Vjera “gubavih” tuđinaca

XXVIII. nedjelja kroz godinu C

2 Kr 5,14-17; Lk 17, 11-19

Složit ćemo se da nam je često teže podnijeti nezahvalnost djece, bližnjih i prijatelja, nego uvrede i nepravde onih s kojima nismo posebno povezani. Nezahvalnost boli. Ako razgovaramo s osamljenima, pogotovo ostavljenim starijim osobama, osjetit ćemo da se njihova samoća udvostručuje nezahvalnošću najbližih. Na drugoj strani nije malo ljudi koji su život pretvorili u trgovinu, namicanje i skupljačinu svega i svačega, koji su rijetko kada od srca nešto darovali, koji hode kroz život uvjereni da se njima treba samo davati, njih veličati i slaviti, kojima je teško preko usana izgovoriti i onu malu riječ: Hvala ti! Tolika je njihova veličina da darivanje drugih smatraju dužnošću, nečim običnim ili čak beznačajnim, pa im je zahvaljivanje poniženje i umanjivanje njihova dostojanstva.

Postoje opet ljudi koji se uvijek nešto zahvaljuju. Među vjernicima postoje i oni koji neumorno govore: Hvala Bogu, i kad im ponestane mišljenja i riječi, i dok istodobno nezahvalno žive prema bližnjima. Nekima je Hvala Bogu pokrivalo licemjerja, lopovluka. Ili naviknuta isprazna fraza, slično onom dječačiću koji je, kad su se gosti opraštali od svojih domaćina riječima: Eto, mi sada idemo, na majčin upit: Što se sada kaže?, uzviknuo: Hvala Bogu!

Više od zahvalnosti

Današnje prvo čitanje iz Knjige Kraljeva i odlomak Lukina evanđelja govore i o zahvalnosti. Prorok Elizej ozdravlja stranca, Naamana Sirca od njegove gube. Kao kraljev namjesnik i bogat čovjek, želi zahvaliti darom, ali Elizej ne prihvaća dar, jer se neke stvari čine besplatno. A u evanđelju se od izliječenih gubavaca Isusu vraća samo tuđinac, Samarijanac. Luka piše da se vraća hvaleći i slaveći Boga. Ne govori se da se izričito zahvaljuje Isusu. To se pretpostavlja.

Zahvalnost je jedna od osnovnih kreposti. Ona je više od riječi i čina. Zahvalnost je stanje. Dobro se to vidi u ljudi koji prihvaćaju život kao dar i zahvalnost, koji su zahvalni za sva Božja stvorenja, pogotovo za bližnje. I zahvalni su Bogu i bližnjima ne zato što im Bog i bližnji samo “koriste”, što su bližnji u njihovoj funkciji i službi, nego i kada od njih nemaju nikakve koristi, dakle, zato što u njihovoj blizini postaju bolji ljudi i vjernici, što život s “nekorisnom” osobom dobiva viši smisao. Pa najbolja ljudska prijateljstva, najmanje se mjere korišću. Oni su iz optike koristoljublja, suvišak i teret. Iz optike ljudskosti i vjere, ljubavi i prijateljstva, oni prerastaju u život kao radost i zahvalu.

Baš u kontekstu zahvalnosti ne samo kao pojedinačnoga čina i pojedinih riječi, nego kao stanja, kao životne opcije, kao stava ljudskosti i vjere, treba čitati današnja čitanja. Više od uobičajene zahvalnosti, ozdravljeni stranac Naaman povjerovao je u Boga u čije je ime Elizej djelovao. Gubavi Samarijanac iz evanđelja vratio se da dadne hvalu Bogu koji se očitovao u Isusu iscjelitelju. Isus ne hvali strančevu zahvalnost nego njegovu vjeru. Veli mu: “Ustani! Idi! Vjera te tvoja spasila!” Nije ga spasila zahvalnost. Zato je više od zahvalnosti glavna tema današnjih čitanja vjera, i to vjera dvojice gubavih tuđinaca. Vjera koja nije proizašla samo iz čuda iscjeljenja, nego iz “čuda” da su Elizej i Isus pomogli tuđincima, da Božju i svoju dobrotu nisu pridržali samo za “svoje”, nego je izobilno podarili onima koji nisu “naši”, koji su – uobičajeno se mislilo i danas misli – opasni po društvo, grešnici, krivovjernici, nevjernici, nedostojni da ih se pogleda a kamoli s njima druži i pomaže im se.

“Pokazivanje” vjere

Zacijelo se nameće pitanje zašto se Isusu nisu vratili “njegova” devetorica, devetorica njegovih sunarodnjaka. I zar su oni, doista, bili tako nezahvalni? Čini se da odgovor na ovo pitanje možemo naći ako se prisjetimo čitava današnjeg evanđelja, zapravo u pitanju je ne toliko nezahvalnost nego upravo vjera. Krenimo ispočetka. Desetorica je gubavaca. Među njima i jedan Samarijanac, tuđinac. Otkriva se da je Samarijanac tek nakon njegova povratka Isusu. U bolesti, nevolji i društvenoj isključivosti ljudi su jednaki, ne prepoznaju se po uobičajenim podjelama. Tuđinac dijeli istu sudbinu koja nema ni naciju, ni religiju, ni ikakav društveni status. Gubavci su izvan društvenih staleža. Ne pripadaju uopće društvu, ikojoj društvenoj zajednici.

I gubavci izdaleka – jer se s gubom kao ljudskim i Božjim prokletstvom ne smiju približiti ljudima – prizivaju i vapiju Isusu da im se smiluje. Isus ih otpućuje riječima: Idite, prokažite se svećenicima! Naime, svećenici su, kažu tumači Pisma, utvrđivali i proglašavali bolest (i gubu) i ozdravljenje. I to pismeno. Svećenici su isključivali i uključivali ljude u zajednicu. I više od toga, kao i danas, oni su pridržavali sebi ovlasti dijeljenja ljudi na vjernike i nevjernike, pravedne i grešne…

No, je li Isusovo slanje gubavaca svećenicima – teško nam je odgonetnuti – tek dosljedno poštivanje onodobnih religijskih pravila ili je Isus – na sebi svojstven način, često ironijom – htio pokazati kako se mi ljudi, vjernici, bolesni i zdravi, uobičajeno ponašamo? Je li Isus uistinu očekivao povratak zbog zahvalnosti, ako zahvalnost nije očekivao ni Elizej? Ili je riječ o nečem osnovnijem?

Čini se da je više nego o zahvalnosti riječ o dvije vrste vjere: jednoj koja ovisi o pokazivanju pred svećenicima, pred ljudima i onoj vjeri koja slavi Boga bez ljudskih podjela; bez potvrde, bez bilo kakvog atesta od strane ljudi. Kao što je spomenuto, ne može se tako olako kazati da devetorica nisu imali nikakve vjere ili da su bili krajnje nezahvalni. U konačnici, Luka piše, Isus ne hvali Samarijančevu zahvalnost nego njegovu vjeru. Iz nje proizlazi hvala i zahvala Bogu i ljudima.

*****

Poruka današnjih čitanja je naravno i ta da nevolja ne čini čovjeka boljim niti zahvalnijim. Ali još više poruka bi se mogla sažeti da su vjernici često vjernici samo zbog pokazivanja pred ljudima, pred svećenicima i poglavarima. Oni se i kad im se učini dobro djelo, kad “ozdrave”, zatvaraju u svoj stari svijet u kojem nema mjesta za drukčije i tuđe. Ostaju neobraćeni, “duhovni starosjedioci” u istim podjelama na vjernike i nevjernike, čiste i gubave. Nije li nam poznata ova situacija? Ne samo za vrijeme rata kada su neki vjernici pomagali, duhovno i karitativno, tuđincima (i “našim neprijateljima”), nego i danas, u samoj Crkvi kada se s negodovanjem i prezirom postupa prema onima koji su solidarni s ljudima druge vjere ili s nevjernicima; proglašava ih se čak odrodima i izdajnicima i naroda i Crkve. Zar ne doživljavaju sličnu sudbinu kao i Isus koji je, u svom vlastitom zavičaju, u sinagogi svoga grada Nazareta, pred kamenovanjem svojih izvukao živu glavu, jer im je govorio da se vjera sastoji u pomaganju i onima koji nisu “naši”, i baš im navodio primjer Elizejeva Naamana i Ilijine poganke iz Sarfate sidonske.

Toliko ćemo jadikovati i žaliti se na današnju krizu vjere, a istodobno je tako malo svjedočiti prema strancima i neprijateljima. Isus nije pokazivao Božju dobrotu i spasenje da bi mu ljudi zahvaljivali i hvalili ga, nego da mu povjeruju, da preko njega povjeruju u Boga, da hvale Boga koji je toliko milosrdan i koji u njemu dokida podjele, objavljuje se prijateljem i neproračunatim pomoćnikom tuđinaca i neprijatelja.

A kako je stalo s našom vjerom, našim Bogom koga smo zatvorili u uskoću svoje obitelji, u utvrdu svoje bojovne nacije, u crkvu zagušljivu vapajima samo za sebe i svoje? Biti vjernik uvijek znači “pokazati” se pred Bogom a ne put po potvrdu i odobravanje ljudi. Biti čovjek i vjernik, na Isusov način, konačno znači biti proglašen izdajnikom “svojih”.

Fra Ivan Šarčević

Čudo vjere

XXVII. nedjelja kroz godinu

Hab 1,2-3; 2,2-4; 2 Tim 1,6-8. 13-14; Lk 17,5-10

Sva tri današnja čitanja za svoju glavnu temu imaju vjeru, vjeru u Boga. I to ne neku “nebesku” vjeru, nego običnu vjeru, vjeru u svakodnevnom životu isprepletenu nepravdama i nasiljima, kukavičlukom i stidom, zatajom i poricanjem – ne  vjeru čuda nego čudo vjere, ne vjere u čudesno spašavanje od svakodnevnice, nego čudo vjere u najobičnijem, redovnom životu.

