Isusov mir i Tomina vjera

II. uskrsna nedjelja

Iv 20,19-31

Ponekada nas iznenada obuzme neki nemir. Neočekivano se uvuče u nas. Nekad je uzrokovan lošom viješću o bolesti, patnji, smrti bližnje ili prijateljske osobe. Nekada nas uznemiri glasina o nama, skovana u laži. Nekada nas salijeće nemir zbog lošeg socijalnog stanja, vanjskih okolnosti, nepravedne društvene situacije. Nekada nemir nosimo iz nezadovoljstva kojemu ne dosižemo zadnje razloge, nekad iz zavisti i ljubomore, ili nas porazi i gubici čine tjeskobno nervoznima. Nemir je vezan i uz strah, a strahovi su opet razni. Nemir je vezan i uz manjak vremena, uz nedovršene poslove, uz dodijavanje ljudi. Nemir nam izazivaju i nepotrebni obziri, nametanje osjećaja dužništva bez stvarnog duga, ili emocionalne ucjene kojima uvjetujemo jedni druge.

Nemir izazivaju i slomljena očekivanja i izjalovljene nade. Tako je bilo i s Isusovim učenicima nakon njegova smaknuća. Sve im se srušilo. Ipak, baš takve, nemirne i uplašene – izvještava Ivan Evanđelist – koji su se poslije Isusova stradanja zaključali, Isus iznenađuje svojim posjetom. Dolazi među njih nespriječen prostornim uvjetovanostima i pozdravlja ih pozdravom Mir vama. Pri tome im pokazuje svoje rane da ne pomisle da je utvara. Pozdravom mira unosi hrabrost u njihova slomljena srca i postavlja razdjelnicu između svoga mira i mira kojeg svijet, mi ljudi, jedni drugima dajemo.

Utemeljivanje mira na Isusovu djelovanju i njegovu evanđelju pouzdan je oslonac za ljudske strahove, rješavanje životnih dilema, tjeskoba i sukoba. Tko hoće mir sa sobom i bližnjima, svijetom i Bogom, Isus mu nudi taj mir. Ali ne kao praznu parolu nego kao određenje života prema Isusovu životu. Taj mir nije pasivno čekanje, niti odsutnost konflikta, nego odricanje od svakog nasilja kao njegova rješenja, te odlučna zauzetost u ljubavi za istinu i pravdu.

Kad su se učenici obradovali Gospodinovim dolaskom, on ih u radosnom ozračju podsjeća na njihovo poslanje. Nije to ništa specijalno ni preteško u smislu shvatljivosti. Nije riječ ni o nekom posebnom mandatu, nego o običnom životu u svijetu, pretvaranje onoga običnoga, pa i banalno svakodnevnoga u jedinstveni put nasljedovanja, u blagoslov, u novi život. Težina Isusova poslanja, težina kršćanskoga života, ne leži tek i prvotno u vrsti posla i profesije koji se obavljaju, nego u načinu kako se poslanje onoga koji želi biti Isusov učenik ostvaruje među ljudima. Isus postavlja visoki cilj: učeničko poslanje treba slijediti Isusovo poslanje.

To se poslanje bitno sastoji u opraštanju i nezadržavanju grijeha. Tako se stječe mir u sebi i u svijetu. No, kad je riječ o opraštanju grijeha, redovito i odmah mislimo na svećenike i njihovu ovlast opraštanja grijeha, na ispovijed. Međutim, Isusovo poslanje opraštanja grijeha je mnogo šire od redovitoga puta u ispovijedi. Opraštanje se odnosi na sve ljude i treba se činiti u svakodnevici. Opraštanjem grijeha se običnost i “normalnost” života pretvara u izvanrednost, u svetkovinu zajedništva, u nove mogućnosti. A to je vrlo teško, možda i najteže u nasljedovanju Isusa. Isus poziva da se mjerimo po njegovu poslanju, a ono je iskaz prebogata Očeva milosrđa za sve grešnike. Došao je na svijet za grešnike, da ih ljubi i uskršava na novi život. Do nas je hoćemo li opraštati ili zadržavati svoje grijehe i grijehe bližnjih, hoćemo li Očevim milosrđem izlaziti iz svoga grijeha i opraštati bližnjima ili ćemo robovati svome i tuđem zlu. Zakovanost za svoje ili tuđe grijehe, zakovanost je za unesrećujući nemir.

Dakle, opraštanje grijeha je najuže povezano s Isusovim mirom. Opraštanje je ostavljanje, ne zaborav, svoje i tuđe uznemirujuće prošlosti i ulazak u novu budućnost, novi, uskrsli suživot s ljudima i s Bogom. To je Isusov mir koji uspijeva sačuvati se u dostojanstvu i ljubavi unatoč svim izvanjskim nemirima i bučnim silama. To je zahtjev koji Isus stavlja pred svoje učenike.

Drugi dio današnjega evanđelja izvještava kako pri Isusovu dolasku nije bilo njegova učenika Tome. Njegova oznaka, sumnjivi ili nevjerni Toma, govori da je Toma posumnjao u kazivanje svojih prijatelja. Poslije golgotskih događanja i razočaranja s Isusom vjerojatno se uputio svojim putom. Toma želi sve provjeriti: i ruke, i rane, i bok. Ta ne radi se o bilo kome, nego o Učitelju kojemu je povjerovao, kojemu je već jednom izručio svoj život. Toma se ne zagrijava odmah. Ne pristaje na priču drugih, svojih prijatelja, koliko god ona bila gorljiva i uvjerljiva. Život nije za sve eksperimente, pogotovo ne za lakomislenu vjeru.

Tomine riječi sumnje skupljenoj zajednici istodobno su čežnja i unutarnja molitva za susret s Gospodinom i Učiteljem. Zato i ne napušta zajednicu. Iako sumnjičav, Toma dolazi u zajednicu, ostaje u zajednici, i čeka Gospodina u zajednici prijatelja. Čestitost njegova nastojanja da ponovno susretne Isusa, da ga sam susretne i da se sam uvjeri, za njega biva blagoslovno nagrađeno. Gospodin dolazi. Staje pred njega u njegovoj sumnji i pokazuje mu se onakav kakvog je sam Toma htio vidjeti. Odgovara njegovoj iskrenosti.

