Netko mora biti kod kuće

XIX. kroz godinu C

Lk 12,32-48

Današnje se evanđelje otvara Isusovim pozivom, usklikom ohrabrenja učenicima a onda i nama: Ne boj se stado malo! A nadovezuje se na Isusov govor učenicima o pouzdanju u Boga i Božju providnost u slikama ptica nebeskih i ljiljana poljskih.

Oslobađajuće djeluju ove Isusove riječi svima onima koji žive u strahu, osjećaju bilo kakve pritiješnjenosti, duhovnoga ropstva, zavisti i ljubomora, pohlepa i požuda, naše unutarnje ili vanjske ugroženosti. Svima onima koji su skrajnuti, koji su manjina i podčinjeni. Oslobađajuće djeluju ako u njih povjerujemo ne polovično i usput, po dužnosti ili samo u nevolji, nego egzistencijalno, cjelinom svoga bića, onako kako je Abraham povjerovao. Djelu ju li ljekovito ove Isusove riječi, ili nam, možda, ipak znače više riječi suvremenih navjestitelja propasti, riječi crnih modernih proroka koji žive na ljudskim sukobima i neslaganjima, na izmišljanju raznoraznih bolesti – fizičkih i duševnih – i umjesto da mijenjaju svijet, šire beznađe i nesreću, zarađuju na ljudskim bolestima i krivim utjehama?

Ne boj se stado malo – govori Isus i nadovezuje da se ljudski strah i ugroženost ne izgone skupljanjem bogatstva, nikakvim silnim osiguranjima sebe i svoga identiteta; ali ni ikakvim bijegom od sebe, nikakvim lažnim prikazivanjem niti uljepšavanjem stvarnosti, a osobito ne borbom ni ratom protiv izvora i uzroka straha i ugroženosti – nego odlukom za dobro, skupljanjem nepropadljiva blaga kojega nitko i ništa na zemlji ne može ugroziti.

Kako ohrabrujuće djeluju Isusove riječi – Ne boj se stado malo – svima nama koje i mala sitnica, žalosna ili loša vijest, izbace iz takta, gdje nas uspjeh drugoga razočarava do bolesti i gorčine, nama koji smo izgubili prapovjerenje u dobrotu svega oko nas.

U nastavku evanđelja Isus govori o BUDNOSTI. U slici slugu koji čekaju gospodara, Isus nam želi predstaviti kakva treba biti naša budnost pred Božjim, pred Isusovim dolaskom. I to ne samo na kraju vremena, na sudnjem danu ili u trenutku naše pojedinačne smrti, nego u svakodnevnici. Svakodnevno treba biti budan. Kršćaninovo djelovanje nije dakle određeno ni prirodnom ni iznenadnom smrti, kojoj ionako nitko ne može umaći, pogotovo nije određeno strahom od smrti, nego Božjim dolaskom. Na koncu svoga života kršćanin ne susreće smrt i njezino ništavilo nego Boga licem u lice.

No, taj se susret licem u lice – želi nam kazati današnje evanđelje – ne odgađa za kraj, nego se premješta u naše svakodnevlje. Naša svakodnevnica – moja kuća, moja obitelj, moj zavičaj i narod, moj posao, društvo i zemlja u kojoj živim, to su prva i prava mjesta Božjega, Isusova dolaska. A mi bismo rado svugdje dočekali Boga, osim ondje gdje nam je dužnost biti. Tako umjesto da dočekujemo i ugošćujemo Isusa u običnosti svojih dana i dužnosti, mi budno bdijemo nad svojim strahovima i ugroženostima i od sebe i od drugih. Zaboravili smo temeljnu melodiju svoga života, prespavljujemo u lijenosti, buci i svađama Božji pohod u naš dom.

Današnje evanđelje govori također da Bog ne kasni, kako se nama nekada čini, ili da je spor, pa bismo mi morali sve uzeti u svoje ruke – i pravdu i dobrotu. Da bismo mi, kako to često nervozni i činimo, morali ubrzati povijest. Zacijelo, Bog nije tako sveprisutan da bi nam omogućio da se izvlačimo na njegovu odgovornost, da bježimo od svojih zadaća, da bez brige i budnosti živimo život ugađajući sebi a na Božji račun pribrajamo ono što je naša dužnost.

Kako stojimo mi današnji ljudi i kršćani uopće s budnošću? Što uopće očekujemo? Komu ili čemu se nadamo? Nije li naš obzor nade nerijetko sužen na obod tanjura, na senzacije i jeftine ugode; na vrijeme dokle smo snažni i moćni; nismo li često sebe sveli na neumjerene želje, na pohlepu da dominiramo drugima koja nas rasteže i maše s nama da više sebe ne možemo ni kontrolirati?

Tko je gospodar naših života, kojeg gospodara čekamo? Zar često umjesto Božjega pohoda u naš svakodnevni život, mi budnih i nemirnih očiju gledamo što drugi radi, pazeći da nas slučajno ne ugrozi; zar svoju budnost nismo prometnuli u trajnu obranu od drugoga, u smišljanje kako da se dovinemo drugome, kako da ga pobijedimo. Rasijani posvuda, nema nas kod kuće.

Uistinu, koga mi to očekujemo? Ima li nam itko dobar da izlazimo na prag svoga srca izgledajući kad će nas pohoditi pa da ga primimo i ugostimo? Očekujemo li uopće Božji dolazak, ili ga u svoj dom uvlačimo samo po svojoj želji? Je li Boga prestao biti iznenađujući gost našega života, jer mi određujemo kad ćemo ga i gdje sresti? Ili, ima li nas uopće u kući kad Bog dolazi, ili tumaramo uokolo tražeći sreću, jer, tako mislimo, naša sreća, naše blago, nije ondje gdje smo mi? Koga dočekati, ako nikoga ne očekujemo?

Evo kako je evanđeosko očekivanje i budnost izrazila švicarska benediktinka Silja Walter u svojoj molitvi:

Netko mora biti kod kuće

Netko mora kod kuće biti, Gospodine, kad ti dođeš.

Netko te mora čekati, dolje na rijeci pred gradom.

Netko te mora iščekivati

i dan i noć.

Jer tko zna, kad ti dolaziš?

Gospodine, netko te mora ugledati kad dolaziš.

Netko mora biti budan dolje na mostu

da najavi tvoj dolazak, Gospodine,

jer ti dolaziš kao tat u noći.

Budnost je naša služba. Budnost.

I za svijet također.

Svijet je tako često lakovjeran,

stalno tumara,

ni noću nije kod kuće.

Misli li ikad da ti dolaziš?

Da si ti njegov Gospodin i

da sigurno dolaziš?

Gospodine,

i netko mora izdržati tvoj pohod,

podnijeti te, a da ne pobjegne od tebe.

Izdržati tvoju odsutnost,

a da ne sumnja u tvoj dolazak.

Izdržati tvoju šutnju

i njoj usprkos pjevati.

Izdržati tvoju patnju i smrt

i iz njih živjeti.

