SPOMEN SVIH POKOJNIH /DUŠNI DAN/

Job 19, 1.23-27; Rim 5,5-11; Iv 6,37-40

Ušli smo u mjesec studeni. Njegovoga prvog dana slavimo sve svete, sve dobre Božje ljude, znane i neznane, nekršćane i kršćane koji su poznavajući ili ne poznavajući Isusa slijedili put njegovih blaženstava. Drugoga dana, na Dušni dan, spominjemo se pokojnih, izražavamo poštovanje i zahvalnost svojim pokojnima, ali i svim umrlima, nastradalima, nestalima… I onih koji se nitko spomenuti nema.

Današnja misna čitanja mogla bi se svesti pod zajednički nazivnik: vjera u život, vjera u susret s Bogom s onu stranu ovoga života.

Izbavitelj moj živi

U prvom čitanju starozavjetni se pobožnik Job ne miri s prijateljima i vlastitom ženom koji mu govore da patnju i nesreću koju je doživio jest sam skrivio. Njemu su toliko dodijale te njihove riječi da im kaže: “Tȁ dokle ćete mučiti dušu moju, dokle ćete me riječima satirati. Već deseti put pogrdiste mene, i stid vas nije što me zlostavljate.” Job – svevremeni lik ljudske patnje – govori, ipak, u vjeri da sve dolazi od Boga, Bog mu je sve odnio, čak i nadu; otklonio od njega i prijatelje i znance. Štoviše, Job jadikuje da su ga i vlastita žena i djeca prezreli (“Mojoj je ženi dah moj omrznuo, gadim se djeci vlastite utrobe.”) Nije rijetkost da se o pravednika ogrješuju i njegovi najbliži. Iskustvo pogažene ljudskosti i ponižena dostojanstva kao da se uvećava.

I unatoč tome svemu, Jobova je vjera nepokolebljiva. On ne može spojiti sebe, svoj život, Boga, i misao da će toliki grešnik da ga s pravom Bog kažnjava, i da će vječno nestati, da je rođen za propast. On traži da se svjedočanstvo njegove vjere zapiše željeznim dlijetom i olovom, dakle neprolaznim riječima. A one glase: “Ja znadem dobro, Izbavitelj moj živi… iz svoje ću pùti tad vidjeti Boga … za njim srce moje čezne.”

Jobova vjera dakle ne dopušta da se za patnju, nevolju i muku uvijek osuđuje čovjek, nego to ostavlja Božjoj otajstvenoj promisli. Istodobno ispovijeda neustrašivu vjeru u Boga izbavitelja, Boga kojega će gledati kad završi ovozemaljski put. I čak mu biva već na ovoj zemlji vraćeno dostojanstvo, a njegovi prijatelji pokuđeni.

U drugom čitanju Pavao se obraća Rimljanima, rimskim kršćanima, sa sigurnošću Isusove otkupiteljske smrti za sve ljude, i to ljude grešnike. To je nada koja ne razočarava. Pavao svjedoči da život kršćaninov koji se oblikuje prema Isusovom životu ne može propasti, da nas Isusova smrt miri s Bogom o kojemu redovito mislimo da nam želi loše, da je protivnik čovjeka, da ga je teško udobrovoljiti i najdosljednijim izvršavanjem njegovih propisa, i da će nas u konačnici upropastiti. To nema veze s Bogom kojega je naviještao i očitovao Isus iz Nazareta. Slijediti Isusa znači imati nadu da ćemo biti u Božjoj blizini i nakon ovoga života. A u ovome, uza svu grešnost, slabost i krhkost hoditi naprijed u dobru uz sigurnu Božju pratnju koja se ni očima drugih ljudi ni nama samima ne pojavljuje kao opipljiva sigurnost.

Nije život pokraj groba

U trećem čitanju, u odlomku Ivanova evanđelja, govori se o Isusovom obećanju svojim učenicima da nitko tko vjeruje u njega, a vjerovati ne znači samo riječima pristajati uz Isusa, neće propasti nego će uskrsnuti u posljednji dan. Nitko neće biti izgubljen.

Ako bismo živjeli iz sigurnosti ove vjere, onda bismo mnogo radosnije živjeli na ovoj zemlji. Ako bismo živjeli iz uskrsne perspektive, ne bi bilo među nama toliko muke, nevolje, strahova, nervoze, lukavstva, ljubomore, smicalica, konkurencije i takmičenja. Ako bismo živjeli s pouzdanjem da nijedan naš čin, nijedno naše dobro djelo, nije izgubljeno, premda nije možda viđeno, mi bismo bili blaženiji, sretniji ljudi.

Započinjemo mjesec studeni, mjesec kada se na poseban način spominjemo i svojih pokojnih. Odlazimo na groblja da potvrdimo da su naši pokojni dio našega životnoga puta. Rijetko smo kada tako odmjereni u svojim pokretima kao u izražavanju pijeteta u ophođenju s pokojnima. Nismo ni od velikih riječi. Najviše smo za šutnju i tihu molitvu.

Sve su smrti i odsutnosti naših pokojnih propovijedi za nas, za nas žive. Nama trebaju mrtvi. Nije vjernički da ih sebično iskorištavamo, da ih zlorabimo za pokvarene politike, kako sredstvo produžetka mržnje među nama ljudima. Valjalo bi mnogo više u zahvalnosti se spominjati pokojnih, u oproštenju pod okriljem Božjega milosrđe za eventualne “nesređene” račune njihove i naše s njima, i povrh svega nastaviti dobro koje su oni započeli.

