Bez straha od milosrđa

XXIV. nedjelja kroz godinu C

Lk 15,1-32

Iskustvo Božjega milosrđa koje se očitovalo u Isusu Kristu, a kojega svjedoči sveti Luka Evanđelist, jedinstveno je i neponovljivo. Petnaesto poglavlje Lukina evanđelja donosi tri usporedbe o čovjekovoj izgubljenosti, grešnosti, i Božjoj dobroti koje ne nalazimo ni u jednom drugom evanđelju.

Današnje nam evanđelje postavlja pitanje kako mi doživljavamo Božje milosrđe. Nije li nam ono postalo previše strano, pa možda uopće i ne pomišljamo na njega u zapetljanostima našega života, u istjerivanju nadmoći, u traženjima ljudske potvrde, ili milosrđe raspoređujemo prema našim ljudskim, sebičnim kriterijima – kriterijima pripadnosti našoj skupini, istomišljenicima, klanu ili kružoku?

Uistinu je pitanje kako je vjernik Luka mogao imati takvo iskustvo Božje dobrote koja se razlila u Isusu Kristu. Kako je Luka mogao iskusiti u svojoj kršćanskoj zajednici takvo milosrđe pa da priča o Zakeju, o milosrdnom Samarijancu, da ima tako osjetljivu dušu za siromašnog Lazara? Odnosno, kako je Isus mogao biti tako uviđavan i širok kako svjedoči sveti Luka dok smo zadnjih nedjelja čitali kako je zahtijevan prema svima koji žele biti njegovi učenici: od prolaska kroz uska vrata do “mržnje” prema svojim najbližima? Zar Isus nije mogao i tu biti malo uviđavniji, popustljiviji, milosrdniji? Biti Isusov učenik u sebi nosi životne paradokse: ostaviti sve, baš sve, osloniti se jedino na Boga i biti milosrdan prema svima, i to milosrdan s punom sviješću, ne spontano i pristrano, nego racionalno i pravedno do kraja.

Kad smo to bili milosrdni?

Dok možemo razumjeti da bi – kako Isus i kaže – svatko ostavio sve druge ovce i otišao tražiti samo jednu, onu izgubljenu; dok možemo razumjeti da bi za izgubljenu drahmu, koja je u Isusovo vrijeme vrijedila dvije velike dnevnice, ponukala svakoga muškarca i ženu da je traži, da prekopava po stvarima dok je ne nađe, teško nam je razumjeti da se to može odnositi na ljude, na grešne ljude. Pa mi sav svoj život najčešće trošimo u borbi s “grešnicima”, na to da pojedine ljude društveno prokažemo “štetnima”, da što više ljudi sklonimo na svoju stranu protiv naših protivnika. Ne smirujemo se dok ih “ne uništimo”.

Isus priča o Očevu milosrđe prema Sinu koji je, onako, na čistu miru, iz obijesti, nezadovoljan darovanim izobiljem i slobodom, ili željan avantura da vodi život daleko od Očeva oka i brige, uzeo dio imanja za kojega se nije namučio, podigao glavu te bezglavo otutnjao u svijet, da bi se onda iscrpljen i osiromašen, pokisao i skrušen, ponovno vratio onamo odakle je utekao. A kako mi podnosimo slobodu drugoga: ne onu iz obijesti, nego slobodu drugoga iz pune svijesti njegova dostojanstva, slobodu utemeljenu na Isusovu evanđelju istine i pravde? Redovito ne podnosimo pravu slobodu drugoga, nemilosrdni smo prema slobodnim ljudima. Štoviše, u nas je najviše lažnoga milosrđa: dajemo, naime, drugome ono što mu po dužnosti i pravdi moramo dati ali tako to činimo da sve to pripisujemo svome tobožnjem milosrđu, svome navodno širokom a u biti sebičnom srcu. Uistinu, kad smo to zadnji put bili milosrdni?

I što nam znači milosrđe Boga koga Isus uprispodobljuje u ljudsku sliku milosrdnoga oca, koga nam postavlja kao jedinog uzora za nasljedovanje: Budite milosrdni kao što je milosrdan vaš otac nebeski? Koliko je stvarnog milosrđa u našim odnosima?

Usta puna milosrđa – praksa bešćutna = licemjeri

I oni koji tobože propagiraju/propovijedaju milosrđe, ostaju najčešće na licemjernoj razini, jer milosrđe ne prakticiraju. Njihovo milosrđe nikoga nije dotaklo. Kad ga treba konkretno pokazati, oni se povlače u sferu neznanja, nemoći, u očuvanje svoje slike; ili svoje ustezanje od milosrđa, od nove budućnosti prema konkretnom čovjeku opravdavaju navodnim “višim dobrom”, ili čak bezočno kažu: milosrđe ionako ništa neće pomoći, milosrđe ništa ne mijenja. “Stvarne promjene”, smatraju oni, događaju su samo silom i kaznom.

Mnogo duhovnih ljudi, religijskih poglavara, ljudi istančane pameti, mnogo pobožnih ljudi u našim obiteljima, Crkvi i društvu, tako su bešćutni i hladni za najbliže s kojima žive, dok su im istodobno usta puna suosjećanja i solidarnosti. Isus u evanđeljima upravo ustaje protiv nemilosrdnih ljudi u čijim se riječima čovjeku um uzdiže u neslućene visine a od čije se bešćutne prakse ledi srce i zatvaraju usta u nijemu šutnju i bol. Zato Isus i kaže da se sluša što takvi govore, ali da se ne radi ono kako oni postupaju.

Takvi propovjednici ljubavi i milosrđa, takvi lažni proroci kojih su pune ljudske zajednice, sebe razumijevaju kao jedine “nađene” a sve druge “izgubljene”. I ako čine dobra djela, oni to čine najviše zbog sebe, da se pokažu. One ljude kojima kao navodno čine dobro, kojima pomažu, oni u stvarnosti ne uzimaju kao subjekte, ljude dostojne poštovanja, nego ih sažalijevaju ili preziru. Oni su milosrdni da ih drugi vide, a ne radi ljudi u nevolji i poradi Krista. Nijedno vrijeme, ni naše, ne obiluje milosrdnim ljudima.

Milosrdan može biti onaj koji je doživio i priznao milosrđe. Nažalost, kod mnogih od nas milosrđe je nestvarno i nepostojeće. Čitav su nas život učili i mi sebe tako usmjeravali da ni od koga ne tražimo milosrđe, da ne tražimo zapravo “ništa”. Tako oblikujemo svoje živote da ga ne shvaćamo ni kao dar ni kao milost, nego samo kao svojeglavi i neovisni projekt. Kako pokazati milosrđe ako onoga tko to traži smatramo bijednim i nesnalažljivim, ako smo mišljenja da ovaj svijet ne počiva na milosrđu i ljubavi, nego na sili i moći. Zato Isusov poziv: budite milosrdni ili blago milosrdnima, preričemo u: budite samostalni i: blago snalažljivima, jakima, moćnima…

Selektivno milosrđe bez pravde

Milosrđe koje Isus traži vrhunac je ljubavi prema drugome, oslobođeno svakog licemjernog sažaljenja i oholog prezira. Pravo milosrđe ne niječe istinu, ne niječe ni grijeh ni krivnju, nikoga ne lišava odgovornosti. Pravo milosrđe čini sve da čovjeku povrati dostojanstvo, da ga osovi na novu slobodu, ne zarobljuje ga u prošlost, niti čini ovisnim o sebi, ne ucjenjuje ga niti zahtijeva stalnu zahvalnost. Pravo milosrđe nije selektivno, ono se ne daruje samo jednima da bi druge, nepoželjne i neistomišljenike, predalo “izgubljenosti”, društvenoj izolaciji, nego otvara novu i bolju budućnost.

Malo je milosrđa među nama, premalo ljudi koji djeluju iz milosrdnosti. A prepuno je djelovanja iz povrijeđenosti, iz taštine i umišljenosti. Uistinu, zar i naši najduhovniji govori i postupci nisu više određeni tamnim silama, demonima i vragovima, opsjednućima i urotama, grijesima i manama nego Božjim milosrđem? Zar od onih koji su nam “protivnici” (i neprijatelji!), koji nam se ne sviđaju ne očekujemo savršenost, dok “svojima” sve opraštamo? Koliko samo i umnih ljudi iz farizejske pozicije olako etiketira svoje bližnje izmišljenim manihejstvom i dualizmom, poziva se na neko “nebesko” milosrđe a istodobno niječu i istinu i pravdu? Dok uznosito propovijedamo milosrđe, uskraćujemo pravo i pravdu najbližima oko sebe. Ne uviđamo da Isus blagoslivlja one koji su progonjeni zbog pravednosti a ne zbog “savršenosti”.

Milosrđe nema uvjeta, bezuvjetno je, ali nikada ne poništava istinu i pravdu nego ih još više potvrđuje. Mnogi su tobože milosrdni ali bez istine i pravde i tako produljuju nesreće i zlo, tako žrtvuju konkretne ljude. Milosrđe je, rekli smo vrhunac ljubavi, a uvjeti ljubavi su istina i pravda. Opet valja postaviti pitanje ne samo koliko u našem govoru ima milosrđa, nego koliko ga je u našoj praksi? Zar u našoj najbližoj blizini nema netko koga tako nemilosrdno ne podnosimo, kome uskraćujemo pravdu?

Milosrđe bez obraćenja

Oslonjeni na današnje “evanđelje u evanđelju”, kako se naziva Isusova usporedba o izgubljenom sinu, možemo zaključiti da nije samo riječ da poput starijega sina, natmurena i nezadovoljna lica, bježimo ispred Božje širine, da se ne možemo radovati bratovu obraćenju i povratku našoj kući, u našu blizinu; nije samo riječ o tome da mrmljamo poput farizeja i književnika na Isusovu širinu prema grešnicima i izgubljenima, nego je i pitanje možemo li sebe razumjeti kao one kojima je potrebno Božje milosrđe. Možda o tome samo načelno i površno mislimo i živimo milosrđe bez obraćenja.

Ne usuđujemo se ili nemamo vremena da poput izgubljena sina “dođemo k sebi”, nego se utapamo i opijamo u svome prividu “pronađenih” i “snalažljivih”. Ili, ako kojim slučajem i osjećamo kako nam je potreban netko bolji i milosrdniji od nas da nas izvuče iz naših izgubljenih i zalutalih života, možda smo još toliko oholi da smatramo sebe nedostojnima da se dokraja izložimo ikomu, pa ni Isusovom i Božjem milosrdnom zahvatu. Jer, možda nekim malim prikrajkom svoje još neiskvarene svijesti, poput izgubljenoga sina, uviđamo i priznajemo da radimo pogrešno, možda smo i iskreni da priznamo svoju zloću i zalutalost, ali smatramo da nam nitko više ne može pomoći – ni Bog. Mi bismo milosrđe, ali bez obraćenja, bez poniznoga priznanja osobne izgubljenosti, osobne konkretne grešnosti.

I oni što su zamjerali Isusu da se druži s “grešnicima”, nisu to činili iz pukoga odnosa s ljudima, nego upravo iz onog prvog i zadnjeg odnosa, odnosa s Bogom. Iz tog odnosa s Bogom, koji se pokazuje lažnim, nisu mogli biti ni milosrdni prema grešnicima, jer ni od Boga nisu tražili milosrđe.

Možda smo do te mjere “vjernici” da smatramo da ne treba Bogu dosađivati da nas izvuče iz naših zlih navika, iz naših bolesti, zavisti, ljubomora, samosažaljenja i prezira. Nisu li nama, suvremenim ljudima, i Bog i njegovo milosrđe, učinkovitost njegove ljubavi, ipak svedeni na strah i trgovinu? Zar se ne bojimo dobrote i ljudi i Boga? Zar se ustvari ne strašimo Božjega milosrđe? Što s njime? Kako doista stići pred Božje lice, pred Očevo lice i kazati mu: Čuj, ovako više ne mogu! Ili: Bože moj, pa ipak nisam postupio prema drugom pravedno ni kako ti to tražiš!

A trebalo bi…

• Trebalo bi se, dakle, čuvati da ne postanemo uskogrudni i zavidni stariji sin, koji se, vjerojatno, nije mogao veseliti s bratom ne zato što ne bi razumio njegovu grešnost, nego jer je u dnu sebe bio kvarni moralist i strašljivac da poduzme ikakav čin “slobode”, jer se nije mogao otisnuti od Oca, od Oca o kojem je imao “gore” mišljenje (robovlasnik!) nego njegov brat, od Oca kod kojega se nije smatrao sinom nego  “slugom” i “najamnikom”.
• Isus se čuvao društva “pravednih”. Njegovi učenici bi se trebali izmaći iz društva farizeja, licemjera i umišljenih vjernika koji raspoređuju svijet po vjeri i nevjeri, prave podjele između pravednika i grešnika. I od onih koji se u svojoj “pravednosti” tobože nigdje ne svrstavaju, koji žele ostati očišćenih “pilatovskih ruku”, ili tobože staju za “zajedničku stvar” ili čak uz “Božju volju”, ne uviđajući pritom da od svoje konkretne, stvarne braće čine društveno nepoželjne osobe, “javne grešnike”, pripomažu da ih oni moćni odguruju na “društveni otpad”.
• Treba se poput Isusa izmaći od onih koji pozivaju druge na obraćenje, a jedino uspijevaju živjeti da druge guraju u još veću izgubljenost kako bi se oni pokazali jedini velikodušni. Takvi će pozivati na obraćenje bližnjega, ali neće htjeti prepoznati, ni uvažiti a kamoli veseliti se obraćenju drugoga. Doista, mi ljudi nismo “zainteresirani” za stvarno obraćenje drugih. Obraćenja je krajnje malo, a i kad netko i krene na taj teški put, ne znamo što bismo s njime. Pozivamo druge na obraćenje, a stvarno ne očekujemo da to drugi može učiniti!

I valjalo bi…

Valjalo bi se jednom konačno zaputiti, osobno i samostalno u Božju blizinu, pred Očevo lice i kazati mu sve – sve dokraja – bez pridržaja. Ispričati mu sva svoja htijenja i lutanja, sve svoje snove o slobodi i ljubavi, o razumijevanju i nerazumijevanju, sve svoje oportunizme i lažne kompromise, sve svoje skrivene laži i strahove, sve svoje bijede i grijehe, i to osobno, bez obzira što će drugi reći, i bez ikakve zapreke hoće li nas naše srce za to išta prekoravati. Valjalo bi se vratiti Očevu domu. Otac nas čeka pred vratima. Raširio je ruke za zagrljaj. Valjalo bi jednom – konačno jednom – izići iz svoga straha, onoga najgorega: da nas – ako ne ljudi – a ono milosrdni Otac prepozna kao izgubljene i nemilosrdne. Živimo u Očevoj kući od njegova milosrđa, a živimo neautentično, kao robovi. Stuhamo po njoj kao podstanari, živimo od razotkrivanja tuđe grešnosti i od prigovora o izgubljenosti drugih. Kraduckamo zajedničko imanje, predstavljamo se pravednima pa i milosrdnima, a provodimo dane kao natmurene sluge koji ne razumiju ni ljudsku (bratovu) slobodu ni grijeh, ni Božje praštanje ni njegovo neizmjerno milosrđe.

Fra Ivan Šarčević

Nasljedovanje Isusa

XXIII. nedjelja kroz godinu C

Lk 14,25-33

Nasljedovati Isusa Krista nije dužnost samo nekih u Crkvi, svećenika i časnih sestara, nego slobodno prihvaćena obveza svih kršćana. Biti kršćanin pogotovo nije nikakav privilegij ni u Crkvi ni u društvu kako se to razumijeva od Konstantinova edikta do danas. Nije to ni prigodničarsko, slavljeničko oduševljenje koje prestaje čim se završi obred. Nasljedovanje Isusa Krista ne pretpostavlja nikakav unaprijed zajamčeni uspjeh, nikakvo bogatstvo, poziciju, ugled, ništa od onoga kako se u životu “prirodno” događa i očekuje. Štoviše, nasljedovanje Isusa je put koji, prema današnjem odlomku iz Lukina evanđelja, uključuje nekoliko momenata: mržnju prema najbližima, osobni križ, razboritost u izgradnji identiteta i u odnosu prema neprijateljima. Iako nepredvidiv i neizvjestan, put kršćanskog nasljedovanja nije bez pameti, nikakvo nerazborito srljanje kroz gustiš problema i odnosa. Biti kršćanin nije samo afektivna odluka usplamtjela srca, niti duhovno pribježište ustrašenih ni utočište bolesnih i razočaranih. Kršćanin je, da prereknemo Isusov zahtjev, čovjek koji razumno, srcem i voljom – dakle, s punom sviješću, s ljubavlju i hrabro – kreće na put za svojim Učiteljem i Spasiteljem.