To mora uvijek netko činiti sa svima drugima

i za njih…

Netko mora biti kod kuće, Gospodine, kad ti dođeš.

Netko te mora čekati

___________________________________________________________________________

Hodočasnička budnost

XIX. kroz godinu C

Lk 12,35-40

Svatko od nas, u svom životnome prtljagu, ima događaja, postupaka i odnosa zbog kojih se čudi samome sebi da se u njih upleo. Svatko od nas ima postupaka za koje se kaje i prekorava što nije bio dovoljno pažljiv i budan; što je bio nesmotren da mu se nešto tako uopće moglo dogoditi. Često opet kad i osjećamo da smo pogriješili, u svojoj oporosti i tvrdoglavosti, ne odstupamo, ne kajemo, ne priznajemo svoj grijeh, nepravdu ne popravljamo. Štoviše, samo se dalje srozavamo u neljudstvu i bježimo da se susretnemo sa sobom i s Bogom.

S druge strane, svatko od nas ima životno bitnih događaja, možda po ljudstvo i život vrlo i opasnih situacija, u koje je upadao što zbog sebičnosti, neznanja, nasilja ili zloće drugih što i iz svoje nesabranosti i nebudnosti a iz tih situacija, iz tih skrivljenih ili neskrivljenih ropstava bivao je izvučen, spašen nekim dobrim silama, nevidljivom Božjom rukom i dobrotom. Svi mi – bilo pojedinačno bilo kolektivno – imamo u svojoj memoriji iskustvo izlaska iz “smrtnih” situacija, imamo iskustvo oslobođenja i hodočasničkoga puta u novu zemlju, u novu domovinu, u novi životni početak.

Sva današnja čitanja upravo govore o hodočasničkom karakteru ljudskoga postojanja, o izlaženju i odlaženju, o promjeni zavičaja, o korjenitoj promjeni načina života. No, unatoč promjenjivosti ljudskoga puta, Božja riječ inzistira na pouzdanju u Boga. Inzistira na onom temeljnom povjerenju da što god činili, činimo u Božjoj blizini i pratnji.

U tom istom smislu govori i današnji odlomak iz Lukina evanđelja. Isus od svojih učenika traži da budu budni, da budu slični slugama koji čekaju svoga gospodara. Gospodara, koji je otišao na svadbu, i to da ga čekaju bez obzira u koje će vrijeme gospodar doći s veselja. Isus uzima sliku ondašnjih slugu koji su morali biti opasani i čekati s upaljenim svjetiljkama te ako su bili budni, gospodar ih nagrađuje time što će ih poslužiti za stolom svoje gozbe.

Ovom slikom Isus želi kazati svojim učenicima jednu od najvažnijih istina ljudskoga života: ljudski život je prolazan, konačan. Gospodar je slika Boga a sluge smo mi ljudi. Bog je na ovoj zemlji prisutan kao odsutni gospodar i nama ljudima, svakom čovjeku, ostavljena je sloboda djelovanja i odgovornost za to djelovanje. Mi smo u jednu ruku relativni, ograničeni gospodari samima sebi, a naš gospodar, Bog, jest onaj koji ne bdije nad nama kao strogi policajac nego onaj koji je prisutan u svojoj odsutnosti, tu je negdje, svakoga trena može doći. On je i onaj koji će pri konačnom susretu sabrati naš život, naše djelovanje i prosuditi ga koliko je bilo u skladu s njegovim očekivanjima, koliko smo ponuđenim darovima odgovorili na vlastito poslanje.

U ovoj se slici budnih slugu očituje da čovjek u očekivanju gospodara nije besposlen. Naprotiv, radit će poput slugu – služiti neumorno i živjeti u perspektivi susreta sa svojim gospodarom, sa svojim Bogom. Na koncu evanđelja Isus, sam za sebe kaže da je Sin Čovječji, izjednačava se s gospodarom. On govori o svome dolasku i uspoređuje ga s nenajavljenim i neočekivanim dolaskom kradljivca. Nitko ne može predvidjeti kradljivčev dolazak.

Kad slušamo ove riječi, često mislimo da se radi jedino o Isusovom zadnjem dolasku, dakle o našoj osobnoj smrti i o sudnjem, posljednjem danu. Da, riječ je svakako i o tome. Ipak treba kazati da evanđelje govori o dvostrukom Isusovom dolasku na kojega mi ljudi, mi Isusovi nasljedovatelji često ne računamo.

Jedan je konačni Isusov dolazak na kraju vremena. Suvremeni ljudi o tome konačnom dolasku Isusovu ne žele ni misliti. Prepuštaju se užurbanome poslu, svojoj vlastitoj jurnjavi, ili dopuštaju da ih nose ambicije, pohlepe ili očekivanja drugih ljudi pa nemaju kada biti oprezni na sebe same, na svoje istinsko ljudstvo. Koliko nas je, ako se okrenemo unatrag u svome životu, u mogućnosti kazati kako smo doista bili budni, da smo bili pripravni na Isusov dolazak, pripravni na vlastitu smrt u nekim presudnim  situacijama. Nismo li u pojedinim momentima odluke izgubili kompas svoga čovještva da na to ne želimo ni pomisliti. Budnost ne znači stalno biti ozbiljni, „smrtno“ ozbiljni, kako mnogi od nas i živimo. Ne, nije riječ o toj crnoj ozbiljnosti i mračnoj natmurenosti, nego nas istina naše smrti, našega susreta s Isusom, Sinom Čovječjim, pravednim sucem, čini budnim ljudima da znamo poredati svoje poslove, svoje vrijednosti, svoje odnose, da znamo napraviti ljestvicu svojih prioriteta, da tako živimo i radimo kao da bismo odmah mogli stati pred Boga.

Budan život ne znači trajno napet život, bez veselja, gozbe i opuštenosti, nego upravo opušten i staložen život, život koji svoje uporište ima u pouzdanju u Boga a ne u nagomilavanju imanja i briga. To se odnosi i na male zajednice Isusovih učenika koje djeluju beznačajne i nemoćne u svijetu novca, bogatstva, sile i moći. Njima Isus poručuje: Ne boj se stado malo! Tvoje je blago u Bogu a ne u broju članova, tvoja je snaga u osloncu na Boga, a ne u društvenoj moći, tvoja je mudrost u služenju, a ne u prevarama, lukavstvima i osvetama ovoga svijeta.

Drugo značenje Isusova dolaska jest njegov dolazak u običnostima svakodnevnih dana. Kada Isus govori o budnosti i kada govori o nužnosti čekanja njegova dolaska, nije riječ samo o smrti, pa bi – a neki to danas tako i misle – trebalo samo moliti te da u molitvi i pokorničkim vježbama treba čekati njegov dolazak prepuštajući se situacijama vremena ili prepuštajući se samo drugima kako će nam urediti život. Nije Isus mislio da je najbolje ništa ne raditi, bez mijenjanja svoje obiteljske i društvene situacije, i tako čekati svoju definitivni kraj.

