Kršćaninov identitet – hoditi iza

XII. nedjelja kroz godinu – C

Lk 9,18-24

Događa se da  s nekim živimo dugo a da ga ipak ne upoznamo. Iznenadi nas, i to ne tek površno, nego tako nas uzdrma da se sami izgubimo. Pitamo se pa što mu bi. Čini nam se da nije imao dostatno razloga da se tako promijeni. Čovjek, svaki čovjek, barem je ponekad nepredvidiv u postupcima, i ne samo onaj bližnji s kojim živimo, nego i mi sami sebi. Čovjek je neizmjerno carstvo svojih mogućnosti, od toga da se može izopačiti u đavolsku zloću do iskazivanja takve dobrote koja nadilazi sva normalna i poznata očekivanja, kada u dobru nadilazi i samoga sebe. Riječ je dakle o identitetu ili ako hoćemo o karakteru koji naravno nije jednom završena mramorna statua, nego životni proces stjecanja ljudskosti, stjecanja slobode i samosvojne osobnosti. Nije prilika niti smo u mogućnosti obrazlagati sve važne oznake karaktera. I nezgodno je to činiti. Ni u ovo naše vrijeme nije to lagano, jer se može skrenuti u psihologiziranja i duhovne psihoterapije. Naše vrijeme i ne podnosi zaustavljanja nad sobom, a pogotovo ne dopuštamo da to itko drugi čini nad nama. A čini se da je upravo urgentna potreba sastati se sa sobom, a kao vjernici, barem u nekim razdobljima života, makar za malo vremena “sa svojim Bogom hoditi”, preispitati svoj ljudski karakter i vjernički identitet.

O identitetu je riječ i u današnjem odlomku iz Lukina evanđelja – o Isusovom identitetu. Za razliku od karaktera kojega čovjek većinom sam određuje, za identitet nismo odgovorni samo mi. I kada ne bismo htjeli, kada se možda čak pokušavamo izmaći svakoj ili završenoj identifikaciji, drugi nam ljudi pripisuju naše osobine, drugi nas ljudi opisuju, svrstavaju tko smo i kakvi smo. Drugi nam – ponavljam, i kad mi to nećemo – kažu koji je naš identitet. Identitet je velikim dijelom društveni konstrukt. I nije to uopće nevažno. Presudno je za čovjek kao društveno biće znati što drugi ljudi misle i govore o njemu. Presudno je ne u smislu da se čovjek slijepo ponaša prema očekivanjima drugih, nego upravo da – poznavajući mišljenje drugih, uzimajući u obzir njihova stajališta – samoga sebe identificira prema ljudskosti i moralnosti, prema zahtjevima Božje riječi i Isusova evanđelja. Ako to ne čini, čovjek će ostati igračka drugih, u strahu što će drugi kazati, u stalnom nastojanju da zadovolji “sliku” (identitet) koju su drugi o njemu napravili.

Čitamo i slušamo u današnjem odlomku kako Isus postavlja pitanje svoga identiteta. Postavlja ga, a komu bi drugom, svojim učenicima, svojim najbližima. Jer, rekli smo, može se živjeti s nekim, a ne poznavati ga. I Isus najprije pita što drugi ljudi kažu o njemu. A ljudi, oni koji nisu prijatelji, ali su dobrohotni i otvoreni za Isusa, govore da je Ivan Krstitelj, Ilija, u svakom slučaju jedan od velikih proroka. Ovdje učenici ne iznose – možda da ne povrijede Isusa, a čitamo to u evanđelju – i mnoga negativna mišljenja o Isusu, sve dotle da je opsjednut i da je sredstvo đavolskoga poglavice. Uostalom, ta negativna mišljenja sadržana su donekle u identifikaciji Isusa kao velikog proroka.

Bitno je znati što misle ljudi, ali je još važnije znati što misle učenici, oni najbliži. Isus ih i pita. I Petar prvi govori da je on Krist, Pomazanik Božji. Time bi se, tako često i mislimo, trebao završiti krug u našoj vjeri s obzirom na Isusov identitet. I nama je kao Petru, prvaku apostola, temelju Crkve, često to dovoljno. I nije malo, nikako nije malo reći: Isus je Krist, Mesija, Božji Pomazanik i Spasitelj. No, stvar se time ne završava. Još nije kraj s identitetom. Znamo, naime, kako mi sebe same predstavljamo. Kažemo to smo ili takvi smo i gotovo je priča. Isus, međutim, nastavlja razgovor o svom identitetu. U prijetećoj formi govori učenicima da o tome ne govori, da ne govore da je on Krist, Božji Pomazanik. Čega se to i koga Isus boji? I to on – Krist, Božji Mesija? Nadaje li se odgovor u nastavku Isusova govora?