Osobna vjera

Najčešća tema Novoga zavjeta, prije svega evanđelja je nasljedovanje Isusa iz Nazareta. O tome kako biti Isusov učenik, govori i današnji odlomak Lukina evanđelja i to na posebno zahtjevan način. Isus – piše Luka – okreće se mnoštvu koje je grnulo za njim i postavlja uvjete svoga nasljedovanja. Okretanjem i govorom u jednini: dođe li tko meni… Isus najprije kaže da ga se ne može slijediti u mnoštvu. Ne može se kršćanin pokrivati kolektivnom vjerom, kolektivnim nasljedovanjem. Ne može se skrivati ni u kakvoj skupini.

Zatim govori da između Isusa i njegova učenika ne može stajati nitko, ni najbliže osobe: otac i majka, brat i sestra, žena i djeca. Ni vlastiti život ne može biti vredniji od nasljedovanja. Isus radikalizira nasljedovanje: njegov učenik mora “mrziti” svoje najbliže i svoj život. Put vjere je pojedinačan i osoban, do mjere samoće i razlaza i sa svojim najbližima. Iako se vjera prima u obitelji i crkvenoj (i narodnoj) zajednici, iako je ona dio tradicije, nema u nasljedovanju nesvjesnog i slijepog ponavljanja onoga što primamo od svojih. Nikomu i ničemu, ni nacionalnom ni religijskom kolektivom, ni najbližima ne može se podrediti osobno nasljedovanje. Slijediti Isusa iz Nazareta nije u konačnici nacionalna ni obiteljska vjera nego slobodan i samostalan put čovjeka pojedinca. Postati zreo kršćanin ne može se bez vlastite odluke i vlastitoga napora.

Mržnja prema bližnjima

Vjera jest dar Boga i ljudi, povjereni talent, ali i beskompromisno zalaganje da se živi na Isusov način koji uključuje “mržnju” prema najbližima. “Mekim” dušama ovaj Isusov govor djeluje pretvrd pa i oprečan njegovom zahtjevu da se ljubi sve ljude. Zato su i prevoditelje originalnu riječi “mrzi” prevodili s “više voli”. Mnogim pobožnima je ovaj govor nespojiv s kolektivnom slikom o blagom i krotkom Isusu koji sve podnosi, nikome se ne suprotstavlja i svakoga sluša.

Ne umanjujući oštrinu Isusovih riječi, “mržnja” ovdje ne znači hotimično nepodnošenje drugih. Isus, jasno, nije mrzitelj ljudi. Naprotiv, on ljubi ljude. Nitko kao on. Naravno, ove riječi isključuju nepotizam, pristranost prema svojoj rodbini, kojoj smo većinom skloni i koja je kroz povijest posijala nebrojeno zla a i danas stvara velike probleme, sije nepravde i podjele, kako u društvenom životu tako i u Crkvi i crkvenim zajednicama. Mržnja ne znači ni bijeg od bližnjih, ni apriorno rušenje svih obiteljskih veza tako da se živi svojeglavo. Isus ne traži nikakvu sebičnu samoživost po kojoj bi se svi trebali brinuti o meni a ja ni o komu. Riječ je o tome da onaj koji nasljeduje Isusa bude spreman na radikalno odvajanje i od onih za koje je vezan krvnim i najbližim vezama, na radikalno odvajanje zbog Isusa i njegova evanđelja a ne zbog sebe i svojih prohtjeva. Zato Isusov govor o mržnji nije samo retorička figura da se izazove, isprovocira ili pridobije slušatelje, nego stvarni i neodgodivi zahtjev za nasljedovanjem.

Cijena učeništva nije dakle spremnost da se mrzi nego da se bude prezren i omražen. Kao da Isus unaprijed priprema svoga učenika da se ne začudi i ne obeshrabri ako mu se dogodi – a dogoditi se po Isusovu primjeru mora – da ga svi, i oni od kojih najmanje očekuje, njegovi najbliži, zbog evanđelja ne razumiju, da ga zaniječu, prezru i ostave, pa mu Isus kaže da predvidi tu tešku i bolnu situaciju, da bude spreman odvojiti se od svih i ne slijediti nikoga osim svoga Gospodina. I doista imamo iskustva koliko nas naši bliski odnosi, obiteljski i prijateljski, često uvjetuju, koliko su teške i mučne emocionalne ucjene majke, oca, brata, sestre, muža, žene, djece, prijatelja, da možda čitav život ostanemo polovični ljudi i kršćani, nikada zreli i samostalni. Koliko je samo sljepila i pristranosti u našim odnosima. Njih napustiti, prekinuti, osloboditi ih se, znak je ljudske i kršćanske zrelosti.

Osobni križ

Na govor o mržnji, o odvajanju od svojih, Isus odmah nadovezuje zahtjev o nošenju vlastitoga križa i hoda za njim. Od svoga učenika Isus neodgodivo traži da ne nosi njegov, Isusov križ, niti križ drugih ljudi, nego osobni križ. To bi značilo također da Isusov učenik ne tovari svoj križ drugima, da nije teret bližnjima. Isus zatim ne kaže: traži svoj križ, nego nosi svoj križ! Učenik sam sebi ne teše i ne navaljuje križ, kako nerijetko znamo činiti: opteretiti se svim i svačim pod izlikom križa. Križ je – upravo po Isusovu primjeru – ono što svakako dolazi i bez osobnoga htijenja, bez traženja patnje i muke.

Isus nije tražio križ. Križ nije bio smisao nego posljedica njegova života. Križ je posljedica njegove ljubavi, njegova istinoljubiva govora i milosrdne prakse. U nas se događa obratno: naši križevi najčešći nisu logični epilog ljubavi nego naše sebičnosti. Naši križevi su često i glupi i besmisleni jer najčešće nisu stvarni križevi, jer se s vlastitim križem ne slijedi Isusa nego neko svoje mišljenje, neka zemaljska ideologija zavisti i prkosa, koristoljublja i vladanja. Isus kaže da nije dovoljno nositi križ, nego sa svojim križem ići za njim.

Razboritost u nasljedovanju

U metafori proračuna pri gradnji kule Isus upozorava svoga učenika da treba djelovati razumno i razborito. Kao što u materijalnoj gradnji nekog objekta čovjek treba proračunati svoje financijske mogućnosti, tako i u nasljedovanju Isusa čovjek treba razborito promisliti svoje ljudske kapacitete, svoje umne, duhovne i voljne sposobnosti i moći. Zar se mnogi od nas često ne oduševljavamo Isusom, ali u biti ga odmah napuštamo i ne slijedimo ga. Koliko je samo mlakosti i umora u našem kršćanstvu nakon početne gorljivosti. Prepuno je samo paradnih i svetkovinskih kršćana, onih koji su zapaljivi samo na duhovnim seansama. Njima vjera nije život.

Ako kulu promatramo kao vlastiti kršćanski identitet, zar ne uviđamo toliko razlomljenih i prosječnih, polovični i izopačenih kršćana, kako među mlađima tako i među starijima. Čini se među starijima još više. Dok smo bili mlađi, još smo nastojali raditi na svojoj kuli, na svom identitetu, na nasljedovanju Isusa Krista, ali smo se precijenili, oholo “zapasali” velike “poslove”. Tašta duhovna ambicija progutala je sve naše granice i ograničenja. Izgubili smo i razboritost i snagu. Nije rijetkost da se dogodi nešto strašno: naime, kako se približavamo starosti i smrti, naša se ogromna kršćanska građevina onako nedovršena još više urušava u našim moralnim izdajama i beščašću, u frustracijama i zatvorenostima za druge. Kao da sve odumire osim onoga najlošijega u nama. Isus je jasan: gradnja vlastitoga učeničkog identiteta započinje s razboritošću, sa stalnom mišlju o konačnom dovršetku, o tome hoćemo li do kraja biti postojani, ostati vjerni svome Učitelju. Bez njega ne možemo izgrađivati sebe, inače ćemo kroz život biti mlakonje ili lakrdijaši, a na koncu života ostati strašilo ili predmet ljudskog izrugivanja.

Računati na neprijatelje

U nasljedovanju Isus postavlja učeniku i jedan zahtjev koji nije jednostavan za razumjeti. Isus naime u slici kralja i ratnoga boja, svome učeniku posvješćuje da računa na protivnike i neprijatelje, na zlo i zle ljude oko sebe. Kaže mu da svoje snage odmjeri s neprijateljevim snagama. Ako želi postići svoj cilj, Isusov učenik razborito računa na protivne snage. Štoviše, spreman je na kompromis ali kojemu nije cilj prljavi dobitak nego mir. Takav mir koji ima svoje uvjete, ali koji omogućuje da Isusov učenik nastavlja nasljedovanje. Događa se naime da neki ljudi, bez razbora, glupo, prebrzo ili s površnim idealizmom nasrću na protivnike i bivaju prije vremena “uništeni”. Njima je cilj da uđu u martirologij, da postanu mučenici, a ne da budu Isusovi učenici i prošire Božju vladavinu. Naša je povijest prepuna zarana slomljenih idealizama, prepuna grobova ljudi koji su uletjeli u smrt.

Isus – bez obzira što nije mogao izbjeći osudu i smrt od strane svojih protivnika i neprijatelja – posve je razborito išao na križ. Ni prerano ni kasno. Njegovo suprotstavljanje protivnicima i neprijateljima nije imalo trenutni uspjeh ali je odredilo budućnost milijunima ljudi. Zato Isus – u slici rata između dvaju kraljeva – traži od svojih učenika da razborito odmjere svoje snage i snage svojih protivnika. Premda je križ neminovna posljedica nasljedovanja, krajnje je važno da on bude nošen svjesno i slobodno, odgovorno i s ljubavlju.

Današnje evanđelje završava Isusovim riječima da tko želi biti njegov učenik nužno mora odreći se svega što posjeduje: i najbližih odnosa i novca, i kula i kuća, i vlasti i vojske, i dominacije i sile. Jedino uporište, jedino imanje, jedini posjed je slobodni i razboriti, ustrajni i predani hod za Isusom.

Fra Ivan Šarčević

Sirahova krotkost i Isusova poniznost

XXII. nedjelja kroz godinu C

Sir 3,17-18.20.28-29; Lk 14,1.7-14

Složene društvene okolnosti na koje slabo možemo utjecati, neprestana traženja od strane naših bližnjih da im učinimo ovo ili ono, naše očite ili pritajene ambicije, naša neostvarena htijenja i želje, stalno sustizanje da dovršimo toliko započetih poslova, mnogo toga nas priječi da se susretnemo sa sobom. Čini nas nervoznima i frustriranima, odvlači nas od potrebna sabiranja pred Bogom, Božjom riječi; od nužnoga mira da se ogledamo u Isusovu evanđelju, njegovim riječima i praksi. Naša nedjeljna i blagdanska okupljanja na euharistiju, slavljenički prekid redovnoga protoka vremena, prilika su da – uz proslavu Boga i zajedničko slavlje – zastanemo nad svojim životom.

Naime, većina nas živi a da sami sebe ne vidimo kakvi smo uistinu. Lišili smo se samokritičnosti, autorefleksije. Kao kakve dirigirane lutke vrtoglavo skačemo s posla na posao, s teme na temu, jurcamo a da i ne čujemo ne samo što nam to drugi govore i poručuju, nego ne čujemo svoje vlastito srce i razum. Pretvoreni u funkcije i uloge, naša se briga usmjerila na sliku koju naša uloga nosi sa sobom, ili na sliku koju trebaju drugi imati o nama, na pozornost i bdijenje da pred svijetom ne ispadnemo smiješni i glupi, nezanimljivi i nekorisni. Kao raspolućena bića, rastrgani u sebi, polovično i površno obavljamo svoje preuzete dužnosti; više vremena posvećujemo mnogo čemu drugome nego ljudima i poslu za koje smo izravno odgovorni. Događa se onda da svoju nesposobnost za pojedino mjesto i dužnost, da svoju lijenost i neodgovornost pokrivamo velikim riječima, pa i lažima, oholom nedodirljivošću ili lažnim samosažaljenjem i nemoću, ili čak golom pozicijom vlasti. Živimo u prividu punine, u obmani da smo stalno u žiži događanja, da vladamo sobom i situacijom.

Sirahova pouka o krotkosti i razboritosti

I današnja misna čitanja zahtijevaju sabranu tišinu i smirivanje izvanjskih i unutarnjih prisila. I nude nesvakodnevne savjete i pouke. Pogotovo Isus u evanđelju preokreće naša uobičajene stavove i navike. U prvom čitanju Mudri Sirah savjetuje sina da bude krotak u svome poslu, svjestan da ga posao koji obavlja nadilazi te da uvijek može raditi bolje. Krotkost i krotki ljudi – a nismo baš tako navikli – voljeniji su od ljudi koji dijele darove. Božja riječ nam mijenja uhodana mišljenja i postupke, jer Sirah nastavlja različitije od onoga kako mi činimo: „Što si veći, još se većma ponizi i naći ćeš milost u Gospodina.“ U nas je načelo posve drukčije: Što si manji, to se višim predstavi i imat ćeš podršku ljudi; što si manje čovjek, što si nesposobniji za posao, što si nekarakterniji, to se više uzoholi.

O poniznosti i oholosti je teško i govoriti. Tim govorom je prezasićen religijski i duhovni život. Oholost se najčešće uvlači među one koji se smatraju poniznima, među „svete“ i „izabrane“. Sirah za ponizna čovjeka govori da je u Božjoj blizini. U nas se događa obratno: oholi u maski poniznosti, smatra se, u Božjoj je blizini. I starozavjetni mudri pisac nastavlja da nema lijeka za onoga tko je obolio od oholosti. Oholost nastanjuje svako srce, pogotovo onoga koji smatra da nije ohol. Nije oholost pridržana tek bogatima, pametnima, tzv. „velikima“. Za oholost ne treba, kako se uvriježilo, završiti fakultete, i kao da bi pametni i školovani ljudi već po sebi bili oholi. I među njima ima poniznih ljudi, kao što među tzv. siromašnima i neukima, običnima i „malenima“ ima neizlječive oholosti.