Isus govori da postoji „čas kada ne mislite /a/ Sin Čovječji dolazi“. Isus dolazi svakodnevno, i danas, u naš život. Pohađa nas u našim poslovima, pohađa nas u našim najbližima oko nas, najčešće u onima s kojima živimo, pohađa nas i u onima s kojima nismo dobro, koji su naši protivnici pa i neprijatelji. Isus govori o nužnoj budnosti u svakodnevnim našim odnosima, jer on dolazi, dolazi u licu drugoga. Osobito u licu potrebitih. On već i sada, baš sada, stoji na našim vratima i kuca.

Ako se pak prebacimo u svoje svakodnevne živote, otkrit ćemo koliko je samo naše nekoncentracije i nebudnosti prema drugima, koliko samo nemamo strpljivosti da slušamo jedni druge; kako zaboravljamo da nas u bližnjima pohađa sam Isus. Zar se toliko puta i u najbližim odnosima ne događa da se ne upoznamo ili zar toliko puta ne kažemo kako nas drugi nije ni saslušao, ili kažemo: Pa zar ti nisam to rekao, ili: ja ti to rekla/rekao a ti nisi slušao/la, a ti si to zaboravio, olako preko toga prešao.

Mi smo ljudi takvi da želimo razumijevanje i slušanje. Ponekada čak znamo izrabljivati ljude oko sebe stalnim zahtjevima. Ima nas koji smo „lovci“ na dobre ljude i od njih želimo napraviti svoje robove, dok se jedino Bogu služi. I mi duhovni ljudi, svećenici i biskupi, često, umjesto da ljudima pomažemo i u njima prepoznajemo Isusovu braću i sestre, mi ih pravimo svojim robovima, da služe nekim zarobljavajućim projektima, duhovnostima koje još više razboljuju ili uskogrudnim institucijama.

Isus govori o drugoj vrsti budnosti, o tome da budemo spremni uslužiti druge, kao i da budemo budni za svoje ljudstvo jer se dan smrti nadvija nad nama kao naša najvažnija životna činjenica. Isus ne želi da živimo u smrtnome strahu, smrtno natmurena lica, nego da svoje dane iskupljujemo u opuštenoj radosti prepoznavajući u drugima njega samoga.

Mi smo hodočasnici na zemlji. Rijetki su od nas koji nisu selili i premještali se. Poruka Božje riječi je da na svim našim putovima prepoznajemo Božju nazočnost, da budemo budni za nju. Da prepoznajmo potrebe naše braće i sestara koji s nama zajednički hodočaste k nebeskom domu. Nije nam mnogo potrebno za sretan život, osobito ne toliko bogatstva i moći koje izjedaju moljci straha, zavisti, nezajažljive konkurencije i takmičenja. Hodočasnički put ne podnosi velika imanja i terete. Nije nam ni toliko vremena ostalo da stalno odgađamo da postanemo dobri ljudi, Isusove budne sluge. Valja nam stoga iz ovoga (hodočasničkoga) mjesta uputiti u običnost naših svakodnevnica. Valja nam i dalje izlaziti iz naše nesabranosti, nezanimanja i pospanosti za život drugih. Valja nam dopustiti da nas Bog izvede iz raznoraznih ropstava u koja smo zapali i da u budnoj opuštenosti dohodočastimo na posljednji susret s njim. A gdje je to naše srce? Koga to budno, svim bićem ljubimo?

Fra Ivan Šarčević

Sveti Lovro

KRŠĆANIN – SLUŽITELJ

2 Kor 9,6-10; Ps 112; Iv 12,24-26

Propovijed na euharistiji godišnjega skupa Drijenčana koji su ostali i koji su iselili ili su na privremenom radu izvan svoga majevičkog zavičaja /10. VIII. 2013./

Uvod. Skupili smo se večeras sa svih strana u svoj majevički zavičaj. Još veći broj nije došao. Neki su možda odustali od dolaženja, a neki nisu iz raznih razloga mogli doći a rado bi večeras bili ovdje. Dok večeras budemo molili za svoje potrebe, za svoje bližnje, uključimo i sve odsutne u naše sjećanje i naše molitve Bogu. Uključimo i sve naše znane i neznane pokojne, roditelje, braću, sestre, prijatelje, dobročinitelje.

Nismo, vjerujem, tek usput, tek iz folklora i običaja došli na misu. Ovdje smo jer potvrđujemo da svako naše zajedništvo ima svoj temelj u zajedništvu s Bogom. Iz tog zajedništva, iz tog odnosa dolazi nam snaga i nadahnuće za život. Zato se večeras saberimo pred Bogom, osobno, i kao mala crkvena zajednica, i na blagdan sv. Lovre, đakona i mučenika. Molimo Boga da gdje god bili, budemo na Lovrin način svjedoci Isusa Krista. Pokajmo se za svoje grijehe!

Propovijed. Danas se spominjemo sveca i mučenika, đakona Lovre, jednoga od najvećih svjedoka Isusa Krista u prvim stoljećima kršćanstva. Njemu su posvećene ne samo mnoge crkve, kapelice, ulice i radionice, nego morski zaljevi, planine, trgovi, gradovi i biskupije (Rim, Požega, Šibenik); roditelji i danas daju ime Lovro svojoj djeci. Svetoga Lovru štuju i pravoslavni, anglikanci i protestanti.

Iz malo podataka iz njegova života saznajemo da je Lovru u Rim, iz ondašnje Španjolske, kao vjerna i odana kršćanina, doveo učitelj Siksto koji je postao papa Siksto II. U razmaku od četiri dana oba su njih ubijena (Siksto, 7.8., Lovro, 10.8.) u Rimu 258. za vrijeme rimskoga cara Valerijana.

Lovro je obavljao službu glavnoga đakona (među sedam rimskih đakona) i to kao blagajnik, upravitelj novca i blaga rimske kršćanske zajednice, čuvar i svetoga grala, kaleža, iz kojeg je, prema predaji, Isus pio vino na Posljednjoj večeri. (Uspio je, predaja kaže, prije pretrage od strane rimske vlasti kalež potajno poslati u Valenciju.) Znajući da će Lovro nastradati, odlazeći na stratište, papa Siksto je savjetovao svome đakonu da sve blago podijeli siromasima. I ovaj je to učinio. Careve sluge i prefekt naredili da Lovro dođe na sud i da donese blago. Na sudištu su ga upitali gdje je blago. A Lovro je sa sobom poveo siromašne i pokazujući na njih, kazao: Evo blaga naše crkvene zajednice, evo blaga Crkve. I pohlepni carevi namjesnici i sluge nisu imali što uzeti ni čime se obogatiti.

Zato su gnjevni Lovru dali izbičevati, a zatim odveli na mučilo, na roštilj da ga živa ispeku. I pripovijeda se da je Lovro, iako u teškim mukama, imao toliko prisebnosti i smisla za šalu da je kazao da ga trebaju okrenuti na drugu stranu kako bi se ravnomjerno ispekao. Lovro je stoga zaštitnik ne samo mesara, kuhara nego i komičara.

