Ljubav i riječi

VI. uskrsna nedjelja

Iv 14,23-29

Iz Ivanova evanđelja, koje nazivamo i evanđeljem ljubavi, danas slušamo odlomak koji se otvara posve jasnom tvrdnjom izraženom u pogodbenoj formi. Isus naime kaže: Ako me tko ljubi, čuvat će moju riječ… a tko mene ne ljubi, riječi mojih ne čuva. Na osnovu ovih Isusovih riječi mi bismo se kršćani mogli dijeliti na tri skupine:

– Riječi bez ljubavi: Prvu bi skupinu činili kršćani koji dosta dobro poznaju sve što je Isus kazao. Mi često “znamo” njegove riječi, ali jer ga ne ljubimo, njegove nas riječi ne obvezuju ili ih mi krojimo po svome. Događa se da uvjeravamo i sebe i druge da smo pravi posjednici Isusova evanđelja, da ga poznajemo, ali je to poznavanje umrtvljivanje Isusa, imuniziranje i iskrivljivanje njegove poruke. Slično se dogodilo, čitamo to u prvom čitanju iz Djela apostolskih, kad su, kako ondje stoji, neki “od naših”, dakle neki kršćani druge uznemiravali i nametali im terete koji nisu potrebni za vjeru. Oni su tovarili zahtjeve koji nisu Isusovi, u konačnici stavljali su sebe i svoje uredbe namjesto Isusa i time drugima priječili put k Isusu.

Ima nas, dakle, koji Isusovoj riječ oduzimamo ili iskrivljujemo stvarnu zahtjevnost, snagu stvarne promjene. Niti se mi ponašamo po njegovoj riječi, niti drugima dopuštamo da se primaknu Isusu, jer smo ga zatvorili u svoja tumačenja, u brbljanja i verbalne vratolomije. Ovoj skupini kršćana mogu se pribrojiti i oni kršćani koji Isusa i njegove riječi postavljaju na istu razinu s bezbroj drugih osoba i riječi, s nekim ljudskim uvjetima za vjeru, kojima smo kroz povijest i svakodnevno obasuti. Ako smo ovakvi kršćani, mi se još nismo susreli s Isusom, nismo osjetili da ljubav obvezuje i traži ono bitno a ne suvišno.

– Ljubav bez riječi: Drugu skupinu čine oni kršćani koji smatraju da ljube Isusa i to stalno govore samo za sebe. Sve druge riječi, dakle stvarno znanje o Isusu koje bi povezali sa stvarnim ljudima s kojima žive, smatraju suvišnom pričom, kompliciranjem i zamagljivanjem Isusove osobe. Ovi kršćani misle da su riječi suvišne, da se praksom i gorljivošću može nadoknaditi svjedočanstvo koje se posreduje razumom i razumskim argumentima, dakle riječima kojima se treba uplesti na suvremene areopage, na suvremene trgove, među grešne društvene i crkvene strukture, gdje se kreću i žive današnji ljudi. Isus jest praktično ljubio, ali nije šutio; govorio je, svjedočio svoju ljubav prema Bogu i ljudima i djelima i riječima. Kršćanstvo je i vjera riječi, utjelovljene Riječi.

– Ljubav i riječi: To su oni kršćani, vjerojatno malobrojni, koji ne odvajaju ljubav i riječi, praksu i teoriju. Kod njih je, kako Ivan Evanđelist i govori, ljubav ona koja čuva Isusove riječi i po njima djeluje. To je ljubav koja se svjedoči i riječima i djelima, ne samo ona koja ostaje na riječima niti samo ona koja u nijemosti i povučenosti samoj sebi izgleda dostatna i sigurna, u svom initimističkom zagrljaju s euharistijskim ili molitvenim Kristom.