Sirah nastavlja da ponizna čovjeka označava razboritost. On razmišlja o prispodobama, jer prispodobe su vrhunac biblijskoga, vjerničkoga govora. Oholom – može se zaključiti – kao da ne treba razbora, ne treba razmišljati. On djeluje hrabar i otresit, moćan i silan. Glupost prati oholost. Glup čovjek je nepromišljen i tvrdoglav. Misli da može „glavom kroz zid“. Ponizan čovjek razmišlja o onom što mu je kazano i kroz usporedbe, što je više o plitkoće govora, što – kao u prispodobama – ima drugo i preneseno značenja. On se trudi oko životne mudrosti. Njegovo je uho, kako Sirah kaže, pažljivo. Pozoran je, sluša druge. Za oholog čovjeka ima samo jedno značenje, ono koje on određuje kao jedino ispravno (korisno). Ohol čovjek ne sluša druge glasove osim onih koji ga podržavaju, koji mu se dive, koji mu se udvaraju. U oholu čovjeku se samoljubiva opačina ugnijezdila kao obmana najviše ljudskosti i pravovjerja. I kad nastoji biti kritičan prema sebi, on tu samokritičnost oblači u opće fraze, u tobožnji uzvišeni zadatak za opće dobro i u lažnu poniznost. Ohol čovjek u konačnici je slijep za druge, bešćutan i nepravedan, uživa u samome sebi, sve svodi na svoju mjeru. Oholost je duhovna smrt za koju nema lijeka. Ni poniznost nije lijek oholosti. Prema Pismu lijek je razbor, i mudrost kao strah Božji, kao pažljivo uho i krotkost u poslu. U poniznosti se ostvaruje skroman i radin, bogat i pun život. Oholost je pak prepuna vanjštine i one duhovne i molitvene; prepuna je vrtoglava i nesmirena trčanja za potvrdom. Ona je neispunjivi bezdan i praznina – duhovna, intelektualna, moralna …

Isusova pouka o pozicijama i uzvraćanju dobra

Odlomak iz Lukina evanđelja dio je biblijske mudrosti (o oholosti i poniznosti). Nastavak je Isusova govora o pozicijama u Božjem kraljevstvu o čemu smo slušali i prošle nedjelje. Isus se odazvao na gozbu nekom farizejskom prvaku. I promatra kako se ljudi ponašaju. Koristi gozbu kao usporedbu da svom gostoprimcu, da svojim učenicima (i nama danas), priopći kako bi se trebalo ponašati. Riječ je o jagmi, guranju i laktanju, kupovanju i ucjenjivanju za prva i viša mjesta. Isus je rezolutan: valja birati posljednje mjesto. Posljednje se mjesto – važno je napomenuti – ne bira iz taštine, iz oholosti, iz zavisti kojom bi se i s posljednjega mjesta druge ljude omalovažavalo, nego se posljednje mjesto izabire jer se sebe smatra doista nevrijednim za viša mjesta, jer raspored mjesta, u konačnici, pripada Gospodinu.

Više je nego zanimljivo pratiti što se događa s ljudima koje su drugi kao igračke i svoja sredstva moći postavili na pozicije, ili koji su se sami stavili da budu na prvim mjestima, a oni ta mjesta ne zaslužuju ni ljudskošću ni kompetencijom. Oni od života i nemaju ništa drugo do uloga i pozicija, pa kad ih zauzmu, umišljeni da su stvoreni za njih, svojim „spašavanjem“ šire nesreću i razdore, uništavaju dobro oko sebe. U svojoj su mesijanskoj funkciji slijepi. Ne vide da ih čak i vlastiti podržavatelji gledaju sa sažaljenjem i prezirom, da ih sve više guraju u propast, da ih što više žele identificirati s funkcijom a ta ih funkcija izjeda, guta i vuče u propast. Kada im istekne mandat, oni nestaju u osami, s gorčinom nerazumijevanja, u društvenu anonimnost ili se utapaju u kritizersko osrednjaštvo isti onih koji su ih učinili svojim sredstvom, koji su ih isturili na poziciju, dok sami nisu smjeli stati „u prvi red“, niti se javno očitovati.

Čovjek, pak, koji zna da je i on kao i svaki čovjek uvijek više od funkcije, kojemu uloga i služba po sebi ne uvećavaju dostojanstvo i značenje, da mu uloge ne tvore ljudskost, svjestan je da mu se višom pozicijom povećava odgovornost, da se u višoj službi traži i veća razboritost. Traži se još veća osjetljivost, otvorenije srce i pozornije slušanje i onih s kojima se na slaže. Njemu pozicija nije samo prilika uživanja, lijenosti i ugode, bogatstva i društvenoga prestiža, nego mu pozicija služi da može učiniti još više dobra, još više koristiti drugima. Isus usporedbu o gozbi i prvim mjestima jasno završava: svaki koji se uzvisuje, bit će ponižen, a koji se ponizuje, bit će uzvišen. Isus ne tumači da se oholo ljudsko uzvisivanje zna zaogrnuti u lažnu poniznost. O tome govori na drugim mjestima: kao o farizejskom/saducejskom, licemjernom kvascu pobožnosti i zarade koristeći svetinje, te o Herodovom kvascu, kada na vlast – poput drznika Heroda – dođu beskrupulozni i vlastohlepni ljudi, ljudi tjelesnoga užitka i militantne strogosti, koji svoju funkciju troši samo za to da mu je nitko ne ugrozi, koji bezočno kažnjava tko i samo malo prepozna i razobliči tu vlastodržačku narcisoidnost.

U nastavku evanđelja, i dalje koristeći usporedbu gozbe, Isus nas sve poučava preko riječi upućenih farizejskom prvaku, gostoprimcu koga treba pozivati na gozbu. Radikalno preokreće naše ljudsko ponašanje. Isus veli da na gozbu – kao na vrhunac ljudskoga zajedništva a što podrazumijeva onda svaki ljudski postupak prema drugome – treba pozvati one koji nam ne mogu uzvratiti. Teška lekcija o ostvarivanju Božjega kraljevstva, jer mi se vodimo načelom reciprociteta, načelom trgovine: pozivam i surađujem samo s onima koji su mene „zadužili“, darujem samo onima tko je prema meni bio dobar, tko se prema meni odnosi s poštovanjem i od kojega očekujem da mi može uzvratiti barem istom mjerom. Štoviše, mi se ljudi ponašamo ne samo po reciprocitetu, po pravdi, nego pristrano. Onima koji s nama nisu dobri, njima treba oduzeti i ono što ih po pravdi sljeduje, njih treba čak kazniti i poniziti, njih treba isključiti iz posla, gozbe i svakog zajedništva.

Prepuno je po našim obiteljima i zajednicama ljudi koji sebi dopuštaju mnogo toga, gotovo sve, i to prikazuju kao rad za opće dobro; koji su si priskrbili i moć i povlastice, pravo i pravdu, dok istodobno bližnje lišavaju dostojanstva, isključuju od dobara i lišavaju i onoga što im po pravu pripada. Ako se tako redovito ponašamo, kad će nas onda pogoditi Isusova riječ da pomažemo onima koji nam ne mogu uzvratiti, koji neće moći čak ni razglasiti da smo im pomogli, koji neće moći ničim pridonijeti našoj neugasivoj potrebi za važenjem, neprestanoj borbi za zasluge, za ljudske pohvale i zahvalnice. Nema sumnje, Isus naglavačke obrće naše oholosti i poniznosti, pozicije i funkcije, naša prva i zadnja mjesta, naše poslove i gozbe. Njegovo kraljevstvo je u suprotnosti s našim navikama i funkcijama, poslovima i zaslugama, gozbama i pristranostima.

Fra Ivan Šarčević

Odakle ste?

XXI. nedjelja kroz godinu C

Lk 13,22-30

Ljudski život često je prepun neočekivanih obrata. Nadali smo se jednom, a uslijedilo je posve drugo. U konačnici, najmanje od onoga što smo očekivali, najčešće se i događa u životu. Onomu pak koji nastoji živjeti po moralnosti i Isusovom evanđelju, ovaj život ne prolazi bez borbe i muke, napora i patnje, bez neočekivanih obrata. On i ne živi po svojim planovima, nego se daje voditi Božjom riječju i Isusovim evanđeljem. Pritom ta odluka nikada nije donesena jednom zauvijek, nego se svakodnevno treba donositi i potvrđivati. Nju se i ne donosi da bi se konkuriralo drugome, da bi se s drugim takmičilo u „uspješnosti“ ovoga života, nego se odluka za istinu i dobro donosi zbog njih samih, zbog Božjega zahtjeva i dobra drugih, zbog spasenja kao vječne, neprolazne sreće. O tom je riječ u današnjem evanđelju.

Isusova osnovna poruka je naviještanje i praktična uspostava Božjega kraljevstva. To je srž njegova poslanja, svrha i cilj njegova života. A Božje kraljevstvo kao jedinstvena zbilja, zbilja Vječnosti, zbilja nepomućene sreće, ima svoja dva vremena: ovozemaljsko vrijeme ostvarivanja tog kraljevstva i onostrano vrijeme punine, neoročeno vrijeme Božje blizine. Današnji odlomak Lukina evanđelja govori o međusobnoj uvjetovanosti tih dvaju vremena. Naime, nema nikakve dvojbe da – kao i toliko puta u evanđeljima – Isus sasvim izričito govori da poslije smrti čovjeka čeka Božje sudište, te da mu Božji pravorijek ovisi o tome koliko je na zemlji radio “za svoj uspjeh” ili za Božje kraljevstvo. Čovjek svoje spasenje priprema u ovom, jedinom, zemaljskom vremenu, u ovosvjetskim okolnostima i odnosima.

Dok je Isus prolazio i naučavao, piše Luka, neki mu se čovjek primakao i upitao ga kako stoje stvari s posljednjom zbiljom, ono pekogrobnom: „Gospodine, je li malo onih koji se spasavaju?“ Moguće je da se pitalac obratio Isusu svjestan težine ostvarenja vlastite ljudskosti i vjere, svjestan svih nevolja koje ga sustižu i nemogućnosti da uredi spokojan života blagostanja i sreće. Možda je nakon mnogovrsnih napora zaključio kako mu sigurnost spasenja izmiče, da se ne može pouzdati u sebe sama, da je konačni sud izvan njegovih moći. Moguće je također i to da je rečeni sugovornik postavio Isusu pitanje uslijed poznate “sigurnosti” mnogih koji uopće ne razmišljaju o životu poslije života, koji su se utopili u ovo vrijeme, ponašaju se i žive kao da nikada neće umrijeti, nikada stati pred Boga. Žive sreću, uspjeh, moć. Ne obaziru se na druge. Imaju novac, gospodare drugima. Uvjereni su kako sve ispravno rade i kako će ih – ako uopće kad o tome i razmišljaju – ista sreća pratiti poslije smrti. Kao da zemaljskom sigurnošću, osvajaju i onu „nebesku“.

Na pitaočevo pitanje o broju konačno spašenih, Isus – kako to čini na mnogo mjesta – ne odgovara izravno. On ne spekulira nikakvim brojkama niti konkretnim ljudima. On nije nebeski geograf niti nebeski popisivač stanovništva pa da unaprijed projicira raspored „nebeskih“ prostorja i odaja u koje će se smjestiti unaprijed spašeni. Taj podatak, reći će Isus više puta, pridržan je samo Bogu. U Boga Oca je posljednja odluka čovjekova spasenja. Točno, u njega ima mnogo stanova, ali nitko se ne može unaprijed osigurati. Ono na što Isus izričito upozorava svoga sugovornika i slušatelje oko njega (dakle i nas današnje) posve je jasna riječ kako se stječe spasenje, vječna sreća. To je borba da se uđe na „uska vrata“. U toj slici kao da Isus potvrđuje da je malo onih koji se spašavaju. Riječ „borba“ označava da se čovjek ne prepušta stihiji, nerazmišljanju, naivnoj spontanosti, nego da svjesno i budno, s naporom i voljom, nastoji ući na uska vrata. Slika uskih vrata čini se da predstavlja ljudsko mukotrpno zalaganje oko istine i dobra, jer istina i dobro nisu po sebi dani, nego se stječu strpljivim i upornim zalaganjem. Jednostavno kazano: mnogo je teže biti istinit i dobar čovjek, i vjernik, nego što se to uobičajeno misli i postupa.

Za pojašnjenje Isus nastavlja navođenjem slike o posljednjem sudu. Na koncu vremena, priča Isus, mnogi će nahrupiti na gospodareva (Božja) zaključana vrata i nervozni će kucati na njih da ih Gospodar pusti unutra. Čak će mu za argumente navoditi kako je on bio s njima, kako su se oni družili s njime (s Gospodinom Isusom) po trgovima, čak bili s njime, jeli i pili na (njegovoj) gozbi (euharistiji). Mnogi će smatrati da je dovoljno to što su bili u društvu s njime. Isus je ponovno izričit oko posljednje odluke spasenja. Gospodar i Gospodin će im rezolutno kazati najtežu riječ: „Ne znam vas odakle ste!“ Kao da se u ovoj rečenici događa konačno prepoznavanje. Oni koji nisu djelovali iz ljudskosti i vjere, iz borbe oko uspostave Božjega kraljevstva, nego iz drugih razloga, oni nisu prepoznati; njima se vrata spasenja definitivno zatvaraju. Oni koji su živjeli sigurni u spasenje, koji su oholo sebe smatrali vjernicima, koji su druge omalovažavali u vjeri, govorili im da su nevjernici, koji su druge isključivali iz Božjega kraljevstva, njih Gospodin ne prepoznaje. Oni koji su se čak umišljeno povlačili s Gospodinom ili „mahali“ njime po trgovima i gozbama (euharistijama), koji su smatrali da su s Bogom na „ti“, bivaju odbačeni u najgori prostor muka, prostor bez Boga. A njihovo mjesto će zauzeti upravo oni koje su oni za ovoga života isključili iz Božje blizine /i Božji prorok Izaija govori o poganima koji će čak postati svećenicima i levitima, služebnicima Božje liturgije/; doći će mnogi sa svih strana svijeta, raznih naroda i jezika, i sjesti s Gospodinom na gozbi ljubavi. I Isus, kao toliko puta, zaključuje poznatim radikalnim obratom: oni koji su u ovom životu bili posljednji, bit će prvi; a koji su u ovom životu bili prvi, bit će posljednji. Ove se riječi ne mogu ublažiti nikakvim spretnim skrivanjima njihova doslovnoga značenja. Oni koji su od ljudi proglašenima posljednjima u ljudskosti i vjeri, kod Boga su prvi. Ako bi se ovo imalo u vidu, bio bi to početak ostvarenja i Božjega kraljevstva i početak ljudskoga spasenja i sreće još ovdje na zemlji.

U ljudskosti i vjeri nitko dakle nije osiguran. Jedina sigurnost je izručenje Bogu, Isusu Kristu i njegovu putu. Za to se treba neumorno zalagati u nasljedovanju svoga Gospodina. I kad se sve učini, Isus je jasan, posljednji sud o sebi i drugima, o svome spasenju i spasenju drugih, ne pripada čovjeku nego Bogu. Ove riječi nisu riječi strašenje i mračne osude, nego poziv da se iziđe iz duhovne uskoće i prikraćenosti, iz onog pogubnog samoopravdavanja koje nije ništa drugo nego put korz „široka vrata“ smozavaravanje, samoobmane koja priječi ostvarenje Božjega kraljevstva na zemlji i odguruje Božje ljude među posljednje, na “društveni i crkveni otpad”. Ove su riječi poziv da se radikalno promjeni osigurani prostor/duhovnost iz koje se djeluje, starosjedilački duhovni zavičaj, ona najgora od svih zabluda da smo s Isusom, da gotovo posjedujemo Boga, da znamo što je konačna prosudba u vezi sa spasenjem. Najprije nad kršćanima, Isusovim učenicima, dakle prije svih drugih, stoji Isusovo rezolutno upozorenje: Ne znam vas odakle ste! Doista, odakle dolazimo mi današnji kršćani, iz kojih moralnih, vjerskih, uopće duhovnih načela djelujemo i – nipošto na posljednjem mjestu – kako ta načela primjenjujemo na konkretnoga čovjeka, na bližnjega. Jer samo boravkom u Isusovoj blizini, i najboljim poznavanjem njegova nauka, nije isključeno da nam se pred nosom zatvore vrata a s Isusom u kući budu oni koje smo mi prepustili samoćama, siromaštvu, osudama i nismo ih ugostili niti se za njih založili.

Fra Ivan Šarčević

Cilj je evanđelje a ne konflikt i podjele

XX. nedjelja kroz godinu C

Jr 38,4-6.8-10; Heb 12,1-4; Lk 12,49-53

Obraćenja su rijetka, posve rijetka. Mnoge promjene su samo izvanjske. Tako i kroz povijest. Izvanjskost se silno mijenja. Zabluda je da se čovjek – u moralnom i vjerskom smislu – mijenja proporcionalno izvanjskim povijesnim promjenama. Zabluda je da čovjek i čovječanstvo rastu i sazrijevaju prema sve višim ostvarenjima tako da bismo mi, današnji ljudi, bili na najvišem stadiju moralnosti i vjere. Bez obzira na tehnička i tehnološka dostignuća, povijest se ponavlja u svim svojim nakazama i zlima. Štoviše svaki pojedinac, pokoljenje ili neki kolektiv gotovo ponavljaju iste lekcije prošlosti, i na istima najčešće propadaju. Propadaju često moralno i vjernički niže od svojih predaka.