Kada slušamo o svecima, koji su nam uzori i zagovornici, kao da i ne htijući gubimo sabranost. Osobito o svecima iz nekih davnih vremena kao što je slučaj sa sv. Lovrom. Pamtimo možda sitnice, a zaboravimo smisao, temeljnu poruku njihova života. Teško nam je aktualizirati njihovu životno svjedočanstvo u svoje vrijeme i naše okolnosti. Možda će mnogi od nas kazati, ma pusti sada svece, to su neki čudaci koji su živjeli u posve drugim vremenima i s nama nemaju neke veze. Vremena su se promijenila. No, nije baš tako. Valjalo bi ponajprije krenuti od činjenice da smo mi redovito mali, prosječni vjernici, često i licemjerni u vjeri. Potrebno je posvijestiti da naša vjera počiva upravo na rijeci nebrojenih svjedoka, počevši od Isusovih učenika, apostola, preko mučenika, preko sv. Lovre, pa preko naših predšasnika, naših roditelja i uzornih vjernika u našim župnim zajednicama. Možda i ne mislimo da je uopće nešto posebno važno biti kršćanin danas. Možda je naše kršćanstvo samo kao zaodijevanje malo svečanijeg odijela, nedjeljno skupljanje u crkvi i pred crkvom, dakle, kao neka navika, ili neki izvanjski ukras na život koji nema toliko veze s vjerom, ili ima samo u vremenima bolesti, patnje, stradanja i smrti. Možda stojimo u svome kršćanstvu neodgovorno, neodgovorno za temeljnu poruku koja je krenula iz Galileje od Gospodina Isusa, preko njegovih svjedoka, preko Lovre i mnogih drugih do nas danas.

Možemo li, dakle, imalo zamisliti tu dugu rijeku svjedoka koja je krenula iz Galileje, od Gospodina Isusa, od učeničke zajednice okupljene oko Isusa i kako je Isusova poruka stigla do nas ovdje, na Majevicu, u Drijenču, širom svijeta. Koji je to glas, koja je to poruka, što je njezina bit? I što bi to nama danas bilo važno da i mi prenesemo našim mladima iz života Isuovih svjedoka, iz svjedočanstva sv. Lovre?

Iako naše vrijeme možda ne zahtijeva mučeništvo kakvom je bio podvrgnut đakon Lovro i drugi mučenici do naših dana, jer smatramo da živimo u vremenu slobode izražavanja vjere, i danas smo pozvani na ostvarenje svoje ljudskosti i svoje vjere, svoga kršćanstva. I to naše ostvarenje kršćanstva u našem vremenu i prostoru, u našim odnosima, nije oslobođeno ni patnje ni napora, ni zalaganja pa ni smrti. Mučenici, kršćanski svjedoci, su nam uzori u životu. Naravno, mi ne možemo sagledati sve što sačinjava kršćanski život, i svi živimo svoje pojedinačne, ali pokušajmo barem – baš na primjeru Lovrina života i svetopisamskih čitanja koje smo čuli na njegov blagdan – razmisliti o sebi, o nama samima, o našem osobnom i zajedničkom svjedočenju vjere.

1. Kršćanin je služitelj

Lovro je bio đakon. To je grčka riječ koja znači služitelj. Lovro je služio Bogu služeći zajedničkom dobru. Jedna od najvažniji sastavnica kršćanstva (uz propovijedanje, svetkovanje i stvaranje zajedništva) jest služenje, služenje drugima. Služenje prožima sav kršćaninov život. U evanđeljima čitamo da Isus stalno govori da nije došao da bude služen nego da služi i dadne svoj život za prijatelje, za mnoge, za sve. I kada razmislimo o svome životu, ako smo iskreni samima sebi, onda ćemo doista vidjeti da se smisao života skriva u služenju drugima. Mogli bismo kazati da bi drugo ime za kršćanina moglo biti služitelj, đakon. Nažalost, tokom života na to najčešće zaboravio. Počinjemo se od malena ponašati kao mali carevi i bogovi koji zahtijevaju da ih svi služe, da svi oko nas igraju. I drugi nas tome navikavaju. Postajemo oni koji zahtijevaju da svi drugi imaju straha pred nama i da nam u tom strahu iskazuju poštovanje i služenje.

Strahom a ne slobodnim služenjem najčešće su označeni naši odnosi, robovanjem a ne poštivanjem i ljubavlju. Patrijarhalno-piramidalno (hijerarhijsko) uređenje naših odnosa i zajednica govori kako kao normalno prihvaćamo da svi služe višima od sebe. A Isus radikalno obrće te navike i postavke. On kao najviši, služi. U obiteljima, u prijateljskim odnosima, u Crkvi, u javnim poslovima, od škola, šaltera, do firmi, u crkvenim i državnim službama, svi očekuju da se služi višima, a ne da se služi onima komu su poslani, malenima. Zar naši odnosi, također, nisu najčešće briga da ne bismo slučajno za druge učinili nešto više. Kršćanstvo je vjera pretjecanja u služenju, u činjenju dobra drugima. A u nas ljudi je osnovni cilj izbjeći služenje a nametnuti posluh i robovanje, izračunati sve da što manje služimo, da sačuvamo život. Isus, valja ponavljati, obrće te odnose. Čak zahtijeva od svojih učenika da život trebaju podijeliti, darovati, kako i danas kaže u evanđelju, da treba izgubiti život u darivanju.

Izdržati služenje bez gorčine, bez traženja uzvrata, bez galame, nije lagano. Zato nije lagano biti služitelj, kršćanin, iako se posvuda čuje hvalisanje kako smo vjernici, služitelji. Ako smo nekada i služili, učinili dobro drugome, onda to želimo da se razglasi, da se podigne na velika zvona. Nema sumnje, nije jednostavno služiti. Mnogi se od nas umore u služenju jer su drugi doista bezosjećajni, jer služitelje smatraju naivnima, bedastima, jer vladanje i gospodarenje nad drugima (moću, novce, ucjenom) smatra se “uzvišenim” i (snalažljivim) čovještvom. Uostalom, naši odnosi pokazuju da mi jedni od drugih ne želimo slobodne ljude nego robove, poslušne vojnike koje premještamo po hiru, udvorice i strašljivce. Hoćemo čovjeka orobiti do njegove intime, učiniti ga ovisnima o sebi. A čovjek, svaki čovjek ima svoje dostojanstvo od Boga i pred Bogom. Nitko ne želi biti rob. Isus hoće služitelje a ne robove.

Sveti Lovro nije bio rob ni svojih strasti za imanjem, ni rob volje za moću, nije štitio nikakvu svoju poziciju, jer služenje je temeljno poslanje, najvažniji životni autoritet koji mu nitko ne može oduzeti. Lovro nije robovao ideologiji (novcu, naciji, stranci i politici), nego je služio Gospodinu Isusu u svojoj kršćanskoj zajednici. Zato je i lagano podnio sav gubitak, podnio mučeništvo.