Isus, nadalje u današnjem evanđelju, govori da je riječ koju je on kazao učenicima i koju je nama posredovao od Boga. Time je njezina obvezatnost utemeljena u Bogu. Značenje te riječi spoznat ćemo darom Duha, Duha Branitelja. Riječ je o tome da ćemo u svjedočenju Isusove riječi imati sigurnost samo onda ako izmaknemo svoje sigurnosti njezina tumačenja. Duh će nas ohrabriti da ne govorimo svoje riječi nego će nas poučavati o svemu. U tom poučavanju najvažnije mjesto jest da će nam dozivati u pamet Isusove riječi. To znači da ćemo u situacijama našega znanja i neznanja, govora ili šutnje, ako se otvorimo Očevu i Isusovu Duhu, stalno svoja djela i riječi preispitivati u duhu onoga što je Isus radio i govorio. Zato kršćanin govori one riječi koje su prošle ispit Isusovih riječi. Nije dakle riječ o bilo kakvom duhu koji bi nam omogućio da govorimo što hoćemo, što nam padne napamet, nego o onom Duhu koji nas postavlja u odnos s Isusovim riječima. Nije to oduzimanje slobode govora, nego naprotiv, otvaranje neslućenih obzora prema kojima nas usmjerava Isusova izgovorena riječ.

I kao na drugim mjestima, Isus i ovdje daruje svojim učenicima jedinstveni mir, mir utemeljen na njegovoj riječi, koji je različit od mira svijeta. Taj mir nema tjeskobu ni strah, ugroženost i nemir, kojim politike, crkveni strahovi, nacionalna ugroženost i društvena previranja žele uznemiriti ljudsko srce. Štoviše, Isus i nama kao i svojim učenicima kaže, ne uznemirujte se što ja moram otići k Ocu, što fizički nisam s vama. Zato opet pogodbena rečenica: Kad biste me ljubili, radovali biste se što idem Ocu jer je Otac veći od mene. Kao da nam Isus ovim riječima želi kazati da se ne može zbog nas samih vezati uz nas. Hoće od nas slobodne ljude, a on odlazi onome koji je, iako na različit način i naš i njegov Otac, Bogu, Gospodaru povijesti i svih ljudskih života. On odlazi Ocu, a na nama je da svoju odluku da nasljedujemo Isusa konkretiziramo u praksi, da svoju ljubav posvjedočimo riječima i djelima. I to na takav način, kada Isusa nema, kad nema nikoga da nas sokoli i podržava, da nas “fizički” vidi. Vjera nije stanje pri kojem svaki put sa sigurnošću mogu kazati: Isus je uz mene, nego odlučivanje na putu radikalne vjere i skromnog nasljedovanja Isusa iz Nazareta.

Fra Ivan Šarčević

Ljubav u istini

V. uskrsna nedjelja

Iv 13,31-33a. 34-35

Evanđeoskim tekstovima koje nedjeljama čitamo u uskrsnom vremenu želi se sugerirati najbitnije iz Isusova života i njegove poruke. Prošle nedjelje razmišljali smo o nužnosti prihvaćanja Isusa kao onoga koji nas najbolje poznaje te o poslušnosti njemu i njegovim riječima kao uvjetu da se bude njegov učenik.

Današnji kratki odlomak iz Ivanova evanđelja vraća nas u Isusov život s učenicima; i to u onu večer kad je Isus s njima slavio posljednju zemaljsku gozbu. Na njoj je izrekao bît svoga poslanja. Naime, nakon što je učenik Juda, ipak, odlučio izdati svoga prijatelja i Učitelja, te nakon što je napustio blagovalište i zajedništvo, za Isusa je bilo jasno da se mora ići dokraja, da se Božje očitovanje u njemu mora ostvariti i u najradikalnijoj optužbi za bogohulstvo te u najsramotnijoj političkoj smrti, smrti na križu. Drama neshvaćene i neuzvraćene ljubavi se morala okončati. Evanđelist Ivan piše kao da je Isus čekao što će Juda učiniti. I kao da nije imalo razloga, da je bilo beskorisno u Judinoj prisutnosti govoriti o ljubavi, o kojoj će govoriti ostalima.

Izričući učenicima da je još malo s njima, na rastanku im ostavlja svoju oporuku: Ljubite jedan drugoga; kao što sam ja ljubio vas, tako i vi ljubite jedan drugoga!

Ljubav! Ništa novo što nismo znali. Pa, naravno, da je ljubav najbitnija. Čak ćemo se pozvati i na stereotipnu usporedbu s drugima i kazati da je židovstvo vjera očekivanja, vjera nade; islam, vjera vjere i pravde; a kršćanstvo, najuzvišenija vjera koja je sva prožeta ljubavlju. No, time nismo ništa kazali, osim da se i dalje umišljamo kako je “naš” Bog najbolji, a mi najbolji vjernici jer je ljubav najvažnija u ljudskom životu.