Toma, iskreni Toma, kod ponovnog Isusova dolaska, kod Isusove ponude da na samom Isusu provjeri svoja pitanja, opet čestito izlazi iz svoje sumnje i očituje svoju ljudsku nesigurnost vjerničkim priznanjem: Gospodin moj i Bog moj! I tu se završava sumnja.

U sumnji je važno biti iskren, nenamješten. U sumnji je potrebno ići dokraja. Sumnju valja izdržati. Ona nije posjed, nije trajno stanje, nije ni kraj put. Mnogi suvremeni agnosticizmi su prejeftini i komotni, umjetni i profitabilni. Slično je i s vjerom. Mnogi od nas pretpostavljamo da smo sigurni vjernici, a često smo to iz društvene komocije i isplativosti, neiskreni i dvolični. Često vjerujemo iz navike, iz nevjerničkoga nemira i neslobode, iz svjetovnih i trgovačkih razloga.

Na koncu današnjeg čitanja Isus blaženima naziva one koji vjeruju a da nisu vidjeli. Ne odnosi se to na raznovrsna “viđenja” kojima obiluje naš svijet i Crkva, za kojima i neki “nemirni” Isusovi učenici uznemiruju i straše bližnje oko sebe mračnim prijetnjama o neoprostivosti grijeha. Riječ je o tome da se povjeruje da je Raspeti Isus i danas živ, sa svom svojom biografijom, od rođenja do praznoga groba, osobito da se povjeruje u evanđelje kao radosnu vijest oslobođenja od grijeha, u mir bez zemaljskoga uspjeha i nagrada koje “svijet” daje. Riječ je o tome da se Isusa prepozna u licima bližnjih, da im se daruje najveća milost – novi život, opraštanjem grijeha i nepravdi. Da ih se prima, s njima živi i otpušta u miru.

Fra Ivan Šarčević

Mirni produžetak Uskrsa

Mt 28,8-15

Uskrsni je ponedjeljak. Danas je mirnije. Spremali smo se kroz korizmu a naročito kroz Veliki tjedan. Jučer smo nastojali primjereno svetkovati Gospodinovo uskrsnuće, Božju obnovu života iz smrti. Jučer smo bili svečarski raspoloženi, jeli blagoslovljenu hranu i drukčije smo se obukli za slavlje dana Gospodnjega. Dana od kojega su sve nedjelje nedjelje, završetak i početak, punina i izvor sedmice.

Danas smo tiši, suzdržaniji, mirniji. Danas nas još jednom pohađa smisao svih događanja zadnjih dana koje smo svetkovali: Cvjetnica – svečani Isusov ulazak u Jeruzalem, pa u četvrtak posljednja večera, pa na petak povlačenje Isusa po sudištima i po putu, sve do razapinjanja i ponižavajuće smrti. U subotu, dan šutnje i groba. I onda jučer, od subote navečer, događaji i vijesti, simboli i poruke, obredi i pjesme sustižu jedni druge: Bog je uskrisio mrtvoga, Raspeti je živ; pa onda čestitke, dobre želje. Danas se uspostavlja ravnoteža, završetak velikih dana i lagani ulazak u svakodnevicu, međuprijelaz u običnost.

Ovaj dan ima nešto što bismo mogli nazvati unutarnjom molitvom, onom iz dubina, bez puno riječi, onom u kojoj Bog unosi red u naše živote, smiruje nas, preslaguje važnosti naših doživljaja, naših križeva i patnji i sumjerava ih s Isusovim. Ovo je dan kada i nama kao ženama – koje još nisu svjesne što im je anđeo rekao na grobu pa odlaze s groba u strahu i nesnalaženju – prilazi Isus i pozdravlja s običnim: Zdravo! Ovim običnim pozdravom kao da govori: uspravite se, glavu gore! A žene odmah iskazuju poštovanje Isusu, obujmljuju mu noge, poklanjaju mu se. One bi zadržale Isusa, jer vremena su nesigurna, ljudi utjeruju strah ljudima; potrebno je imati nekoga za koga se možemo čvrsto uhvatiti. A Isus to ne dopušta. Govori im da se ne boje, nego neka idu ljudima, njegov braći, onima koji su se zatvorili u strah, i neka ih pozovu u Galileju, u svakodnevicu, ondje će ga sresti. Isus će biti s njima u običnosti njihovih dana, i baš od te običnosti činiti posebno vrijeme, novost života.

Također, ovo je dan, obični dan kada se osim vjere nastavlja i nevjera, i sumnja i potkupljivanje. Vlast nastavlja svoje. Glavari svećenički i starješine – piše Matej – nastavljaju podmićivati vojnike, svoje sluge, da krivo preusmjere uskrsnu poruku, da sve ispadne namještaljka i konstrukcija Isusovih učenika. Ljudi se ne mijenjaju tek tako. I najsnažnija poruka života teško stiže i mijenja pozicije, dosegnuta mišljenja i ponašanja.

Ovo je za vjernike dan tihe zahvale: za dar postojanja, za bližnje, za iskustvo da se u životu ne može sve proizvesti svojim sposobnostima i domisliti svojim umovanjima, dan slutnje da je moguće još za ovoga života uskrsnuti na novi početak. Tko je zahvalan iz uskrsne nade, kao da dvostruko živi, sigurnije se kreće među ljudima, ne ide kroz život sa strahom i ugroženošću. On ne prkosi, ne gradi ograde oko utvrde svoje osobnosti, ne sitničari, ne nameće se kao mjera stvari, neupitni arbitar ali ni kao neodgovorni bjegunac iz svakog problema. On ukazuje na onoga koji je viši od njega, i svojom krhkošću veliča onoga koji slabost preokreće u dostojanstvo i s njime mijenja i sebe i okolnosti oko sebe.