Veliki vremenski raspon koji nas dijeli od biblijskih čitanja, razlika društvenoga konteksta u kojem su nastajali, može nas odvratiti i od aktualiziranja i usvajanja njihove poruke. Mi smo ljudi starih navika. Zato nije ništa novo da čim počne biblijsko čitanje, automatski se isključujemo; prepuštamo se nekoj neodređenosti, možda i pobožnoj praznoj tišini ili se vraćamo problemu koji nas najviše pritišće. Zacijelo, nije lagano pozorno slušati ni sugovornika koji nas gleda u oči, a kamoli neko “staro” čitanje, izdvojeno iz cjeline, kojemu najčešće ne poznajemo povijesnu pozadinu, koje govori drukčijim jezikom i duhom od nas i našega vremena. I još k tome ako čitač ili njegov navjestitelj i sam ne razumije niti je imalo pokušao zaviriti što mu tekst poručuje.

Slično je i s današnjim čitanjima kojima je, spomenusmo, glavna tema vjera. A o vjeri, najteže je i najlakše govoriti. Nije čudno da bi zbog preplavljenosti takva govora neki od nas najradije začepili uši, preporučili da se zašuti – i za vrijeme mise; svakako bi voljeli i da se ne propovijeda. Još ako cijela crkva, s nepripremljenim svećenikom, rastresenim ministrantima ili bučnim pjevanjem postane pričaonica ili takmičenje tko će prije izgovoriti molitvu ili nadglasati drugoga, teške Isusove riječi o vjeri, ili one upute Pavla Timoteju o hrabrosti vjere, kao i one proroka Habakuka o pravednikovoj vjeri, teško da izazovu nešto drugo od uobičajene navike kako da izmolimo “svoje molitve”, “odradimo” s Bogom, i krenemo drugim poslom. No, ipak pokušajmo, iznova, iako s vjerom valja pažljivo.

Od čega se živi?

Prorok Habakuk – pretpostavlja se hramski glazbenik s kraja VII. stoljeća prije Krista, ili suvremenik proroka Jeremije (VI. stoljeće) – osim najave silne i opake vojske, vjerojatno babilonske koja će upasti u zemlju, opljačkati sve i odvesti narod u sužanjstvo, bio je svjedokom posvemašnjeg nasilja, ugnjetavanja pravednih, pljački i svakovrsnih razmirica u svojoj zemlji. Rekli bismo ništa novo, poznata situacija svih vremena. I danas, kao da i ne znamo za nešto drugo – za miran i skroman, plemenit život u skladu i ljubavi. I prorok se jada Bogu, jer ne vidi kraj svome zapomaganju i Božjoj šutnji. On čak viče Gospodinu da ga usliši. Pa i to nam je poznato, i to je dio stanja mnogih ljudi. Koliko je samo nevidljivih jauka, i onih nečujnih, koliko skrivenih suza…

A onda stiže Božji glas – svjedoči Habakuk. Govori mu da piše viđenje (ne ukazanje!), da ga ureže na trajne (kamene ili metalne) pločice, da ga i drugi mogu pročitati kao njegovo životno svjedočanstvo. To viđenje nije već dosegnuto spasenje, nego viđenje koje ispunjenju teži. Ne vara, stiže polako, ali neće zakasniti. Ono glasi: “Propast će onaj čija duša nije pravedna, a pravednik će od svoje vjere živjeti.” S poštovanjem i skromnošću valja se odnositi prema ovim riječima da ne bismo osiromašili jednu od najvažnijih “definicija” biblijske vjere. Valja uočiti kako u vremenu nasilja, pljački, razmirica, treba ostati strpljiv, u pravednosti postojan, nepokolebljivo živjeti iz vjere, iz pouzdanja u Boga. Viđenje je tako konkretno a tako široko i zahtjevno: Nema oslobođenja od nevolja i zla. Nema poštede od nepravdi. Ima jedino obećanje da će pravda na koncu prevladati, da će pravednik od svoje vjere živjeti. Ne od pameti, novca, imanja, snage, moći, vlasti… Ništa više – a tako puno, tako sve. I tako jednostavno, naravno, za razumjeti, a ostvariti? I od čega se onda doista živi? Čim se hrani duša?

Za koga imam hrabrosti? Čega i koga se stidim?

Odlomak iz Drugoga Pavlova pisma Timoteju nadovezuje se na proroka Habakuka. Pavao svoga učenika podsjeća da ne zatomljuje, ne prigušuje milosni Božji dar koji je primio ne samom Pavlovom poukom nego i polaganjem njegovih ruku. Izgleda da se Timotej ili opustio, ulijenio, ili se uplašio u svjedočenju Isusa Krista, pa mu Pavao piše da nam Bog ne daje duha bojažljivosti, nego snage, ljubavi i razbora. Velike riječi, velike kreposti! Jer Isusovih je učenika bilo i uvijek ima koji zrače snagom, čak silinom (da ne govorimo i nasiljem), ili to nastoje “odglumiti”, ali su neosjetljivi za Božju riječ i za bližnje. Oni smatraju da su ljudi previše patetični i emotivni, previše osobni a za djelovanje ne treba ni ljubavi ni razbora. Treba se samo pokazati moćnim. Ima Isusovih učenika koji udaraju glavom o zid ili oru more; ima onih koji se zatvaraju ljubavi i zatupljuju u spoznaji i nužnim razlikama, smiruju se u svom sebičnom svijetu, prestrašeni da možda ne bi koga zavoljeli ili morali učiniti napor mišljenja, a kamoli se odvažili za autentično svjedočenje.

Ima Isusovih učenika koji “samo” ljube, a njihova je ljubav preveć razlivena; darovali bi se da mogu svima, žrtvovali bi se za sve. Ljube bez razbora, do bolesti, do pucanja osobnosti, tako da nerijetko izgube snagu, postanu prelomljene i razočarane osobe. No i razočaranje može biti blagoslovno; i óno zbog neuzvraćene ljubavi i nezahvalnosti. Valja ga okrenuti u novu, zdraviju, veću ljubav. Ovo su naravno riječi. Nije ih uopće jednostavno izvršiti.

To Pavao piše učeniku i suradniku Timoteju. Traži od njega da se ne straši. Jer puno je Isusovih učenika, i onih koji su s njime hodili, i nas današnjih koji imamo snage, imamo ljubavi, imamo razbora; da, ima među nama vrlo pametnih i sposobnih kršćana, ali se uslijed životnih okolnosti, uslijed raznih nevolja i izvanjskih zloća, uslijed tko zna sve čega, ne usudimo govoriti, djelovati iz sebe samih, iz autentičnosti svoga bića i svoga pouzdanja u Boga.

I Pavao nastavlja pismo Timoteju, koji se vjerojatno ustrašio – a kako i ne bi u vremenu progona i neizvjesnosti, kao i mnogi mi danas – čak se se zastidio svjedočanstva za Krista, zastidio se i njega, Pavla, njegova drugog učitelja, sužnja Kristova. Previše poznata situacija. Ne samo ona iz Cankareve pripovijesti kad se sin zastidio starice majke, ne samo ona kada se Petar zastidio sebe sama, svoga podrijetla i zavičaja, svoga Učitelja, i sve zanijekao, nego je svako vrijeme i svi su naši odnosi, i oni prijateljski, i oni u koje smo se kleli na vječnost, prepuni strahova i stida, zataje i nijekanja, da ne kažemo računica, neslućenoga lukavstva i uplašene sebičnost. Stidimo se svjedočiti za Krista ili svjedočiti za Kristove sužnje, Isusove pravednike i siromahe, obespravljene i proglašene “odrodima”. Pavao i nas s Timotejem potiče na “zlopaćenje” za evanđelje. U toj riječi je sadržana upornost i strpljivost. Pridružuje se hrabrosti, ljubavi i razboru.

Komu i zašto sluga beskorisni?

U odlomku Lukina evanđelja Isus nas potpuno razoružava u našoj vjeri. S učenicima i mi priznajemo malenost svoje vjere i molimo stalno da nam je “umnoži”. A onda i nama – gotovo na rubu ne samo naše pameti nego i naše vjere – kaže kad bismo imali vjere barem veličine zrna, mogli bismo presađivati dudove s kopna u more (dud koji ima snažno korijenje). I mnogi će se od nas uhvatiti ove nemoguće slike vjere, vjere kao stvaranje čuda, koju čak ni Isus nije prakticirao, tako da ćemo smetnuti s uma Isusovu jasnu riječ o malenosti naše vjere. A doista bio bi to “čudesan” svijet, svijet “čuda” male vjere?

A onda se, slijedeći dalje evanđelje – gotovo začuđujuće – kao prekida govor o vjeri koja bi, da je ima, bila kadra činiti nemoguće. Isus, naime, napušta govor o vjeri koja bi premještala dud i usmjerava govor o vjeri u neočekivanom smjeru, u najobičniju, najbanalniju svakodnevicu, na odnos između sluge i njegova gospodara. A voljeli bismo, pa tko ne bi, da nam je makar malo darovao od te “silne” vjere. Ih, što sve ne bismo i koga sve ne bismo premještali, i u koja sve “mrtva” mora presađivali, samo da nam je k’o zrno te vjere. Međutim, danas nam evanđelje kaže da nema vjere s čudima, nego postoji čudo vjere i to u našoj najobičnijoj svakodnevici. I to s ljudima, a ne s dudovima, i to s bližnjima, gospodarima, slugama i susjedima, s poslovima i služenjem i onda kada smo tako umorni, kad smo po cijeli dan (život) radili, i onda kada to nitko ne vidi, i onda kada su drugi, tko zna gdje bili i gdje sve nisu plandovali dok smo mi crnčili. I to Isus govori tako neumoljivo. I nije to nimalo lagana riječ, jer kako kada se sve završi, kada smo se toliko oko svega trudili, toliko nastojali, patili i zlopatili se, kako na koncu svega toga da kažemo – bez gorčine, bez imalo borbe za zasluge, bez samohvale, bez očekivanja nagrada i spomenica: sluga sam beskorisni, ništa nisam učinio što nisam bio dužan učiniti. I kazati to sebi – ne drugima – bez skrivene povrijeđenosti, bez glumljene velikodušnosti, bez pritajenih zlopamćenja – s ljubavlju i razborito, svjesno i slobodno. Koje bi to bilo čudo vjere!