Ovdje i nastaje problem. Kršćanstvo se ne svodi na spoznaju, pa makar to bila i spoznaja i najuzvišenije zbilje, ljubavi. To nije kršćanstvo. Kršćanstvo, naravno, ne isključuje znanje, jer bi bilo slijepo, iracionalno i fanatično, ali je povrh znanja, pogotovo onih mitiziranih i tabuiziranih znanja koje si o vjeri i ljubavi prisvajaju “elitistički” kršćani. Kršćanstvo je praktično nasljedovanje Isusa Krista. I to u svakodnevnici, a ne jedino u izuzetnim vremenima i prostorima. Zato ovdje nije riječ o bilo kojoj ljubavi niti znanju o njoj, nego o onoj ljubavi koju je Isus pokazao prema svojim učenicima, prema ljudima uopće. Nije riječ o našim čvrsto uređenim misaonim konstrukcijama i zamišljajima ljubavi, nego o onoj ljubavi koja se očituje prema nama, Božjoj milosrdnoj i bezgraničnoj ljubavi koja se u Isusu konkretizirala i koja je od njegova zemaljskoga života postala kriterije ljudskih ljubavi.

Evo još nekoliko oznaka Isusove ljubavi, nekoliko, jer ju je nemoguće iscrpsti. Ona je uosobljena, ona je živi kontakt s Isusom, ona je nasljedovanje Isusa. Ljubav na Isusov način ima posebne oči. Prepoznaje malene, siromašne, grešne. Ta ljubav je svjesno pristrana za prikraćene, slabe, isključene iz ljudske komunikacije. Isusova se ljubav ne vodi principom vanjskoga sviđanja i ugode života, niti podilazi ljudskoj nemoći i siromaštvu koji u sebi sami uživaju, nego uključuje istinu koja oslobađa. Ta ljubav nije slijepa, jer ljubi oslobađajućom istinom i čovjeku kojega se voli otvara novu perspektivu.

Isusu je posebno stalo do istine u ljubavi. Zato je snažno razobličavao izvanjske pobožnosti, prividne svetosti, svaku vrstu religioznoga licemjerja, sve one koji usnama ljube a srce im je daleko od ljudi, sve one obučene u “ovčje runo” a iznutra su “vuci grabežljivci”. Kod nas, današnjih kršćana, toliko je ljubavi u mislima pa i na jeziku, ali malo istine. Toliko je lažnih, “judinskih” odnosa, toliko je prešutnog prezira pa i mržnje ispod uljuđenosti i iza maske ljubavi. Toliko je ponašanja: “Sa svima fino, ni s kim iskreno!” (Julijana Matanović). Toliko je računica i lukavstva da je ljubavi u istini vrlo malo.

Zaboravljamo da Isusa nisu svi voljeli, ni njegovi. Cilj njegova života i nije bio da ga svi vole i veličaju. To bi ga učinilo udvaračem i oportunistom, ljigavcem ili bjeguncem pred ljudima, čovjekom lažnoga, beskonfliktnog mira. Uostalom, da je želio da ga svi vole, ne bismo danas za njega uopće ni znali, ne bi bilo ni križa za kojega kažemo da je vrhunac ljubavi. On je preokrenuo načelo: od želje da ga svi vole, u načelo da on ljubi u istini. Ovo je dobro znati za situacije kada se kao argument za denuncijaciju i rušenje nedužnih ljudi koriste “judini poljupci”, kada se istina obara lažima a za laž se kao argument navodi većina, većina strašljivih, potkupljivih, licemjernih pristalica, pokvarenjaka i lažljivaca. Uz Isusa je ostalo vrlo malo ljudi i njegov argument nikada nije bila gomila slijepih poslušnika. On se od mase, od “većine” uklanjao. Nije poradi ugleda i profita pristajao na laž niti žrtvovao ljude.