U kršćanstvu, u vjeri u Isusa Krista, od nas se traži da se ne zadržavamo na grobovima, da život ne prikivamo uza smrt, nego da smjelo krenemo u darivanju drugima u svakodnevici. Vjerujemo da bi nam i naši pokojni kazali da ih previše ne oplakujemo, nego da s još većom snagom nastavimo činiti dobro.

U evanđelju stoji da je Isus jednom pozivao ljude da idu za njim. Jedan se ustezao da mora pokopati mrtvoga. Onda mu je Isus kazao: Ostavi neka mrtvi pokapaju mrtve! Oštra riječ. Ona smjera da se odlijepimo od gubitka, da se izvučemo iz prostora očaja i smrtne tame, da ne pristajemo na ponude mnogovrsnih trgovaca i plašitelja smrtnim strahom koji unose depresiju i prazninu.

Kad je Isus pokopan, onda su njegovi učenici i žene dolazile na grob. A na grobu su dobili jasnu poruku: “Ne tražite živoga među mrtvima.” Idite u Galileju, idite u Jeruzalem, idite u svoje svakodnevlje i svjedočite ne poruku smrti nego poruku života.

“Sestrica” smrt

Vjera nam kaže da se molimo za druge, ali da ne pomišljamo kako mi njihove duše “izvlačimo” iz čistilišta ili spašavamo pokojne, nego da u vjeri ostavimo Bogu konačni sud te da sa sigurnošću, nepokolebljivo, živimo plemenit životi ovdje na zemlji. Kod Isusova i našega Oca ima mnogo stanova i Bog ne želi da itko bude izgubljen. Smrt, bolest, nevolja, gubici, nisu posljednja riječ, nego dio života. Zato valja širiti život, radovati se životu. Nerijetko život i najviše bukti u nevoljama i nemoći. A smrt nije ništavilo. Smrt se je druga riječ za najuzvišeniji trenutak postojanja, za onaj iznenađujući susret s dobrim Bogom licem u lice. Franjo Asiški joj je čak tepao – sestrica smrt, ne da bi se tek izvanjski razlikovao od onih namrgođenih propovjednika koji ljude plaše smrću i paklom, koji već na zemlji žele uspostaviti tamu nespasenja. Nazivao ju je sestricom, ne jer je bio neodgovorni romantičar, zavodljivac ljudi i krivotvoritelj ljudske patnje, zamagljivač teških ljudskih pitanja, šetač po oblacima neobvezatnosti, nego jer je već unaprijed gledao svoj ulazak u Očevu kuću kao ono nježno privijanje u zagrljaj Oca koji je izišao pred njega i čekao ga raširenih ruku da zagrli svoje dijete, svoga “maloga brata”, svoga “beskorisnoga slugu”. Zbog nade i vjere u taj zagrljaj, Franjo nikada nije bio “smrtno” ozbiljan, nego je radosno ljubio ljude i sva Božja stvorenja. Širio puninu života.

Fra Ivan Šarčević

SVI SVETI

Mt 5,1-12

Svetkovina Svih svetih i Spomendan svih pokojnih (Dušni dan) posebno su vrijeme u našem godišnjem kalendaru. Jedan u drugoga urastaju. Ta bismo dva dana mogli nazvati danima zahvalnoga sjećanja.

Na svetkovinu Svih svetih želimo proslaviti Božju dobrotu u nebrojenim ljudima koji su prošli i prolaze ovom zemljom, a čija dobrota, čija svetost nije prepoznata. I čini se da je takvih – po logici Isusova života, po mjerilima njegovih blaženstava – zacijelo mnogo više nego mi znamo. To su toliki anonimni i samozatajni ljudi koji svojom plemenitošću održavaju nadu u pravedniji i bolji svijet, koji svojom ljubavlju svjedoče, svjesno ili nesvjesno smisao ljepote postojanja čovjeka i svega kozmosa.

Na današnju svetkovinu čitamo jednu od najljepših stranica evanđelja, Isusova blaženstva po Mateju. I govorimo kako su sveti oni koji čuvaju neugaslu iskru ljubavi prema čovjeku, koji ljube život i druge, i trave i Boga, iako gotovo sva blaženstva govore o oskudici, nevolji, patnji, progonima. Taj paradoksalni Isus svojim učenicima, a i svim ljudima, stalno mrsi kriterije. Njegovi blaženi ljudi su sretnici posebne vrste. A ako se malo zadubimo u tih osam blaženstva, naći ćemo se u nelagodi, jer – priznat ćemo – teško da se barem jedno od tih osam može primijeniti u cijelosti na nekoga od nas, a kamoli da se “pokrijemo” sa svih osam.

A što su blaženstva? Redovito ih se tumači na moralnoj, etičkoj razini. I s pravom, vjera mora postati djelo, mora se utjeloviti, postati učinkovita. Blaženstva mogu pomoći urediti naše odnose, od obitelji do većih zajednica, do čitava svijeta. Mogu biti kriteriji za mudro vođenje života. Ali, blaženstva su i nešto više i od djela i od mudrosti. Ona su milost, obećanje Božje milosti baš u onim situacijama kada se nikakva ljudska milost ne pokazuje. Blaženi Isusovi ljudi, rekli bismo danas Isusovi sretnici, nisu prema ovim blaženstvima neka lako prepoznatljiva vrsta ljudi, niti je njihovo stanje poželjno. S blaženstvima, kao i s čitavim Isusovim Govorom na gori, teško možemo urediti napose naše političke odnose. I samo uvjetno bi ih se moglo nazvati Isusovim “ustavom”. Zapravo, ovdje nema nikakva zakona ni propisa, nema nikakve juridičke regulative. Ovdje su naznačeni najviši i najdalji horizonti, najdublji i najotajstveniji unutarnji putokazi za život.