Da je povijest baš najmanje učiteljica života, da je biblijska sveta povijest Boga i ljudi najmanje učiteljica života i vjere za one koji se smatraju baštinicima biblijske vjere, konkretno kršćanima, pokazuju i današnja svetopisamska čitanja, prvo i treće, odnosno sudbina proroka Jeremije i Isusov govor u odlomku Lukina evanđelja. Redovito ne čitamo Pismo; a ako ga čitamo, radimo to selektivno i površno. Tako i proroke i proročku službu svodimo na “intimni” odnos s Bogom, što uopće nije nebitno, naprotiv, ali ih lišavamo šire socijalne važnosti i značenja za nas. Ne uviđamo da se njihov odnos s Bogom, odnosi upravo na najkonkretniju društvenu razinu i društvene probleme. I kršćanski propovjednici i teolozi ne udubljuju se u sudbinu proroka, nego pobožnim smicalicama i uzvišenim svetim riječima “draškaju” uši svojoj pozaspaloj i rastresenoj publici kako se ne bi dogodila aktualizacija proročke riječi u vlastitom socijalnom i religijskom kontekstu.

Konkretno, o čemu govori današnje prvo čitanje? O Jeremiji. Jeremija – poslije Ilije – najveći je židovski, biblijski prorok prije Isusa Krista, toliko velik da su ljudi u Ivanu i Isusu smatrali da je uskrsnuo ili Ilija ili Jeremija. A ovaj prorok zbog svojih riječi strada od poglavara i svih utjecajnih vlastitoga naroda. No, zašto bi, ne bilo tko, nego upravo prvaci naroda, “dostojanstvenici”, kako stoji i Bibliji, ustali protiv Božjega čovjeka? I to ustali tako da zaključuju da je jedino ispravno rješenje da se Jeremiju ubije?

Uzmimo za primjer današnje stanje. Da naši dostojanstvenici, da dostojanstvenici bilo koje institucije, zajednice ili naroda ustanu protiv nekog Božjega čovjeka. Odmah bi se kazalo, ma to ne dolazi u obzir. To se uopće ne događa. Pa ako je itko – to je kao beton čvrsto i dominantno mišljenje – onda su “naši” dostojanstvenici “Božji ljudi”. Oni najbolje znaju što treba raditi u skladu s Božjom voljom. I tko se to samo usudi mimo njih biti “Božji čovjek”. I oni sami o sebi tako misle. Gdje bi oni uopće pomislili ili htjeli ubiti “svoje” proroke. Pa njih se najviše napada i ugrožava. Tako i oni o sebi samima misle. Dakle, ništa novo u povijesti. Tako su mislili dostojanstvenici Jeremijina vremena. Tako misle današnji politički i religijski prvaci i velikodostojnici.

A kod Jeremije se radilo o vrlo jednostavnoj ali sudbonosnoj stvari: političkoj mudrosti ili političkoj kalkulaciji i nagodbi narodnih vođa, od čega je ovisila budućnost naroda. Kad se veli jednostavna politička mudrost, nije ni u kojem slučaju riječ o pukoj politici, nego o moralnosti u politici, o političkom djelovanju iz perspektive vjere, kako je Jeremija, kao Božji prorok i Božji čovjek, jedino i gledao na politiku kralja Sidkije, njegovih savjetnika i pobočnika. Naime, u vremenu kada silni i moćni babilonski kralj Nabukodonozor stoji na granicama i svakoga trenutka prijeti da pregazi židovsko kraljevstvo, Sidkija, okružen proegipatskim savjetnicima, pristaje na pogubni savez s Egiptom protiv Nabukodonozora i Babilonaca. Jeremija – čini se jedini – oštro se usprotivio takvoj pogubnoj i suludoj politici. Zagovarao je neutralnost, vlastiti politički put pod “Božjim vodstvom”, pod vodstvom poštivanja Božjih zapovijedi. Dostojanstvenici zbog takvog ponašanja proglašavaju opasnim čovjekom, čovjekom koji “obeshrabruje ratnike”, rekli bismo slabi im nacionalnu svijest i borbeni moral. Štoviše, u svojim optužbama dostojanstvenici idu još dalje: optužuju ga i pred kraljem, posvuda, i među narodom, da on “ne traži dobrobit svoga naroda… nego njegovu propast.” Ima li teže optužbe?

I što se dogodilo dalje? Jeremiju su pripremali ubiti. I nastoje to izvršiti. Neki su ga dobri ljudi ipak spasili, ali opća katastrofa je neizbježna. Nabukodonozor se je nahrupio sa svojom vojskom. Mnogi su poubijani, i kralj Sidkija, srušene su najveće židovske svetinje, narod protjeran iz svoje domovine, završio u je u babilonskom sužanjstvu. Jeremija je također nejasno završio svoj život. Ne zna mu se ni za grob. Ostale se njegove riječi, riječi koje nisu poslušane.

Kroz svu povijest ponavljaju se slični događaji. I danas. U svakom narodu. I u hrvatskom. I u prošlom ratu. U savezu s velikosrpskom politikom, u podjeli Bosne i Hercegovine, u ubijanju i protjerivanju svoga naroda iz Bosne, iako dostojanstvenici – od stožernika do crkvenih poglavara – ne dopuštaju da se Jeremijina sudbina može primijeniti na našu situaciju, da se politika promatra iz vjere, nego se čini obratno: vjeri se oduzima društveno značenje ili se vrednuje iz slijepe i sluđene politike. I danas narodni i vjerski dostojanstvenici drže svoj narod u pokornosti krivim savezima, a Božje ljude optužuju za manjak nacionalnosti, za nacionalni mazohizam, za tobožnju “prepolitičnost” kao da je vjera samo stvar intime i nebesa, štoviše, bacaju ih u tamnice i zdence društvene osude i izolacije pod neutemeljenom optužbom da ne vole svoj vlastiti narod, da ga obeshrabruju, da o svojima govore samo crno, da unose razdor, da dijele narod, da ga zavode u propast, da su “strani” plaćenici i izdajnici i naroda i vjere. Povijest se tako ponavlja i njezino, ljudsko zlo suzuje horizonte, uvodi mrak umjesto svjetla, zaljepljuje oči.

Možda će ponetko i prepoznati proročki glas, ali će – što iz straha, što iz komocije, što iz koristi – ostati uz “dostojanstvenike”. Uopće nisu rijetki ljudi koji sve ovo prepoznaju, i umni su i razboriti, ali krepost hrabrosti, odvažnosti iz ljudstva i vjere, još ih nije dotaknula. Sama spoznaja tek je početak ljudskosti, početak puta. Uzvišene moralne principe treba konkretizirati, za njih se životno založiti. Budućnost će pokazati, ne uvijek jasno, ali ipak, da je u svakom vremenu, i u našem, bilo proročkih glasova koje su dostojanstvenici svih vrsta odstranili u zdenac društvene beznačajnosti i proglasili narodnim (crkvenim i kakvim sve) neprijateljima.

A treće čitanje, današnji odlomak Lukina evanđelja? U njemu Isus govori da nije došao donijeti na zemlju mir nego oganj i razdjeljenja. Kršćanski tumači i propovjednici se “skastiše” pomiriti ove riječi sa slikom – čvrstom kao beton – o Isusu blagosti, miroljubivosti, Isusu poniznom, pognute glave, koji nikoga nije prekorio, nikoga osudio, koji ako sudi, ne sudi grešnika nego njegov grijeh, pa o Isusu koji sve voli i prihvaća, koji se nikome ne zamjera… I čine to tako, kao da je čak začuđujuća ova Isusova riječ o ognju, maču i podjelama, jer je on toliko radio na jedinstvu svih sa svima, pogotovo na jedinstvu svoje učeničke zajednice, dakle Crkve, a što onda znači i naroda i svake institucije koja se na njemu utemeljuje i na njega poziva. U nemogućnosti da se sve pomiri, da se pripitome Isusove riječi, čak će se kazati kako je to tek iznimka u Isusovim riječima ili će se – majstorijom sofističkoga tumačenja, slično tumačenju Isusova izgona trgovaca iz Božje kuće – kazati kako se sve može shvatiti i na drukčiji način, jer mi smo ljudi skloni izopačavanju. Tako da će se otupiti svaka obvezatnost i zahtjevnost ovih Isusovih riječi. Nitko kao “dostojanstvenici”, duhovnici i propovjednicu nije kadar uniziti i banalizirati Božju riječ, protumačiti je čak u njezinom drugom pa i suprotom značenju.

Ako se, međutim, podrobnije i otvorenije čitaju sva evanđelja, iz stranice u stranicu, iz poglavlja u poglavlje, osjetit će se upravo dramatika Isusovih snažnih riječi, nemir dostojanstvenika. Poslije svakoga susreta s Isusom neki su – opijeni zavišću, mržnjom, strahom – spremali kako da ga uklone, u konačnici kako da ga ubiju. U ovom odlomku Lukina evanđelja Isus izrijekom govori, odnosno ukratko sažima, ono što se kroz sve njegovo djelovanje, postupke i riječi, tako zorno pokazuje: kako se to ljudi odnose prema njegovoj riječi i praksi, u konačnici, njegovoj osobi.

Isus, njegove riječi, poruka i djelovanje, njegova osoba, dijele ljude, i najbliže, i obitelj, i rodbinu i prijatelje. Isus, međutim, nema nakanu dijeliti ljude. Nije mu to cilj. Njemu je najmanje stalo do konflikta. Njemu je stalo do uspostave Božjega kraljevstva, vladavine novih odnosa među ljudima iz perspektive čovjekova dostojanstva pred Bogom. Isus se ne vodi svjetovno-političkim principom namještaljki i intriga kako da posvađa “prijatelje”, svoje “protivnike”, niti onom poznatom devizom – zavadi pa vladaj – dakle, da unese smutnju kako bi se onda on održao na poziciji i postigao svoj cilj. Isus dakle ne traži nikakve sukobe. Sukobi gotovo dolaze sami. Isus nije ni od onih – kojih je svaki narod, svaka zajednica puna – koji se cerekaju, zbijaju šale ili mudruju po raznoraznim kružocima i ispiru svoja usta sukobima drugih, dok sami nikada ne postaju zreli, samostalni i slobodni ljudi da bi zauzeli etičan stav, ili digli glas jer ih na to poziva Božja zapovijed. Isus dakle nije bio ni parazit ni lešinar na tuđim sukobima. Njemu su naši ljudski sukobi strani.

Jer da je Isus tražio konflikt, onda bi se zacijelo sam sačuvao od udesa koji ga je snašao. Imao bi privilegirano mjesto u svome narodu i društvu. Da je do svoga cilja koristio sukobe i podjele, Isus ne bi onako sramotno završio, nego bi bio stekao nekakav veliki položaj u rimskoj administraciji. Ustala bi njegova “partija” da ga obrani. Da je Isus koristio podjele, da mu je bilo stalo do nejedinstva svoga naroda, on se ne bi krvavim “krstom krstio”, ne bi završio na križu najgore sramote, nego bi našao svoje moćne poslušnike, neke bi kupio, druge ucijenio, i vjerojatno bi konkurirao barem na vijećničko mjestu u Sinedriju ili bi čak preko svojih “moćnih pristaša” bio pretendent na mjesto velikoga svećenika. U posljedicama se pokazuje kako su krajnje krive, izopačene i đavolske bile optužbe koje su dostojanstvenici navalili na Isusa. I Isus svoju zajednicu učenika, prijatelja, nije formirao na konfliktnosti kako su mislili njegovi protivnici, pa su – u Getsemaniju se dobro vidi – izišli na njega naoružani. Nipošto. Na posve drugim osnovama Isus gradi zajednicu, Crkvu.

Varljivo je dakle čitati današnji odlomak Lukina evanđelja kroz optiku Isusove konfliktnosti koja bi izlazila iz njegove osobnosti. Isus je jednostavno tako govorio i radio da su njegove riječi i djela postali kamen spoticanja za njegove slušatelje i suvremenike. Njegova osoba je i danas tako iznimna da nikoga ne ostavlja ravnodušnim. Zato se ljudi dijele, i oni najbliži: otac i sin, braća međusobno, i ukućani i prijatelji. I te se podjele produžavaju. Što tko bolje i dosljednije nasljeduje Isusa, što mu se više suobličuje, i sam postaje osoba sporenja i podjela. Tko se samo ne poziva, nego živi po Isusovu evanđelju, nije isključeno da se, kako Poslanica Hebrejima i kaže, u konačnici dogodi odupiranje grijehu do krvi – do smrti.

Tako se dakle ponavlja naša povijest. Jeremija i na izniman način Isus Krist su znak osporavanja i sporenja. Oni od svojih poglavara i dostojanstvenika bivaju proglašeni konfliktnima, svađalicama, remetiocima, djeliteljima i izdajnicima svega. Upravo ono što čine dostojanstvenici: dijele i zavađaju, prave intrige i potkupljuju, iskrivljuju vjeru i moralnost, unesrećuju svoj narod, oni sve to pripisuju nedužnima. To je izopačenost karaktera, duhovna prikraćenost u čemu se povijest tako neumoljivo i kontinuirano ponavlja, sve do danas.

Isus je toga svega svjestan. On sam, slobodno i s ljubavlju prihvaća svoje poslanje – sve do križa. Svojim riječima o ognju, maču i razdjeljenju želi poručiti svojim učenicima da ih čeka ista sudbina ako se odvaže – bez kompromisa i kalkulacija – na njegov put. Isusovu učeniku nikada nije cilj svađa, konflikt nego nasljedovanje Isusova evanđelja.

Fra Ivan Šarčević

Slijede tri propovijedi na svetkovin Marijina uznesenja: I. Marija – novi savez Boga s ljudima (uočnica – Breške 2013), II. Marija – uzor vjernikova života (Velika Gospa – Tolisa 2009) i III. Marija – putokaz nade i utjehe svome prognanom narodu. Žena budućnosti (Velika Gospa – Sokoline 2011)

I.

Marija: novi savez Boga s ljudima

1 Ljet 15,3-4.15-16; 16,1-2; 1 Kor 15,54-57; Lk 11,27-28

Uočnica Velike Gospe – Breške 2013.

Uvod. Onoliko koliko znamo iz tradicija, i pokojeg dokumenta, i solanjanski/tuzlanski su katolici u starijim vremenima rado išli u Olovo, najstarije marijansko svetište na Balkanu, poznato po pokorničkom ozračju, zavjetima, ozdravljenjima… A u tuzlanskom i majevičkom kraju skupljali su se oko Gospe Gradovrške (Radosne Gospe), sve do Velikoga/Bečkoga rata, krajem 17. stoljeća, kada su – što ubijani, što protjerani, što izbjegli – pred turskom osvetom na sjever, doživjeli svaku vrstu pustošenja. Veliki dio je otišao za Bač i sa sobom ponio sliku. Onaj mali ostatak što je ostao, posebno iz starih župa Gradovrha i Dragunje, kako znamo, skupljao se za Gospojinu u maloj kućici/crkvici u Lipnici. Kad su nastala mirnija vremena Lipnička kapelanija premješta se u prvoj polovici 19. stoljeća u Breške (1839) i od tada tuzlanski katolici dolaze na Veliku Gospojinu u Breške. Breške postaju molitveno središte tuzlanski katolika za Gospin zagovor.

Ovo kratko povijesno prisjećanje svjedoči kako su tuzlanski franjevci i katolici žilavo vezani za svoj zavičaj i priljubljeni uz Isusovu Majku Mariju. Nju su štovali i štuju, u njoj nalaze putokaz svojoj nadi u teškim vremenima, utjehu i radost u svojim životima. I večeras smo se skupili na ovo povijesno mjesto, na uočnicu Velike Gospe da se zajedno molimo Bogu. Ne treba ništa posebno činiti, nego dopustimo da nas zahvati ona milost koja je obuhvatila Mariju. I nama Bog govori preko svojih nevidljivih glasnika, i nama večeras upućuje svoju riječ. Saberimo se, Bog nas želi pohoditi onakve kakvi jesmo. Ne pravdajmo se, ne izmičimo se. Ugostimo ga u tišini i sabranosti, u molitvi i pjesmi.