Iznimno je važno uočiti da Isus za mjerilo ljubavi učenicima ne postavlja njihovu ljubav prema njemu. niti njihovu ljubav jednih prema drugima. Ne postavlja nijednog čovjeka (ni sveca ni vođu) da bude uzor za ljubav. A znamo kako se među kršćanima stalno raspravlja tko bolje zna i tko bolje ljubi Isusa, tko je viši u duhovnosti. Poglavari i njihove sluge idu dotle u svome bezobrazluku da svojom pozicijom i moću čak posvajaju Isusa, njegovu istinu i ljubav. Isus, međutim, svojim učenicima i nama danas kao mjerilo ljubavi postavlja svoju ljubav prema nama. A ta ljubav upravo ne dopušta da zastajemo, da si umišljamo kako smo dosegnuli ljubav. Ljubav na Isusov način ne znači kompromiserstvo i prihvaćanje svega, pogotovo neistina i laži svojih bližnjih, nego ljubav u istini. Nije Isusova ljubav ostavljala ljude u istom stanju, nije odobravala zlo, nije to ljubav koja bi zbog lažnog mira i “poltičkog” jedinstva prešućivala istinu. Ljubav na Isusov način je vrlo zahtjevna. S tom ljubavlju čovjek izlazi iz staroga života, iz grešnosti, u novi život. S tom ljubavlju, kako svjedoče i Pavao i Barnaba, otvaraju se (religijski i nacionalni) torovi, ljube se i “pogani”. Stvara se novi Jeruzalem.

Današnjim umornim i licemjernim kršćanima valjalo bi početi doista iznova, korjenito iznova, ako ne žele ostati umišljeni vjernici i izopačeni svjedoci najuzvišenije poruke na zemlji: Isusove ljubavi. Valja početi ljubiti na Isusov način. To je snaga koja mijenja svijet, čak i one odnose koji su neprijateljski prekinuti. Isus ne isključuje nikoga, ni svoga Judu, ni svoje protivnike. On moli za njih, ne mrzi ih, i opet pri tome ne prešućuje niti iskrivljuje istinu, niti poništava pravdu. Ljubav prema protivnicima i neprijateljima najteže je u nasljedovanju Isusa. To je najveća novost, ne spoznajna, nego praktična, životna novost, društvena novost; i po tome se najviše prepoznaju Isusovi učenici. Ta ljubav uključuje križ i nerazumijevanje. Jer i danas vlada izdaja evanđelja ako se tobože vjeruje u Isusa Krista i ljubi ga se, a prezire i mrzi one koji nisu s nama.

Današnjim kršćanima, svima nama, od uvredljivih crkvenih poglavara, preuzetnih duhovnika do ustrašenih i unesrećenih vjernika, koji mašu Božjom i Isusovom ljubavlju, valjalo bi se sastati sa sobom, vidjeti koga se to doista ljubi, i zašto, i koliko se ljubi. Zar ne izgleda da su se mnogi kršćani onesposobili za ljubav. Važan pokazatelj nesposobnosti za ljubav jest u nepriznavanju grešnosti, nedostojnosti Isusove ljubavi kao i u nepriznanju “Božjega traga u drugosti drugoga” (J. B. Metz). Čitave obitelji, zajednice prijatelja, redovničke zajednice, čitave nacionalne i lokalne crkve žive bez ikakva priznanja krivnje, bez priznanja da su iznevjerili Isusovu ljubav u istini. Dostatno je pogledati prošli rat i ulogu manjih i većih religijskih institucija u njemu. Ondje gdje nema krivnje pred Isusovom ljubavlju, ondje nema odgovornosti, ondje nema osobe, nema subjekta, nema kršćanina, nego se slijede političke vođe i varalice, oslanja se na ljudsku moć i obzire, izopačuje evanđelje.

Čovjek se može čak hvaliti svojom silnom pobožnošću, na usnama stalno imati Isusovo ime, a  da ga ta ljubav ne čini boljim ni odgovornijim u ljubavi prema bližnjima, prema potlačenima, prema obespravljenom Isusovom braćom i sestrama. Ta farizejska ljubav čak ne uviđa da je svojom sebičnošću pripomogla još većem unesrećenju bližnjih. Ne uviđa da se splela u đavolskim projektima uništenja čitavih krajeva i ljudi. I sve s tobožnjom velikom vjerom i ljubavlju prema Isusu. Licemjerna ljubav je slijepa, ona je negacija ljubavi. Ta ljubav, nažalost, s katastrofalnim posljedicama, vlada u našoj crkvi, i među kršćanima našeg područja.