Tko zahvalno živi iz svjedočanstva novoga života, probuđena iz najgoreg prezira i smrti, on mirnije prihvaća poplave svakodnevnih vijesti i medijskih iznenađenja, ne gubi glavu kad se svjetina oko njega razjari, kad se i prijatelj preuveličano razgnjevi; ne povodi se za prijetnjama, ne dopušta se ucijeniti ni potkupiti od moćnih glavara i njihovih slugu. Onaj tko je zahvalan iz darovane novosti života, ne zapetljava se u nervozu pred problemima. On vedro živi, ne bez briga, ali te brige opušteno nosi i strpljivo svladava.

Iz radosne zahvalnosti za Božju darovanu ljubav u uskrslom Isusu vjernik polazi na svoj svagdanji put, pohađa svoje bližnje, živi solidaran s njima u običnosti radnih dana i posreduje im poruku da grijeh, zlo i smrt nemaju zadnju riječ. On svojim bližnjima kaže: Zdravo, uspravite se, hajdemo dalje, nastavimo ljude podizati iz straha. Bog novog, uskrslog života nenametljivo se nudi našim danima, običnim danima, našim susretima i odnosima. Ne kraj groba, ni pri ranama i povredama prošlosti, ni u gorčinama i nevoljama, ni u strahu od drugih ni u depresivnoj nemoći, nego u svakodnevici novih iskoraka produžava se uskrs. Zahvalnost za Uskrsloga, početak je nove povijesti.

Fra Ivan Šarčević

I. Isusa u grobu nema

Iv 20,1-9

Kad se stišala golgotska galama, kad su se akteri Isusova razapinjanja povukli u svoje svakodnevlje, izvukla se Marija Magdalena, još za mraka, i krenula na grob. Vjerojatno se povukla u krug Isusove majke i pokojeg učenika, u strahu skrivenih od obijesna mnoštva u nekom jeruzalemskom skrovištu. Ili se negdje šćućurila u svom skrovištu.

Što je Mariju Magdalenu nagnalo da ide na Isusov grob? Možda radoznalost? Možda unutarnja pobuna i neslaganje s činjenicom da nasilno umre netko tko je toliko volio ljude, koji je i nju izvukao iz tame života, spasio iz okova starih navika, slabosti i zla? Možda potreba da u blizini mrtvoga Učitelja, u samoći i miru, prijeđe put njihovih susretanja, da mu opet osobno i intimno zahvali za darovanost novoga, oslobađajućega puta; da se čisto onako porazgovara s njim? Jer nitko je nije toliko razumio. Ona je ljubila puno, ali nije bila ljubljena. Isus ju je razumio i zavolio. Okrenuo joj život u novom smjeru.

Pismo ne izvještava o razlozima Marijina dolaska na grob, nego o njezinom nenadanom uvidu da je kamen s groba maknut. Neočekivano: Isusa u grobu nema. Onako kako je došao na svijet, u tuđoj pojati, tako je prošao kroz tuđi grob. Došao i prošao. I nitko nije dokraja povjerovao, čak ni učenici koji su kroz tri godine s njime boravili, pričali i slušali ga, pješačili i blagovali s njime. Kao da nitko nije ozbiljno uzimao njegove nagovještaje o uskrsnuću, o nemogućnosti smrti onoga tko je u životu bio potpuno očitovanje Boga, njegove ljubavi i milosrđa.

Zbunjena Marija trči da muškima, Petru i vjerojatno Ivanu, drugom učeniku kojega se ne imenuje (pretpostavlja se po onim riječima: kojega je Isus ljubio), kaže da je Isusa netko uzeo iz groba, nekamo ga premjestio. I dva učenika trče. Evanđelist Ivan do u sitnice opisuje trčanje dvojice učenika kao da time hoće iskazati ne samo važnost ove dvojice učenika, nego u njihovim radnjama, akcijama i pokretima, želi prenijeti svojoj zajednici sve što se događalo oko Isusova groba te da je grob uistinu nađen prazan.

Onaj drugi učenik bio je vjerojatno i mlađi i poletniji. Brže je stigao na grob. Nadvirio se nad njega, vidio plahtice u kojima je bio umotan Isus i zastao nad prazninom. Vjerojatno je razmišljao što se sve to moglo dogoditi, tko je mogao maknuti Isusovo tijelo, ili možda tko je uistinu Učitelj kojega je slijedio. Možda je čekao Petra pa da zajedno uđu.

Petar je sporije trčao. Stigao je poslije. Ali silazi u grob, želi doći na mjesto gdje je Isus bio položen i sve provjeriti. I uistinu, Isusa nema. Bijele krpe u koje je bio umotan odložene su. I ručnik kojim je bila umotana Isusova glava posebno je složen. Je li bilo vremena za slaganje ručnika ako je netko Isusa „ukrao“? Je li ga Isusu sam složio? Je li ručnikom dan kakav znak? Da nije ručnik pripadao Mariji Magdaleni, nekoj od žena ili učenika? Da njime možda nije odložen zemaljski čovjek?

Ništa puno ne znamo. Ivanovo nam detaljno opisivanje dolaska na Isusov grob Marije Magdalene i dvojice učenika ne pomaže u rasvjetljavanju samoga događaja uskrsnuća. Prazan grob nije dostatan dokaz da je Raspeti živ. Ostaje nam činjenica Isusova sramotnoga stradanja, smrti i polaganja u grob. Ostaje nam činjenica praznoga groba. Odnosno, sve počinje svjedočanstvom Isusovih učenika da je grob prazan, da je Raspeti živ, da nije među mrtvima. I da se sve dogodilo po Pismima, da u Isusu Bog ispunjava svoja obećana dana ocima. Kršćanstvo počinje porukom učenika da su susreli raspetoga Gospodina i da njegov život, osobito njegova muka i smrt, imaju smisao i da je uskrsnuće potpuni čin vjere. Tako je Isusova radosna vijest zaokružena radosnom viješću o uskrsnuću. Od malovjernih i zbunjenih, strašljivih i neuvjerljivih, učenici su postali sigurni i vjerni svjedoci. Isus i njegovo evanđelje postali su radosna poruka svijetu, poruka koja nudi puninu života. Ta radost nije usporediva s uobičajenim radostima, ali nije strana nijednom ljudskom srcu. Ona je vedra radost koja s površine zahvaća čitavu osobu i nosi je anagažirano kroz život.

Sretan Uskrs!