Valjalo bi, kao što su – vjerujemo to – mnogi ostvarili makar jedno od blaženstava, da i mi pokušamo barem pronaći jedno ili neke od njih, ne zapuštajući ostale, kako bismo osjetili paradoksalnu sreću Isusovih sretnika, koji za svijet, za naš redovni svijet, ipak moraju biti proglašeni ako ne nepoželjnima a ono makar malo “ludima”. Krenimo makar ukratko u tu avanturu “lude” sreće:

Prvo blaženstvo: Blago siromasima duhom: njihovo je kraljevstvo nebesko! Čini se da je ovo blaženstvo ne samo uvodno nego zaglavno, jer na njemu počivaju sva druga. Matej naglašava da za sreću nije presudno ne samo materijalno nemanje već i ono duhovno nevezanje. Veličina siromaha nije u njegovoj bijedi i neimaštini, nego u potpunome oslanjanju na Boga. Nije riječ samo o socijalnom, gospodarskom siromaštvu, pa ni Isus nije veličao bijedu, nego o posvemašnjoj neovisnosti kako od materijalne tako i od svake stvarnosti koja zarobljuje naš duh, primjerice vlast, ugled, čast, ambicija, požuda, pohlepa… Isus je bio siromašan stvarima, bogatio se ljudima – pomaganjem ljudima, bogatio se novim odnosima i tako stvarao Božje, nebesko kraljevstvo.

Drugo blaženstvo: Blago ožalošćenima: oni će se utješiti! Kako? Evo spomenutoga paradoksa. Bog i njegov Isus, kad god trebaju biti konkretni, oni nam samo “obećaju”, ovdje utjehu. A što sve ljude ne nagoni na žalost, na tugu; i koliko je samo skrivene žalosti tu među nama, kod našega bližnjega, i skrivenih suza, i neispričane patnje, koliko skrivenih molitava i jecaja. I koliko je bilo pravih a koliko bezuspješnih utjeha. Ovo blaženstvo, kao i gotovo sva ostala, govore o nepokolebljivoj nadi protiv svake nade. Utjeha će doći, k’o što svanut mora.

Treće blaženstvo: Blago krotkima: oni će baštiniti zemlju! Kako? Pa tu pred našim očima vidimo kako to nije “istina”, jer zemlju (i stanove) često posjeduju osvajači, agresori, pljačkaši, kriminalci. Kakvim riječima utješiti one kojima je sve oduzeto i zemlja i ognjište, i posao i dostojanstvo. Ne možemo, ne smijemo umanjivati ni ovaj paradoks. I ovo “ekološko” blaženstvo, iako s nešto prikladnosti, ne možemo samo tumačiti psihološko-etički. Naime, točno je da krotki znaju sa zemljom i sa svim stvarima, pod njihovim rukama nastaju iznimne kreacije ljudskoga duha. A oni agresivni,  pod njihovim rukama i njihovim riječima umiru stvari, ljudi i ideje, ostaju “spržene zemlje” i odnosi. Ipak, i ovdje je riječ o obećanju, o milosti. I ovdje se vjera spušta u ponore sumnji, i ovdje se nada poput krika izvija u tamne visine, i ovdje ljubav prema stvorenome ne umire i kada je sve nagoni da se zaboravi, pane u depresiju ili uzvrati nasiljem i osvetom.

Četvrto blaženstvo: Blago gladnima i žednima pravednosti: oni će se nasititi! I opet se pitamo kako i kojim to divnim i pobožnim riječima ikome, pa i samome sebi, predložiti ovaj putokaz života, za sreću, za svetost, ako se baš hoće. Toliki pojedinci, tolike obitelji, veće ili manje zajednice, toliki narodi žive pod strašnim teretom nepravdi. Uz ovo blaženstvo kao da se nameće ona stara misao da je bolje podnositi nego činiti nepravdu; i ona Isusova uputa da pravednost njegovih učenika ne smije biti ni slična pravednosti pismoznanaca i licemjera. Ali ovdje je još tvrđe, ovdje zastaje dah od nepravde. Ovdje se čovjek skameni od ljudske bezočnosti, a osjeća i da Bog šuti. Tek odnekle, i to opet ne znamo kako, i pritom nismo posve sigurni, stiže obećanje da će pravda stići. Kako je teško izdržati čekanje, čekanje obećanja. Redovito izgubimo strpljivost pa ili postajemo nepravedni, jer svi su takvi, ili se uvučemo u pasivnost, u “lažnu” svetost s aureolom mučenika.

Peto blaženstvo: Blago milosrdnima: oni će zadobiti milosrđe! Ovdje bismo se nekako mogli i složiti s prijedlogom. Ali sigurno nećemo u tome kome i kada biti milosrdan. Milosrđe, ta konkretizirana ljubav, u našim ljudskim naumima i akcijama najčešće se pretvara u tešku pristranost. Jer kako biti milosrdan prema grešnicima, još više, prema svome protivniku, prema neprijateljima. Ako se na njih ne odnosi naše milosrđe, čemu uopće i ovo blaženstvo, čemu uopće i Isus i svi sveti njegovi? A mi smo ljudi takvi, ne samo da doziramo milosrđe, nego se redovito vodimo načelom da je ipak s naše strane uvijek previše milosrđa – milosrđe je vrhunac ljubavi, u njemu je najuzvišenije praštanje – pa smo još davno navikli da se ne uzbuđujemo na pozive za milosrdnim praštanjem. Milosrđe je za “snalažljive” ovoga svijeta jedna od najnaivnijih stvari, i trebalo bi je – zahtjevaju oni – izbrisati iz rječnika, kad se već ne upotrebljava.