Propovijed. Svaka naša svetkovina, pa tako i svetkovna Uznesenja Blažene Djevice Marije na nebo, u Božju blizinu, proslava je Boga, ali i potvrda čovjekova dostojanstva. Na poseban način svetkovina Velike Gospe potvrda je uzvišenosti čovjeka. Kršćani vjeruju da je Mariju, Majku Kristovu, Bog uzeo k sebi, da je ona i tijelom i dušom “uznesena”, “uzeta” u prostor najsvetije Božje nazočnosti. Bog osobu – nazaretsku ženu Mariju – koju je izabrao, osobu koja se odazvala Božjem izabranju, ne propušta ništavilu, nego je uvodi u blaženstvo svoje blizine. Kršćani vjeruju da je Marija slika svakom vjerniku, uzor vjernika, ali i slika Kristove zajednice Crkve, kako na ovoj zemlji tako i u budućnosti. Vjerujemo dakle da ćemo se svatko osobno i svi zajedno, kao jedna Božja obitelj, na kraju vremena naći u onom što nazivamo blaženo gledanje licem u lice, da ćemo stati pred milosno Lice kojega čitava života tražimo.

Središnje pitanje za čovjeka na zemlji, središnje pitanje vjernika je odnos prema Bogu i odnos s Bogom. U našem putujućem, prolaznom životu, tražimo gdje Boga susresti. Čak i kada to ne kažemo, mogli bismo, ne vršeći nikakvo duhovno nasilje, kazati da je čovjekovo življenje na zemlji trajna težnja za puninom života, za srećom, za onim što Isus i evanđelje stalno govore: za vječnim životom. Naravno, svjesni smo da je ovdje na zemlji sve dvoznačno, krhko, lomljivo, grešno i radosno istodobno, u svakom pogledu nepotpuno, da čak nekim ljudima život nikada ne donosi nimalo onoga što su očekivali, da im ni život ni drugi ljudi ne vraćaju onoliko koliko su oni njima dali, naprotiv, život im prolazi ne samo u velikoj potrazi za makar malo više radosti, nego se čitava života teško muče i zlopate. Neki posustaju a neki nastoje da u patnjama i nevoljama života sačuvaju postojanost i karakter.

Nema sumnje, čovjek na zemlji iskušava takve nevolje koje ga guraju u beznađe i očaj, u uzaludnost svega. Zato nije čudno da neki odustanu od vjere i puta u vjeri, ili da im vjera postaje navika, tradicija i folklor, jer kao da je nekamo iščezao Bog u kojega se vjerovalo (osobito Bog djetinjstva i adolescencije!), kao da s vjerom čovjek ne može ništa započeti, jer vjera ne donosi baš neki uspjeh, možda još više patnje… Život i njegove okolnosti, bolesti, nerazumijevanja, bešćutnost čak i onih najbližih, pa zatim nemanje, nepravde i ratovi, mnogo toga utječe na čovjeka da od svoga života učini rutinu, stvar navike, da se živi ali uvijek s nekim očekivanjem kako se još nije zapravo ni počelo živjeti, nego će se to učiniti malo kasnije. I priznajmo si iskreno, najveća većina nas samo smo obični, mali, prosječni ljudi, malaksali i polovični kršćani.

Možda ima “velikih” kršćana na riječima, u nastojanju, kao velikih u gradnji kuća, u nekom uspjehu, recimo u nadmetanju s drugima, u uzurpaciji i kupovanju moći i pozicija, u tzv. svjetovnom snalaženju kako se obogatiti, kako se predstaviti na vani kao uspješni. No, kada ostanemo sami ili kada se naš život bliži kraju, možda i ne htijući, u nas se uvlači sumnja jesmo li ispravno radili to što smo radili. U nas se uvlači šutljiva gorčina. Ma većina čak i nemamo vremena da stanemo, da se sastanemo sa sobom. Zato su upravo važna naša nedjeljna okupljanja na svetu misu, naša okupljanja na svetkovine da sagledamo svoju vjeru i naš odnos s Bogom. Jer to je jedno drugo vrijeme, vrijeme koje se ne može računati, koje se ne računa kao gubitak vremena, osim ako nismo svoju dušu izručili posve materijalnom namicanju dobara i praznom trošenju vremena. To je sveto vrijeme, jednostavno kazano vrijeme za Boga, za sebe, za bližnje.

Ako smo kazali da ono što slavimo na Veliku Gospu jest potvrda ljudskoga dostojanstva, zar nam se ne postavlja pitanje, pa po čemu. Šta nam je to Gospa ostavila i po čemu je velika? I šta nam je to Isus ostavio? Ništa nam nije ostavio u baštinu, niti je osnovao grad, niti izgradio kakav most, nije osvojio nijedan teritorij koji bi ostavio u nasljedstvo svojima. On čak nije ostavio ni knjigu o sebi. Drugi su pisali o njemu. Od Marije imamo još manje. Ostala je predaja, i tek pokoja njezina riječ. Od Isusa su nam ostali njegov život i riječi i nebrojena rijeka svjedoka, njegova zajednica, Crkva, na čijem čelu, među apostolima, stoji i njegova Majka Marija.

Ako smo kazali da je temeljno čovjekovo pitanje odnos s Bogom, ili kako ispuniti svoj život, kako ga ostvariti da bude primjeren Božjem naumu, onda si s pravom možemo postaviti pitanje gdje susresti Boga, danas, baš danas, u naše vrijeme. Bezbroj je, treba to stalno ponavljati, i u naše vrijeme ljudskih traženja, i onih koji nikada neće kazati, tražim Boga, ali sigurno traži sreću, radost, puninu života. Bog i ljudska traženja se nekako približuju. Usuđujemo se kazati sva ta naša često i tragalačka lutanja, pa i grijeh, zablude, svakovrsni provodi i skretanja s puta, naše šutnje i osame, sve su to potrage za radošću, veseljem, za puninom života. Sve to u svom krajnjem odredištu počiva na osnovnom traženju, na traženju Boga. I trebalo bi odmah otkloniti iskrivljenu, pogrešnu sliku kako često mislimo i vjerujemo da je Bog protivnik ljudskoga veselja, zemaljskih radosti, ljudskih traženja sreće. Ne, Bog upravo želi da ljudi traže svoju sreću i da mu nijedno ljudsko dobro nastojanje nije strano. I Bog nije, kako se često misli i vjeruje, samo u pojedinim svetim mjestima, crkvenim prostorima, samo u svetim vremenima. Mnogi samo tako misle pa se satraše obilazeći svetišta, oltare, kipove, satraše se “bježeći” od kuće i od svojih, tražeći Boga kao da on nije ondje gdje čovjek već jest. Neki ga i nađu. Neki misle da ga nađu, a on uvijek ostaje ipak nedohvatljiv, istodobno tako bliz, tako očit, a opet tako svoj pa i dalek.

Nije nimalo neispravno, čak je nužno, postaviti pitanje: gdje se danas Boga susreće? Točno je, možemo ga susresti svugdje gdje se skupimo u njegovo ime, gdje smo njegovom imenu sagradili crkvu, kapelicu. To je “redovno” susretanje. O tome govori i prvo čitanje. Čuli smo kako je David napravio šator, jer su bili nomadi, putujući narod, u kojega je unio sveti kovčeg, kovčeg saveza između Boga i ljudi. I znamo u kovčegu su bile ploče Božjih uputa, zapovijedi, Deset zapovijedi. Sve vjere, sve religije imaju svoje svete prostore, svoje svete građevine, predmete, svoja sveta vremena.

No, zašto se čita ovo čitanje večeras uoči svetkovine Velike Gospe? Zato jer kršćani vjeruju da je Marija postala kovčeg novoga saveza, da je ona postala sveto mjesto u kojem se susreću Bog i čovjek, da je utjelovljenjem Isusa Krista, čovjek postao najveća Božja objava, jedinstveno tjelesno očitovanje Boga na zemlji. I kad danas postavljamo pitanje gdje Boga susresti, onda je to poslije Isusa Krista, poslije rođenja od Marije, posve jasno – u čovjeku, počev od onoga najbližega, onoga svakodnevnoga, onoga s kojim dijelim vrijeme i prostor.

A ne čini li se da je u svakom vremenu upravo najteže susresti Boga u čovjeku, tom svakodnevnom, običnom, svom čovjeku i bližnjem. Lakše je biti nasamo u molitvi, lakše u crkvi tražiti Boga, gledati ga u svetim prilikama kruha i vina. Lakše je Boga zamišljati na nebesima, u dalekim prostranstvima, nekada u prirodi, u čudesnom ljudskom mozgu. Ali u čovjeku – što s čovjekom? I ako bismo krenuli od najosnovnijega, valjalo bi se upitati: a tko je taj čovjek, konkretni čovjek koji sa mnom živi? Jesam li ga i kada zadnji put doista upitao kako je? Jesam li u onom svome najbližem, na njegovom licu, prepoznao makar trag onoga koga je Marija rodila, Isusa Krista. I tko su nama zapravo ljudi? Jesu li oni Božji kovčeg, novi savez s Bogom, jesu li Božji šator, Božji hram, Božje prebivalište na zemlji. Jer znamo dobro, da ondje gdje nema ljudi, nestaje i Božjih kuća.

Svetkovina Marijina uznesenja, je svetkovina čovjekova dostojanstva. Marija pokazuje da svaki kršćanin, svaki vjernik, svaki čovjek, svako rođenje čovjeka i novi čovjek na zemlji je novi Božji savez s ljudima. To svjedoči da se na nov način trebamo upitati o čovjeku danas, o konkretnom čovjeku, o Bogu koji obitava u ljudskom tijelu. I možemo li izdržati to pitanje. Kako stvari stoje, čini se da ćemo sa svima lakše nego s čovjekom, najbližim čovjekom. I zacijelo, pogotovo u našoj zemlji, a li ne samo u našoj, sve ono što današnja svetkovina želi kazati, što želi uopće poručiti kršćanska vjera, dovedeno je radikalno u pitanje. Štoviše, nije uopće u pitanju, jer je postalo obično da se ruši ljudsko dostojanstvo, da se mirno prihvatilo ubijanje čovjeka, dakle ubijanje i samoga Boga u čovjeku. Ljudi su postali sredstva koja ako nam smetaju “bacamo” na groblja, protjerujemo, pljačkamo, orobljujemo. Ljudi su nam sredstva do naših ugoda i moći. Pa pogledajmo kako je uspostavljena ova država i sve vlasti: tako što se ljudima oduzelo pravo, pravo na slobodu, pravo na imanje, pravo na slobodno kretanje, ako i ima kakvo pravo ne smije se ni vidjeti ni čuti, nego mora biti marginliziran, ušutkan, ne smije se za njega ni znati, mora ostati neprepoznat. Poslije oduzimanja prava, čovjeku, konkretnom čovjeku niječu se njegove sposobnosti, niječe se njegov rad. Nemoguće je zanijekati i poništiti čovjeka, a vjerovati u Boga. To nije Isusov Bog kojega je objavio. To je bešćutni bog sile i arogancije, to je bog ideologije, previše ljudski bog.

Možemo se truditi, naprezati, obilaziti svetišta i prošteništa, možemo nagomilati postova i molitava, Bog će nam uvijek izmicati ako ga ne susretnemo u najbližima, u ženi, mužu, ocu, djeci, ukućanima, u susjedima. Zato nam se i događa takva bezosjećajnost, bešćutnost da možemo moliti Boga, slaviti misu, a da smo izgubili osjećaj za bližnje. Nećemo pogriješiti ako kažemo da danas vlada religiozna okorjelost, ili kako Sveto pismo veli, ljudi su postali tvrde šije i neobrezana srca. Mogli bismo kazati da danas vlada ne samo neinformiranost, nego nezanimanje (nezainteresiranost) za drugoga i neizmjerna duhovna uskoća, duhovna i vjernička ograničenost. Živimo u vremenu duhovne prikraćenosti u kojima su suženi horizonti, vrijeme duhovne praznine koju se nastoji popuniti svakovrsnim sadržajima, osim čovjekom, osim ljubavlju i zauzetošću za konkretna čovjeka, bližnjega. Popunit ćemo možda svoju ljudsku prazninu uzivšenim moralnim pa i evanđeoskim načelima, ali ih nikada nećemo konkretizirati, primjeniti na čovjeka do nas, bližnjega za koga su ta načela jedino i smislena da se ostvare.

Ništa nećemo pogriješiti ako kažemo da se sebičnost ustoličila od obitelji do velikih institucija, pa i crkvenih i narodnih. Ne mislim da je sve crno, ali je vrijeme da si pogledamo u oči. Koliko je doista nas ljudi koji koriste druge za svoju ugodu. Bližnji su tu samo meni na korist. Štoviše, kako uopće živjeti u svijetu koji je postao hladan, u kojem se izgubio osjećaj za grijeh kao teška povreda Boga i bližnjega. Pa pogledajte od obitelji do poglavara. Nitko nikada ne griješi, nitko se ne kaje, nitko se ne preispituje niti popravlja. Živi se u laži neljudskosti i nevjere, a sve pod maskom čovještva i pravovjerja.

Dokle ćemo lagati sebi samima? Dokle ćemo njegovati pobožnost odozgor, oholo farizejsko ponašanje? Marija za sebe kaže da je neznatna službenica, a u nas je licemjerje prevladalo u našim odnosima i sa samim Bogom. Marija se odazvala Božjem glasu, ali nije postala pokorna ropkinja, nego služiteljica triput svetom Bogu. Bog Mariju nije sveo na ulogu, na funkciju, na bespogovornu klimoglavku kako je nekada predstavljamo po crkvama i time zadržavamo izopačene i grešne strukture izrabljivanja. Bog ništa nije činio bez njezina pristanka. Nije ona, kako se nekim pobožnim dušama može činiti, “velika” samo time što je slijepo poslušala Božji glas. Ne, nego kako Isus veli u evanđelju, jer se odazvala – svjesno i slobodno – da sasluša Božji glas i da čuva i izvrši njegovu riječ. Bog želi slobodne ljude, a mi poslušnike i robove. I kada ih učinimo poslušnicima i robovima, opet nismo ni zadovoljni ni sretni, nego idemo dalje, želimo proširiti svoje carstvo potčinjenih. Tako se umnožava naša pojedinačna i kolektivna nesreća. Nikako da prepoznamo da i Bog postaje prisutan samo u slobodnim odnosima, u ljubavi i poštivanju.

Mi se prema ljudima ponašamo tako da ih svodimo na funkciju, na ulogu. Pa ako po našem mišljenju nisu više korisni, ako ne ispunjavaju očekivanu ulogu, mi ih škartiramo, mi ih odalečujemo na margine. Sve zajednice od obiteljske do društvene “funkcioniraju”, kako i sam riječ kaže, na funkcijama i ulogama. Ima li, međutim, koga da kaže da mu nije stalo do naših uloga, nego do nas samih. Bog čini drukčije. Bog nas ne svodi na funkciju. To pokazuje u Mariji, pokazuje u darovanoj milosti svakome od nas. Svi pravi odnosi, od prijateljskih do bračnih, ne temelje se na funkciji i ulozi. Ljudi se uzimaju, žene i udaju, ne zbog funkcija i uloga, novca i vlasti, nego iz ljubavi, iz čiste radosti postojanja. Takve Isus želi odnose i među svojim učenicima. Tek poslije se dijele službe.

Upravo smo to izgubili, taj način gledanja i ophođena s ljudima. Izgubili smo temeljni podatak vjere: da nam je sve milosno, darovano od Boga, i da nijedan čovjek nije sredstvo nego sam sebi svrha. Marija nije sredstvo, ona je osoba saveza, Božji partner. A mi smo tako postali bešćutni, nemilosrdni, sebični istjerivači svojih tobože pravdi i pravičnosti, a u pozadini je gola volja za dominacijom, za moću nad drugima, za upravljanje drugima kao svojim “stvarima”. Nas zanima koliko je drugi poslušan prema nama, koliko ima novca, je li moćan, hoće li glasati za mene? Tako se to radi u politici, u svemu što je svjetovno, zato smo mi slabi vjernici, zato i jurimo za svojim srećama i za nekim našim bogom a ne prepoznajemo onoga Boga koji je tu do nas, u našim najbližima.