 *******

II. Uskrsni kvasac

Dj 10,34a.37-43; 1 Kor 5,6b-8; Iv 20,1-9

Ako bismo vijest da Isusa nema u grobu, da je njegovo tijelo netko uzeo, sklonio, čak ukrao, ako temeljnu vijest da je Raspeti uskrišen, da je živ – koju su najprije prenijele Marija Magdalena i druge žene a onda drugi Isusovi učenici, ako dakle vijest o Isusovu uskrsnuću usporedimo s nekim današnjim vijestima kojima smo često izloženi, zacijelo ćemo naći sličnosti.

Sličnost je u tome što većina nas živi zatvorenu budućnost, odnosno sviknute dane i mnogi od nas teško očekuju nikakvu doista “novu” vijest, vijest da će biti stvarno bolje. Naša je budućnost, tako redovito mislimo određena našom prošlošću, našim uobičajenim poslovima, ili – eventualno – nekim očekivanjima pa i programiranjima „nove“ budućnosti koja u konačnici uvijek ostaje u našim umskim i praktičnim mogućnostima, u našim rukama, u našim planovima.

Naša je budućnost zatvorena prošlom ili sadašnjom patnjom, starim komunikacijama i odnosima, našom uhodanom praksom. Naša je budućnost određena našim starim ali živim i bolnim ranama koje nam zaklanjaju perspektivu, suzuju horizonte. Mi smo poput Isusovih učenika, razočarani nad propalim obećanjima, na polomljenim htijenjima i nastojanjima; nalazimo se u stanju očekivanja ali ničega posebnoga nego posve uobičajenoga. Obavljamo svoje poslove, živimo svoje osrednje živote; nas u biti situacije i život stalno „prepadaju“, one nas modeliraju i mijenjaju, mi se njime prilagođujemo. Mi smo aktivni samo u obavljanju svakodnevnoga posla i agilni u nastojanjima da izbjegnemo muke koje nam bez našega htijenja donosi život i drugi ljudi, ali u bitnome naš život se ne mijenja.

Što očekujemo od Isusa?

Ako bismo iz kuta vjere, odnosno našega kršćanstva promatrali sami sebe, ako bismo promotrili kako prihvaćamo Isusa i njegov život, onda možemo vidjeti da nas ima različitih. Ima nas takvih koji izmičemo križu. S Isusom smo, ali neobvezatno. S Isusom smo, ali vezani za njegova čudesa ili ozdravljenja. On nam je prije svega Sin Božji, čudotvorac. Sve nam je svedeno na očekivanje da i nas zahvati nekakva njegova čudotvorna ruka spasenja ili čudotvorna ruka nekoga od onih koji govore da imaju njegovu snagu ozdravljenja. Ima nas dakle koji smo svoju vjeru sveli na neku vrst magijskih obreda.

Ima nas i takvih koji od Isusa uzimamo samo njegove moralne naputke, predivne usporedbe ili Govor na gori; još se nismo primakli ni mogućnosti da se Isusov govor upućen farizejima odnosi i na nas, ili da je Judina izdaja ili Petrovo zatajivanje sastavni dio našega ponašanja, ili da se vjera ne može svesti na moralnost, nego da je iznad svih naših i zasluga i poraza, iznad svih naših herojstava i čovjekoljublja, iznad svih naših zala i neljudskosti, iznad etike i politike.

Ima nas u svakom slučaju koji bježimo od Isusove muke. Isusova sramotna patnja i smrt ostaju u prostoru koji nas se ne dodiruju, prostoru zaborava koji je bolje ne dirati, jer imamo nekakav čudan strah da bi nas to moglo odvesti nekamo gdje bismo izgubili sebe, gdje bi bio okrnjen naš mukom stečeni identitet, gdje bismo možda prestali biti mi, svoji, jedinstveni, neponovljivi.

Ima nas opet koji Isusovu muku, stradanje i smrt, prihvaćamo kao nešto što se stvarno dogodilo. No, ako nas se već tiču Isusovi posljednji dani, ako čak o njima volimo razmišljati, meditirati i moliti, onda je to vezano samo da uspoređujemo Isusa sa samima sobom, s našim osobnim ili kolektivnim patničkim životom. Isusov Put križa, tako mislimo, bez ostatka opravdava naše križne putove. Isusovo stradanje, njegova patnja kao nedužnoga čovjeka dobro nam dođu da pojačamo svijest o sebi, da i dalje podržavamo i opravdavamo pasivno samosažaljenje. Isus nas uvijek i bezuvjetno potvrđuje.

U svakom slučaju većina nas živi i vjeruje samo u dio Isusova životnoga puta. Jedni smo dakle previše vezani za njegova čuda, za njegovo božanstvo, jedni samo za njegovo čovještvo i etičnost, jedni za njegov nebeski život, jedni samo za zemaljski put. Dio nas odmah preskače na činjenicu uskrsnuća, ali tako kao da za to uskrsnuće ne treba ništa činiti, kao da će ono doći kao što dolazi sunce iza tmurnih dana. Uskrsnuće nam služi kao SOS dugme koje pritisnemo kada ne znamo što kazati, kako se ponašati, kako djelovati.

Djelovanje iz Isusova uskrsnuća

Točno je da Isusovo uskrišenje nitko nije očekivao. Ni njegovi učenici. Uskrsnuće je radikalna novost, ali nikada odvojiva od cjeline Isusova života. Točno je da nam Isusovo uskrsnuće govori kako ni dobra djela ne mogu sačuvati čovjeka od patnje, neizvjesna svršetka, od smrti, i to ne bilo kakve smrti, nego da nas ne mogu sačuvati i od najgore, nepravedne smrti kao totalnoga poraza i ponižena ljudskosti i kao iskustva napuštenosti i od samoga Boga.

Uskrsnuće se pojavljuje duboko usidreno u Isusov život, i istodobno bez ikakav oslonca u ljudske snage, bez ikakva uporišta u svijetu – u ljudima ili uporišta u svojoj vlastitoj vjeri i snazi. Uskrsnuće dolazi kao darovani novi život od Boga ondje gdje je budućnost posve prazna, gdje je budućnost radikalno poljuljana, gdje su se obzori suzili na očaj i pesimizam da se išta novo može dogoditi, da ovaj život može imati ikakvu promjenu na bolje.

