer vjernikova je stalna kušnja dvoličnjaštvo, lažna pravednost. I mi redovito ne možemo prihvatiti obraćenje drugih. Bivamo povrijeđeni poput starijega sina ako je netko promijenio život; ne možemo se veseliti dobrim djelima drugih; čak bismo zauzeli mjesto Boga i određivali tko je vjernik a tko nevjernik, te tražili od Boga kako će se odnositi prema pojedinim ljudima.

No, ne čini li se da se ipak olako okomljujemo na starijega sina? I ne bi li za nas današnje kršćane vrijedilo iznova razmišljati o ponašanju mlađega sina i u njegovim postupcima usporediti sebe same? Ne izgleda li, naime, da prebrzo smatramo kako je mlađi sve dobro napravio? Uslijed suvremene preosjetljivosti za vlastitu slobodu, neovisno kreiranje života i za obranu osobnih prava, ne nastradava li i ne biva li difamiran kao farizej ili zavidnik svaki “brat”, stariji ili mlađi, koji se samo “usudi” uputiti i mali  prigovor na naše “slobodno” ponašanje? I branimo li mi poziciju mlađega sina s aspekta stvarnoga obraćenja i njegova poniznog priznanja grešnosti, ili to činimo iz pozicije zaštite vlastite samovolje? Uostalom, kako je moguće da se kršćani osjećaju tako umornima i ugroženima odasvud, dok se – kao nikada u bližoj povijesti kao zadnjih dvadesetak godina – istodobno na sve strane “trubi” o tolikim obraćenjima, novoobraćenicima i tobožnjem povećanju vjernika u crkvama?

Pogledajmo iznova kako je sve teklo s mlađim sinom i njegovim obraćenjem!

Mlađi sin – govori Isus – bez ikakvih objašnjenja traži da mu otac dadne što mu pripada. Otac, pravedan, dijeli obojici sinova što im pripada. Stariji ostaje, a mlađi odlazi iz očeve kuće. Ne spominje se razlog njegova odlaska. Možda se on nalazi u sinovljevom nezadovoljstvu s ocem, s bratom ili sa samim sobom. Nenavođenje razloga može značiti da mlađi sin uopće puno ne razmišlja zašto odlazi. On jednostavno smatra da treba otići. Njegova je odluka, kasnije se vidi, bila nepromišljena, gotovo kao da je odluka zbog same odluke.

S njegovim postupkom mogu se usporediti i neki drugi ljudski odlasci ne samo iz očinske kuće nego i raskidi drugih ljudskih relacija i veza: odlasci koji nemaju dostatan razlog, odlasci iz hira, obijesti, kao i raskidi s onima koji su prema nama bili dobri, čak nas voljeli. Ima nas ljudi kojima dodije dobrota drugih, pa iz te prezasićenosti želimo izmaknuti se, ili nas fascinira mogućnost da negdje drugdje postoji veća sloboda, veća sreća nego ona koju svakodnevno doživljavamo. Zacijelo, gotovo se nijedna promjena ne poduzima bez odluke u koju je uračunata makar i mala misao da će nam drugdje biti bolje, da ćemo biti slobodniji nego ondje gdje već jesmo. U svakoj odluci ima rizika, ali taj rizik pokrivamo ili osiguravamo nadom da ćemo u novom životnom prostoru ili na novom životnom putu biti sretniji. Uostalom, često mislimo da se naš život ipak trebao odvijati na nekom drugom mjestu.