Tako se to radi u obitelji. Pogledajmo: stariji su postali nekorisni, možda još koriste ako imaju penziju; jer tko su oni – naša velika smetnja. A više djece, tko će s njima, više odgovornosti; s djecom nemamo vremena za sebe. Ne, uopće nije jednostavno, odgajati djecu, zato Isus kaže nije blažen onaj tko je nekoga samo rodio (blažene utroba i prsi), nego tko čuva i izvršuje Božju riječ. Marija nije blažena zato što je rodila i to samo jedno dijete (a toliko je majki s mnogo djece!), nego što je čula, slušala i izvršavala Božju riječ pa onda rodila. Ili ako bismo još išli korak dalje: polazeći od naših obitelji, od naših zajednica, ako nam netko smeta, onda ga nastojimo svim silama staviti u stranu, na pr. svekrvu, nevjestu, ili nekoga tko se ne slaže s našim mišljenjem, tko nam ne odobrava sve što mi radimo, koji se usprotivio našoj tiraniji i samovolji. Kako smo samo bešćutni. Čovjeku koji se s nama ne slaže, javno se uništava njegovo dostojanstvo, izmišljaju negativnosti, marginalizira ga se u beznačajnost. I onda ćemo takvi doći u crkvu, slaviti misu, stati pred Boga; i Boga ćemo “upregnuti” u svoje planove, i dalje ćemo juriti svoje odbjeglo srce, štoviše to srce usaliti u najgoru vrstu zablude, u to da nas u tome podržava sam Bog.

Ili ako bismo krenuli još malo dalje. Kako je s našim susjedima, komšijama. Pa koliko nas to ima da sa svojim susjedima živimo u slozi i poštivanju. Zar nas nema toliko koji na vani glumimo uljudnost, izgovaramo predivne riječi, a one su u biti lažni pozdravi ili hvale, iznutra smo nabrekli od otrova, crveni od zloće i mržnje poput zmaja pod Marijinim nogama, iznutra smo opijeni zavišću, ljubomorom, osvetama pa i mržnjom. Koliko smo se zapetljali u svađe i sitničarenja oko imovine i međa i s najbližima, dotle da sikćemo od jala na sve strane svijeta tako da nam ni Bog ne može pomoći.

Nije li tako i s onima koji drukčije vjeruju, pogotovo našim odnosom s muslimanima, pravoslavnima, ateistima... I odmah ćemo, do koje smo mjere zatrovani, ispričavati se kako oni nas ne vole, kako oni nas mrze. I u tome se otišli jako daleko. Točno je, pa problem i jest što je mržnja postala nešto normalno, gotovo kao zrak koji udišemo. Ali je li to vjernički, je li to po evanđelju? Tko će u ovoj zemlji, u našem susjedstvu, u našoj obitelji, u našoj župi i Crkvi, tko će u našem narodu otpočeti govoriti da se to ne slaže s vjerom, s Isusovim evanđeljem, uopće s ljudskošću. Bog traži novi savez s čovjekom, ali taj savez opet čini Marija, žena, i Isus, čovjek iz čuvanja i izvršavanja Božje riječi. Tko će to u naše vrijeme učiniti? Hoće li se netko pojaviti vjernički u našim zajednicama da prekine mržnju? Kako smo posumnjali u snagu dobra. Više vjerujemo u ohole bogataše, u lopovluke, u namještaljke kao da je Bog igračka, lutak i ludak kojeg ćemo zavarati. Posumnjali smo u ono što Marija govori u svome himnu da Bog neće ostaviti svoje siromahe, da neće ostaviti svoje službenice i službenike, i da će s trona srušiti sve oholice i uznosite.

Potreban nam je novi savez s Bogom, savez dostojanstvena slobodna i samostalna čovjeka s Bogom. Marija nije nikakva pognuta žena, nego ona koja posve jasno ulazi u savez sa svojim Stvoriteljem i onda upućuje na svoga sina, na Isusa. I nama danas govori da ga slušamo. Ona nas neće moći izagovarati kod Boga, ako ne poslušamo tu njezin riječ, ako ne krenemo putem ozbiljnoga nasljedovanja Isusa Krista.

Potreban nam je danas posve novi savez s Bogom. Bog se i nama danas nudi, govori nam po Mariji, govori nam po evanđelju, po drugim ljudima, a na poseban način po Isusu Kristu. Taj novi stari savez je u novoj, autentičnoj vjeri, u tome da je Boga milosrdan i dobar i želi da izgradimo nove susrete, nove odnose s ljudima. To je najteže, jer neki su odnosi možda pukli i ne našom krivnjom, nemojmo ih produbljivati u mržnji i zlu. Postanimo kovčeg savez, šator Božji, hram Božji na zemlji. Ponesimo u susret drugim ljudima Onoga u koga smo povjerovali, koga nasljedujemo. Nije uopće  isključeno da će ljudi i tada od nas otići, jer ljudi smo takvi koji kad god se treba strpljivo i dokraja susresti s Bogom, mi bježimo. Zato bježe ljudi od stvarnih vjernika jer se trebaju susresti s Bogom. Štoviše, znaju i progoniti vjernike. Pa to se dogodilo s Isusom. No, to je jedino vrijedno ljudskoga napora, susresti Boga u drugom čovjeku.

Bog se i nama danas svakom pojedinačno približava, na razne načine. Prepoznajmo njegov glas. Odvažimo se za život, i u neznatnosti. To često djeluje kao gubitak života. No, tako ćemo ostaviti radost svojim bližnjima. Naravno, nećemo biti lišeni patnji, nevolja, dvosjeklih mačeva boli (poput Marije), i od bližnjih i od daljnjih. Vrijedi ponovno s Bogom sklopiti savez, to znači dopusti da nas obuhvati njegov zahtjev za novi ljudstvom, novim pouzdanjem u njega.

________________________________________________________________________

II.

Marija – uzor vjernikova života

VELIKA GOSPA

Tolisa 2009.

Uvod. Srdačno vas pozdravljam dragi vjernici na ovom za Bosnu i Hercegovinu, za franjevačku provinciju Bosnu Srebrenu, za Crkvu, za ovaj dio bosanske Posavine, jedno od važnih i najsvetijih mjesta, mjesta susreta Boga i ljudi, ali i kulturnom smislu, oko toliške crkve Marijina Uznesenja.

Skupili smo se, dohodočastili, svatko sa svojim nakanama, netko za zavjetima, netko umoran i razočaran, netko s nabreklim srcem od čežnje, od iščekivanja boljega, netko nagrižena zdravlja, netko slomljena srca, netko s brigom, netko s veseljem i radostan. Svatko je došao noseći sebe i svoju dušu, svoj život i povijest. Ove godine nekih nema koji su bili lani, koji su prije dolazili Velikoj Gospi u Tolisu. Molimo za njih, molimo za sve naše, za bližnje i daljnje, za one s kojima smo dobro i za one s kojima nismo dobro, s kojima su polomljeni odnosi.

Predivno je vidjeti koliko nas je. Ali neka nas ne zanese naša brojnost. Bog pohađa i svakoga pojedinačno. Bog se primiče svakome posebno. I onome što se skrio negdje u kutu, koji možda i ne voli ove skupove, koji je stigao iz običaja, iz navike. Bog želi pohoditi svakoga od nas, i onoga koji se želi skriti od ljudi, koji ne voli obrede, kojima su dodijali pobožni govori i liturgijska brbljanja. Bog stiže i onome koji ne zna što će sa sobom.

Zato se na početku svete mise vratimo svome izvoru, spustimo se do dna vrela onamo u najintimnije prostore naše duše. Dopustimo da Bog prođe kroz našu sredinu. Udomimo ga danas u nutrinama svoje duše. Ugostimo ga. Možda već odavno želi s nama porazgovarati, možda nam želi nešto reći, a mi smo zauzeti s mnogo drugih stvari, nemamo vremena ili ne znamo slušati. On je sa svakim od nas ponaosob. Umirimo se. Bog nas pohađa u tišini nas samih, popravlja naše staze k njemu i braći ljudima. Hoće nam nešto kazati u ovom prostoru gdje se sunce dodiruje ravnicu, gdje Nebo pohađa čovjeka. Otvorimo se za Božji pohod.

Propovijed.

MARIJA: Kako biti velik?

Danas slavimo Uznesenje Blažene Djevice Marije na nebo. Slavimo Veliku Gospu. Ne slavimo Mariju kao božanstvo, nego kao Božju veličinu i milosrđe u njezinom životu, slavimo Boga u životu jedne obične a opet iznimne žene. Slavimo onu tajnu ljudskoga postojanja da život ima smisla samo ako nadrastamo sebe, ako s Bogom činimo uvijek ono više nego što se od nas traži. Došli smo ovdje da potvrdimo ono što jako dobro znamo, što u bitnome prenosimo s generacije na generaciju, kako odgajamo svoje mlađe, da je u životu smisleno biti velik na Marijin način, da je u životu doista teško biti na taj način velik.

No nismo li se i odvojili od svoga puta. Imamo li vremena zastati sa sobom. Što smo učinili zadnju godinu. Možemo li se preispitati o svome životu zadnjih dvadeset godina. Ove se godine, naime, navršava 20-ta godišnjica pada berlinskoga zida, pada komunizma, ulaska kako kažemo u demokratske promjene, ulaska u slobodu, na put ljudskoga dostojanstva i slobodu vjere. Kako smo to prošli? Jesmo li postali bolji ljudi? Jesmo li postali veliki na Marijin način, ili hinimo veličinu pravovjerja? Kao da se danas i ne usuđujemo postaviti takva pitanja i svatko onaj tko ih postavlja izložen je opasnost da navuče otrov prezira na sebe. Može li nam razmišljanje o Mariji, Velikoj Gospi pomoći u našem životu?

Pobožnost B D Mariji sastavni je dio naše vjere, naše zajedničke, kolektivne vjere osobito u teškim ratnim ili stradalničkim vremenima. Sjećamo se koliko smo krunica molili u prošlom ratu, koliko smo se utjecali Marijinom zagovoru. I dok marijanska pobožnost na zajedničkoj razini može mijenjati intenzitet, pobožnost na individualnoj, osobnoj razini ne mijenja se lako; jer i kada se dosegne relativni mir u državi, društvu i svijetu, i kada nismo zahvaćeni stradanjem i ratom, svatko od nas i dalje pojedinačno postavlja pitanja smisla svoga postojanja, pitanja kao što su: Što učiniti od svoga života? Kako provesti život?, ili: Tko sam? Što značim drugima?, Tko su meni drugi s kojima živim?

Svatko je od nas pritisnut rizikom, kušnjom vlastitoga promašaja, vlastitoga ništavila, neljudskosti; pogođen vlastitim zlo ili zlom drugih; fizičkom, tjelesnom ili duhovnom patnjom. Upravo zato, vjerujem, došli smo ovdje da se utječemo zagovoru BD Marije; njoj se zavjetujemo, njoj zahvaljujemo za isprošeno. Dohodočastili smo da ispunimo zavjet, da obiđemo njezin oltar, dotaknemo sliku ili kip. Ona je sastavni dio naše pobožnosti i vjere.

Marija majka naše duhovne biografije

Mariju razumijevamo i vjerujemo ne samo kao Isusovu majku nego i vlastitu, našu majku. A majka je dio, nezaobilazna osoba naše obitelji. Bez majke nas ne bi bilo, ne bi bilo svijeta. Ona je roditeljica života, ognjište, središte i stjecište obiteljskih odnosa.

Majka je zagovornik, zagovornica svakoga tko je u nevolji. Majke su redovito svjesno pristrane, ali bez sebičnosti, bez računa i računice za sebe. Majke bezuvjetno vole. Tako nam barem iskrsava slika majke, odnosno tako zamišljamo dobru majku. Majke su osobito brižne i osjetljive, blage i nježne za nevolju. Nigdje se i nitko tako ne angažira kao majka u bolesti, patnjama, nevoljama svoje djece.

Majke su, iako krhke, najčešće najčvršće i najstamenije osobe naših obitelji, uporišta obiteljskoga zajedništva, sklad naših odnosa, mir naših nemira. One su stražari naših međusobnih razgovora, ponašanja jednih prema drugima. One budno bdiju nad putovima svoga muža i djece. Odvažnost žene i majke često nadilazi mušku fizičku snagu; vjera žena i majki zaustavlja i svladava i najmoćnija oružja.

Sve što vežemo uz naše majke to još više pripisujemo B D Mariji. Njoj pridajemo najljepše pridjeve. Ona je majka milosti i milosrđa, ona je utjeha žalosnih, radost i snaga posustalih. Majka koja je milostiva i bezuvjetno milosrdna za sve što je za sve što je krhko, razlomljeno, grešno, povrijeđeno. Marija, majka, na usnama je mnogih nas u mnogim situacijama života: u porođajnim bolovima, na smrtnome času, u neizvjesnostima i dilemama. Zazivamo je pred važne odluke i nepredvidive događaje, pred početak novog životnog puta, pred odluku za brak, pred školske ili druge životne ispite.

Marija, majka, je sastavni i neizbrisivi dio naše biografije, našeg vjerničkog, duhovnog identiteta. Bez Marije bili bismo lišeni nježnoga i lijepoga dijela svoje vjere, bili bismo okrnjeni za sigurnost nade u dobar ishod našega života i rada. Ona je u našem životu uzdanje u vrijednost skrovita, strpljiva, samozatajna života; ona nam je uzor u stvaralačkom podnošenju nepravdi i zla. Marija se duboko urezala u memoriju našega vjerničkoga identiteta.

Marija – neponižena nego žena vjerničke pobune

No, ne smijemo, braćo i sestre, ne primijetiti da mnogim našim bližnjima, osobito muškima, ali i „naprednim“ ženama, kao i mnogim nekršćanima djeluje da marijanske pobožnosti, marijanskoga kulta u nas katolika, Hrvata pogotovo, ima previše. Te Gospa ova, te Gospa ona: međugorska, fatimska, kondžilska, stupska, sistrička, Gospa od brze pomoći… Marijino svetište ovdje, Marijino svetište ondje. Ni sami ponekada ne znamo kako s tim svime izići na kraj.

I kao što sve ljudsko može biti dvoznačno, isto tako mogu i svete, duhovne stvari pretvoriti se u svoju suprotnost i tako lagano, i to vrlo opasno a da to i ne primijetimo. Zar ne djeluje mnogim ljudima, a i nekima od nas, da u naličju našega marijanskoga kulta djeluje kao da je pobožnost Mariji sredstvo za ponižavanje čovjeka, da se zadrži ropski, sluganski mentalitet? Zar se i s oltara i po obiteljima, ne samo djevojkama i ženama, nego i drugima ne govori da se bude kao Marija – a što često znači: povuci se, skloni se, poklopi se, podnosi, trpi, pati!? Zar ne samo mnogim muškima nego uopće govor o Mariji kao Božjoj službenici ne znači biti sluškinja svima i svakome, podčinjavanje vlastite osobnosti, podjarmljivanje i vlastite pameti svakom nasilništvu, glupom autoritetu, obiteljskom, crkvenom ili javnom?

No, nije, međutim, Marija ni pobožnost prema njoj, tek puko sredstvo niti izlika moćnima da se bezdušno održavaju na vlasti. Ako nam se Marija nudi kao PONIZNA žena, to ne znači da je dopušteno ponižavati niti biti ponižen. Poniznost ne znači ponižavanje.

U svome himnu – svečanoj pjesmi zahvalnosti Bogu – u svome himnu Veliča duša moja Gospodina Marija doduše govori o svojoj neznatnosti, ali samo pred Bogom. U tom himnu Marija iskazuje svoje divljenje, zahvalnu radost Bogu, ali i svoju vjerničku pobunu jer je Bog ustao protiv silnika, umišljenih moćnika, bogatih iskorištavača siromašnih i malih ljudi, protiv svake vrste ljudske napuhanosti i nepravedna gospodarenja drugima.