Riječ je naime o tome da se Isusovo uskrsnuće pojavljuje kao radikalna novost, kao neočekivana budućnost. Znamo, naime, da su Isusovi učenici očekivali od Isusa mnogo a onda se sve raspalo. Oni su očekivali sve posve drukčije, a dogodilo se sve suprotno: očekivali su prije svega zemaljsko mesijansko kraljevstvo, a Isus utemeljuje “nebesko”, Božje kraljevstvo, nove odnose među ljudima, a ne odnose na vlasti i podčinjavanju. Očekivali su ozdravljenja, osobito oslobođenje od smrti, a ono se dogodio strašan poraz, fijasko, najgora i najsramotnija smrt.

I žene koje su prve išle na grob, i učenici koji su pošli na poziv žena, nisu očekivali ni prazan grob a kamoli da je Raspeti živ. No dogodilo se sve suprotno: oni su pomaknuti iz svojih mračnih misli, iz običajnosti, oni su radikalno uzdrmani u svojoj vjeri. Oni su iskusili Isusa živa. Na toj vjeri, vjeri svjedoka, temelji se naša vjera.

Naravno, nikada nisu svi povjerovali. Isusovo život i sve što se s njime događalo, događaji su koji s ruba, s margina svijeta i ljudske povijesti idu prema središtu, a ne iz središta prema rubovima. Isusov život, smrt i uskrsnuće ulaze u ljudsku povijest ali ne gromoglasnim zahvatima koji su uočljivi vani, koji su uočljivi svima. Oni mijenjaju povijest polazeći iz čovjeka, iz njegove nutrine, a ne ulazeći u njega nekakvim vanjskim prisilama i nužnosti. Zato ima onih koji ni onda kao ni danas nisu povjerovali niti mogu vjerovati, ili su povjerovali samo djelomično. Tako u vjeri uvijek postoji zdrava nesigurnost, uvijek u vjeri postoje opravdana pitanja pa i sumnje. I Petar koji se spustio u grob, koji simbolizira crkvu, nije odmah povjerovao.

U vjeri dakle uvijek postoji zdrava nesigurnost, uvijek je ostavljen prostor slobodne odluke. Treba uzeti cjelinu Isusova života, treba se iznad svega pustiti u Božju mogućnost, treba dakle vidjeti sav njegov život od Betlehema do praznoga groba – treba vidjeti i onda se odvažiti na vjeru. Treba se pokloniti pred jaslicama, ali sići i u mrak, prazninu i šutnju groba.

Osim Petra koji sve provjerava, postoje i oni poput Ivana, koji je prvi stigao, koji iako je prvi stigao, nije ušao, nego je pustio da to Petar provjeri, a onda je sam vidio i povjerovao. Vidio je i sve složeno, dakle da se sve dogodilo „po redu“. Vidjeli su učenici da nije riječ o nikakvom lukavstvu, ili na brzinu smišljenoj namještaljki, nego kako sve ima svoj smisao.

 Uskrsni kvasac

U moru vijesti koje nas danas sapliću i zbunjuju, u moru onoga što nam sa strane dolazi, što nas na valovima suvremenosti zapljuskuje i želi savjetovati kako da mijenjamo život, u moru onoga što nam samo nudi privide novih promjena, u moru naših zatvorenih budućnosti s povredama i razočaranjima, u moru neuslišanih molitava i Božje šutnje, u vremenu kada smo toliko razdražljivi i živčano nagriženi, Isusov život – od utjelovljenja do uskrsa – nudi nam unutarnji oslonac rasta u čovještvu.

Isusovo uskrsnuće od nas zahtijeva aktivni život, isto onako svjedočenje kako je Petar činio u Kornelijevoj kući. Isusovo uskrsnuće zahtijeva od nas angažman, aktivno zauzimanje u svijetu poput novog kvasca o kojem Pavao govori zajednici u Korintu. Mi ne možemo osvojiti svijet, ali svijet možemo mijenjati mijenjajući svoj život, svoje odnose i svoju okolinu. I nikada pri tome ne možemo smetnuti s uma da ne očekujemo vlastito uskrsnuće kao magijski čin nekog boga koji „nužno mora“ uvesti red u ovaj svijet, u naše živote, koji – jer vjerujemo u njega, mora postupiti prema našoj vjeri.

Naše će se uskrsnuće dogoditi  – kao i Isusovo – kao neočekivani Božji zahvat, novost života kojoj pristupa samo gola vjera, vjera koja ništa ne uvjetuje, koja čak ništa ne očekuje da bi joj moralo biti uzvraćeno. To je ona vjera koja zadnjima snaga ostaje u pouzdanju da će Bog već nešto providjeti i kada djeluje da su svi otišli od nas, da se i sam Bog ušutio, odmaknuo od nas, napustio nas.

A do tada, do našega uskrsnuća, potrebno je u vedrini nasljedovati put Isusa iz Nazareta, živjeti i svetkovati s novim kvascem, uskrsnim kvascem nade u Božju snagu koja se očituje i u nemoći. Do našega uskrsnuća, koje će doći kao što svanuti mora, valja nam živjeti i svetkovati s kvascem dobrote i čovjekoljublja, a ne s kvascem lukavstva i zloće, ne s kvascem osveta i pakosti, ne s kvascem tvrdokornosti i svojeglavosti.

Bog se i u naš život svakodnevno primiče i podsjeća nas gotovo neprimjetno da iziđemo iz starih navika, iz naših uobičajenih (ne)očekivanja i zatvorenih budućnosti, da baš ondje gdje mislimo da caruju pakao i smrt – pakao i smrt u našem dosadnom poslu, pakao i smrt u našim obiteljskim i drugim odnosima – da ondje gdje smo pokopali svoje darove, svoje talente, gdje smo navalili kamen nerazumijevanja i nemišljenja, kamen lijenosti, gdje smo prepustili da sve bude zatrovano lažima i zlom, da ondje gdje smo se zakovali u samosažaljenje, upravo ondje bukti život. Uskrsna poruka je da nema toga kamena koji ne može biti odvaljen, nema te patnje, nema ničega negativnoga da bi imalo zadnju riječ.