Šesto blaženstvo: Blago čistima srcem: oni će Boga gledati! Evo prvi put izričito spomenutoga Božjega imena u blaženstvima. I s Bogom kao da je lakše, s čistoćom nam baš ne ide. S onom vanjskom još i nekako. I je li to samo ona tjelesna i seksualna čistoća po kojoj vršljaju toliki nadobudni dušobrižnici i policajci oboljele duhovnosti, ili je riječ o nekoj cjelini, gdje se, naravno, sakramentalnost, svetinja tijela drugoga ne zaposjeda fizičkim nasiljem nego ni najpobožnijim riječima. Srce je za stare, za biblijske vjernike bilo središte čovjeka, a ne samo za njegove emocije i seksualnost. Pa šta sve onda nije srce čovjekovo: iskrenost, čestitost, poštenje, temeljna životna opcija, intencija, motivacija, volja, intelekt, razboritost, hrabrost; i ono drugo, loše, kao ljubomora, zavist, srdžba…, možda sve, i još ono najvažnije, tajna života, tajna svega postojanja, čovjek i Bog kao najuzvišenije tajne. I kakav je to susret kad se tajne susretnu, kad se pogledaju “licem u lice”. Ostaje samo molitva iz one pjesme: Sjeti se da sam samo čovjek, a Bog da si – ti!

Čini se da za čistoću važi i ono svevremeno otkupljujuće sjećanje na sve one Isusove obraćenike, zakeje i mateje, petre i pavle, na Pavla koji je čak bio ubojica, i na mnoge druge obraćene grešnike kroz povijest. I naravno i na one Isusove preljubnice, Magdalene i slične na koje se obrušavaju i današnji dvoličnjaci. Ostaje svevremeno sjećanje i na onu bezimenu grešnicu kojoj je Isus poštivao čistoću srca više nego licemjerima  s kamenjem u rukama. Ali, Isus ne bio on da upravo njima/nama, starim i mladim pokvarenjacima, još prije nego toj unesrećenoj ženi, nije ponudio “drugu nevinost”, “drugu čistoću” srca i to jednom od najmoćnijih riječi u povijesti čovječanstva: Tko je bez grijeha, neka… S tim riječima se “gleda” Boga i postiže druga nevinost, novi život.

Sedmo blaženstvo: Blago mirotvorcima: oni će se sinovima Božjim zvati! Naravno, zvat će se i kćerima Božjim, Božjom djecom. A šta ćemo više od tih silnih priča o miru, o onom “nikada više rata”? Je li krivo kazati da je mir vrlo povezan s ljubavlju, s milosrđem, s čistoćom gledanja Božje tajne; s ljubavlju posebno: jer tko sebe ljubi, a Bog to traži (u onoj Isusovoj “kao sebe samoga”), on je u miru sa sobom, a tako je i s mirom s Bogom i s drugima. Mir se postiže u ljubavi prema sebi, Bogu i drugima, jer nas Bogu ljubi više nego mi sami sebe, a tako i druge. A naša ljubav je uvijek mala, pa je i mir uvijek krhak. Mir sigurno nije nepokretnost, neangažiranost, okretanje glave i bijeg u zaštićene prostore sebične osame i nedodirljivosti. Mir – kako ta riječ tiho i mirno zvuči; označava svako odustajanje od nasilja, i fizičkoga i duhovnoga, ali ne znači odricanje od slobode mišljenja, govora i slobodna djelovanja. Ni od slobodna kretanja, posvuda po Božjem svijetu. Sinovi se Božji bore protiv svih nepravednih granica, oni su Božja djeca kao djeca cijeloga svijeta.

Osmo blaženstvo: a) Blago progonjenima zbog pravednosti: njihovo je kraljevstvo nebesko! b) Blago vama kad vas – zbog mene – pogrde i prognaju i sve zlo slažu protiv vas. Radujte se i kličite: velika je plaća vaša na nebesima. Ta progonili su tako proroke prije vas! Jedni tumači smatraju da je riječ o dva blaženstva. Kako god bilo, u ovim riječima kulminira paradoksalnost Isusovih blaženstava. Najveći sretnici prema Isusu su dvije vrste ljudi. Najprije, oni koji su, kaže se jednostavno u prvoj rečenici, progonjeni zbog pravednosti. U četvrtom smo blaženstvu čuli o onima koji gladuju i žeđaju pravednosti, a ovdje su oni koji su zbog pravednosti snose teške nepravde i šikaniranja. Druga vrsta najsretnijih su oni koji su progonjeni “zbog Isusa”, oni koji njega nasljedujući podnose sudbinu proroka na koje se laže, koje se u konačnici isključuje iz zajednica i društva. Treba zamijetiti razlike. Ima blaženih i svetih ljudi koji su progonjeni zbog pravednosti, a ne izravno zbog Isusa. Ima mnogo progonjenih zbog pravde u našem svijetu koji nisu kršćani, a zadobit će Božju blizinu. Ima, međutim, puno “kršćana” koji progone borce za pravdu, bez Isusa i s Isusom; ima “kršćana” koji progone Isusove učenike, svoje suvjernike, kako se to činilo i prorocima prije Isusa, Isusu samom i njegovim učenicima i danas.