Samo ako je Božja, Isusova ljubav prema nama mjerilo života, uvidjet ćemo svoju krivnju i zakazivanje u ljubavi prema drugima. Bit ćemo budni pred ispraznim, polovičnim i licemjernim ljubavima i nećemo dopustiti da naša ljubav završi kao judin zagrljaj. Pazit ćemo da u zajednici Isusovih učenika, od obitelji do Crkve, ne ostajemo kao kradljivci ljubavi, da smo na mjesto Isusa stavili zemaljske veličine: naciju, crkveni aparat, novac… Postat ćemo odgovorni ljudi i početi ljubiti onako kako Isus nas ljubi. Izići ćemo iz prostora sužavanja ljubavi, iz stanja prezira prema onima koje mislimo da uopće ne treba voljeti. Počet ćemo ljubiti istinom, drukčije ispovijedati svoju vjeru, iskrenije dijeliti “poljupce” i vjerodostojno izgovarati: Isuse, volim te! I uopće: Volim te!

Fra Ivan Šarčević

Nedjelja novih pastira

IV. uskrsna nedjelja

Iv 10,27-30

Poslije čitanjâ Ivanova evanđelja prošlih nedjelja, a koja su se odnosila na događaje poslije uskrsnuća, Ivan nas u današnjem odlomku ponovno vraća u Isusov zemaljski život, podsjeća nas na zgodu kad se Isus našao u Jeruzalemu za blagdan Posvećenja hrama. Šetao je Salomonovim trijemom kad su ga opkolili Židovi i postavili mu pitanje: Dokle ćeš nas držati u neizvjesnosti? Ako si zbilja ti Mesija, reci nam otvoreno! (Iv 10,24). Na ovo pitanje Isus odgovara da im je to on već kazao, ali da oni ne vjeruju, i da im to nije govorio samo riječima nego djelima koje je činio u ime svoga Oca, ali da oni u to ništa ne vjeruju jer ne pripadaju njegovim ovcama. Govor bez povjerenja je uzaludan. Uzaludni bi bili svi znakovi, i oni s neba.

Ovaj nam je uvod trebao da bismo bolje razumjeli današnji odlomak Ivanova evanđelja. On nas naime ubacuje usred spomenute rasprave između Isusa i Židova, a u njemu se reflektira sučeljavanje kršćanske zajednice Ivana Evanđelista sa židovskom sinagogom. Odatle i tako oštro Isusovo povlačenje razdjelnice između njegovih ovaca i židovske zajednice koja se protivila prvim kršćanima, Isusovim učenicima, optuženima kao krivotvoriteljima otačke vjere i Zakona.

Isus govori u slikama običnoga onodobnoga života, razumljivima svima: o ovcama i pastiru, i to o poslušnim ovcama, njegovim učenicima, i o sebi kao dobrom pastiru. Njegove ovce slušaju njegov glas. On ih poznaje i one idu za njim.

Velika je i otkupljujuća istina povjerovati da nas Isus poznaje. Hoditi mirno zemljom u sigurnosti da nas netko neizmjerno dobar posve poznaje; zna naše postupke, naše riječi, svu našu nutrinu, sve, baš sve; nutrinu koja ne samo da nije otkrivena drugima nego je nepoznata i nama samima. Kako je utješno povjerenje u Isusa Prijatelja i Gospodina koji smiruje naše korake, koji nas odvraća od tolikih mukotrpnih i nepotrebnih putova samospoznavanja. Kako je utješno povjerenje da nas Učitelj razumije i smiruje našu nervozu dokazivanja drugima kakvi smo; koji nas razumije i povlači iz gotovo patoloških opterećivanja i sebe i drugih svojim problemima i jadikovkama da smo mislili ovako a ne onako, da nam je namjera bila ova a ne ona…

Slika dobroga pastira i ovaca, koju Ivan i u ovom odlomku razvija, za naše je uši opterećena pomišlju na zaostalost i neka bivša vremena. Ipak, ona u sebi nosi nadvremensku istinu. Riječ je o tome da je Isus takav pastir koji ne samo da poznaje svoje ovce, nego se i učinkovito brine za njih, štoviše on im daje puni, sretni, vječni život. Život koji ne može propasti.

Kad se govori u slici pastira i ovaca, ne smije se međutim zaboraviti da naglasak nije na tome da Isus oduzima dostojanstvo čovjeka, da ga osiromašuje za slobodu, a da bi čovjek bio slijepo poslušan i pokoran (kao stvarna ovca). Naprotiv, Isus trajno napominje da oni koji su ga upoznali i koji su se odlučili za njega, više ništa ne može skloniti s toga puta. I oni će se uvijek vraćati u Isusovu blizinu, čak i onda kada se nađu kao izgubljena ovca, kad se  grešnički nađu na stranputici. Isus sam će se pobrinuti za onoga tko se nađe izgubljen, jer je i došao izgubljenima i grešnima. Onaj tko si prizna izgubljenost, on ima priliku da već učini prvi korak na povratku k Isusu i njegovu evanđelju.