Isusovo uskrsnuće je nada koja potvrđuje da Božja ljubav spašava čovjeka i svijet. To su posvjedočili Isusovi učenici. Oni su od malovjernika postali neustrašivi svjedoci da Isus i njegovo evanđelje mogu promijeniti svako zlo i smrt preobraziti u život.

Sretan Uskrs!

Fra Ivan Šarčević

VELIKA SUBOTA

Novi čovjek – novi život

Jedan od ključeva za ulazak u značenjima bogate obrede i simbole, riječi i geste večerašnjega uskrsnoga bdijenja mogli bismo imenovati riječima Božja iznenađujuća novost. Bog na uvijek neshvatljivo nov način zahvaća u povijest i čovjekov život. To Apostol Pavao u Poslanici Rimljanima (koju smo večeras slušali) a i u svim svojim pismima – utemeljeno na osobnom iskustvu – teološki još točnije izražava: vjera u Isusa Krista znači “hoditi u novosti života“. Kako, međutim, u naše dane, u naše pojedinačne i zajedničke živote pripustiti poruku uskrsne novosti koja se ostvarila na Isusu? Kako hoditi u novosti života ako nam je, i subjektivno i objektivno, gotovo nemoguće odmaknuti se od problema, mnogovrsnih dnevnih muka, zadaća i relacija kojima ne umijemo odgovoriti, kako u novu budućnost, ako nas naša prošlost nekada tako pritišće da bismo se rado iselili iz vlastite kože?

Recepta nema. Riječ je o putu. Vjera je put. Savao iz Tarza /Pavao/ djeluje i piše iz svoga osnovnoga životnoga iskustva s puta, koje kulminira na putu u Damask. Iz susreta s Isusom, on je postao novi čovjek – nastala je radikalna promjena njegova mišljenja i djelovanja. Sva večerašnja obredna simbolika i sva čitanja govore o novosti koja dolazi s Božjim zahvatom u ljudsku povijest. I obredi svjetla, Pjesma uskrsnoj svijeći, blagoslov vode i obnova krsnih obećanja, temelje se na iznenađujućoj novosti života. Uskrs i znači: Bog uskrišava Raspetoga, izvodi ga u novi život. Raspeti Isus je u drugoj dimenziji, “stran” i prepoznatljiv, “isti” i drukčiji.

Večerašnja biblijska čitanja na poseban način govore o raznim situacijama pojedinca i naroda u kojima Bog čini sve novo. Božja novost sažetak je povijesti spasenja. Život, novi život glavna je oznaka odnosa između Boga i čovjeka i ljudi među sobom. Novi čovjek je najveći ishod ljudskosti, rada na sebi i vjere u Boga.

Prvo čitanje iz Knjige Postanka o Božjem stvaranju svijeta (naravno, riječ je o staroj slici svijeta) ne želi posredovati znanstvenu točnost nastanka svemira i života, nego biblijski vjernik želi posvjedočiti istinu vjere: Bog je tvorac svega. On je odgovor na pitanje zašto uopće nešto jest, zašto sve ovo, zašto svemir i zemlja, svjetlo i tama, dan i noć, bilje i ribe, žirafe i ptice, zašto tolike galaksije, zašto čovjek, žensko i muško, zašto uopće život, a zašto nije ništa, ništavilo. Sve je u tajni Božjega stvaranja. [Zato donosimo i hranu na blagoslov, da sve što jesmo i od čega živimo stavimo u Božju blizinu, da zahvalimo na daru života, za opći smisao svega.] Zato se uvijek iznova valja vraćati na temeljno povjerenje da stvarnost oko nas, da naš svijet, od mikro do makrokozmosa, da naša povijest, kako god bila prepuna zla i patnje nije besmislena. Postojanju, novoj mogućnosti postojanja treba reći DA.

I druga čitanja govore o radikalnoj Božjoj novosti. I ono o Abrahamovom žrtvovanju Izaka i njegovom vjerničkom zaključku da Bog i u takvoj situaciji preokreće njegovu povijest, svjedoči da postoji Bog novosti, Bog koji proviđa, Bog providnosti. Velika je razlika između biblijskih vjernika (pisaca Biblije) i nas danas. S biblijskim čovjekom, tako on vjeruje, Bog hodi “uz bok”, ispred njega je, vodi ga, čovjek s njime razgovara, moli, pjeva mu i svađa se s njime, njegovi su tragovi čovjeku posvuda vidljivi. Bog vodi povijest. U našem vremenu, pak, za mnoge Bog postoji, ali je “nedjelotvoran”, ne uviđa se njegova prisutnost u konkretnim događajima, ne čuje se njegov glas… I kod onih koji mašu Božjom blizinom, raznim duhovnjačkim iskustvima, često je to više vjera u vlastite slike o Bogu, svoje nezajažljive želje nego vjera u milosrdnoga Boga Biblije koji u Isusu definitivno ulazi u naš svijet. Razlika je ogromna: za biblijskog vjernika, unatoč svem zlu i patnji u svijetu, Bog je gospodar svega, i nad zlima i dobrima. Za njega zlo i đavao nikada nisu tako “crni”, nikada samostalni princip, nego uvijek Božje stvorenje. Zato biblijski vjernik svoj svijet nikada ne predaje vlasti mračnih sila, jer nitko nije veći od Boga. Za nas današnje ljude: Ili je Bog doista iščeznuo, izmakao se, ili smo zamagljeni, zavedeni ili uplašeni drugim prisutnostima i učinkovitostima pa ne uviđamo Božju prisutnost i djelotvornost?