Blaženstva završavaju s progonom. I s Govorom na gori, s Isusovim životom u cjelini, blaženstva pripadaju najvećoj i uvijek novoj vijesti u povijesti čovječanstva. Pred nama stoji pitanje hoćemo li povjerovati u tu novost, u ta paradoksalna Isusova obećanja, ili ćemo nastaviti ponašati se po starom, činiti onako kako se uvijek činilo kao da ta radosna vijest, ta poruka o sreći i sretnicima, nikada nije ni izrečena, kao da se Isus nije ni pojavio.

Fra Ivan Šarčević

U molitvi se moli

XXX. nedjelja kroz godinu C

Sir 35,12-14.16-18; Lk 18,9-14

I ove nedjelje, prvo i treće čitanje, na kojima se želimo zaustaviti govore o molitvi, odnosno o vjeri koja čovjeka čini poniznim i odvažnim, a njegovu molitvu skromnom. [Ovim se nipošto ne želi umanjiti značenje odlomka iz Pavlova pisma prijatelju i učeniku Timoteju u kojem, pred konac svoga života, ispovijeda ostavljenost od drugih ali i postojano svjedočenje za Krista.] Prvo čitanje iz mudrosne knjige starozavjetnoga vjernika Siraha započinje tvrdnjom da Bog ne gleda poput nas ljudi, na vanjštinu, na “lijepo lice”, nego je njegov pogled usmjeren prema cjelini čovjeka. Sirah piše da Bog nije pristran na štetu siromaha i da bezuvjetno sluša molitvu potlačenog. Neizravno upućuje kritiku ljudskim mjerilima i prosudbama, našoj pristranosti u kojoj smo neosjećajni za vanjski neugledne i stvarno potrebite. Sav ovaj mali odlomak odiše sigurnošću vjerničkog stava da Bog ne ostavlja siromaha, potlačenog, udovice, ojađenog. Čitanje završava govorom o ustrajnoj molitvi poniznoga čovjeka koji se ne smiruje dok njegova molitva ne “prodre kroz oblake”, do Boga, sve dok Bog ne presudi pravedno i ne uspostavi pravdu među ljudima.

Poniznost iz vjere

Sirah a i Isus u odlomku Lukina evanđelja naglašavaju poniznu molitvu, ponizna molitelja. Priznat ćemo, međutim, da je teško biti ponizni molitelj, premda ničim toliko nisu pune naše propovijeda i ničega toliko nije prepuna naša duhovnost kao govorom i praksom najčešće namještene poniznosti. Nikada – točno – dovoljno poniznosti. Ali nikada nam dovoljno budnosti da se najzavodljivija iskušenja skrivaju upravo u onome što smatramo poniznošću. Nigdje više oholosti, zavisti pa i podlosti kao u iskrivljenoj poniznosti. I ničim se oholi ljudi svih boja, od bezočnih poglavara, duhovnih vođa do kukavičkih šutljivaca i pobožnih podložnika ne služe i ni na što se više ne pozivaju u prosuđivanju sebe i drugih kao na poniznost, odnosno na oholost drugih. Zar i samoga Isusu njegovi tobože “ponizni” protivnici nisu optuživali za nedostatak poniznosti i za prekomjernu oholost? Isusovu su “oholost” čak proglasili bogohuljenjem što je, u konačnici, bio farizejski doprinos njegovom smaknuću.

No zar se slično ne događa i danas. I mi, ljudima koji su moralno bolji od nas, koji više znaju i umiju od nas, koji su u poslu stručniji od nas, koji u pitanje stavljaju našu neljudskost, naše sužene horizonte, kad im to ne možemo priznati, izmišljamo najkukavičniju osudu. Kažemo za njih: nisu dovoljno ponizni, oholi si, ne vide nikoga osim sebe. Pa ako se osjetimo od njih ugroženima, a imamo imalo vlasti, takve ćemo (i kaznama i nasilno) tjerati u pokornost, sve pod maskom da ih odučimo od oholosti, jer je to – tako smo pakosno uvjereni – bolje i za njih i za zajednicu, blje za sve. Koliko je strašnih nepravdi i zapriječena rasta u slobodi učinjeno djeci i mladima od strane roditelja ili odgojitelja, koliko od duhom prikraćenih poglavara, vladara i grešnih struktura prema slobodi, kreativnosti i dostojanstvu drugih ljudi, a sve pod neljudskom maskom odvikavanja “neposlušnih” od oholosti. Mnogi se od nas brinemo za duše drugih, za njihov ljudski i duhovni put i to sve pod idejom da, eto, oni kojim slučajem ne bi postali preuzetni; ubrizgavamo im otrov lažne poniznosti, zaostale infantilnosti i lažne duhovnosti koja nema ništa sa zrelom vjerom, s odlučnošću skromna vjernika i ustrajnošću ponizna molitelja Bogu za pravdu na zemlji, kako to mudri Sirah piše.