Najprije je Isus pitao učenike što ljudi kažu tko je on. Zatim je pitao svoje učenike da se oni izjasne. Naposljetku, na trećem stupnju, onom najvažnijem, Isus nastavlja govoriti, tumačiti učenicima sebe sama. Za identitet je važno što drugi kažu, važno je, neizmjerno važno, što kažu prijatelji, najbliži, ali najvažnije je izreći sebe. Isus nije zanijekao ono što su drugi govorili, niti ono što je Petar u ime učenika ispovjedio o njemu. No, Isus govori i sam o sebi. Govori da je Sin Čovječji. I onda, što samo na prvu djeluje razumljivo, u svoj identitet uključuje patnju, odbacivanje i osudu od strane starješina naroda, glavara svećeničkih i pismoznanaca. Isusovu identitetu bitno pripada odbacivanje od strane poglavara i intelektualaca njegova naroda i njegove religiozne zajednice. Njegovu identitetu pripadaju križ i uskrsnuće. Isus ovim upotpunjuje izvanjsku identifikaciju, kako onu od strane drugih koji Isusa smatraju prorokom, tako njegovih učenika koji vjeruju da je Isus Krist, Pomazanik Božji. Isus nije tek prorok, nije tek Krist, nego Prorok patnik i Krist križa i uskrsnuća. Kao da Isus unaprijed poziva svoje učenike da se ne zaustave samo na proroštvu, jer proroka ima puno, niti čak na i najbožanskijem Isusovom imenu da je Krist, nego da se upuste u najvažniji dio njegova identiteta – odbacivanje, osudu i patnju.

I na koncu sve se vraća na pitanje identiteta Isusovih učenika. Sve je i usmjereno prema učenicima Još od početka ovoga evanđeoskoga odlomka, od prekidanja molitve. Identitet Isusova učenika jest nasljedovanje Isusa. To nasljedovanje podrazumijeva odricanje od sebe, ostavljanje staroga identiteta, uvažavanje ali i ostavljanje onoga što drugi kažu o meni, uvažavanje ali ostavljanje i onoga što moji najbliži (osobito u pohvalama i divljenju!) kažu o meni, uvažavanje ali i ostavljanje, odricanje samoga sebe – a to je najteže.

Sastavni dio kršćaninova identiteta, ono po čemu je kršćanin Kristov učenik, Isus označava uzimanjem svoga križa i hodom iza Isusa. Ne nosi se Isusov križ, pa ni tuđi, nego vlastiti. I ne nosi se taj križ samo u posebnim prilikama i vremenima, nego – Isus je izričit – danomice. Ovo “danomice” tako je zahtjevno, jer rado bismo pobjegli od svakodnevnoga križa, tako bismo rado umakli bližnjima i teretima svakodnevlja. Nasljedovanje Isusa – bit kršćanstva – događa se u normalnim, redovitim danima, od jutra do noći.

Isus ne govori ni o traženju križa, jer križ svakoga od nas je već tu. On je tu i bez naše volje. Potrebno ga je prihvatiti. Patnju je potrebno prihvatiti kakva god bila i onda je kreativno prerađivati, uklanjati, oslobađati se patnje za radostan život. Patnja se ne nosi pasivno, ona mora ući u širu cjelinu životnoga smisla. Isus govori da je riječ o spašavanju života, zapravo, o gubljenju života poradi Isusa. Sve patnje, nastale iz bolesti, gubitaka ili kao nepravde nanesene od strane drugih, ne samo da se lakše pod/nose, nego se umanjuju ili uklanjaju ako se sve čini u perspektivi nasljedovanja Isusa – poradi Isusa. Nije to ono licemjerno svođenje naših umišljenih patnji i poslova, pogotovo naše svojeglave volje i bešćutnosti prema drugima pod uzdah “poradi Isusa”. Nije to ni ono depresivno mirenje sa zlom, grijesima ni skrivanje nevolja pod jeftinu parolu “poradi Krista”.