2. Služenje pred Božjim pogledom

Važna i nezaobilazna oznaka kršćanina kao služitelja jest služiteljev osobni odnos s Bogom. Služenje se događa u bogobojaznosti, kako i govori današnji Psalam na blagdan sv. Lovre. Blago čovjeku koji se boji Gospodina, koji slijedi njegove naredbe, koji svoje poslove obavlja pravedno. Iz odnosa prema Bogu, prema Isusu Kristu svaki naš posao, i naše služenje zadobiva svoj smisao. U služenju nema straha. Služenje je vođeno pravednošću. Lovro nema straha pred rimskom vlašću. On služi Bogu i zajednici, njega ne plaši zemaljska vlast i moć da bi promijenio svoje ponašanje ili da bi Boga i Krista učinio slugama svoje moći, svoje volje, svoje pozicije i vlasti, kako nerijetko izopačeni vlastodršci kroz čitavu povijest čine.

Mi se ljudi, nažalost, najčešće tako ponašamo da jedini pravi strah, onaj od Boga izopačujemo u strah od ljudi, od zemaljskih moćnika. Mi ne znamo služiti. Ili smo goropadni, jogunasti vlastodršci prema nižima od sebe ili smo udvorice, ljigavci i robovi moćnima. Da sada dođu moćniji od nas, što bismo činili. Pogledajmo svoje ponašanje pred poglavarima. Neki bježe, ne smiju se ni susresti. Oni samo mogu tako iz prikrajka, po tračerskim kružocima reći što misle. A većina se lažno umiljava, udvara, klima glavom i potvrđuje, nastoji udvaranjem i neistinom kupiti ili zadržati neku poziciju, steći sebičnu korist. I poglavari su redovito slijepi. Najčešće nemaju uvida u stvarno stanje jer se informiraju samo od onih koji im laskaju, od lažnih proroka koji im se dive podržavaju njihovu oholost, uljuljavaju ih u njihovu prolaznu moć i uspjeh.

Zato Sveto pismo govori da je u služenju važna pravednost. Pravednost znači da nismo pristrani u služenju, da svoje poslove obavljamo ne zato da nas drugi vide, nego da to činimo pod jedinim i najvažnijim pogledom, Božjim pogledom. Zato psalmist i kaže da je srce dobroga čovjeka stalno, postojano, on se ne nervira, ne gubi živce, jer je služitelju uzdanje, oslonac u Bogu. On ne mijenja svoje gospodare. [A koliko je nas promijenilo svoje gospodare, koliko je nas zanijekalo same sebe, i svoju savjest i izopačilo se.] Istinski služitelj, jer je oslonjen na Boga, ne straši se što drugi ne vide kako je on dobar, pametan, milosrdan. On nije onaj koji prigovara zašto drugi ne služe, ne rade, ne darivaju kao on, ne snizuje se u konkurencije i takmičenja s ljudima, nego je zaokupljen jedinom brigom što nije još veći služitelj poput Isusa. Njegova kritika se ne bazira na poslušnosti zemaljskim uredbama i vlastima nego najprije koliko je vjeran Bogu i njegovim naredbama.

Kršćanin kao služitelj se ne straši ako služenjem gubi moć među ljudima, ako mu se umanjuje vlast ili autoritet. On ima – treba to stalno ponavljati – jedini strah, strahopoštovanje pred Bogom i pazi da nepravedno ne bi oštetio ljude, Božje siromahe, Božje potrebnike, da ne poleti za moćnima, da ne izgubi svoj obraz i dušu, pljačkajući druge, nanoseći nepravdu drugima, zahtijevajući od drugih da služe njemu ili  nekim svjetovnim ciljevima.

3. Služenje bez očekivanja uzvrata i radosno

Daljnja oznaka služenja jest služenje drugima poradi Boga i Isusa Krista ali onima koji nam ne mogu uzvratiti. To je vrhunac služenja – služenje bez očekivanja uzvrata, služenje bez pohvale i nagrada. To je služenje najteže. To je služenje lišeno borbe za zasluge kojim obiluju naši odnosi. Jer koliko se samo vremena rječkamo pa i svađamo po obiteljima, po zajednicama, u narodu, u državi tko je zaslužan za ovo tko za ono, tko je komu više dao, tko uopće nije, tko se borio, tko je pobjegao, tko se lažno predstavlja kao dobročinitelj, tko je koga spasio…

Psalam govori da dobroga čovjeka označava da on rasipno dijeli, daje sirotinji. Daje onima koji mu, dakle, ne mogu uzvratiti. Lovro daje sirotinji. Oni ne mogu uzvratiti. A Pavao u Drugoj poslanici kršćanima u Korintu, bogatoj zajednici, koja pomaže siromašnim kršćanima u Jeruzalemu govori kako ne treba biti uzak, škrt i stegnut pri davanju, kako ne treba sijati u oskudnosti, jer tko škrtari, neće imati blagoslova, neće žeti u obilju. Služenje je obilno darivanje i ne samo svoga materijalnoga imanja, nego sebe cijeloga sebe, svih svojih umnih i tjelesnih snaga. Služenje onima koji ne mogu uzvratiti oslanja se i na onaj Isusov zahtjev iz evanđelja da nam ne zna ljevica što čini desnica, da sami gotovo zaboravimo što smo dobra činili. Baš je to nezgodno ali veličanstveno!

Punina služenja/darivanja jest i u tome da je služenje/darivanje radosno. Pavao piše kršćanima u Korintu da srcem daruju, ne računicom. I nikako sa žalošću i na silu. Susrećemo ljude koji dobro rade, služe, darivaju druge ali su uvijek nešto namrgođeni, natmureni, zlovoljni. Na mnogim pozicijama ljudi obavljaju svoje dužnosti i poslove kao da je sav teret svijeta pa na njihova leđa. Doista, kao da većina nas djeluje sa žalošću, radi s tugom, na silu. Mnogi se odlučuju za neko zvanje, a onda im odjednom ono postane nesnošljivo, odurno, kao da ih je netko na to zvanje prisilio. Pa susreli smo bezbroj mrzovoljnih ljudi koji bez oduševljenja i radosti obavljaju poslove i službe koje su sami izabrali. Sve bi drugo radili samo ne ono za što su se sami odlučili. Ima ljudi koji se bore za pojedina mjesta, pojedinu službu, a kad je “osvoje”, ona ih ne ispunja, nezadovoljni su, mračni i neoslobođeni, oni ne služe, nego žele ljenčariti ili vladati. To nezadovoljstvo proistječe iz razloga što nisu sposobni za tu službu ili što se stalno sebično ustežu da se posve založe, da služe puninom svoga bića, da ne očekuju da drugi za njih sve rade.