Fra Ivan Šarčević

Sveti Franjo

Obraćeni trgovac, trubadur i vitez

Naši su nam roditelji – tako bi nekako trebalo biti – davali imena s razlogom; da ta imena nešto znače i za njih a i za nas. Nekada se našim imenima pridaju i neka druga imena ili pridjevi. Recimo, po mjestu rođenja i podrijetlu (Isus je nazvan i prikovan na križ s natpisom Nazarećanin) ili po nekoj drugoj oznaci: vjeri, naciji, poslu kojeg obavljamo (npr. za nekoga kažemo da je kršćanin, katolik, Hrvat, ili da je drvodjeljin sin, učiteljeva kći, ili uredski čovjek, ili majstor…). Usuđujemo se kazati da su katolici ove zemlje, Bosne i Hercegovine, a i ovoga kraja, posebno vezani za franjevce, odnosno za svetoga Franju Asiškoga. Iz kršćanske-katoličke perspektive, pa i šire, za sve građane ova je zemlja – kako god to netko želio obezvrijediti ili zanijekati – kršćanska, katolička i franjevačka zemlja.

Dvije svete, franjevačke zemlje

Za franjevce na poseban način postoje dvije važne zemlje: Palestina/Izrael, dakle Isusova zemlja, te ova zemlja, Bosna, Bosna i Hercegovina. U tim su dvjema zemljama, kao nigdje drugdje u svijetu, franjevci u kontinuitetu prisutni. U njima su ostajali sa svojim pukom i kad im vremena ni okolnosti uopće nisu bili naklonjeni, kada su mnogi odlazili, i kada na vlasti nije bila, kako se to ne samo kaže nego i nastoji učiniti, “njihova” – katolička vlast. Za bosanske franjevce Bosna (a onda i ovaj kraj) je posebna zemlja, jer dok su u Svetu Zemlju redovito dolazili franjevci (misionari) iz drugih krajeva svijeta, bosanski su franjevci zarana, još od srednjega vijeka, sastavni dio svoga naroda, domaći ljudi.

Dakle, imaju dvije svete zemlje i franjevačke zemlje. I ne toliko i najprije zbog zemlje, zemlja nije božanstvo ni fetiš, i ne toliko zbog fratara samih, nego zbog istine i pravde, i u konačnici zbog Onoga u čije su ime svjedočili ljudskost i vjeru, zbog Isusova imena, nasljedovanja njegova evanđelja po primjeru Franje Asiškoga. I ništa manje zbog blizine, vjernosti i odanosti svome puku. Sveta je zbog mnogo patnje koje su podnijeli ali ne samo franjevci i ne samo njihov katolički narod, nego svi ljudi ovih “nesretnih” zemalja, zemalja u kojima gotovo svi vjeruju i gdje se Boga nastoji gotovo rukama dodirnuti. Sveta je ova zemlja ne samo zbog patnje, nego i zbog radosti, zbog nade koja je nadvladavala tolika stradanja i podjele, zbog sloge i pomoći jedni drugima usprkos stalnim ratovima i ubijanjima, progonima i čišćenjima, zbog nade koju su franjevci dijelili sa svojim pukom i s drugim narodima i ljudima ove zemlje. Sveta je zemlja zbog blagoslova i dobrote, zbog ljudskosti i svjedočenja vjere pojedinaca koje se može naći rijetko drugdje u svijetu.

Što je Franjo nama?

No, složit ćemo se, ne možemo živjeti samo na baštini predšasnika. Ni mi franjevci. To sveto naslijeđe ne smijemo ni u kojem slučaju osiromašiti, pogotovo ne zanijekati kako smo svjedoci da se čini i u našem vremenu, kako od strane svih nacionalnih politika čišćenja od drugih (i hrvatske) tako i od nekih moćnih iz Crkve, vlastite Crkve; tako i od dijela franjevaca koji više nego evanđelje slijede svjetovni put nacionalne bojovnosti, dnevno-političkog i stranačkog koristoljublja, ili se u strahu povlače pa kao njihovo stado slijede svjetovne vođe. Zacijelo, neki su se umorili – jer nimalo nije lagano izdržati u opiranju kolektivnim zabludama; neki su posumnjali u svoju najzdraviju tradiciju, u sebe same, jer su – tako misle – već “izgubili” narod, narod je otišao za drugim vođama (kao da se to Isusu nije dogodilo), jer je – tako misle – u manjini njihov narod i ugrožen, pa i oni kao i njihovo stado daju se “zavoditi” politikom sile i moći, političarima koji sklapaju strateške ugovore s opakima poslije čega ne samo da je toga naroda sve manje, nego je još ugroženiji i dezolatniji.

Nikada nije bilo jednostavno biti čovjek, vjernik, franjevac. U ovakvoj zemlji pogotovo gdje se, kako kaže njezin najbolji pisac i “dram radosti dušom plaća” (I. Andrić). Bili su to rijetki, bili su to, biblijski kazano, kao “ostatak ostataka”. No, mi živimo u svome vremenu. I mi današnji, na blagdan sv. Franje, stojimo pred pitanjem tko je Franjo Asiški, odnosno još točnije, što to on znači za nas današnje franjevce, kršćane i katolike ove zemlje. Može nam, kao i u mnogim drugim stvarima izgledati suvišno to pitanje, jer sve nam je – većina nas misli – poznato. Ipak, kad god dođemo na euharistiju, na misu, kad se kao danas spominjemo nekoga sveca, važno bi bilo pronaći neku životnu poruku za nas danas. Naučili smo, naime, svece poštivati samo onoliko koliko vjerujemo da su nam moćni zagovornici kod Boga. Franjo Asiški u tom slučaju prolazi “loše”. Slabo mu se ljudi mole, nekako izgleda “slab” zagovonrik. Ali sveci su nam ne samo zagovornici nego i primjer, uzor života. A što tu tek reći? Jer imamo li uopće uzore u životu, primjere, ili od njih bježimo?  Što bismo uzeli iz Franjina života mi današnji ljudi?

Obraćenje od redovnog obraćenja

Znamo da je Franjo zaštitnik prirode, da je mirotvorac, da je siromašan, da je dobar prema svima. Kao da je njegova slika u našim očima postala i previše uljepšana, možda i daleka od nas, od stvarnosti našega svakodnevlja. I samom mi je, iako franjevcu, nezgodno govoriti o nekome koga je teško slijediti, jer je i čitavo vrijeme govorio kako ne treba njega slijediti nego Isusa Krista. I ne biti u svojim riječima i licemjeran a istodobno ne moći šutjeti. Ipak, valja sačuvati skromnost i inzistirati na Franjinoj jednostavnosti, na radikalnosti njegova nasljedovanja evanđelja Isusa Krista. Nažalost, i mi, neki današnji franjevci, odstupamo od Franjina puta, u franjevačkom habitu smo (nekarakter i hulje u oblandi svetoga ruha) ili kao članovi Franjevačkoga svjetovnoga reda, Frame, mašemo Franjinom karizmom, ali od nje praktično živimo daleko (hoćemo po siromaštvu ili po poslušnosti evanđelju!), jer nam djeluje previše jednostavna, malo, ili nam prečesto djeluje prezahtjevno pa se utapamo u neke druge duhovnosti, neke svjetovne igre i neozbiljnosti, ili u neko “veruganje” molitava i posebnih pobožnosti, podvodeći to pod Franjinu nakanu i franjevaštvo. Ili se utapamo u snagu i lukavstvo uniformiranja “velike Crkve” (Metz), jer svi smo mi “jednaki”.

Ipak bih progovorio nešto o Franjinom životu i to nečemu što se čini uvijek važnim i za mene osobno i za nas današnje ljude. Riječ je o Franjinu obraćenju. Riječ je o onome o čemu Isus toliko govori u evanđeljima i što toliko traži od svojih suvremenika – da se obrate. Ako netko misli da se ne treba obratiti, ili da to trebaju samo drugi, onda može zatvoriti i oči i uši na svaki spomen obraćenja. Ako pak netko misli da je obraćen, i tu se ne može ništa učiniti. A izgleda da je to naše stvarno stanje, stanje umišljene obraćenosti, farizejske pravednosti, dosegnute pravovjernosti. I doista, i na javnoj i crkvenoj sceni stalno se govori o obraćenima i pravovjernima. To stalno čitamo po novinama. U nas je, netom pred rat i u ovih zadnjih dvadesetak godina više obraćenja nego kroz čitavo prošlo stoljeće. Te obratio se ovaj, te obratila se ona… Toliko je obraćenja da nas više ništa ne iznenađuje, toliko da se jedva što mijenja.

Obraćenje kao promjena mišljenja

A kako stoji s Franjinim obraćenjem? Ponajprije valja kazati da je Franjo Asiški bio jedan normalan, prosječan mladić, ali unutarnje nemiran, nespokojan. Nemiran i nespokojan kao i drugi, ali svoj nemir i nespokoj nije brzo pripitomljavao polovičnim odgovorima. Nije bio ništa posebno, ni agresivan ni mlakonja. Nije živio – kako njegovi životopisci žele kazati da bi naglasili njegovo kasnije obraćenje i svetost – u razuzdanostima i grijesima. U tri riječi bi se dalo svesti tko je bio Franjo Asiški: trgovac, sin trgovca; zatim trubadur, volio je veselja i pjesme, posebno francuske šansone (ime mu to kaže, kršteno mu je ime Ivan); i bio je vitez. A njegovo obraćenje trajalo je dulje. Obraćenje nije točka u vremenu, legneš kao jedan a ustaneš kao drugi čovjek. Franjin nemir, njegovo nezadovoljstvo s vlastitim čovještvom i vlastitom vjerom trajali su barem nekoliko godina.

Još od one bitke između dvaju gradova, Peruđe i Asiza (1202), kada je Franjo uhapšen i dospio u zatvor, nadalo mu se pitanje koje ga nije puštalo: Tko si ti, a tko sam ja, Bože moj? Važno pitanje, nezaobilazno pitanje smisla vlastitoga identiteta. I od tada pa berem sljedećih pet-šest godina, ako ne i čitava života, trajat će njegovo nimalo lagano traženje.