Ta pobuna nema ništa s pobunom mržnjom i oružjem. Njezina snaga nije u sili nego u vjeri da Bog ne napušta nepravedno ugrožene, siromašne i prikraćene. To je ona snaga žene koja zna što je dobro a što zlo. To je vjera u dobro, koje činjeno uz Božju pomoć, milost i pouzdanje, poništava zlo ili ga apsorbira dobrotom, pozitivnošću. Marija i njezin Veliča – pohvala je snazi vjere neznatnih i malenih, ali dostojanstvenih i stamenih vjernika.

U našu se memoriju najdublje usjekla slika ili Marijin kip koji prikazuju lijepu i dostojanstvenu ženu, ogrnutu plavim plaštem, pod nogama joj mjesec (tamnost) i zmija koju Biblija uzima kao sliku za zlo. Tu nam je Marija uzorom. Ne kao žena koja se stalno povlači, koja dopušta da se ponižava, nego bez sile, preokreće povijest od malih zajednica obiteljskih do većih, do preobrazbe svijeta. Marija i pripada onim velikim ženama Svetoga pisma, objave i povijesti čovječanstva koja čini revoluciju ali ne na zlo nego na dobro. Ona je žena preobrazbe. Ona ne pripada onim ženama koje smućuju i unose razdore među muža i djecu, među svoju djecu, koja kao ona na početku Pisma koja podmeće jednoga sina svome slijepome mužu da ga prevari za nasljedstvo; ona nije opčinjena materijalnim, ona nije ni kao ona koja zanesena svojom zavišću i ljubomorom, svojom ljepotom koju je pretvorila u oružje, pa ucjenjuje svoga muža, ona nije dakle Herodijada koja nemilosrdno i bez skrupula uvjetuje muža da odrubi glavu najvećem proroku i pravedniku rođenom od žene. Ona nije ona žena čiji muževi imaju utjecaj izvan obitelji ali kada dođu kući, ako hoće malo ljubavi, moraju biti papučari i pokoriti se ženi.

Govori se pa i s pravom da iza velikih ljudi stoje velike žene. Naravno, to vrijedi obostrano, ali sigurno preobrazbu naše agresivne, muške kulture, naše civilizacije oružja, mržnje i nasilja mogu učiniti žene, stamene žene koje će posve jasno stati zlu na glavu, koje se neće ustrašiti “zmajevima” koji su crveni i opijeni moću i vlašću. Zar to ne govore mnoge žene i majke Srebrenice, Vukovara, Prijedora, Posavine, osobito one koje se nisu dopustile manipulirati muškom politikom cinizma i jeftinoga medijskoga pokazivanja. Marija zato nije ponižena nego dostojanstvena žena, žena vjerničke pobune bez sile i oružja, mržnje i osvete. Ona mijenja ljudsku povijest.

Marija djevica – žena čistoće i gledanja Boga

Druga stvar koja se prigovara nama kršćanima, osobito katolicima a dolazi iz marijanske pobožnosti, marijanskoga kulta jest naglašavanje Marije kao djevice. Inače, govor o čistoći mnogima i unutar Katoličke crkve djeluje staromodno, kao govor iz srednjega vijeka, zaostali relikt nekog prošloga vremena iako bi svatko htio da mu je djevojka ili prijatelj čisti, prvi u njihovom životu. Svi bismo sve probali, a htjeli bismo istodobno svi biti nevini i sveti. U svakom slučaju čistoća, i tjelesna i duhovna, uvijek će biti na cijeni. I kada ne bismo u svojoj vjeri i civilizaciji imali uzora čistoće, morali bismo ih „izmisliti“. Bez čistoće, bez tog ideala, već bismo potonuli u banalnost i opterećenost naših odnosa.

Naše je stvarno stanje, međutim drukčije: Tko to još drži do čistoće, osobito u vremenu, u civilizaciji kada nas bombardira ljepota ženskoga tijela stalno i posvuda. U kulturi u kojoj se tijelo, osobito žensko, istodobno profanizira i istodobno tabuizira, kada dakle tijelo postaje samo sredstvo kroz pornoindustriju, bioinžinjering, ili, kada postaje nepristupačna i za mnoge nedostižna „stvar“, kada nam izgleda da je sve stvar osvajanja i kada istodobno se razvijaju strahovi pred tijelom a i raznovrsna neprirodna ponašanja pa i perverzije, zar govor o Mariji djevici i o čistoći ne djeluje izvan vremena?

Ponajprije, čistoća – razumljena biblijski – ne označava kako to Isus stalno govori samo tjelesnu čistoću, ni onu obrednu ni seksualnu. Nije riječ ni samo o vanjskoj čistoći, ta susreli smo bezbroj predivnih muškaraca i žena, prelijepe vanjštine, ali smo osjetili njihov unutarnji zadah mraka, nesreće i mržnje, takvu duhovnu prazninu, ili srce koje bukti zavišću, neslobodom, egoizmom.

Isus u blaženstvima govori kako su blaženi oni koji su čista srca jer će Boga gledati. Čistoća se odnosi na srce, na cjelinu ljudske osobe; na tijelo i na duh, dušu; na čovjekov voljni, afektivni razumski dio. Čovjek je sav čist ili je razlomljena osoba. Čistoća nije sterilnost duha, nego nepodijeljena ljubav prema Bogu i ljudima. Čistoća je integralna krepost unutarnjega stajanja pred Bogom. I samo je odatle razumljivo zašto nije dopušteno ići u odnose prije braka, jer tjelesna ljubav nije sva ljubav, iako je najmaterijalnija, najopipljivija, iako njezini tragovi ostaju za sva vremena. Voli se uvijek cjelinom bića i čistoća upravo označava cjelinu. Zato Isus i povezuje čistoću srca s gledanjem Boga. Stajanje pred Bogom, oči zagledane u Božju dobrotu i milosrđe čini od nas ljude koji njeguju čist i blag pogled, pogled bez požude i posjedovanja, pogled koji nije zatrovan zavišću, ljubomorom. Čist je onaj koji živi u Božjoj nazočnosti. Upravo iz Božje nazočnosti i ljudi i stvari dobivaju svoje pravo mjesto. Ljubav nije umanjena nego uvećana. Marija je djevica – čista u cjelini svoga bića jer se dopustila Božjem pohodu, njegovoj nazočnosti u cjelini svoga bića. Čistoća integralna čovjeka jest ljubav bez pretvaranja i himbe, jest ljubav prema Bogu koji ne umanjuje naše zemaljske ljubavi nego ih još više usavršuje i čini osloboditeljskima. Pjesnik bi kazao da bez „Bijela ruha treba biti djeca“ (Ujević). Bjelina i čistoća naših srca i duša označava onu djetinju, ne djetinjastu, pouzdanost u Boga na koju Isus poziva kada kaže da budemo kao djeca. Čistoća nije vezana za naše snage, naša odreknuća ili čišćenja, nego na oslanjanje na Boga. Kad je Bog naš glavni životni sugovornik, sve naše čistoće poprimaju svoj pravi smisao. U tome nam je Marija uzorom.

Marija – uzor vjere a ne božica ni zamjena za Isusa

Ne možemo mimoići ni prigovore da je marijanske pobožnosti u našoj vjerničkoj praksi previše. I nije to prigovor samo muškaraca, “naprednih” žena, feministkinja i emancipiranih ateista. Zar ne djeluje često da je mnogima, osobito ženama, Marija na prvom mjestu kao da je ona božica, ili uz svetu Trojicu usporedno božanstvo. I često izgleda tako. Često izgleda da i Mariji upućujemo mnoštvo svojih molitava, od krunica do raznoraznih zaziva i pjesama. Zar nam ne izgleda kao i u obiteljima, da nam se lakše obratiti majci da nas ona zagovara kod oca, jer se s ocem ne možemo sastati oči u oči, ili da nas ona miri s bratom ili sestrom jer nam je između se prekinuta komunikacija. Marija je ta koja će umilostiviti strogoga i srdita Boga. Zar nam ne izgleda da ponekada “kamarimo” sličice i kipiće, molitve bezbrojnim svecima, kao da će nam to sve samo po sebi skratiti put do spasenja i sreće? Zar stalno ne biramo lakše a ne bitno u našoj vjeri?

Marija ne može zamijeniti Boga. Marija ne može zamijeniti Isusa, nikada, jer i iz njezina života vidimo, osobito u Kani Galilejskoj, da nas upućuje da činimo ne što ona čini, nego da činimo sve što Isus kaže, i ona ga u konačnici slijedi čitava života.

Nije dakle pobožnost B D Mariji isprika da izmaknemo radikalnosti, zahtjevnosti nasljedovanja njezina sina; i ne može nas mnoštvo krunica, mnoštvo hodočašća u marijanska svetišta koja su često samo duhovni turizam, ne mogu nas dakle te pobožne vježbe tek olako lišiti odgovornosti ispunjavanja Isusova evanđelja, odgovornosti za svakodnevni život, rad, odgovornost i ljubav prema bližnjima.

Uvriježilo se i u ovo naše vrijeme da množimo svoje molitve, svoje izvanjske ceremonije i čine. Uvriježilo se i u naše vrijeme u Katoličkoj crkvi da se množe sveci, osobito da se uvećava marijanska pobožnost. Ne mogu nas, međutim, sveci, ni Marija kao prva među njima, zamijeniti u našoj vjeri, u našem životu, našem odnosu prema Bogu i bližnjima. Misli se naime i danas da što je više svetaca, to je taj narod bolji i svetiji. Svetost nije prelazna, iako je sigurno da bez njih nema vjerničkoga naroda. Proizvodnja svetaca ne čini, međutim, nas samo po sebi boljima, nego nam se pruža prilika da mi u njihovim životima vidimo mogućnost ostvarenja i našega života. Zato su sveci, zato je Marija ne samo naš zagovornik, nego uzor u vjeri. Marija kao uzor, to je nezaobilazni i glavni dio naše marijanske pobožnosti. Zato nam valja pogledati gdje to ona nam može biti uzorom i danas a ne da se tek slijepo prikapčamo na nekoga tko će za nas uraditi sve.

Marija – neznatna službenica

Kao i svi sveci, a Marija na osobit način, smatra sebe neznatnom, skromnom, malenom ženom. Zar u kulturi individualizma gdje smo svi osjetljivi na veličinu, gdje smo svi veliki, i svi više držimo do sebe nego što vrijedimo, ona ne svjedoči Boga koji vidi neznatne. Bog u Mariji pokazuje da vidi malo mjesto kao ljubljeno mjesto (Betlehem, Nazaret), da vidi one koji nisu moćni ni jaki, nego ponizni ali dostojanstveni i u svome siromaštvu ili nemoći. Bog u Mariji pokazuje da sa svakim ima svoj plan i da nitko nije izuzet iz njegove ljubavi i brige. Istodobno Marija je službenica – ona služi Bogu, njemu se jedinome klanja. To ne znači da manje voli ljude, jer Bog u kojega vjeruje tek tada osnažuje ljubav prema ljudima.

Marija – žena pouzdanja i sigurnoga hoda u budućnost

Marijin veličanstveni DA u naviještanju, kada se predaje Božjem obećanju da će sve biti dobro, ne znači lišavanje slobode i razuma, nego projektiranje života uz Božju pomoć, uz njegovu sigurnu pratnju. Zar za nas današnje koji živimo bez prave odluke života, ili čije su odluke tek nesigurna i kratkoročna odlučivanja do novih promjena, zar naše odluke s bezbroj uvjeta ne bivaju uzdrmani pred Marijinom odlukom. Zar u našim mnogim nesigurnostima kada smo izgubili unutarnji oslonac vjere Marijin DA ne izgleda kao nešto veličanstveno. Zar u našim kuknjavama pred svaki teži zadatak Marijin Neka mi bude ne izgleda kao nedostižna riječ i pristanak neizvjesnosti budućnosti. Valjalo bi nam učiniti taj korak, prelomiti preko usta molitvu Bogu da ćemo ići njegovim putom, bez straha. Bog u kojega Marija vjeruje jest Bog providnosti, Bog budućnosti, Bog koji ispunja ne naše želje nego svoja obećanja, Bog koji će nas usrećiti ako mu kažemo DA. Zar se danas također ne ispunja Izaijino proroštvo: Ako se na me ne oslonite, nećete se održati (7,9), a zar se Marija nije oslonila na Boga i rekla da vjeruje njegovu vodstvu i da nema te poteškoće koja se ne može svladati.

Marija – žena koja ima vremena i radosna je u susretu

Marija nam može biti uzorom i u našem međusobnom susretanju. Čuli smo danas u evanđelju kako Marija na tri mjeseca odlazi svojoj rođakinji Elizabeti da joj pomogne u trudnoći. Tri mjeseca! To danas djeluje previše. Možemo li pohoditi drugoga, pokloniti bližnjemu makar nešto vremena i naših snaga. Ta zgoda govori i ako se ljudi susreću. Elizabeti se utroba trese, trese se od radosti čitava nutrina ovih žena. A kakvi su naši susreti? Zar nije istina da i bježimo od ljudi, da nas neki i ne vole vidjeti, da se sklanjamo od razgovora? Koliko samo na ovome trebao raditi da iz svoje sredine izbacimo namještene susrete, da iz nutrine izbacimo zavisti, mržnje, himbe, glume, da se počnemo iskreno susretati. Koliko nas treba samo prijeći gore svojih sebičnosti i posesivnosti, koliko nas treba prijeći ograde i međe naših prekinutih komunikacija, entitetske i druge granice, prepreke svojih gorčina i povrijeđenosti i koliko nam samo treba radosti da se susrećemo iskreno i vedro.

Marija – odgojiteljica u mudrosti, dobi i milosti

Marija je odgajala Isusa ne tako jednostavno. U Pismu čitamo kako se Isus izgubio, kako je bio i grub majci kad ga je tražila, ali i da je ona naučila da ga odgaja ne za sebe nego za više, za njegovo poslanje. Znala se odvojiti od svoje posjedničke ljubavi. Odgajala je s Josipom Isusa u mudrosti (škola i učenje iz iskustva; škola i manualni rad), u dobi jer je poštivala njegov rast – svako doba nosi sa sobom poslove i zadatke koji se mogu raditi i iznad svega u milosti – u povezanosti s Ocem. Pitanje zvanja je vrlo važno, ono nosi sreću ljudskom životu ako se obavlja s temeljim odazivom Bogu, ako se u svome zvanju postaje čovjekom i nastoji biti što savjesniji u preuzetom poslu. Nužnost slanja u sjemenište, ali ne kao socijalne institucije za nezbrinute, nego kao mjesto rasta u vjeri, kao potreba za ljudima koji će i u naše vrijeme svjedočiti o milosrdnom Bogu bolje budućnosti.

Marija – žena i majka dostojanstva i boli – Marija-Gospa

Marija je u konačnici majka boli, žalosti. Ona pokazuje da su suze dostojne čovjeka, da je patnja kriterij ljudskosti. Njezine su suze nad patnjom nedužnih, ali ona nije majka lažnih suza, histeričnoga plača. Ona je žena i majka hrabrosti jer prati svoga sina u vrevi nasilja, onda kada su muški, „hrabri“ Isusovi učenici utekli, razbježali se u svojim strahovima. Ona je uvijek tu da pripomogne. Ona se ne straši. Ona je ona druga strana povijesti koja ne ostavlja svoje bližnje i prijatelje u nevolji same. Ona je spremna sav život darovati za poslanje svoga Sina, za druge, za ostvarenje Božjega kraljevstva dobrote, za ostvarenje nove zajednice učenika, Crkve. Ona je dostojanstvena žena, ona je i u boli stamena i snažna, ona je Gospa, Gospođa, Madonna i kada plače, i kad je njezino čelo izborano. Ona je ona koja okuplja raspršene i strašljive učenike u zajednicu Isusovih nasljedovatelja.

Marija – uzor vjere

Marija je uzor vjere, a ne božica ni zamjena za Isusa, jer stalno ukazuje na Isusa i traži da slušamo njegovu riječ i da nasljedujemo njegov put. Zato je ona majka milosti i utjehe, majka zagovornica i žena ljepote i hrabrosti, žena koja preobražava svijet, nova Eva, nova zora čovječanstva i svjetionik za preobrazbu svijeta i osnaženje, obraćenje naše vjere.

__________________________________________________________________________

III.