Pogledajmo koliko u obiteljima, manjim i većim zajednicama, institucijama, ima radosnih služitelja i darivatelja. Ima onih koji se smatraju nesebičnima, prikazuju se kao dobri kršćani, a u stvarnosti su to samo na riječima. Nikada nisu nešto izuzetno drugima pomogli. Koliko je ljudi vedrih na svome radnom mjestu, mjestu služenja; koliko je onih po šalterima koji su se obavezali služiti drugima, a oni se deru na male ljude, jedva čekaju da im prođe radno vrijeme, da svoj posao što površnije i minimalnije urade; koliko je po bolnicama nesusretljivih ljudi, posvuda, ili kako nas to dočekuju svećenici u župnim uredima, na samostanskim vratima… Ima i onih koji namjeste umilna lica, a u stvarnosti su sebičnjaci koji jedva čekaju da se otarase drugoga i izbjegnu i saslušati potrebe drugih. Jasno, ima i onih koji se lažno pretvaraju i traže da im drugi uvijek služe. Malo je stvarnih služitelja. Služitelj je razborit i pravedan, razotkriva one koji smatraju da im svi i u svako vrijeme trebaju služiti jer su oni – tako misle o sebi – samom pojavom veličine kojima se treba klanjati i činiti usluge.

Koliko je onih koji svojoj djeci teškom mukom daruju ne u izobilju nego ono što im je potrebno; štoviše uskraćuju ono nužno i stvaraju gorčinu da djeca ne vole ništa pitati, ili djecu (i ukućane) čine kradljivcima. Koliko ima po našim kućama i zajednicama ljudi koji potkradaju sami sebe, zajedničko dobro. Ima i onih koji darovima kupuju i ucjenjuju i djecu i druge. Koliko je onih koji upravljaju ne svojim nego zajedničkim novcem ali ga daju kao da daju svoju vlastitu zadnju zalihu, pa još to čine nasilu. Kršćanin služitelj je radostan čovjek koji slično sv. Lovri koji u smrti stvara humor, relativizira svoje služenje i darivanje, jer mu je stalno na pameti Isusova: Ma ništa posebno nisam učinio što nisam bio dužan učiniti, sluga sam beskorisni!

* * * * * * *

Na blagdan sv. Lovre pozvani smo na novi iskorak, doista novi iskorak. Nama su potrebni, krajnje potrebni novi, autentični odnosi jedni prema drugima. Ti se novi odnosi mogu dogoditi u služenju. Drugo ime za kršćanina je služitelj. Kršćanin služi drugima poradi Krista. Čini to ponajviše onima koji mu ne mogu uzvratiti. Čini to radosna srca, bez žalosti i prisile.

Fra Ivan Šarčević

Molitva je Očenaš

XVII. nedjelja kroz godinu – C

Lk 11,1-13

Puno je patnje među nama, svakovrsne patnje. Puno je patnje i za koju nismo krivi. Nepravdi koje nam nanose drugi. Mnogo je bolesti i nevolja koje kao da se odjednom sruče i hoće poništiti nas ili ljude oko nas. U takvim situacijama često mnogi ne znaju ni kamo udaraju ni što da rade. U takvim situacijama nerijetko se čine i još veće nepravde i patnje. Mnogi patnici, osobito žene patnice, u svojim bezizlaznim situacijama, kad osjećaju i Božju šutnju, znaju grozničavo pitati kako još moliti. Jer molitva Gospodaru života nije samo ublažavajuće pokrivalo naše muke. Njome često ništa ne završava, nego tek nešto istinsko započinje. Ona je snaga kojom svoju patnju nosimo i stvaralački preoblikujemo u dobrotu i solidarnost prema drugima, još većim patnicima od nas. Molitvom pronalazimo smisao i svojih patnji i postajemo bolji ljudi. Ona je uvijek novi početak.

U današnjem evanđelju nailazimo na situaciju u kojoj jedan Isusov učenik, nakon što je gledao Isusa kako moli, traži od njega da i njega i njegove drugove nauči moliti. Isusovi učenici sigurno nisu bili ljudi bez molitve. Pa i s Isusom su obavljali sve propisane, liturgijske molitve, išli u sinagoge, svetkovali svetkovine u Hramu. Oni su vjerojatno vidjeli kako dugo i na javnim mjestima mole mnogi, naročito farizeji. I Isus im je na to skretao pozornost. No, osobito ih je potaknula molitvena praksa Ivanovih učenika. Vjerojatno je Ivan svoje učenike naučio neke posebne, pokorničke molitve, koje su Isusovim učenicima djelovale neusporedivo bolje od njihovih. A Isus, sav je različit od suvremenih molitvenenih stručnjaka, a opet tako jednostavan. Različit jer će ga proglasiti bezbožnikom. Zaista, nigdje u evanđeljima ne stoji kako je skupljao ljude na kolektivne molitvene seanse. Istodobno, Isus je, nema nikakve dvojbe, tražio od svojih učenika molitvu i pojedinačnu i zajedničku – u njegovo ime.

Biva više nego interesantno kako to da Isusovi učenici navodno nisu znali moliti. Kako se, naime, dogodilo da Isus svoje učenike nije naučio “najposebniju” i “najbolju” molitvu. Više je nego zanimljivo da i mi, današnji Isusovi učenici, često raspravljamo ne samo gdje je najbolje moliti, u kojem mjestu, svetištu, kojem svecu, nego i koje molitve treba uvijek imati pri ruci. Koliko se energije samo troši oko toga treba li kazati ovo ili ono, koji molitveni stav zauzeti i kada. Zavirimo li malo po crkvama i našim crkvenim zajednicama, uočit ćemo posvuda molitvene policajce. Naravno, nije riječ o tome da se u molitvi možemo i trebamo ponašati kako hoćemo, a pogotovo ne da se uopće ne treba moliti, nego da malo provjerimo svoju molitvenu iskrenost, svoju molitvenu izvanjskost, svoja mjerkanja koliko smo “više” vjernici jer eto više molimo i znamo posebne molitve koje drugi ne znaju. U Crkvi često vlada molitvena moć bez molitve. Iza te moći često se skrivaju teške nepravde…

Vratimo se Isusov pouci. Isus se – čitamo – ne oglušuje na učenikovo traženje. Poučava svoje učenike jednostavnoj a tako sadržajnoj molitvi – Očenašu – molitvi Gospodnjoj kako smo je kasnije s pravom preimenovali. Lukina verzija Očenaša nešto je kraća od Matejeve, ali je sadržajno identična. Molitva Očenaša ima svoja dva dijela. U prvom se Boga zaziva i naziva Ocem. I jer molitvu trebaju učenici moliti zajedno, nije riječ o privatnom Bogu, nego o Abba, tati, ocu svih ljudi o kojem Isus i u današnjem evanđelju govori da je milosrdan, darežljiv, koji uslišava molitvu svoje djece, osobito neumornu molitvu, te neće čovjeku dati nešto što je protiv čovjeka. Bog kojega Isus objavljuje je Bog svih ljudi. I ne deklarativno, nego više nego što i zamisliti možemo, više nego što i moliti možemo.