Isusovi učenici nisu stoga stado, ni masa, podatna gomila nijednoj zemaljskoj instituciji ili čovjeku, ni u političkom ni u religioznom smislu, nego ovce poslušnosti i predanja jednom Učitelju. One se u slijeđenju svoga Pastira ne vode nikakvim strahom, nikakvom ugodom, profitom ili interesima sračunatih ciljeva, nego sigurnošću dobrote i spasiteljskom brigom svoga Pastira. Ako se uspostavi bezgranično povjerenje između Isusa i njegova učenika, njegove učenice, onda život bukti u snazi dobrote, onda su horizonti otvoreni, onda je zemlja gostoljubiva, onda su drugi ljudi sestre i braća. Isusovi učenici znaju razlikovati Pastira od tolikih “najamnika” koji samo “strižu” ovce; materijalno ih i duhovno osiromašuju, pljačkaju ili sluđuju Isusovu braću i sestre za svoju korist.

Današnje evanđelje završava Isusovim riječima da je sve što je on činio dio Božjega plana kao i da su njegovi učenici posve u Božjoj, Očevoj ruci. U Isusu se Božja objava očituje u svome vrhuncu. Odatle sigurnost Ivana Evanđelista, odatle sigurnost vjernikâ njegove zajednice, prvih kršćana, da vjernički posvjedoče da su Otac i Isus njegov Sin jedno, zajednica ljubavi. Nije riječ o biološkom, tjelesnom sinovstvu, nego o duhovnom sinovstvu i očinstvu dobrote i milosrđa. Božja se ljubav na najuzvišeniji način utjelovila u čovjeka Isusa iz Nazareta. Nasljedovanjem njega, dobroga Pastira, kršćanin sigurno hodi zaštićen milosrdnom rukom nebeskoga Oca.

I dok danas molimo za duhovna zvanja u Crkvi, najprije bi trebalo moliti za što dosljednije nasljedovanje Isusa, Dobrog pastira, onih koji su već u Crkvi i predvode njegovu zajednicu; treba moliti za što manje polovičnih, licemjernih i lažnih svjedočanstva koja su zaglušila crkve, za što manje zvanja koja će biti puki bijeg od ljudi i samo sebična briga za sebe.

Dobri pastir daje svoj život za svoje ovce, a današnje kršćanstvo je postalo građanska i nacionalna religija žrtvovanja drugih. Postala je vjera bez žrtve, religija koja ponajviše osigurava vlastitu egzistenciju i društvenu moć. Treba danas moliti za nove Kristove svjedoke u čijim ustima će riječ Bog, ime Isus Krist, Dobri Pastir, iznova značiti ime slobode i istine, ime pravde i ljubavi, ime sigurnosti i neustrašivosti za mnoge politički i religijski potlačene i obespravljene, a ne ime koje će biti lažno umirujuća, imunizirajuća parola intimne utjehe razmaženih i dobrostojećih pobožnjaka, parola kojom će se ušutkati ili kazniti svaki glas nužne promjene, nužnog obraćenja.

Dobri pastir “ne ugoni” niti “zavodi” u tor u kojem je religija opijum bogatih, vladajućih i duhovnih elita. Njegov ovčinjak nema ograda. On je na granicama Crkve i društva, ondje gdje ne dolaze oni koji se sami nazivaju njegovim “namjesnicima” na zemlji kao ni oni koji trgaju s tim namjesničkim najamnicima. On je na rubovima posvađanih i “razvaljenih” obitelji, s otpisanim radnicima, s omalovaženim osobama, od djece i žena, do hendikepiranih i staraca u svim ljudskim odnosima. Njegove su ovce na marginama zbivanja. Ondje Isus čeka ima li novih pastira koji će spriječiti vukovima u ovčjem runu da razgone i dijele njegovo stado. Koji će uspostaviti evanđeosku zajednicu njegovih učenika.