Često, dakle, nigdje manje poniznosti kao u ljudi koji na njoj toliko inzistiraju, nigdje više glumljene nevinosti i taštog kompromiserstva kao u zvanjima gdje je oholost navodno “zabranjena”, dakle u duhovnim zvanjima i među vjernicima. Poniznost nije cilj vjere, nije cilj duhovnosti. Jest ondje gdje je sebično samousavršavanje glavni projekt života, gdje je okretanje oko sebe cilj svih molitava i nastojanja. Napraviti od sebe ponizna čovjeka, skriva kušnju oholosti kao svi ljudski, na sebe usredotočeni, projekti. Poniznost za vjernika nije svrha nego ozračje, habitus, stanje života. Ponizan nije onaj koji se povlači, izmiče, bježi od mišljenja i govorenja što misli. Uostalom, bogobojazni Sirah ne postavlja poniznost za cilj čovjekove molitve i djelovanja nego pravdu, Božju pravdu, onu koja je svjesno pristrana za siromašne, potlačene, nepravedno zakinute, ojađene. Ta poniznost nije ljigavo prigibanje glave pred bezočnicima ovoga svijeta, nego odlučna molitva pravednom Bogu i ustrajno zauzimanje kroz oblake i tamu nepravdi za ljude oko sebe iz perspektive njihova dostojanstva pred Bogom.

Kvasac molitvenog licemjerja

I odlomak iz Lukina evanđelja govori o molitvi, o najintimnijem odnosu s Bogom. U Isusovoj usporedbi o dvojici molitelja u hramu, farizeju – koji se “raskoračio” naprijed i bahato izgovara svoju molitvu, i carinika – koji se skrušio negdje u prikrajku, uočljivo je da i ta najprivatnija i najskrovitija čovjekova zbilja može biti izopačena ohološću, nadmenošću nad bližnjima ili opravdana pred Božjim licem uslijed ponizne i skrušene vjere.

Oholost, farizej je tome slika ugnijezdila se ondje gdje na nju uopće ne računamo: u molitvu, jer naša je uobičajena misao o čovjeku koji moli da je on istodobno i ponizan.

Čini se, ipak, da je ovdje riječ o nečemu drugom i još važnijem i dubljem od farizejeve vanjštine i njegove oholosti prema drugima. Isus ne apostrofira samo vanjski izričaj, dakle riječi molitve pobožnog farizeja. Netko će možda pomisliti – jer se to i uvriježilo u kršćanskoj duhovnosti – da Isus kritizira farizejevu izvanjsku religioznost. Netko će opet zaključiti da zbog oholosti molitelja nije uopće potrebna religiozna praksa, nego samo unutarnji stav, stav srca. Odatle će mnogi kazati da i ne treba sad tu nešto moliti, postiti, ili ići u crkvu i aktivno se uključivati u zajednicu vjernika. Neki će se, da ne bi bili farizeji (kao oni, kako kažu, koji “ližu” oltare!), na misama i molitvenim sastancima zavlačiti po zakucima crkava, bježati od oltara i prvih mjesta samo da ostanu tobože ponizni i drukčiji od oholih vjernika.

Isus usporedbom o oholom farizeju i poniznom cariniku, ne traži od svojih učenika da zaključe kako ne treba javno izražavati svoju vjeru, kako ne treba postiti i moliti, kako ne treba davati milodare, kako se ne treba uključiti u crkvenu zajednicu i biti njezin aktivni član. Isus nema nakanu kazati da se svi koji dođu na misu trebaju povući negdje otraga, kao “ponizni carinik”, nagurati se ispod kora, skrivati iza stupova ili kod ulaznih vrata tako da ih (možda kao u prijašnjem sistemu) “netko” ne bih vidio u crkvi. Isus, dakle, ne priča ovu prispodobu da bi njome presudio kako ne treba moliti, niti gdje i kako treba stajati u Božjem hramu, niti – recimo – kako se u nas često takmiče “pobožne duše” kada treba sjediti, kada ustati, ili, recimo, hoće li se pričest primiti na “prljavu” ruku s mogućnošću da se Presveto “ukrade” i zloupotrijebi ili na naš “čisti” jezik koji je ne samo pod nadzorom kontrolora “vanjske vjere” nego jer jezikom izražavamo veću pobožnost.

Isus ima drugu namjeru. Hoće nam kazati: U molitvi nije presudna količina izvanjskih djela, ni pozicija u svetom prostoru, ni pozicija tijela. Nije to prvo. Isus govori o nečemu mnogo važnijem. On usporedbu priča – jasno izvještava Luka Evanđelist – “onima koji se pouzdavahu u sebe da su pravednici, a druge podcjenjivahu”. A tko smo mi među tima, komu Isus danas upućuje ovu usporedbu?

U svakom slučaju, Isusu je bitan čovjekov stav pred Bogom iz čega proizlazi i odnos prema ljudima. On inzistira na odnosu s Bogom, na vjeri u njezinom autentičnom izrazu iz čega proizlaze vanjska djela pobožnosti.

Prisjetimo se za kratko što kažu evanđelja o farizejima. Oni su sebe smatrali “odijeljenima” i “čistima”, “svetima” i “pravednijima” od ostalih vjernika. I ne samo od javnih grešnika i carinika, ne samo od običnoga naroda, nego i od saduceja, svećenika i levita. Bolji od svih. Oni su doista težili da iz dosljednog obdržavanja Tore organiziraju čitav svoj život, do u sitnice. Ali u tome se ne iscrpljuje Isusova kritika toga ponašanja ni farizejski sukob s Isusom. Ono u čemu Isus prekorava farizeje ne leži u religioznoj praksi. Bez djela, bez djela pobožnosti, vjera ostaje mrtva, nedjelotvorna. Pa i sam je Isus praktično obdržavao Toru, molio, išao u sinagogu i Hram, poštivao otačku predaju. U ovoj prispodobi naglasak nije dakle na tome da bi Isus zanijekao farizejev dolazak u hram na molitvu, niti brojna pobožna djela koja je taj farizej vršio, vršio i više od onoga što mu je bilo propisano.