Zatim u molitvi Isus kaže da je Božje, Očevo ime sveto. Pred svetim Imenom čovjek stoji u stavu skromnosti i poniznosti. On se poput Mojsija izuva, lišava svoje taštine i preuzetnosti i ne može se tim imenom služiti samovoljno. Njegov jezik biva suzdržan, nezajažljivo srce primireno, bijes stišan. Naučili smo da se Božje ime zloupotrebljava psovkom. I kao da tu prestaje svaka manipulacija svetim. No, nesveto se ponašamo ako Božje ime prešućujemo, ili ako ga izgovaramo isprazno, ako ga koristimo u svoje uske i sebične ciljeve. Takve je zloupotrebe prepuna ljudska povijest. I danas mnogi s Božjim imenom na usnama, zapravo s ograničenom pameću, suženom slikom Boga na svoju umišljenu pravovjernost i u odsutnosti moralno-evanđeoskoga kompasa bešćutno nanose nepravde oko sebe. S Božjim imenom po oltarima ili na molitvenim skupovima prave magije, prijete ili čuvaju svoju vlast. Zastrašujuće je kako misle da je Bog na njihovoj strani. I teško se tu što može učiniti. Jedna od najtežih stvari u vjeri je prepoznati kada se Božje ime unizuje, baca u močvaru ljudske gluposti i nasilja. U zloporabi Božjega/Kristova imena kao da se oslikava sva Isusova muka s farizejima, saducejima i pismoznancima, povrh svega ona Isusova nedostižna i neshvatljiva molitva Ocu s križa za svoje protivnike i ubojice, jer – molio je Isus – “ne znaju što rade”. A sve su radili samouvjereno i s Božjim imenom na usnama!

U prvom djelu Očenaša, nakon himničkih/pohvalnih zaziva, a prije molitve za kruh svagdašnji, molitva se usmjeruje za uspostavljanje Božjega, Očeva kraljevstva na zemlji, za uspostavu novih ljudskih odnosa među ljudima, onako kako je to Isus činio. Božje kraljevstvo temeljna je Isusova poruka. Svi njegovi govori, usporedbe, silna/čudesna djela imali su za cilj da odnose prema svemu stvorenom: sebi, ljudima i svijetu gradimo iz perspektive Božjega odnosa prema svemu stvorenju.

U drugom dijelu Gospodnje molitve Isusov učenik moli za konkretno održanje na životu, za kruh, za materijalno i to bez nagomilavanja nego za kruh svagdašnji. Ne moli se za “životno osiguranje”, nego za vedrinu svakoga dana.

Moli se potom za ono najteže, za otpuštanje grijeha. Kod Isusa je sve konkretno, i grijeh je konkretan, te i opraštanje ne može ostati na načelnoj razini. Čovjek čini konkretni, stvarni grijeh i zlo, i moli da mu Bog oprosti jer on oprašta konkretne grijehe svojim dužnicima. To je gotovo jedini uvjet koji Isus postavlja svojim učenicima: Bog će nam oprostiti naše grijehe, ako smo mi oprostili drugima.

I na koncu Gospodnje molitve, moli se da nas Bog ne uvede u napast. Ne govori se o ljudima, o zlim silama ili đavlu koji uvode u napast, nego o Bogu koji uvodi u napast. Jer Bog je apsolutnu gospodar čovjekova života. Čovjek naravno to gospodstvo izručuje drugima. Zato Isusov učenik moli da nas Bog sačuva svih kušnji i napasti, zlih ideologija i izopačenih ljudi pred kojima smo slabi, nemoćni; svih napasti i zavodljivosti u koje gotovo nepogrešivo upadamo često i znajući, često i u zabludama koje nam se čine kao izrazi najveće vjere. Ako je već riječ o molitvi, onda nema toga područja u kojem bi netko drugi imao konačnu vlast nad čovjekom osim Boga. I u zlu i grijehu, u napsti i kušnji.

Naravno, ovdje je tek ukratko dotaknuta Gospodnja molitva. Ona je mnogo bogatija od ovih riječi. Ona je sažetak Isusova evanđelja i naše vjere. U njoj je sadržan odnos prema Bogu, sadržana je gotovo sva Isusova poruka o Bogu, ljudima, sebi i svijetu. Prebogata je ova molitva i s pravom u misi za uvod u Gospodnju molitvu od davnina svećenik govori da se tek „usuđujemo“ izgovoriti je. Nažalost, prepuno nas je koji ne samo izgovaramo mnoge molitve, svakakve molitve, nego se usuđujemo izgovarati i ovu molitvu tako mehanički da nam često gubi značenje. Za Franju Asiškog piše da često nije mogao molitvu Očenaša izmoliti do kraja – zbog strahopoštovanja i njezine zahtjevnosti.

Dok mnogi od nas danas ne znaju moliti, dok mnogi pitaju osobito svećenike i duhovne ljude kako i što moliti, dok se mnogi i po crkvama takmiče da se njihov molitveni glas najviše čuje, dok je nekima najvažnije da za vrijeme ove molitve prave izvanjski teatar, dok drugi u svojoj nadmenosti šute, ne mogu izgovoriti nijednu molitvu niti moliti s drugima, jer ih molitva navodno ponižava u njihovom “ponosu”, valja se uvijek iznova vraćati Isusovoj pouci o molitvi. Molitva Očenaš je zajednička molitva Isusovih učenika – tako vjernički jednostavna, tako konkretno jasna u svojim hvalama i prošnjama. Ta molitva nas mijenja. Uvodi iskrenost u naš život, i onaj skriveni od javnosti, i onaj koji skrivamo od samih sebe, kada se pred sobom uzveličavamo ili ponižavamo, jer najgore zloće i opakosti, najnečasnije poniznosti u vjeri i najopakiji stavovi prema drugima najprije se događaju upravo u molitvi: u lažnom stajanju pred svetim Bogom. [Sjetimo Isusova govora o molitvama farizeja i carinika u Hramu.]

Molitva Očenaša je tako konkretna, tako stvarna, tako praktično zahtjevna. Njome ne letimo po nebesima, ona nas ne baca u trans, niti nam zamagljuje pogled, niti začiplje uši, nego nas veže za svakodnevnicu i za konkretne ljude. Ne dopušta nam bijeg, nikakav “sveti” izlazak iz života. Ona je najpraktičnija molitva, najuzvišenija mistika svakodnevnice, najdosljednija mistika ljudske egzistencije.

Molitva Očenaša nam ne otklanja naše muke i patnje. Ona nije lijek pukog zaborava i jeftine utjehe. Ona nas pokreće na akciju, čini nas pozitivno nemirnima. Osnažuje da se iznova odvažno nosimo sa svojom patnjom, da poštujemo Boga, Oca svih ljudi, da njegovo ime ne izgovaramo isprazno, da stvaramo bolje odnose među ljudima, da se dalje ustrajno i postojano brinemo/radimo za kruh svoj i svojih bližnji, da u patnji i nevolji ne upadamo u neopraštanje, u bešćutnost kao i da ne upadnemo u napast lijenosti i mrtvila kao i da nas Bog sačuva od napasti i dadne budne snage da se klonemo grešnih postupaka prema drugima.