Možemo također pretpostaviti da Isus ne komentira odlazak mlađega sina, jer nisu svi odlasci iz očinske kuće, nisu svi prekidi naših komunikacija odlazak u lošije, nego uistinu u veću slobodu, višu i osobniju odgovornost. Pa i Isus je otišao od svojih. Štoviše, čini se da je, za vrijeme svoga javnoga djelovanja, još samo jednom navratio u svoj rodni grad, te se nakon doživljenoga gnjeva sugrađana da ga strmoglave, u njega više nikada nije ni vratio. Dakle, ne navodeći razlog sinovljeva odlaska, Isus sam odlazak od kuće ne dovodi u pitanje. Tek se kasnije ispostavlja kakva je odluka doista bila. Odlazak mlađega sina iz očinske kuće nije, dakle, po sebi odmah nešto loše, jer bi ga otac vjerojatno zaustavljao da ne odlazi. Ili, kao svaka osoba koja ljubi i voli, otac “nema argumenata”. Onima koji nas vole, često se čine velike povrede pa i zla, a oni se ne umiju ni braniti! U svakom slučaju, za mlađega sina problem nastaje tek onda kada novi život postaje katastrofa u usporedbi sa životom gdje je prije živio.

Mlađi sin je uskoro rasuo sve što je ponio iz očeve kuće. Uskoro je proigrao i slobodu, jer sloboda se ne dobiva na dar niti se iscrpljuje samo u kidanju izvanjskih okvira i veza za koje mislimo da nas sputavaju. Uskoro je oca zamijenio sebičnim gospodarom koji se prema njemu ponio vrlo nehumano, koji ga je ponizio u dostojanstvu, stavio ga za čuvara svinja i prepustio da izgladnjuje.

U sudbini mlađega sina možemo vidjeti mnoge sudbine ljudi uopće. Mnogi od nas smo raskinuli svoje dobre odnose, također i odnos s Bogom, i dali se ujarmiti novim gospodarima koji su nas pretvorili u svoje sluge. Iz slobode smo otišli u ropstvo. Nažalost, rijetka su obraćenja, rijetki primjećuju da su robovi, rijetki uviđaju da su njihov duh i duše sapeli bezočni vladari ili da robuju samima sebi. Rijetki uviđaju da su istinsku slobodu zamijenili njezinim prividom, hirovima, novcem, unutarnjim prisilama, lošim ambicijama, umišljenom ispravnošću, sterilnim pobožnjaštvom…

Pogađa li nas uopće sudbina mlađega sina? Prepoznajemo li važnost svih etapa njegova života? Za ključni moment u njegovom obraćenju Isus kaže da je došao k sebi, uvidio svu bijedu svoga stanja, sjetio se svoga oca i njegove dobrote te odlučio u krajnjoj poniznosti vratiti se ocu i bratu, priznati svoj grijeh i zatražiti oproštenje. Možemo se pitati na osnovu čega ili kako da mi dođemo k sebi. Koliko danas uopće ima stvarnog dolaženja k sebi? Imamo li uopće vremena za to? Zar nas briga za sebe ili toliki poslovi nisu zatrpali da uopće ne vidimo da nam je potrebno ikakvo sabiranje? Zar nismo samodopadno zadovoljni svojim životom ili možda imamo strah da do u dno dotaknemo svoju životnu nesreću i promašaj, jer ako bismo došli k sebi, možda bi se sve srušilo što smo tolike godine gradili? Zar se iz lijenosti duha često ne skrivamo iza kolektivnog ponašanja govoreći pa svi tako rade ili jednostavno i dalje odgađamo vlastito obraćenje? Možda čak i stignemo do poražavajućeg trenutka priznanja o promašenosti života, o vlastitom neljudskom postupanju, ali nemamo snage za povratak, za poniznost, jer pred nas – tako smo u to uvjereni – ne stiže nikakav milosrdni otac nego samo farizejska, sitničava i zlurada “braća”. Jer, u našoj “velikoj” vjeri ionako sve činimo mjereći se s “braćom”, a ne s milosrdnim ocem!

Nema sumnje, bilo kako bilo, Bog, Otac, uvijek je na pragu. I uvijek izlazi pred svoju djecu. Izgleda i čeka svakog od nas – i mlađeg i starijeg. Čeka naš povratak. U to vjerujemo, no jesmo li spremni doći k sebi i ponizno napraviti usporedbu između sada i nekoć, između sebe i milosrdnoga Boga?

Fra Ivan Šarčević