U pitanju je – i to je poražavajuća negacija vjere – farizejeva neupitna samouvjerenost pred samim Bogom. Iz ohola stava pred Bogom proizlazi njegova krivovjerna sigurnost i njegovo odmjeravanje s bližnjim, dakle, osuda carinika kao grešnika, u konačnici osuda kao “nevjernika”. Ponavljamo da izrijekom Evanđelist Luka navodi da Isus pripovijeda ovu usporedbu “onima koji se pouzdavahu u sebe da su pravednici, a druge podcjenjivahu”. U pitanju je, dakle, fundamentalna vjernička opcija. Farizej je pravednik, on nije grešnik ne samo pred ljudima nego ni pred licem savršenog/milosrdnog Boga. On čak zauzima Božje mjesto u prosudbi bližnjega.

Farizejski kvasac odnosno nauk stvarao je nepodnošljivu licemjernu religioznu atmosferu – kako čitamo u evanđeljima.  Licemjerje prevladava i u današnjoj Crkvi i u vjerničkim zajednicama. Isus i ovom usporedbom i cijelim svojim djelovanjem razobličuje i od tog kvasca želi sačuvati svoje učenike. Upravo iz zadnjeg uporišta vjere, iz umišljenosti pred samim Bogom, elita, pojedinci ili skupine pobožnih i danas stvara atmosferu nadmetanja u pobožnim praksama (molitvama, hodočašćima…), atmosferu ritualnih sitničarenja (“cijeđenje komarca”), zajedljivosti, podjela i duhovnog strančarenja. Treba ponoviti: ne iz izvanjske religijske prakse, niti samo iz odnosa prema ljudima, nego iz najosobnijeg odnosa sa svetim Bogom, izvire najteža oholost – molitveno-duhovna oholost. Iz nje onda proizlazi nagomilavanje pobožnih praksi, kao i ona zastrašujuća strast religiozne kontrole, sumnjičenja, umišljaja o vlastitom čistunstvu te odjeljivanje drugih kao nepoželjnih. Iz samoopravdavajućeg odnosa pred Bogom proistječu difamacije i podvale, stupice i krive optužbe, hvatanje u riječi. Odatle i ona podvala da Isus dijeli narod, a ustvari licemjeri su dijelili ljude na pravedne i nepravedne, na vjernike i nevjernike.

* * * *

Da zaključimo: U molitvi nije presudna količina izvanjskih djela, ni pozicija u svetom prostoru, ni pozicija tijela. Nije to prvo. Isus govori o nečemu mnogo važnijem: o onom prvom i posljednjem stavu, stavu pred živim Bogom. Ponizni carinik nije pohvaljen zato što ništa nije činio, ni molio, ni postio, nego što se smatrao grešnikom. Smatrati se grešnikom ne čini se prvotno pred drugim ljudima, nego pred Bogom. Carinik stoji pred Bogom “praznih ruku”, u svijesti da može biti bolji nego što jest, da je pred dobrim Bogom sva njegova dobrota neznatna, da se – i kada najbolje čini – ne može pouzdati u sebe, ne može se sam opravdati. U molitvi nema samoopravdavanja i samohvale. U molitvi vjernik moli Bogu a ne pravi se “bogom”. Moli da bude bolji, a ne da pogledom na druge opravda svoju grešnost. Ne hvali se sa svojih djela, nego zahvaljuje Bogu da ga Bog ne ostavlja i u njegovom grijehu.

Isus je težak za nasljedovanje, jer obrće našu ljestvicu kriterija vjere i molitve. On dokida sve naše ljestvice veličina.

Fra Ivan Šarčević

Ustrajna molitva – za pravdu

XXIX. nedjelja kroz godinu C

Lk 18,1-8

Poruka današnjega evanđelja Isusov je poziv svojim učenicima na ustrajnu molitvu. No, kad čujemo da će biti govor o molitvi, najčešće se u nas uvlači troma misao i zavodljivo nam šapuće: ma to znamo. No, što je ustrajna molitva? Ustrajnu molitvu redovito razumijevamo kao neprekinuto izgovaranje naučenih formula. Ili nekih privatnih molitava. I neki bi stalno molili. Neki to neprimjereno čine i za vrijeme mise, euharistije. Dolaze na misu da izgovore “svoje” prošnje (i zavjete), da se “oduže” Bogu, da”odrade” i taj posao. Jer, ionako, iza crkvenog praga počinje život, drugi, pravi život.

Molitva nije trgovina

Većina vjernika također smatra da je molitva pridržana samo svetom prostoru ili nekom uskom obiteljskom krugu kad se navečer jedva skupimo da se “odužimo” Bogu, ili možda se molitva “obavlja” u posebnim trenucima nevolje i samoće. A izvan toga, na ulici, u poslu, na radnom mjestu, u školi, kao da molitve ne treba biti. Doduše, ima nekih koji bi – redovito zbog pokazivanja i misioniranja – uveli svoja izvanjštinjena molitvena nabrajanja u sve javne prostore. Ovdje naglašavamo riječ “svoja”, jer se molitve drugih, često isto ili slično pobožnih ljudi, teško mogu slušati. Tako ni u molitvi nismo lišeni konkurencije i oholosti. Naša zemlja je krajolik “molitvenog” nadmetanja. I nije nikakav izdvojen slučaj. I u molitvenim skupinama, i na redovnim misama može se čuti nadglasavanje i molitveni nesklad. Neki vjernici zbog molitve mijenjaju molitvene zajednice, crkve, nekad i jer ne podnose “molitelje” pokraj sebe. Oni bi to uvijek drukčije, nekad i s pravom, tim više ako sad u crkvi ima toliko “novovjernika”, koji su se od negdašnjih rugača ili nezaintersiranih preobrazili u učitelje molitve i pobožnosti.