Dakle, kad god ne znamo što moliti, sjetimo se Isusa i njegovih riječi. I usudimo se, sa svom poniznošću, izreći molitvu Očenaša. Ali i kad god mislimo da znamo moliti, za sve nas koji smo od molitve napravili posao, unosan posao, gotovo pretvorili svakodnevni život u oholo molitveno brbljanje i molitvenu moć nad drugima, usporedimo svoje molitve i sav svoj život s Očenašom, tom jednostavnom Gospodinovom molitvom koja mijenja i nas i svijet. I budimo uvijek iznova ustrajni tražitelji onoga što ova molitva sadrži.

Fra Ivan Šarčević

Marta i Marija ili što je bolji dio?

XVI. nedjelja kroz godinu – C

Lk 10,38-42

Uvijek nam evanđelja prenose autentične životne situacije u kojima se ljudi nalaze. Danas slušamo kako Isus dolazi u goste sestrama Marti i Mariji. Marta, vjerojatno starija, prima i ugošćuje Isusa, sva zauzeta da ga počasti što bolje, dok njezina sestra Marija – stoji u evanđelju – sjeda uz Isusove noge i sluša ga ne mareći za posluživanje i sestrinu muku oko mnogih sitnica. I Marta moli Gospodina da opomene njezinu sestru za njezinu nehajnost što je je ostavila samu da radi. Isus, suprotno očekivanju, ne opominje, međutim, Mariju nego Martu da se ne treba „uznemiravati za mnogo“, jer „jedno je potrebno“ i čak hvali njezinu sestru da je izabrala „bolji dio, koji joj se neće oduzeti“.

Na prvi pogled poruka ovoga evanđelja je jasna. Mnogi će tumači kazati da Isus ovdje pravi razliku između rada i molitve, akcije i kontemplacije te da bez ikakve sumnje daje prednost molitvi, kontemplaciji. No, je li Isus takav? Kako je moguće da ignorira činjenicu da ga je Marta primila u kuću, i kao da želi omalovažiti Martinu brigu i zauzetost da ga što bolje ugosti. Ne izgleda li, međutim, da je težište Isusove poruke ipak još na nečemu drugom.

U obiteljskim i drugim ljudskim zajednicama naši su odnosi prožeti konkurencijom, rivalstvom. Nekada se ide do te mjere da sve što činimo, činimo da budemo bolji od drugih, da budemo viđeni i potvrđeni. Ako u tome ne uspijemo, mogu se roditi teške duševne frustracije, čak neuroze i teža oboljenja. Ta ljudska, kod nekih čak neutaživa težnja za vanjskom potvrdom i uspjehom (V. B. Jarak) ide dotle da smo stalno u brigama, u brzini, u aktivizmu, u neprekinutom pokazivanju pred drugima. Ima nas koji ne samo sebe nego i druge opterećujemo da se moraju brinuti za materijalno, jer materijalnoga nikada dosta. Ima onih koji trče za dobitkom od jutra do mraka i nikako da se smire, i još k tome na to prisiljavaju druge da i oni čine isto. Brige oko sebe, oko svoga ugleda, nagomilavanje novca i imanja ne prestaju s godinama. Često se događa upravo suprotno: s godinama se pojačava naša osjetljivost, briga za vlastiti ego. I što imamo više vanjske potvrde, čak više uspjeha, kao da naša praznina životnoga smisla postaje još veća i mi bezglavo jurimo za još više. Svaki mali neuspjeh i gubitak, sve nas više pogađa.

Tako današnje evanđelje, Isusova opomena Marti ne odnosi se samo na uznemirenost za materijalnu stranu našega života, na težnju za što boljim ekonomskim udobnostima, nego se rivalstvo i aktivizam odnosi i na duhovnu razina našega života. Jer ima među ljudima i vjernicima i mnogo tzv. duhovnih, kontemplativnih aktivista koji nikako da popune svoju duhovnu prazninu, koji nagomilavaju molitve i neka svoja duhovna djela samo da utaže dubinsku čežnju za onim „jednim“ o kojem Isus govori. Kao da imaju strah od svoje praznine, od tišine i mira, pa taj mir popunjavaju uvijek novim “količinama” duhovnoga. Ne samo dakle da obezvrjeđuju druge poslove, aktivni život, angažman u materijalnim poslovima, nego se izdižu iznad drugih, i u svojoj samodopadljivosti s prezirom gledaju druge koji, eto nisu na pravom duhovnom putu, ili čak u obiteljima i drugim zajednicama uvode određenu vrstu duhovnog terora, pa od drugih, od svoje djece i bližnjih traže da se uključe u njihove duhovne nemire i duhovne avanture, u paničnu brigu za uvijek nove duhovne, molitvene podvige.

Isusova opomena Marti da se ne treba uznemiravati za mnogo i Isusova pohvala Mariji da je izabrala bolji dio koji joj se neće uzeti, znači da vjernik živi opušteno, da život ne pretvara u rivalstvo s drugima, ni u materijalno ni u duhovno natjecanje s drugima, ni u kakvu grozničavu brigu kakav će ispasti pred drugima. Marijino stajanje uz Isusove noge, označava stav slušanja Isusa, a ne lijenost i nerad, ne ravnodušnost za gostoprimstvo i osjetljivost za potrebe drugih. Marijino ponašanje nije slušanje sebe, svoga nemirnoga i nezajažljivoga srca, svojih materijalnih ili duhovnih prohtjeva ili požuda, nego posvemašnje oslanjanja na Gospodina koji ne dopušta da život utemeljujemo na nagomilavanju materijalnoga ali ni na onome brbljavom ili paničnom duhovnom aktivizmu u kojem svoju duhovnu prazninu želimo ispuniti jedino zazivima: Gospodine, Gospodine!

Od odsudne je važnost poredati vrednote i prioritete u svome životu. Onaj tko želi biti vjernik, kršćanin, Isusov nasljedovatelj, ništa ne može pretpostaviti slušanju svoga Gospodina. I ničim ne može nadoknaditi nedostatak toga slušanja. Jer što čovjek bude manje slušao Isusa, sve će više bezglavo juriti po vlastitoj kući ili trgovinama, po trgovima i firmama, kancelarijama i uredima, kako da stekne više dobara, više ugleda, moći i vlasti. Što čovjek bude manje slušao Isusa, što bude manje “sjedio do nogu Isusovih” – a sjedenje do nogu u staro vrijeme značilo za je učeničku poziciju kraj Učitelja – sve će više bezglavo ponirati u svoju duhovnu prazninu i napunjati je kao bezdan pobožnim brbljarijama, raznoraznim farizejskim pobožnim vježbama, padati u depresije odbjegloga i nezajažljivoga srca. Slušati Gospodina, prvi je stupanj nasljedovanja. To je onaj “bolji” dio životnoga smisla koji se, kako kaže Isus, čovjeku neće oduzeti, jer sve drugo je doista prolazno, oduzima mu se. Isus ne niječe Martin posao. Taj posao je dobar. On govori o ljestvici dobroga života, on inzistira na onom “boljem”. Poslije slušanja Isusa, slušanja “vječne istine i vrednote”, poslije odluke za bolje, sve drugo slijedi i sve drugo zadobiva svoje autentično mjesto vrijednosti i važenja.

Fra Ivan Šarčević