Marija – putokaz nade i utjehe svome prognanom narodu

Žena budućnosti

VELIKA GOSPA – Sokoline 2011.

Bh-pjesnik Anđelko Vuletić, uživljujući se u Isusovu posljednju gozbu s učenicima, navodi mnoga ljudska loša ponašanja. Tako čak i kod prijatelja na mjestu gdje im je trebalo biti srce šuštali su zlatnici, i mač, dakle izdaja, novac i nasilje. I zaključuje svoju pjesmu “Tajna večera”: tako mali ljudi a tako veliki jadnici. Zar nam se nekada ne čini kako bismo i mi mogli ne samo za druge nego i za sebe kazati tako mali ljudi a tako veliki jadnici? Zar nam se ne čini toliko puta kako se zlo množi samo od sebe, a da se za dobro treba truditi? Zar se nismo pomirili s time da se u našem životu ništa posebno ne može promijeniti, da je ljudska zloća posljednji odgovor povijesti, da su naši strahovi i tjeskobe, naše nevolje zadnje što imamo? Zar se ne sjećamo da smo ipak mislili da rat neće takav biti, zar nismo mislili da će kad rat stane biti sve drugačije? Zar se ipak nismo nadali da će popustiti ljudska zloća i da ćemo se vratiti?

Nismo ni slutili da će posljedice rata biti tako teške? Da na Sokolinama neće biti nikoga. Nismo mogli ni slutiti da su ljudi toliko iskvareni i da će gospodari povijesti postati loši ljudi? Zar smo mislili da će sve ovo opustjeti i da će ljudska mržnja, zaplašivanje i strah imati zadnju riječ? Doista, tako mali ljudi a tako veliki jadnici. Zar nam ne izgleda da je naša budućnost zatvorena našim uhodanim mišljenjem, našim starim navikama. Budućnost razumijevamo samo kao budućnost koja nije u našim rukama, budućnost koju će nama dati neki drugi, oni “gore”, budućnost za koju će se dogovoriti neki drugi u naše ime. Nužni su ljudski dogovori, ali gdje smo mi tu? Jesmo li mi ljudi bez vlastite glave, bez osobne slobode, savjesti i odgovornosti? I ako smo vjernici, možemo li uopće postaviti pitanje gdje je Bog u svemu tome? Možemo li uopće postaviti pitanje gdje je Isus Krist u kojega vjerujemo? Ili što to u današnje vrijeme znači biti kršćaninom? Je li to čovjek koji svoj život i budućnost gradi bez Boga? Je li kršćanin čovjek koji Boga koristi samo kao ukras, kao folklornu priredbu?

Ne čini li se da bismo trebali početi iznova, početi iznova svoje odnose prema sebi, prema ljudima, prema Bogu, prema svome kraju. Ponajprije iznova s Bogom.

Danas slavimo Veliku Gospu. U našoj svijesti riječ Velika Gospa proizvodi poznatu sliku kako Marija biva nošena u nebo, kroz oblake. A onda se – kako nas Novi zavjet – Lukino evanđelje izvještava susrećemo s gotovo sasvim običnom ženom. Na Veliku Gospu ne čitamo nikakav izvještaj o Marijinom krunjenju nego o jednom tako ljudskom posjetu, o jednom takom ljudskom susretu dviju žena. Jesmo li spremni zastati malo nad pročitanim? Možemo li iz saslušanoga uzeti makar nešto za naš život da i mi na Marijin i Elizabetin način postanemo bolji ljudi i vjernici, a da ne ostanemo mali ljudi a veliki jadnici. One su bile mali, obični ljudi a veliki karakteri, iznad svega uzori vjere.

Ono što se kao prvo uviđa jest da se ove dvije žene susreću u radosti. Marija čak na tri mjeseca odlazi svojoj rođakinji. Ona prelazi svoj prag, odlazi u gorje, biva na pomoći starijoj od sebe i to toliko vremena (tri mjeseca) koje je nama današnjima nezamislivo jer mi jedva nalazimo vremena i za sebe, nikako da stignemo da se malo sastanemo sa sobom a kamoli s drugima i Bogom.

Taj je susret tako radostan da se Elizabetina utroba trese, da joj dijete igra od radosti. A susreti su naši često nevoljki. U ovoj zemlji još se okreću glave jedni od drugih, još ljude peče savjest i bježe pred pogledom, a u ovoj zemlji i u ovom kraju ima onih koji su u svome bezobrazluku i zloći toliko ogrezli da smatraju kako treba sve podijeliti i ne susretati se, kako se treba razgraničiti za vječnost.

Elizabeta Mariji zatim govori da je blažena među ženama. Jer je povjerovala u Boga. Ona se osjeća nedostojnom Marijina posjeta, jer ova nosi dijete koje će biti posebna Božja objava. Elizabeta Mariju svrstava u red velikih žena koje su se pokazale snažnije i od muškaraca. Iznad svega Elizabeta hvali Mariju što je povjerovala da će se ispuniti što joj je rečeno od Boga.

Kako je teško povjerovati da će se ispuniti ne ljudski nego Božji plan. Kako je i nama danas gotovo nemoguće povjerovati da će se ispuniti Božje obećanje a ne ljudski naumi. Još gore, u vjeri smo počesto očajnici, tobože govorimo da vjerujemo u Boga, a više vjerujemo u moć ljudskoga zla. Štoviše, ne samo da vjerujemo u Boga bez Boga, nego kao da želimo živjeti bez ljudi. Zato smo s jedne strane licemjerni i malovjerni u svojoj vjeri, a s druge strane zatvoreni u samoljublje i fanatizam. Razdvojili smo sebe i od Boga i od ljudi, razdvojili smo čovjeka i Boga.

Nije li dakle danas vrijeme da počnemo doista misliti na Boga. U tome nam Marija daje jedinstven primjer žene vjere, žene nade i žene ljubavi. Što Marija čini nakon što joj je Elizabeta izrazila pohvalu za vjeru u Božje obećanje?

Marija izgovara svoj himan Veliča duša moja, ona izgovara svoju pohvalnu pjesmu Bogu. To je pjesma, to je molitva koju često čujemo ili pjevamo po našim crkvama, ali kao da njezin sadržaj prečujemo, kao da od čestoga slušanja naše uši djeluju kao napunjene voskom. A što Marija kaže?

Da, ona najprije daje hvalu Bogu. Nije to ona naša uobičajena fraza kada kažemo Hvala Bogu, fraza koju čujemo posvuda ali iza koje ne stoji stvarna zahvalnosti niti stvarna vjera. Zašto, zato što mi to činimo iz običaja, ili da se pokažemo pred drugima, a Marija to čini ponizno, skromno, iz iskustva da je Bog doista pogledao na neznatnost svoje službenice. Ovdje se otkriva jedna neporeciva istina vjere, a koju smo zaboravili. Tako često, ako ne mislimo, ipak smatramo i tako živimo kao da je i sam Bog s moćnima, bogatima, oholima. Marija svjedoči ono što čitavo Pismo, ono što Isus čitavim svojim životom govori, da Bog nije tako ni slijep ni gluh za nevolje malenih, potlačenih, siromašnih. Prva dakle oznaka Marijine veličine, prva oznaka čovjeka vjernika jest vjera da Bog nije zaboravio nevolje svoga naroda, da Bog nikada, baš nikada ne zaboravlja malene i neznatne; Bog ne zaboravlja siromašna i pusta mjesta ovoga svijeta. Pa mi smo se i danas za to skupili. U tome se otkriva drama svijeta. Mi bismo možda očekivali da Bog izričitije stane na stranu malenih i dobrih. Čini nam se da je Bog uvijek na strani bahatih i zlih. Ne, Bog je na strani slabih, ali strpljivo čeka jer je njegova riječ zadnja. Marija u svome pohvalnom himnu svjedoči da Bog kad-tad skida s prijestolja i tronova uznosite i ohole, da osiromašuje bogate. Da je Bog uvijek s onima koji prema njemu gaje strahopoštovanje, a mi redovito vjerujemo onima koji utjeruju strah, koji ubijaju Boga u ljudima, koji vjeruju u boga kojem smetaju ljudi. Marija svjedoči da Bog obrće vrednote koje su nasilni ljudi postavili.

Odakle Marija govori da Bog gladne napunja dobrima a bogate otpušta prazne? Pa zar se nismo toliko puta uvjerili da smo iznova stekli a nismo imali ničega. Zar mnogi od vas ne žive bogatije nego prije, a napustili su svoj kraj s vrećicama i uputili se u neizvjesnost. Da, priznat ćemo to, ali ćemo kazati kako je to nemoguće izvesti opet i ovdje na Sokolinama, u kotorvaroškoj kotlini. Kao da se vjera ostvaruje samo ondje gdje su stvoreni svi uvjeti i kao da se vjernikom postaje bez ikakvih protivština i nevolja. To je Marijina pohvala Boga i proklamacija pravde, Božje pravednosti, ako se vjernički živi i ondje gdje nama uvjeta.

Bog je, kaže Marija, obećao ocima našim da će biti uz njih i bio je. Zašto sumnjamo da će biti uz nas. Marija je žena vjere jer je prihvatila bez straha i bojazni rizik života. No Marija je i žena nade, ufanja kako bismo rekli starim jezikom. Marija nije samo slatka majka, nego hrabra žena koja proročki naviješta Božju pravdu: naviješta padanje svih tronova, a mi pomislimo kako su neke stvari vječne. Ona nije samo ona žena koja se pokorava i čija je vjera zaustavlja na kućnom pragu ili na pragu crkve. To je vjera koja ima društveno-politički utjecaj. To je ta nada iz opasnoga a spasonosnog sjećanja na prošlost, na prošle teške dane; to je vjera koja je ozbiljna i nikada ne kaže da je sada najgore, nego iz svjedočanstva teške prošlosti ali i Božje pratnje govori kako je ta memorija smislena, kako se pretvara u nadu bolje budućnosti. To je ona budućnost koja nije prepuštena samovolji ljudi, samovolji jadnika koji su uništavali i ljude i imanja i koji su mislili da će tako samovoljno upravljati budućnošću i svojom i drugih. Bog to ne dopušta. Marija je tome svjedok. Budućnost s Bogom je ona koja ima hrabrosti i srca da s Bogom gradi novi svijet. Tu nema straha od budućnosti, nema straha od nemanja, nema straha od strpljiva i mukotrpna rada. Tom djelovanju je Božje dobro cilj od kojega se ne odustaje.

Marija je žena nade koja svojim himnom kaže da je Bog blagoslov za zlostavljane, za sve podčinjene, za sve one koji su umorni, ožalošćeni, ali ne kao lažna utjeha nego kao promjena života, za sve one koji i dalje nemaju krova nad glavom, koji su gladni, gladni kruha i pravde.

Kako nam je danas potrebno ljudi prave nade. Te nade nema ni kod vjernika ni kod nevjernika, ni u politici ni u Crkvi. Nada je život iz budućnosti. Neki će se na ovo narugati i prezreti ovaj govor. A ta nada iz budućnosti slična je čovjeku koji ide u rat i čitavo vrijeme živi da za to da ponovno se vrati, da vidi svoju obitelj, ženu i djecu. Nada iz budućnosti je ona nada kojom roditelji odgajaju djecu iz perspektive da će ih jednoga dana vidjeti kao zrele i odgovorne ljude. Nada iz budućnosti znači u konačnici da ćemo jednoga dana stati pred Božje lice. A to je tako zaboravljeno. Zli ljudi koji su poharali ovu zemlju misle da su uništili nebo, da su uništili vječnost, da su srušili samoga Boga kao pravedna suca. Oni su unijeli u ovaj svijet najveći otrov, jer su uništavanjem ovozemaljskoga mislili da će uništiti i zagrobnost. Prevarili su se, jer je Bog tako stvorio svijet da je život jači od njihovih slih nakana i postupaka.

Uništene nade označavaju ljude koji divljaju u svojoj povijesti, koji se gube, koji prave lažne kompromise, koji se prigibaju u strahu. Ovom zemljom ovladali su ljudi i kroz rat i danas kojima je bilo najvažnije ubiti nadu i zavesti strah od budućnosti; oni su učinili sve da i pod najgorom vjerom, navodnom svetinjom, učine ljude suvišnima u vlastitoj zemlji i vlastitom zavičaju. Oni su mislili zaustaviti život na mjestu. U konačnici ovom zemljom žele da vladaju ljudi koji su ubili Boga i namjesto njega postavili idola, moloha koji ubija i zastrašuje ljude.

Marija je međutim sigurna da povijest nije u rukama zlih ljudi koliko god se zla prosulo. Marija vjeruje da je Bog svakoga čovjeka ipak označio dobrotom i da ga čeka da se obrati. Marija je poput Isusovih učenika, poput onih koji su se ovdje vratili, živjela iz nade da će se ostvariti Božje kraljevstvo i to je određivalo njihov život a ne samo teška prošlost. Život iz novoga središta.

Ne znam koliko ćete se složiti sa mnom. Sigurno neće oni koji su zatvorena srca i koji su samodovoljni sebi i koji misle da stvari ovakve kakve jesu trebaju i ostati. Bit će ignorirane i od onih cinika koji propovijedaju nihilizam, jer misle ako se ne može vratiti onako kako je bilo prije, sve je besmisleno. Neki bi možda nekim osvetama i junačenjima promijenili povijest. Ne, povijest se mijenja iz dobrote, iz mukotrpna i strpljiva rada, inače ćemo opet stvarati stanje nepravde.

Čini se da je došlo vrijeme da počnemo ispočetka, vrijeme je za Boga, vrijeme je da svoju budućnost gradimo s Bogom. Vrijeme je da iziđemo iz svojih kolebljivosti i plašljivosti, ali i da se ostavimo oholosti stvarne ili one pritajene, da se ostavimo svake osvete, nego da s pouzdanjem u Boga krenemo u novi početak. To je evanđeoski put. Naučili smo naime ili da budemo tvrdoglavo hrabri i ponosni, pa onda gubimo i kruh i slobodu, imetak a možda i život. Naučili su mnogi da povijaju glavu, predaju se strahu i samo izvanjski glume srčanost, ali su oni izgubili sami sebe, strah ih je pojeo, izručili su se drugima, tako da im život ne vrijedi ništa.

Povijest je pokazala da su mijenjani zemljopisni i demografske slike, ali povijest pokazuje da nijedno zlo ne traje zauvijek te da od snage pojedinca i njegove vjere, njegove nade u Boga, stvara se život. Ako pri tome bude više ljudi, onda je to crkva, onda je to zajednica Kristovih neustrašivih vjernika.

Ako nam je teško priznati da ne možemo biti vjernici, ako nam je teško priznati da nismo ljudi nade, pokušajmo barem poput Marije biti ljudi ljubavi, susretljivosti, pokušajmo svoje vrijeme darovati drugima, pokušajmo prelaziti gore svoje sebičnosti i doći u svoj kraj, pomoći onima koji su ostali. Pokušajmo ne biti mali ljudi i veliki jadnici, nego neznatni službenici i službenice koji vjeruju u Božju snagu. Bog vodi ovu povijest koliko god nama se činilo da je ona samo zlo i klaonica ljudskih života. Marija je velika jer je bila žena vjere u Boga koji ne napušta pravedne. Vjera i nada žive iz budućnosti. Susret s Bogom licem u lice, ono što slavimo ovom svetkovinom, susret je s Bogom naše vjere, nade i ljubavi, to je susret s našom budućnošću. Valja pokušati živjeti iz budućnosti jer vjera, nada i ljubav nisu oslonjene samo na prošlost nego žive od budućnosti. To znači ne činiti nešto za to što se nešto dogodilo, jer je bio rat, jer se ljudi mrze, nego zato što će se nešto dobro dogoditi, da nešto iz našeg budućeg prostora određuje naš sadašnji život. Marija nije živjela radi sebe, nije ni ovaj himan pohvale Bogu izrekla sebi samoj nego Elizabeti i nama svima. Ona s Elizabetom naviješta novo vrijeme usred našeg vremena, i poziva nas da iziđemo iz svoga jada i da ne budemo veliki jadnici nego neznatni službenici Božji za novo vrijeme, za nove odnose u našem novom starom zavičaju.

Fra Ivan Šarčević