Fra Ivan Šarčević

Doručak i provjera identiteta

III. uskrsna nedjelja

Iv 21,1-19

U zadnjem poglavlju svoga evanđelja Ivan Evanđelist piše kako se Isus ukazao učenicima na Tiberijadskome jezeru kada su, na Petrov nagovor, bezuspješno čitavu noć lovili ribu. Bio je to treći put, navodi Ivan, da se Isusu poslije uskrnuća ukazuje učenicima. Isto ovo poglavlje i današnje evanđelje, u svom drugom dijelu, govori o tri Isusova upita Petru o tome kolika je Petrova ljubav prema Isusu. Tri puta – broj punine. U semita, a ima i kod drugih kultura, tri puta se vrši provjera sigurnosti svjedoka.

Nakon noćnoga lova, skupina se učenika pred jutro vraćala praznih mreža prema obali. Vjerojatno šutljivi, otupjeli od noćnog bdijenja, iznenadili su se kad su sebi nasuprot vidjeli stranca. Da ih čeka. Kad su se primakli, stranac je započeo razgovor. Isus počinje pitanjem imaju li ribe, a oni su bili deprimirani. Isus im predlaže da bace mreže ondje gdje nisu lovili, nigdje drugdje nego ondje gdje su se upravo zatekli. Mnoštvo ulova potiče učenika kojega je Isus posebno ljubio, nastavlja evanđelist, da prepozna Isusa i da drugovima na lađi kaže da je čovjek na obali nitko drugi nego njihov Gospodin. Ljubav je najbolji kriterij spoznanja. Na to Petar iskače iz lađice i vjerojatno pliva ili hoda dok ostali polako kreću natovarenom lađicom prema kopnu. A onamo ih je već čekala žeravica, na njoj riba i kruh, i, naravno, Isus.

Doručkovali su. Isus i poslije uskrsnuća nastavlja biti uz svoje učenike. I dalje ih upućuje gdje da bace svoje mreže. On nastavlja i dalje blagovati s njima. On im dijeli hranu i jede s njima. Nije uskrsli Gospodin nevidljivi duh niti privid nego uočljiva zbilja, stvarnost koju zemaljski ljudi ipak prepoznaju i s kojim se prirodno druže. Iako je u novim odnosima sa zemljom, učenici ga prepoznaju po tijelu. On je drukčiji ali prepoznatljiv u svojoj “stranosti”. Uskrsnuće tijela jest posvemašnja novost, ali koja ne briše niti dokida identitet. Zato u Vjerovanju i govorimo o uskrsnuću tijela, o novosti koja ima svoje zemaljske osnove i o osobnosti koja ne biva uništena. Odatle i zahtjev naše vjere da svoje tijelo i tijelo bližnjega prihvaćamo s poštovanjem i dostojanstvom. I Bog se sam udostojao utjeloviti. Nije dakle smatrao tijelo nevrijednim i nečim za preziranje. Uskršavamo ne samo dušom i duhom, nego cjelinom svoga bića, cjelinom identiteta.

Poslije doručka, Isus opet uzima riječ i postavlja svome učeniku Petru tri gotovo istovjetna pitanja: Šimune, sine Ivanov, ljubiš li me više nego ovi?

Zašto ovo pitanje? Zašto tri puta? Zar to nije malo previše? Da i nama netko postavlja takva pitanja zar ne bismo kazali da je naporan i dosadan? I što će Isusu pitanje ljubi li ga netko? Zašto je nesiguran da samostalno živi? Naučili smo da su pitanja ljubavi izraz slabosti, ili za djecu ili za zaljubljene, jer dok unutarnje možda i tražimo da budemo ljubljeni, takva pitanja rijetko postavljamo, a osobito ne gdje ima više ljudi, u javnosti. I konačno, što treba Isusu da samo Petra pita ljubi li ga i to tako da od njega zahtijeva da ga ljubi više nego drugi njegovi prisutni učenici? Kao da Isusu želi unijeti takmičenje i određeni razdor među svoje učenike?