Identitet kršćanina je proces koji traje čitav život, otvorena zbilja koja se oblikuje nasljedovanjem Isusa Krista, identitet za koji se svakodnevno – danomice – odlučuje kroz prihvaćanje i stvaralačku preobrazbu vlastitoga križa, i uvijek s perspektivom da nasljedovanje Isusa ima svoj zadnji horizont u uskrsnuću. Do tada, potrebno je mirno i odlučno, nepokolebljivo i solidarno hoditi iza svoga Gospodina.

Fra Ivan Šarčević

U Božjoj službi ili Bog u službi?

XI. nedjelja kroz godinu – C

2 Sam 12,7-10.13; Gal 2,16.19-21; Lk 7,36-8,3

Ako bismo u najkraćem htjeli sažeti Božji odnos prema čovjeku, kako nas izvještava Sveto pismo, mogli bismo kazati: Temeljno iskustvo biblijskoga vjernika s Bogom naglašava da je Bog milostiv i milosrdan, Bog koji oprašta grijehe i otvara neočekivanu novu perspektivu radikalno drukčijeg života. Iz toga onda proizlazi da se i smisao čovjekova života – najprije i najviše njegovih odnosa s bližnjima i Bogom – otkriva u prostoru milosti i milosrđa, opraštanja – kao najuzvišenijega izraza ljubavi. Iz toga također proizlazi da se čovjekova moralnost, njegova ljudskost kao temelj vjere, oslanja na uvjerenju da sve što čovjek misli, govori i čini treba odražavati Božji milosni odnos prema čovjeku. To onda uključuje – kako pokazuju sva vjerska iskustva biblijskih ljudi, posebno život Isusa Krista – da je čovjek nesvediv na etiku i politiku, na zakon i propise, na odanost ili neposlušnost, da je nesvediv na pravovjerje kao ni na asketsko-pobožnu praksu. Milosni je Bog neizmjerno nepredvidiv u svojoj milosrdnoj ljubavi i opraštanju da se i najduhovniji čovjek, da se i onaj koga se označava svecem, ne samo “prepada” pred takvim Bogom nego i unutarnje buni zar je moguće da je u Boga sve tako milosno.

Upravo o Božjoj i Kristovoj milosrdnoj ljubavi govore sva tri današnja biblijska čitanja. U prvom čitanju Božji čovjek, Prorok Natan, dolazi kralju Davidu. Ukratko mu priopćava njegov životopis ali onako kako Davidov život izgleda iz Božje perspektive. Najprije mu govori o Božjoj milosti koja ga je spasila iz Saulove ruke, kako mu je predao svu vlast u Izraelu i Judi. A onda je David prezreo Gospodina. Kako? Učinio je zlo u Božjim očima. Važan je naglasak na izrazu – “u Božjim očima”, jer zlo i grijeh najčešće se žele zadržati na ljudskim odnosima i konvencijama, na ljudskim zakonima i propisima po kojima onda dolazi do izopačenja pa se dobro predstavlja grijehom i zlom, a zlo dobrim, a to upravo najčešće čine zakonodavci, vlast i vlasnici tumačenja i izvršenja zakona, i onoga Božjega.

Natan, međutim, iz perspektive Božjega odnosa prema čovjeku, konkretno ovdje prema nevinome Uriji, ne dopušta da ono najgore izopačenje – nepravedno ubojstvo – David pretvori u nešto normalno, u nešto etički i vjerski potrebno i opravdano. Znamo da je David, koristeći svoj položaj i moć, “posvojio” sebi za ženu, ženu svoga glavnog i najvjernijeg vojskovođe, vojskovođe Urije Hetiteta, koji pritom nije bio pripadnik Davidova naroda i vjere. I ne samo što ga je tako krajnje ponizio, nego ga je na najopakiji način dao i ubiti. Koristeći Urijinu vjernost, koristeći ga kao “predmet” poslušnosti, perfidno ga je isturio u prvi borbeni red a drugima rekao da se u pogodan trenutak izmaknu da bi Urija ostao sam – sam na bojnom polju.

Kako je samo David, kao i čovjek uopće, u svojoj izopačenost smišljen! Ljudsko zlo je krajnje lukavo, proračunato, racionalizirano. Upravo u takvo zlo stanje, ne dok još David smišlja što će učiniti, nego u trenutku kada se zlo dokraja ispunilo, kada je David počeo “uživati” u svojoj vlasti i kad se domogao onoga što je želio, stiže Božja riječ, stiže zapravo Božji čovjek Natan. Zlo se najčešće ne može spriječiti dok nastaje, dok se intronizira, ono se urušava i ruši kada se uspne na vrhunac, kada djeluje najjače i nepromjenjivo. Nažalost, do tada učini bezbrojne štete i nanese mnoge nepravde i nevolje.