Dakle, obraćenje je proces. Franjo ga ne može sam proizvesti, kako to činimo mi neki danas. Odlučimo se obratiti, pa se onda dajemo na “akciju”, na vanjsku strogoću, na nagomilavanje pobožnih vježbi i molitava, a u mišljenju ostajemo isti, stari ljudi. Obraćenje je ljudski čin, ali i duboko je dar, čin milost odozgor, Božji zahvat i čovjekova otvorenost Bogu koji se miješa pa i “smeta”, unosi smetnju u redovni život, u staro mišljenje. Franjo i luta u svom traženju (Sjetimo se kako mu s križa biva rečeno da popravi crkvu, pa se on daje na zidarske poslove.) Nikako nije miran, nije što bismo kazali, zadovoljan, unutarnje zadovoljan, i ne miri se s polovičnošću.

Franjo je izgleda u tom smislu, u smislu traženja bio iznad prosjeka. Ali to mu nije bilo dosta. Nije bilo dovoljno nasljedovati neke svoje ideje, kako mi redovito shvaćamo svoje promjene i obraćenja, pogotovo ona politička, kada se zamjene samo izvanjske forme, kada jednu partiju zamijenimo drugom, kada umjesto na neke sastanke idemo u crkvu, kada jedne neprijatelje zamijenimo drugima, kada bivše prijatelje pretvorimo u protivnike i neprijatelje… Rijetka su obraćenja, i mnoga su danas toliko izvikana, postala su medijska senzacija. A prava se obraćenja teško ili nikako vide. A ima ih. I za njih se saznaje nešto kasnije. Kao i za Franjino. Jer kad se Franjo počeo mijenjati, ni njegovi roditelji, pogotovo otac, ni braća, ni njegovi drugovi, nisu to razumjeli kao obraćenje. Za njih je to bila ludost. Čak su ga ismijavali, rugali mu se, pa i prezirali. Smatrali su neki da je poremetio pameću i srcem za nekom ženom. Obraćenje je u svakom slučaju proces.

Obraćenje je promjena društvenog položaja

A što Franjo čini u svom procesu obraćenju. Najviše se povlači u osamu, u molitvu, i gleda i sluša Isusa, s križa i iz evanđelja.  Što još čini? Ostavlja svoje stare navike, ostavlja oca, rodbinu. Ostavlja stare prijatelje, ali ih ne prezire. Nikada se – kao što je to u nas – Franjo (kao i Pavao) – nije okomio na one s kojima je prije “slatko” drugovao. Bio je čovjek razumijevanja, poštivanja i ostavljanja slobode drugima. Najvažnije u Franjinu obraćenju jest to što Franjo mijenja društveni položaj, socijalni status, onodobni jezikom kazano – mijenja stalež. Ostavlja stalež plemenitaša, privilegiranih, i pribraja se onima koji nisu uključeni ni u koji stalež, koji su društveno marginalizirani – na koje nitko ne računa, niti ih gdje ubraja. No, ne mijenja Franjo toliko svoju osobu, svoju ličnost, svoju narav, kako mi uobičajeno razumijevamo obraćenje, nego sve ono što ima, usmjerava u posve drugom pravcu.

Franjo mijenja društveni položaj. On nije više trgovac, on nije više trubadur, on nije više vitez. Odnosno, bolje kazano, on sve to ostaje ali sada postaje Božji trgovac, Božji trubadur i Božji vitez. On sve one najvažnije osobine trgovca, trubadura i viteza zadržava. On ne mijenja svoju narav, on ne vrši nasilje nad njom.

Nije mala stvar bila biti uspješan trgovac. Valjalo je ne samo znati račun nego i “psihologiju”, dušu kupaca. Nije mala stvar bila ni biti trubadur. Valjalo je ne samo znati pjevati i zabavljati, nego nositi opuštenost i razigranost života, znati uveseljavati druge. Nije mala stvar bila ni biti vitez, trebalo je za viteza mnogo odricanja od divljeg ponašanja, trebalo je naučiti primjereno dvorsko ponašanje, uljuđenost i plemenitaštvo, ali i odlučnost i snagu da se stigne do postavljena cilja.

Franjo postaje Božji trgovac, jer umjesto novca želi steći i namaći ljudskost i vrhunac vjere u nasljedovanju Isusa Krista, njegovo evanđelje. I za taj dragocjeni biser, kako i piše u evanđelju, kao vrhunski trgovac, spreman je sve dati, sve ostaviti i prodati. On ostavlja trgovinu, radnju svoga oca, platna i sukna. Ali ništa ne ostavlja ako se onamo za što se odlučuje ne vidi bolje, vrjednije, dragocjenije (umjesto novca i bogatstva – siromaštvo i sloboda Isusova evanđelja). Mudrošću trgovca Franjo susreće i ljude, od prosjaka do pape i sultana. Tom mudrošću nastoji organizirati svoju zajednicu, bratstvo; njome prepoznaje dušu svakoga svoga brata sljedbenika.

On u svom obraćenju postaje Božji trubadur, veseljak, jer raduje se životu i u nemanju. On ostavlja trubadurska sijela, ali i dalje trubadurskim veseljem može se veseliti i kada nema što jesti, u nevoljama – kako on kaže – i onim krajnjim nedaćama sačuvava radost života, opuštenost, pjesmu i smijeh. On se raduje životu i kada su okolnosti teške, a znamo da ljudi patnici znaju biti veseliji od onih bez patnje, od onih imućnijih. On živi poput Isusovih ptica i ljiljana, oslonjen na Boga a ne na moć, ugled i vlast.

Franjo postaje i Božji vitez, jer uljudnošću i lijepim ponašanjem odnosi se prema ljudima i ženama, prema djeci i starcima. On ostavlja vitešku opremu, i kacigu i mač, štoviše, ostavlja se borbe i viteških, križarskih ratova, ali ne napušta uglađeno ponašanje, viteških duh. On duhom viteza, odlučnošću vojnika, pridobiva i osvaja ljude; viteškom snagom ne odstupa sa svoga puta; istom se snagom, jasno i oštro, suprotstavlja svakome tko umanjuje evanđeoski ideal.

Od prezira do pogleda ljubavi

No, ostaje nepotpuno Franjino obraćenje ako se ne uključi njegov presudni moment o kojem govori sam Franjo. Riječ je o temeljnoj prekretnici u njegovom traženju, u njegovom nasljedovanju Isusova evanđelja. U svom jedinstvenom spisu, u svojoj Oporuci, Franjo govori o tom presudnom momentu svoga obraćenja. [Nije riječ o svakodnevnoj oporuci. O oporuci koju ljudi redovito ostavljaju i čiji je sadržaj materijalno nasljedstvo, bankovne knjižice, imanja, stan, automobil. Oko ostavštine i oporuka često nastaju teški sukobi. Nije različito ni u Crkvi, sa svećenicima i među franjevcima. Pitamo li se što bismo mi ostavili? Što ćemo ostaviti? Imamo li kakvu autentičnu poruku svojim bližnjima?] Franjo svojoj braći, u godini svoje smrti, 1226., ostavlja posljednje svjedočanstvo života. I tu progovara o vrhuncu svoga obraćenja. Za njega, za taj svoj životni put kaže da mu nitko nije pokazao što treba činiti, nego mu je sam Gospodin pokazao što treba činiti. Bog mu je na put stavio gubavce, one koje je prezirao.

Sav put od onoga glavnog pitanja (smisla života): Tko si ti, a tko sam ja, Bože moj!, preko iskustva Isusova križa da popravi crkvu, onoga uvida da: Ljubav nije ljubljena, preko onih riječi iz evanđelja da sve treba ostaviti i biti putujući siromašni propovjednik, sve to još nije vrhunac obraćenja. Onoga trenutka kada Franjo susreće gubavca i ne može ga zaobići, kada kaže da mu gubavci, oni koji su mu do tada bili mrski, odvratni, od kojih je bježao, da su mu postali dragi i privlačni; onda kada u prezrenima prepoznaje lice samoga Gospodina Isusa, on može kazati da napušta svijet i svoje uobičajeno ponašanje, naviknuto svjetovno vladanje. On se počinje vladati prema evanđelju: ponajviše u odnosu na ono što mu je mrsko, neprijateljsko, što treba izbjegavati. On ostaje u svijetu, ali ponaša se drukčije, dakle, evanđeoski, obraćenički, počinje stvarno i radikalno nasljedovati Isusa Krista.

Promjena pogleda – promjena duše

Isus traži i od nas obraćenje. Bog koga Isus objavljuje i u kojeg kažemo da vjerujemo, želi našu duboku promjenu, promjenu mišljenja, promjenu pogleda na sebe, život, bližnje i druge ljude. Franjo mijenja svoj pogled, svoje oči, svoje ogledalo duše. Promijenio je svoj požudnički pogled za novcem, za ženama, za vlašću, za vladanjem nad drugima. Franjo mijenja svoj pogled prema stvarima, prema svemu stvorenju. On postaje čovjek iskrena pogleda, pogleda ljubavi. Nije to pogled one duhovnosti koji se “obara” u sebe, koji samo sebe pretražuje, pogled koji vidi samo svoju molitvu i samousavršavanje. Nije to ni pogled koji je nezainteresiran, koji u svojoj molitvi, meditaciji i kontemplaciji ne primjećuje tuđe grijehe, slabosti ili mane; koji se ne odlučuje za istinu, pravdu i mir. To je vrhunski pogled koji iz prezira (koji je gori od mržnje: mržnja uvažava drugoga i kada ga ne voli; prezir oduzima svako dostojanstvo drugome, drugoga obescjenjuje i pretvara u “ništariju”) postaje pogled ljubavi i zagrljaja.

Ako volimo samo one koji nas vole, šta to ima novo na ovoj zemlji – zar ne odzvanjaju ove Isusove riječi u Franjinom obraćenju. Isus nastavlja: ako vaša pravednost ne bude veće od pravednosti licemjera vjernika, ako ne ljubite i ne molite za one koji vas ne vole, koji vas progone, koji su vam neprijatelji, uzaludno je vaše kršćanstvo; svijet ostaje u starim navikama i okvirima, ništa se ne mijenja ni u vama ni oko vas. Nema sumnje, ovo je najteže vršiti. U svakome od nas na svaki ovakav Isusov poziv odgovara naša uobičajena buka samoopravdavanja: pa previše je govora o ljubavi prema neprijatelju, previše je te naivnosti i ljubavne patetike. Kad će on ili oni meni i nama oprostiti!? Svijet tako nastavlja ići svojim utabanim putem moći, lukavstva i sebičnosti.