Moguće je da je Isus imenujući Petra ponovno njegovim obiteljskim imenom, Šimun, a ne imenom njegova poslanja, htio vratiti Petra na ozbiljnost njegove pozicije među učenicima i braćom, na njegovo poslanje. Petar, kakvoga i znamo iz svih evanđelja, jest Isusov glavni učenik, glasnogovornik, nasljedovatelj, ali i zatajivač i malovjernik. On je onaj koji se vjerojatno među Isusovim učenicima smatrao najboljim, onim koji Isusa najviše ljubi i koji je u tome smislu najodgovorniji, kojega se pita i ima zadaću da bude pastir, predstojnik nove Isusove zajednice i bez zemaljskoga Isusa. On je onaj koji se junačio da će poći za Isusom kamo god Isus bude išao. On je onaj koji ga je tri puta zatajio. I kao da su ova tri pitanja korekcija Petrove trostrukoga zatajivanja. I kao da onome Petrovom plaču nakon što je pijetao zapjevao, odgovaraju riječi da se Petar na treći Isusov upit o ljubavi ražalostio, jer ga je podsjetilo na krajnji trenutak njegove malovjerničke zataje. Trostrukim upitom kao da Isus hoće povratiti poljuljani identitet svoga učenika Petra.

Isus Petra vraća njemu samome, vraća ga do Šimuna, na početak puta. Svraća mu pozornost na važnost njegovih osobnih odluka i riječi, njegovih obećanja i zakletvi. Kao da Isus hoće kazati: Šimune, sine Ivanov, budući da ti sam kažeš da me voliš više nego drugi, ja ću te i javno o tome ispitati, ne da te omalovažim, nego da te ohrabrim u ispravnost tvoga uvjerenja i težinu tvojih riječi. Ponavljanje istoga pitanja pojačavanje je Petrove odluke. Što Isus više pita, Petar sve više biva svjestan svoje nejakosti i nužnosti oslanjanja na Učitelja. Zato na treće Isusovo pitanje, ne odgovara: Da, Gospodine, ti znaš da te ljubim!, nego: Gospodine, ti znaš sve. Ti znaš da te ljubim! Naglasak je istodobno na Isusovom poznavanju ne samo Petra nego svega, kao i Petrovoj iskrenom priznanju uvijek male ljubavi prema Isusu.

Kad se to dogodilo, Isus mu, kako kaže evanđelist Ivan, ukazuje na put i konac njegova života.

Petrov život, koji je označen većom ljubavi za Isusa od svih drugih, neće biti više usmjeren i koncentriran na sebe, nego će upravo zbog te ljubavi biti razvlačen i potrošen za bližnje. Tu leži bit kršćanstva i bit Crkve, svake kršćanske zajednice i službi i službenika u njoj. Oni koji misle i vjeruju da su susreli i nenadmašno zavoljeli Isusa, ne mogu proći bez žrtve u svojoj vjeri. A nije li danas mnogo bitnoga izokrenuto u našem identitetu: bogatimo se bez rada, vodimo politike bez moralnosti, vjerujemo a da nas naša vjera ništa ne košta, živimo kao “neprijatelji križa Kristova (Pavao). Posvuda vjernici po svojim sviđanjima i hirovima, razmaženi i bez žrtve za druge. U Crkvi se skrivamo iza službi (pozicija), iza umišljena poznavanja Božje volje ili prisvajanja Isusa Krista time što znamo što to Isus od nas hoće. A hoće “uvijek” ono što se nama dopada, ono što je naša volja.

Na mnogim i ne samo petrovskim (poglavarskim) stolicama zasjeli su oni koji lažnom kršćanskom ljubavlju ustvari skrivaju svoju samovolju i tiraniju nad drugima. Oni propovijedaju i šire vjeru u sebe. Oni zavode mlade i unesrećene ljude. Ne čine od njih Isusove učenike, nego nakupinu jednoumnih i uniformiranih strašljivaca, zadržavaju ih na infantilnoj razini vjere tako da kopiraju jedni druge, da isto mole, isto mašu rukama i nikako da shvate da, iako su u Isusovoj zajednici, svatko mora imati svoj vlastiti put nasljedovanja Isusa, svoju ljubav prema njemu. I možda se nigdje neće naći manje ljubavi a više hladnoće, više namještene korektnosti a manje samilosti, više svojeglavosti a manje žrtvovanja za druge kao kod pojedinaca koji stalno “parolaše” i mašu ljubavlju prema Isusu, prema Crkvi, prema narodu. Zato bi mnoge od nas, od obitelji, manjih i većih crkvenih zajednica do vođa naroda, Isus trebao javno, pred svima, ispitati o ljubavi prema njemu. Provjeriti naš sebični i hvalisavi – malovjernički identitet.

Fra Ivan Šarčević