Bog ne dopušta, ma koliko god vremena trebalo, da zlo nadvlada dobro, laž da prekrije istinu. David, pak, uza sve svoje zlo, opijenost moću i strašću, sačuvao je odnos i prema Bogu i čovjeku Natanu. Zadržao je otvorenost za susret s Božjim čovjekom, a time za istinu i kritiku. I tu leži osnovna razlika između Davida i neizmjerno mnogo manjih ili većih vlastodržaca i zlih ljudi koji sebi ne dopuštaju da im itko išta kaže, koji svoja zla djela svode pod svoju moć, pod zakon, koji su izgubili osobnost, koje je toliko opila vlast da idu i do one krajnje perverzije da čak svoje zlo djelo tumače Bogom istine i pravde, da se postavljaju kao jedini čuvari ljudskoga odnosa i jedini tumači samoga Boga. Idu dotle da i kada ponize ili uklone čovjeka, smatraju da ti isti ljudi trebaju na isti način biti im odani.

David priznaje svoj grijeh, ispovijeda svoje zlo, čak se izručuje kazni. S Božjim čovjekom Natanom nastupa milosrdni Bog, Bog opraštajuće ljubavi i nudi Davidu novi početak, “drugu nedužnost”. Nije zanijekana istina, nije izbrisana grešna prošlost; nepravda ostaje nenadoknadiva, ali mogućnost činjenja dobra se otvara u nesagledivim horizontima, nakon što David uviđa i priznaje svoje zlo, kaje se za njega.

Slično govori i Pavao u svome Pismu kršćanima Galaćanima. Taj neumorni revnitelj za židovski Zakon, tako revan da je i duhovno a čini se i stvarno “ubijao” Isusove učenike, svoje vjerske protivnike, Božjim milosnim zahvatom doživljava obraćenje. Pavao biva zaustavljen u svome naumu. Dok je Davida opsjela moć vladanja i umišljaj da mu je dopušteno sve, i da ljude koristi i pomiče kao svoje igračke, kad mu je strast za ženom zaslijepila i um i oči, kod Savla, inače obrazovana i pobožna čovjeka, ali dogmatizirana i isključiva, prisutna je totalitarna ideologija pravovjerja.

No, malo je, krajnje malo Davidâ i Savlâ. Naša najčešća a najgora ponašanja koja siju zlo, podjele i razdore, koja unesrećuju pojedince i zajednice, događaju se kada na najprimitivniji način strast za vladanjem bude povezana s umišljajem o posebnom, čak i božanskom poslanju, kada izostaje zdrava osobna komunikacija, kada se vlastodržac ili bilo koji moćnik u svojoj uskoći zabarikadira lažnim prorocima, udvoricama i laskavcima, kada ne prepoznaje da ga u kritici njegovih “protivnika” sustiže sama Božja riječ, kada se, naposljetku, s neotvorenošću za drugu riječ, zatvara stvarnoj Božjoj volji i milosti. Zato je – povijest to pokazuje – najgore zlo dolazilo i dolazi od onih ljudi na vlasti koji – slijepi za vrednote i gluhi za (samo)kritiku – svoju vladalačku moć duhovno ideologiziraju, legitimiraju svojom ispravnom vjerom u Boga. Najgori su režimi oni koji su zahtijevali poslušnost iz ideje svoje savršenosti ili savršenosti svojih ideja i stavova. Savršenost je tipično religijska (i evanđeoska) kategorija. No, ako ona stigne u ruke nemoralnih i tupih ljudi, ona postaje oruđe prokletstva za druge, Prokrustova postelja s nepopravljivim posljedicama. Zato su najgore vlasti one teokratske. Zato je Isus radikalno odijelio cara od Boga, zato su laična država i sekularno društvo, uza sve njihove nedostatke, najpovoljniji okvir ljudskih društvenih odnosa.