Franjo i njegova poruka nisu paralelan svijet, ni paralelna Crkva spomenutom općem putu. To je malo gorušičino zrno, kvasac, svjetlo našim stazama u središtu svijeta, u srcu Crkve, u konretnoj svakodnevici. Naravno, povijest pokazuje, Franjo je, ne za sve, ne za sve biskupe, svećenike, ni za sve svoje franjevce, nego za manjinu jedan od najvećih kršćana, jedan od najomiljenijih ljudi u povijesti čovječanstva. Od srednjega vijeka do danas, među tim malobrojnim vjernicima i “nevjernicima”, a njihov snaga i leži u malenosti i malobrojnosti, sve do papa (Ivan XIII. prije sazivanja II. vatikanskoga sabora išao je moliti u Asiz; Ivan Pavao II. sazvao je jedinstveni susret u Asizu 1986. predstavnike svih religija svijeta; sadašnji papa je uzeo Franjino ime). Nikome, ni nama franjevcima, u ovoj zemlji, Franjina baština kroz djelovanje tolikih franjevaca nije samo nepotrošivi duhovni kapital i prazni ponos nego obaveza, obaveza evanđeoskoga obraćenja, Isusov poziv svakome osobno da autentično i samostalno slijedi evanđelje.

Franjo je promijenio svoj pogled ali i pogled Crkve, kršćana, pogled ljudi uopće. To je najteže u obraćenju. Radikalno promijeniti pogled, dakle dušu i nutrinu prema svima koje se prezire: od gubavaca (siromaha) – socijalno isključenih; do krivovjernika, heretika – onih koje je Crkva (nacija i društvo) isključila kao otpadnike i odrode, izdajnike i krivovjernike; do pogleda na muslimane (ondašnje najveće neprijatelje) i sve koje se smatra “sotonama” i nevjernicima, sve koje se prezire zbog tobožnje kulturne i civilizacijske zaostalosti. Franjina oporuka glasi: najvažnije je u nasljedovanju Isusova evanđelja ono obraćenje po kojem se djelotvorno počinje ljubiti sve ono i sve one koji po uobičajenom mišljenju treba mrziti i prezirati.

________________________________________________________________

Molitva vjernika

Braćo i sestre, okupljeni na zajedničku proslavu svetoga Franje (zaštitnika naše župe i) uzora kršćanskoga života, pomolimo se Gospodinu za mir u svijetu, za povjerenje među ljudima u našoj zemlji, za sklad u našim obiteljima, za pokojne i za naše obraćenje:

• Za sve kršćane, za papu Franju, biskupa Vinka, za sve svećenike, franjevce i redovnike, za sve vjeroučitelje da pozorno slušaju, vjerno propovijedaju i u životu provode Isusovo evanđelje, molimo te
• Za državnike, političare, vođe naroda i stranaka da se ostave sebičnih računica, zavođenja i iskorištavanja svojih naroda te nađu miroljubivo rješenje za sve ljude ove zemlje, molimo te
• Za sve naše obitelji da žive u slozi i poštivanju, poštenu radu i pomoći. Neka se nitko ne osjeća suvišnim, iskorištenim i ostavljenim, molimo te
• Za mlade da ne prihvaćaju poluodgovore na smisao života, da se ne mire s prosječnošću, da ne odustaju od viših vrednota i ideala, molimo te
• Za sve one koji su se našli na stranputicama života, u grijesima alkohola, droge, prostitucije, krađe, laži i drugoga nečovještva, da povjeruju kako nema toga grešnoga puta s kojega se ne možemo obratiti, molimo te
• Za sve pokojne da ih obdariš puninom života, da sve njihove zemaljske nemire i čežnje blagosloviše svojom radošću, molimo te

Hvala ti, Gospodine, što si nam dao slaviti ovaj dan. Poput svetoga Franje i mi ti želimo kazati: Hvaljen budi, Gospodine moj, za braću sunce i mjesec, vjetar i zvijezde, za ovu zemlju, za braću i sestre, ljude, naše bližnje i susjede, za sve patnike i stradalnike, za sve radosne stanovnike koji šire mir, prelaze granice nepravednih podjela i žive za bližnje. Hvaljen budi za sva dobra koja si nam podario preko svetoga Franje i franjevaca. Hvaljen budi, Gospodine, milosrdni Oče, za svoga Sina, našega brata i Spasitelja Isusa Krista, po sve vijeke vjekova.

Fra Ivan Šarčević

Lazare, gdje si?

XXVI. nedjelja kroz godinu C

Lk 16,19-31

Posljednjih nedjelja slušamo evanđelja u kojima nas Evanđelist Luka izvještava da se Isus obraća različitim ljudima i skupinama: prvaku farizejskom koji ga je ugostio, mnoštvu koje ga je pratilo, učenicima, farizejima i pismoznancima, carinicima i grešnicima, pa opet učenicima. U današnjem evanđelju Isus se obraća farizejima. Iznosi im usporedbu o bogatašu i siromahu Lazaru. Tema je tipična za Lukina Isusa odnos prema bogatstvu, odnosno prema konkretnom siromahu u svjetlu Božjega konačnoga suda.

Luka ne pojašnjava zašto se Isus obraća farizejima. Iz cjeline njegova odnosa prema farizejima, iz opomena koje im upućuje, kao uostalom i iz današnjega evanđelja, možemo zaključiti da Isus u slici bogataša opominje farizeje za njihovo ponašanje. Oni su posve zauzeti sobom a slijepi za siromahe i potrebite. Tako se slikovito opisuje odnos bogataša prema siromašnom Lazaru da možemo kazati da toga odnosa uopće i nema. Bogataš živi slijep za bližnjeg u nevolji. Gotovo do neshvatljivosti Isus uprizoruje bogataševo neprimjećivanje siromašnoga čovjeka kraj svoga stola. Čak kaže da su psi bili osjetljiviji od njega, dok siromašak, poput pasa, očekuje mrvice. Bogataš je – saznajemo kasnije iz nebeskoga razgovora (vapaji bogataša iz pakla) – ipak znao kako se zove siromah pored njegovih nogu. Njegova sljepoća i neosjetljivost za Lazara bili su, dakle, potpuno svjesni.

Vječna tema. Vječno događanje sličnoga. Pored našeg stola? Tu do mene? Da tu do mene živi čovjek u potrebi kojega svjesno ignoriram, okrećem glavu od njega, izmičem se da mu pomognem. Zauzet sobom, obučen u svoj “grimiz i tanani lan” ne dopuštam da me pogodi udes bližnjega. I nikada sebe ne promatram kao ravnodušna i bezdušna “bogataša”, nego mislim da su to samo tamo neki, oni što imaju više od mene. Više se zanimam za bogatstvo drugih, da s njime opravdam svoje, nego za nevoljnika u blizini. Štoviše, udes potrebitih izopačeno opravdavam njihovom nesnalažljivošću, čak i posljedicom njihova grijeha i krivnje. Pogotovo ako su se zamjerili meni, onda ih treba lišiti svega, i onoga što im po pravu i pravdi pripada. I ni okrenut se neću, ako ih netko nepravedno zakida, nego ću odgovornost svaliti na druge, ili ispričati vremenom i okolnostima, ili ću se zaštiti apstraktnom ljubavlju prema svima.

Potrebiti me uznemiruju pa je bolje napustiti prostoriju i društvo kad se pojave ili dođe njihova tema. Bolje je zašutjeti, okrenuti glavu, nego da se ikakva smetnja ili nelagoda uvlači u moj spokoj. Valja se tako ponašati i izmicati da nekome ne bi slučajno palo ni na pamet da mene pozove da nešto učinim za drugoga.

Ono što Isus u svim evanđeljima govori – i u današnjem posve jasno naglašava – na Božjem sudištu nema dilema. Onaj tko je na zemlji proživio u sljepilu bogatstva i nebrige za potrebite, ne može očekivati onostrano spasenje. Nije riječ o tome da se osuđuje imanje, bogatstvo po sebi, nego bezočno sljepilo za potrebite. Nije riječ ni o tome da se veliča siromaštvo po sebi, nego Božja osjetljivost za ljude kojima je siromaštvo egzistencijalno stanje koje nisu sami skrivili.

Isusov govor i ovo evanđelje – važno je primijetiti – nije Luka zapisao da lukavo utješi siromahe te da, kako to često i činimo, tom lažnom utjehom o nebeskoj nagradi podržavamo društvene nepravde i grešne strukture. Nije ovo evanđelje pisano ni zato da u licemjernoj neangažiranosti potrebite tješimo time što ćemo im kazati kako samo trebaju moliti i da će biti nagrađeni s onu stranu života. Isusov govor farizejima, nama danas, želi izazvati promjene u našoj svakodnevici. Navođenje Božje onostrane pravde – siromah je u krilu oca vjere, u Abrahamovu okrilju, a bogataš u paklenim mukama – ne želi ni u kojem slučaju podržavati ikakvu bogatašku bezobzirnost. Potpuna pravda jest pridržana Bogu, ali posljednji sud kazne i nagrade dogodit će se upravo prema ispunjavanju ili odgađanju te pravde već ovdje na zemlji, po praktičnom odgovoru na pitanje: Lazare, gdje si? Ova Isusova usporedba nije za umrle, nego za nas žive, za naše obraćenje.

Izgleda važnim također napomenuti da posljednji sud – ovo evanđelje to ističe – neće biti prema količini molitve i vlastitog asketizma, nego upravo proporcionalno odnosu prema potrebitima. Bog je bezuvjetno na strani siromašnih, poručuje nam Isus. I ništa nas neće spasiti ili unesrećiti kao odnos prema njima. Hoćemo li biti odneseni u “Abrahamovo krilo”, ovisi o našem odnosu prema Lazaru koji je kraj nas. Lazaru koji je u potrebi.