Vratimo se Božjoj novosti u svetoj povijesti kako nam predstavljaju večerašnja čitanja. Posebna novost predstavlja izlazak/oslobođenje čitavoga jednog (izabranog) naroda iz Egipta o kojem govori čitanje iz Knjige Izlaska. I mnoge je druge narode i skupine Bog izveo i izvodi na slobodu, ali ne bez njihove volje. No, ovaj nevjerojatni izlazak, kako nam ga prenose biblijski pisci, postao je uzorom i nadahnućem mnogim oslobođenjima u povijesti čovječanstva do danas. I Božji čovjek, Mojsije, postao je proročkom figurom, likom vođe naroda kako se pojedinac i zajednica (narod) oslobađaju od najoholijih i najzavodljivijih faraona (Führera i poglavnika, voždova i stožernika…), njihovih nasilja i tlačenja. Bog i danas, ali ne bez nas, izvodi iz ropstva straha, iz obespravljujućih struktura, iz mraka ovisnosti. Bog se nudi kao snaga za novi, posve novi život i kada nam izgleda da je najbolje gdje već jesmo, uz “egipatske lonce”. Poteškoća je što se stanje sužanjstva, kako unutarnjega tako i vanjskoga, najčešće smatra nepromjenjivim pa i dosegnutom slobodom. Poteškoća je što se u strahu i nehrabrosti i Bogu i sebi zatvara novost budućnosti. Sloboda nije samo dar, ona se stječe, za nju se odlučujemo stavom i samostalnim izborima.

Dva čitanja iz Knjige proroka Izaije nastavljaju govorom o Božjoj brizi za čovjeka i narod, o opraštanju prijestupa i grijeha kao novoj šansi, o tome kako nema neutješne situacije, kako tjeskoba i nesreća nemaju zadnju riječ. Govori se – pogotovo u drugom Izaijnom čitanju – o besplatnosti Božjega odnosa s čovjekom, o novom i vječnom savezu, o tome kako Bogu ne treba pristupati samo sa svojim mislima, nego mu ostaviti da bude doista Bog, da se treba ostaviti svoje bezbožnosti i zlikovstva. Prorok svjedoči da Boga treba tražiti dok se može naći i zvati ga dok je blizu, jer – to se ne pojašnjava – zacijelo postoje vremena Božje odsutnosti, ljudske ostavljenosti od Boga ili čovjekova nepovratna skretanja s Božjega puta. Ipak, Izaija kako i započinje tako i završava: Božja riječ je osnovna čovjekova hrana i piće. Ona je – kako god često izgledalo drukčije – nježna i moćna, praštajuća i oslobađajuća, nikada ne ostaje bez učinka (ploda). Božja riječ je “zadnja” riječ povijesti.

Čitanje iz Knjige proroka Baruha poziva ljude da se vrate Božjoj mudrosti sadržanoj u Božjem objavljenom Zakonu. Za biblijskoga čovjeka moralnost, izvršavanje Božjih zapovijedi je praktično ostvarenje vjere. Biblijski čovjek ne pretendira da svoje ljudstvo i vjeru ostvaruje u mističnim zanosima sjedinjenja s Bogom, nego da u svakodnevici mirno i u skladu sa svojim Bogom hodi i radi, moli se u zajednici i izgrađuje etičniji, pravedniji svijet. Punina života je u vjeri u Boga Stvoritelja i Izbavitelja, Boga otaca, te u obdržavanju pravednosti koja dolazi od Božjih zapovijedi. To je Božja volja za čovjekov život na zemlji.

Novost života, Božji novi zahvat u ljudsku povijest posebno svjedoči prorok Ezekiel. Unatoč nedostojnom ponašanju naroda, njegovoj licemjernosti i izdaji (priklanjanju kumirima), nečasnoj zloupotrebi Božjega imena, prorok govori da se sam Bog “mijenja”, odustaje od kažnjavanja naroda: sabire raspršeni narod (babilonsko sužanjstvo), vraća ga u njegovu zemlju, škropi sve vodom čistom da se očiste od staroga čovještva; vadi im kameno srce, srce bešćutno i hladno, srce nezahvalno, koje zaboravlja i mijenja ga novim srcem od mesa, dakle ne umjetno nego ljudsko srce poniznosti i vjere; i na koncu – slično kao na početku stvaranja – iznova udahnjuje u čovjeka svoj duh.

Sva se ova Božja novost, stvaranje novoga života i čovjeka, u povijesti spasenja potvrđuje i nenadmašno još jednom očituje Božjim uskrišenjem raspetoga i umrloga Isusa iz Nazareta – kako nas izvještavaju evanđelisti, ove godine Evanđelist Luka. Tri žene, tri Isusove učenice i nasljedovateljice: Marija Magdalena, Ivana i Marija Jakovljeva krenule su zorom na Isusov grob da mu pomažu tijelo. I nailaze na novost, prazan grob. I pojavljuju im se dva čovjeka u blistavoj odjeći (od dvojice je sigurno svjedočanstvo!) i uplašenim ženama govore da ne traže živoga među mrtvima; i vraćaju ih da se podsjete na život s Isusom, na njegove riječi, riječi života, života koji se proteže i preko smrti. No, ženama se nije odmah povjerovalo: ne vjeruju jedanaestorica apostola, ni sam Petar koji je otišao na grob, vidio ga prazna i vratio se s čuđenjem.

Uskrišenje Isusovo je apsolutna Božja novost, “zaglavni kamen” kršćanske vjere. Vjere koja se temelji na iskustvu svjedoka, ne na njihovom iskustvu praznoga groba nego na iskustvu susreta s Uskrslim najprije kao Strancem, ponekad, u prvi mah, kao s Utvarom, a onda živom osobom s povezivanjem kroz zajednički život s njime: kroz Pismo, kroz lomljenje kruha, kroz jednostavne riječi kao što je pozivanje imenom (Marija!), kao što je poziv da se ne boje, i onako kao što je “zaskočio” Savla i izmijenio ga u novog čovjeka. Bog u Isusovom životu do kraja izvodi iznenađujuće novosti. I u smrti. Učenici se od uskrsnuća vraćaju natrag u Galileju i počinju s Isusom svoj novi život.