Možemo zaključiti da se Savao obratio ne samo zato što je u svom djelovanju i onom lošem bio revan, do ubijanja, nego upravo zato što je negdje u sebi ostavio mogućnost da ne radi sve ispravno, da je shvatio da svojom religioznim uvjerenjem ne može ovladati Bogom. Naravno, nimalo beznačajno nije što pisac Djela apostolskih, Luka Evanđelist, piše o Savlovoj prisutnosti kod ubijanja/kamenovanja Stjepana Đakona. Slika odlaganja Stjepanovih haljina do nogu Savla, kao da je znak Savlova daljnjeg puta, pozitivno provokativnog i samokritičkog razmišljanja o Stjepanovoj molitvi Bogu za opraštanje. Moment Stjepanova opraštanja – izgledno je – bio je zahvat i uzdrmavanje Savla u njegovoj totalitarnoj religioznoj ideologiji. Ne treba zaboraviti kako je Savao jedan, a kako su druge “ubojice” i izopačeni duhovni vlastodršci najčešće bešćutni na udes pojedinca, a onda i na – opraštajuću ljubav.

A iz odlomka današnjeg Lukina evanđelja nadaju nam se svojim bogatstvom mnogi apeli i poruke. Isus je na gozbi Šimuna farizeja. Šimun, kao i svi farizeji, uvjeren je da sve dobro radi, pogotovo da dobro i ispravno vjeruje, za razliku od mnogih grešnika. I baš u njegovu kuću dolazi grešnica. Nečuveno! Ima hrabrosti doći, jer ne dolazi k njemu nego k Isusu, jer Isus je svugdje suveren i slobodan. I dok žena ima hrabrosti ući u “farizejsko leglo”, farizej Šimun maskira svoje izopačene misli pred svojim gostom, istinoljubivim Isusom. Uskraćuje mu povjerenje, uskraćuje mu razgovor o tome o čemu stvarno misli i koji je njegov stav. Isus to primjećuje. Ne trebaju posebne nadnaravne milosti da se to primijeti. Dostatna je ljubav. Ljubav je razlikovni znak između autentičnosti i farizejizma. A to i jest najveća muka. Tu je vrhunac naših ljudskih razlikovanja. Da je David stvarno bio sposoban za ljubav, ne bi uništavao Uriju i njegovu ljubav. On je postao bešćutan za patnju pa i život drugoga. Šimun je nesposoban ili se onesposobio za ljubav da bi primijetio cjelinu žene grešnice i njezinu ljubav.

Slično i redovito događa se svima nama, pogotovo religioznima, pravovjernima (farizejima). Usuđujemo li se krenuti dalje? Isus priča Šimunu priču o dužnicima, i ta se priča odnosi na sve farizeje. Poruka priče je da zahvalnost mora biti veća od strane onog dužnika koji je više dugovao. Isus govori Šimunu kako mu kao gostu nije učinio ni ono što je bio dužan učiniti, a žena nije Isusu ništa dugovala, a toliku mu je pažnju i ljubav posvetila. Zli ljudi zaborave često svoje dužnosti, dok druge progone do u sitnicu.

Isus je izričit: Žena koja je mnogo ljubila, njoj se opraštaju grijesi. Onaj koji ljubi, on i griješi. Onaj koji je pravovjeran, on i ne ljubi i ne griješi. On se lišava i ljubavi i opraštanja kao njezina vrhunca.

Slijedi u evanđelju govor o tome kako Isus može opraštati grijehe, na što se bune pravovjerni. To je sastavnica Isusova poslanja, to je sukus Božjega odnosa prema ljudima. Šimun, farizej, ne može oprostiti i zato ne može ljubiti. Bog oprašta Davidu, oprašta Pavlu, oprašta grešnici, jer su ljubili, jer su prihvatili da im je život jedino moguć u opraštanju, u Božjoj milosti i milosrđu. Novi zaokret, naša obraćenja, povratak izgubljene ljudskosti, nalazi se u nastojanju i praktičnom nasljedovanju Božjega i Isusova praštanja, Božje milosrdne ljubavi prema drugima. No, ništa tako ne uzdrmava ljudske političke i religijske vlasti, sve moćnike i farizeje, kao kad pred njima stoji zahtjev za opraštanjem. Isus kroz sve svoje djelovanje inzistira na tome da je praštanje vrhunac ljudskosti i vjere u Boga. Strastveni i vlašću otupljeni vlastodršci to smatraju gubitkom sebe i izdajom vjere a i Boga, jer se po njihovom lukavom umu prava vjera praktično ostvaruje ne opraštanjem, nego uklanjanjem grešnika. Za njih Bog nije istinit i milostiv, nego je njima u službi. Doista je najteže opraštati.

Fra Ivan Šarčević