Ne možemo se oteti činjenici kako mnogi suvremeni kršćani pomažu siromašne, udomljuju potrebite, sudjeluju u mnogim akcijama kršćanske ljubavi. Puno je i vidljivoga i nevidljivoga dobra, jer da nije tako, ovaj bi se svijet survao u propast. No, ne možemo ne priznati kako se među nama kršćanima, i među “profesionalnim” vjernicima svećenicima i duhovnicima, bezdušno ušutkuju vapaji siromašnih, kako se više brige i rada posvećuje kako da Crkva zasja u grimizu društvene moći i tananom lanu birokracije nego u podizanju glasa zbog tolikih nepravdi. Velik broj nas propovjednika i duhovnih vođa gotovo nikada ne koristi ovu Isusovu usporedbu kako bi sebe same (a onda i druge) potakli na veće zauzimanje za društvenu pravdu. Toliki se duhovnici pokazuju iznimno izoštreni za grijeh, za sve vrste grijeha, od nesabrane molitve do najsuptilnijih grijeha na području seksualnosti, a hladno su bešćutni prema ljudima u nevolji. Upravo na grijehu drugih žive ugodno i bogato. Njihov projekt života i jest da postanu što bezosjećajniji za potrebne, da svaki poziv za socijalnim obraćenjem proglase nepotrebnom emotivnošću i remećenjem društvene harmonije, ustvari svoje ugodne pozicije.

Vjernici većinom slijede svoje duhovne vođe, pa se i oni farizejski pokazuju “savršenim” vjernicima. I oni po sebičnim mjerama svojih prvaka bestidno preuzimaju ono što pripada samo Bogu te svrstavaju i razlučuju ljude, čitave narode, u vjernike i nevjernike, u dobre i zle. Samouvjereni poznavatelji nebeske geografije, kao vlasnici onostranih Božjih stanova, istodobno ne primjećuju bližnjega, brata i sestru u susjedstvu.

Ovo nas evanđelje radikalno uozbiljuje. Isus nam ne dopušta nikakve lukave isprike u odnosu prema Lazaru. Štoviše, tako je izričit prema svakoj farizejskoj umišljenosti, jer nam kaže da smo do te mjere otvrdnuli, oglušili i oslijepili na nevolju drugoga, da nam ni nebeska “ukazanja” svetih, da nam ni naši mrtvi i njihove opomene ne bi pomogli.

_________________________________________________________________________

Mediji za naše Lazare

U povodu Nedjelje medija, u: Katoličkom tjedniku, rujan 2010.

Uvod

Biblijska čitanja ove nedjelje, osobito Isusova usporedba o bogatašu i Lazaru, traži od nas zauzetost za siromašne i potčinjene u društvu. Danas je i za našu mjesnu Crkvu Dan medija, dan kada razmišljamo što pišemo i govorimo, što čitamo i gledamo. Na početku ove euharistije pokajmo se za svoje grijehe i propuste, za našu neuviđavnost i nepažnju prema ugroženima, za našu sebičnost i zataškavanje socijalnih nepravdi u našem narodu i društvu. Zamolimo milosrdnoga Boga da nam bude milosrdan i da nas obrati od naših sebičnih ugoda i samodovoljne vjere.

Nagovor

Za Dan medija ove godine čita se odlomak Lukina evanđelja u kojima se Isus obraća licemjernim farizejima usporedbom o bogatašu i siromašnom Lazaru. Na njega se nadovezuje i tekst iz knjige proroka Amosa u kojem prorok izriče propast onima koji „bezbrižno“ i „spokojno“ uživaju i ne osvrćući se na udes njihova naroda i siromaha.

Naši religijski mediji, kao i oni hrvatski mediji koji se „hoće“ baviti vjerskim temama, od tiskanih do elektronskih, od novina do interneta, krajnje oskudijevaju socijalnom problematikom. Poput Amosovih moćnika i Lukina bogataša bave se sobom i svojim pozicijama. Slabo, gotovo poput Lazarevih mrvica, usitnjeno i plašljivo, govore o stvarnim problemima ljudi radi čijega dobra prvenstveno postoje.

I samo letimičan osvrt na naše medije pokazat će da se ponajviše donose vijesti o raznim svečanostima i obljetnicama, u kojima se samo reda što se dogodilo, informira a ne formira. Štoviše, u tome ih redovito preteknu javni mediji, osobito dnevni listovi i portali, kako bi se pokazali da su „religiozni“, pa na medijskom prostoru postoji prezasićenje istim vijestima. Mnoge su informacije beznačajne, nisu vijesti nego kronika pojedinih crkvenih službenika, što tek površno izražava religioznost i uljuljava u umišljenost kojoj nije potrebno obraćenje.

Poseban problem katoličkih medija je nedovoljna distanciranost i kritičnost prema nacionalnoj, vodećoj politici. I tu se pristupa sa strahom, nekad i u plaćeničkom odnosu s političarima, pa se ne razotkrivaju vlastite zablude, promašaji i grijesi koji su proizveli velike nesreće. Skoro nikada naši mediji ne govore o „grijesima struktura“ koje podržavaju kriminalnu privatizaciju, izrabljivački odnos poslodavaca, nacionalistički birokratizam i prisilnu šutnju na koju su osuđeni maleni po raznim povratničkim mjestima. U tome prednjače neki herceg-bosanski portali koji su više prostor ljudske niskoće do nacionalističkog psovanja i poziva na „odstrel“ neistomišljenika, češće su „virtualna neuropsihijatrija“ nego forumi ozbiljne i etičke razmjene mišljenja.

Velika poteškoća katoličkim medijima su i vlasničko-urednički odnosi. Zbog toga su naši mediji nerijetko prostor samoprodukcije vlasnika ili urednika ili nekih suradnika. Oni su odraz crkvene nesamokritičnosti i neodmjerene kritike prema starim i novima neprijateljima Crkve. Zato se s pravom govori da su neki naši mediji, najbolji je primjer Glas Koncila, bili mnogo slobodniji u neslobodnom režimu nego danas. Iz cenzure se prešlo u autocenzuru.

Katolički mediji posebno boluju o dvije samoskrivljene društvene bolesti. Jedna je duh trijumfalizma, iznikao na tobožnjoj pobjedi Crkve nad bezbožnim komunizmom. Taj prazni osjećaj nadmoći nad drugima ne dopušta da se objektivno valorizira prošlo, osobito vrijeme ustašije i komunističko razdoblje, niti da se otvori dijalog s ateistima, agnosticima, ljudima drugih vjera i svjetonazora. Nacionalni geto se prenio i na Crkvu i njezine medije koji iz samodovoljne uznositosti praktično niječu ono što se podrazumijeva pod riječju „katolički“.

Druga bolest jest samosažalni duh umišljene ugroženosti kojom se uz stare neprijatelje posvuda vide novi neprijatelji i urota protiv Crkve, kršćanstva i naravno hrvatstva. U takvom manihejskom kontekstu katolički mediji, novinari i teolozi ponovno prokazuju stare neprijatelje Crkve: liberalizam, masonstvo, sinkretizam, opasnost „prilagodbe“ svijetu, i sl. Ti suvremeni katolički vatrogasci, dobro opskrbljeni i osigurani u svome (crkvenom) statusu, vitlaju pepeo starih izgubljenih bitaka, vraćaju se u zavjetrinu predmodernih i pretkoncilskih osuda, a da pri tome uopće ne primjećuju grijehe crkvenih i političkih struktura kojih su i sami bili ili jesu aktivni dio a kamoli da prokažu politički kriminal svojih sunarodnjaka koji su stvorili nebrojene suvremene lazare a sve uz priziv na volju naroda i uz verbalno zazivanje Božjega imena. Time svoje čitatelje (vjernike) vraćaju u vjernički primitivizam, teološku zaostalost i bojovnu nekulturu.

Posebna vrsta katoličkih medija su i oni „duhovnjački“ mediji koji svojim slikama i riječima tobože skrivaju i štite svoje vjernike od pokvarena i izopačena svijeta, šire duh apolitičnosti i antipolitičnosti. Svoje primatelje uznose u „nebeski“ svijet, u paralelne oaze lake religijske psihoterapije i magijskoga lokaliziranja Boga. Izvlače ih iz svakodnevice – jedinoga prostora i vremena u kojem se vjera utjelovljuje, u konačnici iseljava ih i otuđuje i do bližnjih i od njih samih.

***

Evanđelja skoro nikako ne izvještavaju o manifestacijama političkih vođa i velikih svećenika. Koncentrirana oko osobe najvećega Pravednika, Isusa iz Nazareta, oko njegove muke i uskrsnuća, ona se bave i njegovim javnim djelovanjem, i to ponajviše u dva smjera. S jedne strane prisutna je snažna kritika svih onih koji izrabljuju siromahe i nemoćnike, kritika svih religijskih licemjerja, svih moćnika i bogataša koji ne primjećuju malene. Ta kritika nikada nije mračna i zatvorena u sebe, nego obilježena pozivom na obraćenje za nove odnose u Božjem kraljevstvu, za dijeljenje svoga dobra sa siromasima.

Istodobno, uz kritiku i grijeha i grešnika, sve do nepomirljivoga konflikta koji završava njegovom nasilnom smrću, cjelokupno Isusovo djelovanje prožeto je nježnom brigom i ozdravljujućim gestama prema svima osamljenima, potlačenima, ugroženima. Kao nitko prije ni itko poslije njega, Isus je blizak svima nepravedno ugroženima u društvu. On je njihov Mesija.

Ako katolički mediji, od novina do elektronskih portala, žele biti navjestitelji Isusova evanđelja, onda je pred njima zahtjevan ali jedini ispravan put, da slijede Isusa Krista. Temelj Isusove komunikacije jest osobni susret i osobna riječ koja istinom oslobađa, kritički obraća i praktičnom nadom u Božju društvenu pravdu (a ne samo Božje onostrano milosrđe) tješi i budi na novi život. Oni su kršćanski i katolički mediji, novinari i napisi na tragu evanđelja koji mogu podnijeti kritiku osobnoga susreta s Isusom, svojim glavnim vlasnikom i urednikom. Naravno, i onda kada se izravno ne piše o vjerskim temama.