I nama danas – i meni i tebi, i našoj obitelji i zajednici, našem gradu i državi, Crkvi i narodu, našem društvu i svijetu – potrebna je Božja novost – novi uskrišeni čovjek. Upeli smo se da stvaramo mnogo toga novoga: nove granice i teritorije, nove ustave i zakone, nove entitete za “naš” narod i nove države za “čovjeka”. Da, treba i to. Upeli smo se da ponudimo nove programe i strategije, nova mišljenja, nove molitve i duhovnosti, sve za čovjeka. Da, treba i to. No, najpotrebniji smo, polazeći od sebe samih, nikoga drugoga nego novoga čovjeka, ne nadčovjeka bez vjere ili umišljene vjere, niti ropskog čovjeka slijepe vjere, nego čovjeka po mjeri Isusa iz Nazareta, onoga koji je tako živio da je bio raspet, umro i pokopan, ali je uskrišen u Božju blizinu i u blizinu svakog našega htijenja, misli i ljubavi. Potrebni smo novoga čovjeka iz obraćenoga života, onako kako nam svjedoče Pavao i Isusovi učenici i učenice; novoga života ne iz nepristupačnih nebesa nego iz života po jednostavnom Isusovom evanđelju. To će biti novo stvaranje, novi izlazak/uskrs iz naših prošlosti, iz naših grobova, paklenih odnosa, iz osobnih i društvenih grijeha i ropstava. Bit će to i predokus novoga srca i novoga Božjega duha za konačno uskrsnuće poslije smrti kako nam je zajamčeno po vjeri u Isusa Krista.

Neka sadržaj naših uskrsnih čestitki i želja bude –  n o v i   č o v j e k !

Sretan vam Uskrs!

*******

Crtica uz Veliku subotu

NAJDUŽA ŠUTNJA

Informatička kultura nas hrani prividom dobre obaviještenosti, a obaviještenost umišljenošću da sve znamo ili lako možemo saznati. Lakoća sveznanje nas opet lažno umiruje i otupljuje za moralni osjećaj. Naime, za dobro djelovanje nije dovoljno znati, potrebno je moralno – slobodno i ispravno se odlučivati. Od naših nutrina tračerska i spektakularna obaviještenost čini prenatrpana skladišta svega i svačega; i mijenja nam ljudskost – i emocije i pamet i karakter. Nismo ni svjesni da ubrzano gubimo smisao za razgovore, za prijatelje, za život u obitelji, na poslu, za život zajedno.

Gubimo smisao i za značenje riječi koje izgovaramo, za dugi proces njihova nastajanja: od iskustva nedorečenosti, preko šutnje, čežnji i začuđenosti, do drugoga lica, do uživljena slušanja, do zdrava sučeljavanja i odgovornosti za zajedničke vizije i sreću. Što više živimo u svijetu „brbljanja“, naše rečenice postaju sve kraće i praznije, sve nedomišljenije i emotivnije; sve se više služimo parolama (neki psovkama, neki ciničnima frazama, neki opet nabožnim uzrečicama kao što su: agobogda, Božja volja i sl.).

Taoci informatičkog sveznanja postali smo zapaljivi ali neaktivni promatrači tuđih života. Oboružani silom vijesti, izgledamo kao oklopni vitezovi koje rijetko što i rijetko tko može istinski pogoditi, dotaknuti, pokrenuti. Izručeni bujicama novosti, iselili smo se od sebe. Poput internetskih komunikacije i sami prelazimo u eter, postajemo umjetni ljudi.

Što više virtualno komuniciramo, sve smo željniji pričanja. Lišeni šutnje, neposredovanog pogleda oči u oči, lišeni dodira, naše će nove duševno-tjelesne bolesti dolaziti iz nedostatka razgovora, iz tjelesnih i seksualnih nedorečenosti, iz nedostatka zdravih konflikata. U dobu komunikacije mnoge će naše tjeskobe proizlaziti iz manjka blizine i iz sve veće povrijeđenosti na sitnicu.

Zato bi valjalo iznova se učiti govoriti, i – šutjeti. Povrh svega šutjeti. I biti na odgovornoj distanci za drugoga, pa onda, od vremena do vremena, svetkovati blizinu, osjetiti značenje drugoga, osjetiti kako ga dugo nije bilo. Valjalo bi u našem svijetu iznova uvježbavati šutnju da bismo mogli slušati i govoriti, da bismo čuli pritajene glasove svoga nemira, glasove prirode i širokih horizonata, da bismo prepoznali treptaj oka drugoga, toplinu njegova glasa, da bismo čuli samotničke uzdahe nedužno ušutkanih i grobnu šutnju žrtava, i onu subotnju dugu šutnju što se nadvila oko Isusa od petka do uskrsnuća. Jer mnogo toga bitnoga prekrili smo informiranošću, apriornom nedužnošću i rezervnom domovinom Božje volje, koju prizivamo i krojimo po svojoj mjeri. Zato i nema „doslovnog“ nasljedovanja Isusa iz Nazareta. Postoji samo njegova historicizirana ili ušećerena slika. Nema odsutnoga Isusa, nema Isusa ostavljenosti i Velike subote. Svijet smo predali zlim silama i vragu. I našem brbljanju. Nema Isusa ni u našem društvu. Postoji najviše onaj intimistički, u srcu kojega kasapimo i naturama drugima. Uostalom, malo koga još uopće ima, ostajem samo JA, prezasićen svim i svačim.

Gdje je Isus danas, između petka i uskrsa? Gdje boravi u našoj velikoj suboti, u kojoj je sve manje neznanja, stvarnog razočaranja, sve manje slomljenih stvarnih očekivanja, sva manje snova i bezinteresne ljubavi, prijateljevanja bez računice, duboke čežnje za utjehom.

Graja Velikog petka tako se jeftino i konzumistički preobražava u površno veselje uskrsnuća, štoviše, u svojeglavi duhovski vjetar i nebulozne jezike sebičnih duša. Nije uopće čudno da se u kršćanskom svijetu uskrsna bdijenja sve više pretvaraju u magijske zazive da se duh razlije po bolesnim glavama, u terapeutske brbljarije sa samo jednom nakanom – da se umakne ostavljenosti od Boga i ljudi, da se odagna grobna šutnja smrti, da se prekrije i taška sva zloća socijalnih i crkvenih struktura, da se izmakne svemu što je obični život i što ljubav prema prijateljima vodi na križ.

Kratko traje, a ona je najduža, duga subotnja šutnja smisla života.

Fra Ivan Šarčević