Molitva vjernika

Pomolimo se Bogu koji ne zaboravlja patnju siromašnih i potlačenih i sve poziva na obraćenje:

1. Gospodine, daj da tvoja Crkva bude svjesna svojih grijeha i zabluda, da uistinu bude katolička, otvorena zajednica sveopćega bratstva među ljudima, molimo te.
2. Gospodine, potakni sve poglavare naroda i stranaka da u djelo provode ono što riječima govore, molimo te.
3. Gospodine, daj svim kršćanima da budu osjetljivi za društvenu pravdu, da budu pravedni u poslovanju, savjesni u izvršavanju svojih zvanja i obveza, molimo te.
4. Gospodine, osnaži sve one koji nepravedno pate da bez nasilja, osnaženi Isusovim evanđeljem, mijenjaju nepravedne socijalne odnose i strukture, molimo te.

Dobri Bože, ti primjećuješ svakoga čovjeka. Uz kruh i vino na oltar prinosimo sve svoje zahvale i prošnje, svoje radosti i potrebe. Primi ih po Kristu Gospodinu našem.

Fra Ivan Šarčević

Hijerarhija Isusovih učenika

XXV. nedjelja kroz godinu

Am 8,4-7; 1 Tim 2,1-8; Lk 16,1-13

Prošle nedjelje smo razmišljali i slavili neizmjerno Božje milosrđe. Današnja nas biblijska čitanja pozivaju da iznova ispitamo neke svoj odnose: prema siromašnima, prema vlastima (hijerarhiji) i prema bogatstvu – a sve u svjetlu temeljnog odnosa, odnosa prema Bogu: Bogu koji je pravedan (Amos), Bogu koji je iznad svake zemaljske vlasti i s kojim nas veže jedini istinski posrednik, čovjek – Krist Isus (Pavao u pismu Timoteju) te prema Bogu kojemu kao končanom gospodaru ljudskoga života jedinom treba vjerno služiti (odlomak Lukina evanđelja).

Pravedni Bog

Ubrojen među “male” proroke (zbog kratkoće spisa), svojom porukom prorok Amos spada u najoštrije biblijske kritičare idolopoklonstva, korupcije, nepoštenja i religioznoga licemjerja vladajućih u Izraelu. Amos je živio u 8. st. prije Krista. Potjecao je iz Tekoe, mjesta dvadesetak kilometara udaljena od Jeruzalema, dakle, iz južnoga kraljevstva (Juda). Nije pripadao nekom višem sloju, niti je – kako za sebe kaže – “bio prorok ni proročki sin”, nego “uzgajivač divljih smokava i pastir”, kad ga je Bog pozvao da napusti svoj posao, zavičaj i zemlju, i uputi se u sjeverno kraljevstvo, u Izreal. To je vrijeme vladanja kralja Uzije i Jeroboama II. (787-747). U Izraelu je Amos, čitamo u njegovoj knjizi, upućivao univerzalni poziv na pravdu i mir svim narodima, a Izraelce – posebno bogate i vladajuće – opominjao je da ih čeka propast i kazna ako se ne obrate Bogu, ako ne ostave put socijalne nepravde, izrabljivanje siromašnih i potrebitih, kao i da se ostave religiozne prijetvornosti.

Beskompromisni Amos – slušamo u današnjem čitanju – raskrinkava socijalni kriminal onih koji čekaju da prođe subota, dan Gospodnji, da bi mogli varati u svojim poslovima, bogatiti se na nevolji siromaha, da potrebita mogu kupiti za obične sandale da im bude rob i najamnik. Prorok prokazuje izopačenu praksu iskorištavanja siromaha koja se pokriva obdržavanjem liturgijskih propisa. Od Ilije preko Amosa i drugih proroka do onoga najvećega – onoga koji je više od proroka – do Isusa iz Nazareta, Bog poziva sve ljude, pogotovo moćne da se ostave zle prakse i patvorena bogoštovlja.

Amos – “nosač tereta” – kako njegovo ime doslovno znači, nosač tereta nepravde koja se tovari malenima, zamjerit će se i glavnom službeniku hrama, svećeniku Amasji koji je u starom izraelskom svetištu Betelu dopustio štovanje poganskih bogova. Amasja je, kako to redovito i biva, ne uvažavajući stvarno značenje prorokovih riječi, teško ocrnio i krivo optužio Amosa kod kralja Jeroboama. Amosove riječi vjere izopačio je u “političku urotu” protiv kralja. Svećenik Amasja je poručio kralju da ono što Amos govori više se ne može i ne smije trpjeti, da “zemlja ne može više podnijeti njegovih [Amosovih] riječi”. I od Amosa je tražio da više ne unosi nemir, da napusti zemlju, da se vrati u svoj zavičaj, da u Betelu više ne prorokuje, jer “ovo je – bio je gorljiv svećenik Amasja – kraljevsko svetište, kraljevski hram”.

Ništa dakle novo u povijesti: Amosova proročka riječ, Božja riječ za socijalnu pravdu i istinsko bogoštovlje, unižava se u močvari političke borbe za vlast. Svećenik Amasja i drugi vladajući Amosa tumače kao bundžiju i uzurpatora vladajućih stolica. Ništa dakle novo u povijesti: Božje svetište i kuću Božju svećenik Amasja proglašava kraljevskim/nacionalnim svetištem i hramom. Odatle slijedi da tko nije za kralja, nema što tražiti u tom svetištu. Ništa novo u povijesti: Božji svećenik (ovdje Amasja) izopačio se u dvorskog slugu i vlastodržačkog doušnika. Uza sve to, Božji prorok Amos se nije dao pokolebati. Ostao je vjeran Bogu, nastavio je svoju službu u sigurnoj nadi da će pravedni Bog obnoviti “raspalu kolibu Davidovu”.

Odnos prema vlastima: Jedan je Bog i jedan je posrednik

U Prvoj poslanici Timoteju Apostol Pavao šalje praktične upute kršćanima i kršćanskim zajednicama koje je osnivao i koje je povjerio svome učeniku Timoteju. Piše o krivim učiteljima, o službama u Crkvi (svećenicima i đakonima), o ponašanju žena u bogoštovlju, o odnosu prema udovicama, robovima, o upotrebi zemaljskih dobara, posebno novca. Iako je nešto od toga razumljivo samo u kontekstu Pavlove kulture i života, čini se da današnji odlomak svakako naglašava svevremeni Isusov i evanđeoski stav prema onima koji su na višim položajima, prema (svjetovnim) poglavarima.

Pavao traži univerzalnu molitvu za sve ljude. Poseban naglasak je na molitvi za “kraljeve i sve koji su na vlasti”. Spomenuli smo da je u ovim riječima izrečen bitni stav Isusa Krista prema poglavarima. Isus, za razliku od svojih suvremenika (posebno zelota/nacionalista), za razliku i od utemeljitelja nekih drugih vjera, nije bio političar, politički revolucionar, ni vojskovođa, ni državnik. Nije, dakle, imao nakanu nikoga svrgavati s vlasati, ni rimskoga cara, ni male ni velike svećenike da bi, prigrabivši vlast, uspostavio neko svoje kraljevstvo, neki svoj entitet, partiju ili sinedrij. (Iako je baš za to bio optužen i razapet!)

S druge strane, Isus nije bio nikakav beskrvni pobožnjaković koji bi gledao svoja posla ne prljajući se društvenim problemima. Nije bio nikakav apolitični duhovnik i zanesenjački čudotvorac koji bi od vremena do vremena izišao iz svoje duhovne (samostanske/župske) sigurnosti među svijet i malene ljude hranio jelom od kojeg se još više gladni. Nije bio nikakav putujući propovjednik koji bi po ulicama, trgovima ili kavanama zabavljao slične sebi nabožnim retoričkim vratolomijama možda čak i žestokom kritikom postojećih “grešnih struktura”, i koji bi u konačnici znao izmigoljiti kad bi došlo “gusto”, koji bi naposljetku sve odobravao, koji bi podržavao socijalne nepravde, laskao poglavarima, zatomljivao svaki zahtjev za obraćenjem; koji bi bio neosjetljiv ili ušutkivao vapaj siromašnih i obespravljenih.

Isus se ne jagmi za vlast, ni za kakvu poziciju, ali neodgodivo zahtijeva preobrazbu ljudskoga srca, čovjekove nutrine, i povrh svega preobrazbu svih grešnih društvenih odnosa, kako političkih tako religijskih, iz perspektive jednakosti i bratstva sve Božje djece. On život daje za uspostavljanje novih odnosa, onoga što je nazivao i stvarao – Božje kraljevstvo.

Iz ovog konteksta treba razumijevati i Pavlov zahtjev za sveopću molitvu, molitvu za sve ljude. I molitvu za poglavare, ne samo za svoje s kojima dijelimo iste stavove, istu ideologiju, koji su nam osigurali vanjsku slobodu ili nas obasipaju povlasticama i novcem, nego i za one poglavare koji su nam protivni, koji nas progone, koje nismo birali. To ne znači servilnost, niti mirenje s nepravdama, sebeušutkivnje, niti ono licemjerno ponašanje i udvorništvo u kontaktu s poglavarima a s ružnim riječima o njima kada smo izvan dosega njihovih očiju. Vjernik moli iz čista srca, pred živim Bogom. Vjernici ne mole samo za svoju vlast, nego za sve. Nakane te molitve je da svi ljudi budi u miru i vode spokojan život; da poglavari ne iskorištavaju svoje podložnike i da svoju brigu okrenu i za one koji nisu “njihovi” i koji su na bilo koji način obespravljeni.

Nakana te molitve, piše Pavao, povrh svega je bogoljubnost. Molitva izražava ne samo odsutnost mržnje prema poglavarima, nego vjeru da je Bog jedini gospodar i poglavar svima. Zato Pavao u nastavku govori: “jedan je Bog, jedan je i posrednik između Boga i ljudi, čovjek – Krist Isus, koji sebe samoga dade kao otkup za sve”. U Pavlovo vrijeme a i kroz čitavu povijest ljudi su umirali radi vjere, radi Boga i Krista (ne misli se na ono umiranje koje u smrt povlači mnoštvo nedužnih, kao što su religijski ratovi ili državni ili skupni terorizam inspiriran religijskim fundamentalizmom).

Valja primijetiti kako su u moderno vrijeme mnogi ljudi spremni stradati za naciju koja je izjednačena ili nadređena Bogu, a nacionalni i religijski poglavari, pokazuju se kao posrednici ljudskoga spasenja, zauzimaju Kristovo mjesto, pa obično tako postave stvari i odnose da tko ne sluša poglavara, ne sluša ni Boga. Mnogi duhovni ljudi i svećenici više su svećenici nacionalnoga nego ponizni posrednici između Boga i ljudi. Važnije je biti nacionalno svjestan nego vjerodostojan vjernik. [“Nacionalizam je zaostali trag transcendencije u sekularnom svijetu”, T. Eagleton. Nacionalizam je najbezbožnija ideologija jer se uvlači u srce vjere, jer instalira naciju umjesto Boga a poglavnike i voždove umjesto Isusa Krista. Nažalost, ova vrsta idolopoklonstva teško se uviđa i priznaje.]

Kršćanin ima jasnu hijerarhiju: jedan je Bog i jedan je konačni posrednik između Boga i ljudi, Isus Krist, a svi su ljudi braća i sestre. Na Kristovom posredništvu participiraju poglavari i svećenici, duhovne osobe. No, ono što karakterizira Isusa Krista kao posrednika, i to u njegovom čovještvu, jest – kako navodi Pavao – spremnost da se sam založi, da se žrtvuje za ljude, da od svoga posredništva nikada ne profitira. Većina posrednika, međutim, to nam je svakodnevno iskustvo, ne samo da traže svoju proviziju i korist, nego posreduju na još gorem unižavanju ljudi. Oni se bogate ili uljepšavaju svoju taštu sliku na lažnim mesijanskim ulogama.

Pavao piše Timoteju da tako odgaja kršćane da mole za sve ljude, za poglavare i one na vlasti, za prosvjetljenje njihove pameti, te da molitva ne budu molitve prljavih ruku (mita, korupcije, servilnosti…), nego čista molitva, bez srdžbe i raspri. Moliti bez srdžbe i ozlojeđenosti na poglavare i vlast, istinska je molitva. Molitva bez zatrovana srca rasprom (raspra je osjećaj gubitništva u konfliktu bilo da se nije uspjelo sve reći bilo da se nije htjelo drugu stranu ni saslušati a kamoli uvažiti), što je različito od rasprave u ljubavi i istini, istinska je molitva. Molitva je više od intimnog razgovora pojedinca sa svojim Bogom, jer je Bog Otac svih ljudi. Molitva je izniman društveni čin i onda kada se odvija u skrovitosti svoje sobe i svoje nutrine (ona je i “politički čin”, unatoč svoj opterećenosti riječi politika), jer uspostavlja istinsku hijerarhiju, jer čovjeka osnažuje u vjeri da nema nikoga iznad Boga i da je čovjek, Krist Isus, jedini posrednik između ljudi i Boga.

Sluga “bogatijeg” gospodara

Kao u kakvom izvještaju o suvremenom privrednom kriminalu, Isus – piše Luka Evanđelist – pripovijeda svojim učenicima o snalažljivosti nepoštena upravitelja, o većoj snalažljivosti “djece ovoga svijeta” prema svojima od snalažljivosti i upornosti “djece svjetla” u dobru i prema dobrima. Nema sumnje zli i nepošteni djeluju uporniji i složniji, dovitljiviji i spretniji od dobrih. Dobro, pa i Isus svojim životom pokazuje, teško se probija. Njemu pripada budućnost. U budućnosti se dobro više potvrđuje nego u sadašnjosti. Zacijelo, dobro ima zadnju riječ, ono je moćnije od lošega, jer loše i živi samo kao parazit na dobru, ali za dobro treba iznimne strpljivosti i postojanosti.

Šokantnost Isusove pouke u današnjem evanđelju stoji u riječima da njegovi učenici “naprave sebi prijatelje od nepoštena bogatstva” kako bi stekli život vječni. Isus sigurno želi potaknuti svoje učenike na ustrajnost oko dobra, na neodustajanje, na nepovlačenje s dobroga puta i za primjer stavlja nepoštena ali snalažljiva upravitelja. Osnovna taktika zla je uplašiti i ušutkati dobro, obeshrabriti ga da rezignira. Koliki se samo ljudi povlače u osamu, mijenjaju mjesta i odlaze jer ne mogu odgovoriti količini zla koje na njih napadne. Treba ih razumjeti. No, valjalo bi ne odustajati od puta dobra, biti razborit i snalažljiv u sučeljavanju s lošim, a iznad svega snalažljiv i razborit u činenu i poticanju dobra te u pomaganju dobrim ljudima.

Povrh svega se čini da Isus svojom izjavom ne zagovara nikakve smicalice, nikakvo nepravedno stjecanje bogatstva kojim bi se onda zaduživalo i kupovalo ljude kako to čine “djeca ovoga svijeta”. Isus je radikalan u odnosu prema imanju i bogatstvu. On, koji ništa nije posjedovao, smatrao je bogatstvo jednim od najvećih neprijatelja vjeri i ljudskosti, pravednim odnosima među ljudima. Prepuno je njegovih opomena bogatašima. No, značajan dio ljudi koji su mu se obratili i postali dobri (Zakej, Matej, Nikodem…) bili su upravo bogataši ili dobrostojeći uglednici. I kada govori o stjecanju prijatelja nepoštenim bogatstvom, izgleda da smijemo Isusovu riječ shvatiti tako da je posebno ono bogatstvo nepošteno koje se ne dijeli, te ako se ne bi bilo u stanju ništa ne zadržati za sebe osim posljednjega oslonca – vjeru u Boga.

Ovaj odlomak Lukina evanđelja nastavlja se s još nekoliko Isusovih uputa svojim učenicima. Govori im posve praktično:

• Najprije o vjernosti i poštenju u najmanjem. To je ne samo kritika gore spomenutom nepoštenom upravitelju, nego poziv svim učenicima da uvijek, i kada nemaju nadglednika i poglavara iznad sebe, rade pošteno, te u svakom i najmanjem poslu budu savjesni i odgovorni, zadržavajuć širinu prema ljudima i skromnost svoje nepotpunosti, svjesni da se nikada nijedan posao ne može ispuniti do savršenstva.
• U tipičnom Isusovom stilu govora, on obrće perspektivu i traži vjernost u nepoštenom (tzv. zemaljskom) bogatstvu, jer ako se u njemu nije vjeran, teško se može biti vjeran u istinitom bogatstvu. Upravljanje nad istinitim bogatstvom, kao što su ljudskost, moralnost, istinoljubivost, poniznost, vjernost, poštenje, dobri odnosi, odgajanje djece, vođenje zajednice…, daleko je teže od upravljanja materijalnim dobrima.
• “I ako u tuđem ne bijaste vjerni, tko li će vam vaše dati?”, nastavlja Isus. Riječ je o tako poznatom ponašanju nas ljudi. Naše zajednice obiluju ljudima koji od onoga tuđega, darovanoga, stvaraju svoje bogatstvo. Ponašaju se prema tuđem (odnosno zajedničkom) ne kao savjesni i odgovorni upravitelji nego kao silnici i lopovi. Čitave firme, zajednice i države velikim dijelom počivaju na pljački i nepoštenom upravljanju dobrima, na mafijašenju i krađi zajedničkoga (najčešće sirotinjskoga) dobra. Čini se da se promijenio čak odnos prema tuđem i u onom najmanjem /prije se kao znak karaktera mjerilo koliko čovjek pazi na tuđe stvari, na posuđeni alat i sl./. Tuđe se, međutim, olako posvaja, do mjere da su se stvari drugih, da su čitavi posjedi, mjesta, pokrajine i entiteti nastali na pljački i uzurpaciji tuđega. I religijske zajednice i njihovi vjernici sudjeluju u otimači teđega, čak i tuđih svetih mjesta. Naša povijest je povijest pljačke, ubijanja i progona zbog osvajanja i bogaćenja. I više od toga, u svakodnevnim odnosima: Koliko samo ljudi živi nezahvalno na dobroti drugih! Koliki rasipaju tuđu muku i dobrotu i preko nje se pokazuju tobože velikima!
• Isus završava svoje upute učenicima otklanjanjem svake dileme: nitko ne može služiti dvojici gospodara. Čovjek je, međutim, u stalnoj dilemi koga izabrati: Boga ili bogatstvo. To su dvojica čovjekovih najčešćih i najvažnijih gospodara. Bogatstvo je opipljiva sigurnost. Bog je sigurnost posve druge vrste. Ako bismo dosljedno izvodili zaključak iz ove Isusove opomene, usudili bismo se reći da je i među vjernicima mnogo više onih koji prianjaju uz gospodara bogatstvo, ljube novac a mrze i preziru gospodara Boga i sve ono što je uz Boga vezano. Teško nam pada ova riječ, ali ako skrušenije i poniznije zavirimo u svoju nutrinu i u svoje odnose, vidjet ćemo što to i koliko toga uopće radimo poradi stjecanja bogatstva (i svega što je s njime povezano: slava, ugled, moć…) a što poradi Boga i bližnjih. Vidjet ćemo koliko je naših prizemnih nakana i ciljeva, pothvata i poslova neljudski i nevjernički pokriveno vjerom u Boga i prijetvornom liturgijom.

S pravom bibličari upozoravaju da su u hebrejskom vjera (aman) i bogatstvo/novac (mamona) jezično istoga korijena, kao što su u našem jeziku Bog i bogatstvo. S pravom se ironizira latinska sentenca da ljubav pobjeđuje sve, a novac pobjeđuje ljubav (Amor vincit omnia, pecunia amorem!). Isus nas – ako želimo biti njegovi učenici – krajnje ozbiljno upozorava da ne možemo služiti dvojici gospodara, Bogu i bogatstvu. Isusov učenik treba posve korjenito preispitati svoje bogoštovlje, molitve i hijerarhiju svojih gospodara.

Fra Ivan Šarčević