Postoje razne molitve: od prošnji do hvalospjeva; od kontemplativnih, meditativnih, onih misaonih i šutljivih do molitava koje se govore u zajednici i zajedničkim riječima; od onih za svoje potrebe, od zagovornih molitava poput Abrahamove za Sodomu i Gomoru, Mojsijeve molitve uzdignutih ruku, Isusove molitve za svoje učenike, do molitve današnjih očeva i majki, mnogih ljudi za svoje bližnje, za poglavare, za pokojne, za mir u svijetu. No, u temelju svih naših molitava čini se da leži najstariji ljudski zanat, trgovina, trgovina s Bogom. Mi Bogu molitvu, on nama ono što mi od njega molimo. Pa učili su nas, i mi smo to naučili bez velikog napora, da se naš odnos s Bogom odvija gotovo jedino u molitvi. A jer molimo u posebnim prostorima i vremenima, onda se i naš odnos, razgovor s Bogom događa redovito samo u posebnim vremenima i prostorima. Bog je zato malo prisutan u redovitosti života, najmanje ga pripuštamo u naše svakodnevne međuljudske odnose.

Molitva – naš odnos s Bogom – trebao bi, međutim, prožimati sav naš život, a u njemu ono najvažnije – naše odnose s drugima. Molitva nije alatka kojom ćemo se izdići iznad drugih, nego stanje duha i stav nutrine da Bog s nama hodi i nalazi se gdje god mi bili i što god mislili i radili. To opet ne znači stalno nabrajati molitve, ali ne znači ni smatrati da je vrijeme izdvojeno za molitvu, a ono je nužno, gubitak vremena. Molitva ne znači zapustiti posao i obaveze; ne znači, primjerice, moliti u vožnji automobila pa ne biti koncentriran na vožnju. Molitva pogotovo nije zatvaranje od drugih, sredstvo da se slučajno ne bismo susreli s bližnjim, s njim porazgovarali, saslušali njegove probleme. Molitva nije sredstvo zataškavanja konflikata i nepravdi, imunizirajući napitak da se začepe vlastite uši i zatvore usta drugima.

Molitva bez pravde

Čini se da Isus današnjom usporedbom za ustrajnom i neposustalom molitvom svojim učenicima, a i nama danas, želi kazati da se molitva Bogu, odnos s Bogom, ne odvaja od naših odnosa s ljudima, i to naših odnosa u pravdi. Važno je zamijetiti da ni ovdje, kao ni uopće u evanđeljima, Isus učenike ne poučava mnogo o molitvi; ne podastire im duhovni traktat o molitvi, ne vježba ih u tehnikama molitve, nigdje svojom molitvom ne uzdiže u nebesa, niti ih “polaže” po podu. On za molitvu nalazi primjere iz života, iz života svojih siromaha, nepravedno optuženih. Nije, dakle, molitva – kako smo sviknuli – izdvajanje iz nepravedna svijeta, bijeg od opterećenih odnosa, nego sagledavanje tih odnosa iz odnosa Boga i Isusa Krista prema obespravljenima, ovdje konkretno prema udovici. Što nam to kaže Isusova usporedba o udovičinom stanju kao primjeru za našu molitvu?

Isus pripovijeda da je neka udovica – a udovice su uz siromahe i gubavce, strance i javne grešnike, bile najaobespravljeniji dio ljudi – tražila zaštitu od nekog čak nepravedna suca a od nepravedna tužitelja. Udovicama se, uz smicalice, lukavstvo i potplaćivanje svjedoka, moglo oduzeti sve što im je poslije muža ostalo. Pravo i Zakon su mogli biti protumačeni tako da ostanu bez ičega, bez kuće i imanja, bez posla, lišene pravde i dostojanstva. Navodi li Isus ovu usporedbu tek tako? Ako je koristi da pojasni važnost ustrajne molitve, želi nam najprije reći da ne preskačemo odmah na naš odnos s Bogom, da molitvu ne odvajamo od svakodnevice i naših ljudskih odnosa.

Jer stanje Isusove udovice, stanje bezočno oduzete pravde, stanje je mnogih ljudi oko nas. Ponašanje nepravednog suca, ponašanje je ne samo nekih današnjih sudaca i presuditelja, poglavara i onih na vlasti, nego mnogih nas koji, eto, molimo Boga, i molimo ga stalno. Molimo ga i bojimo ga se samo ako mu nismo molitvom otplatili dug, koji mi mislimo da smo mu dužni, dok istodobno, u međuljudskim odnosima, u svagdanjem životu, poput nepravedna suca: Boga se ne bojimo, a za ljude ne marimo.

Dakle, kad smo nasamo s Bogom, onda tu vlada strah i trgovina; a kad smo pak u odnosu s ljudima, tu smo nadmeni i gluhi, bezočni i nepravedni. Ne čujemo ne samo kako na našu savjest (na najintimniji prostor u kojeg i Bog dolazi) nego na naša “vrata” uporno kucaju ljudi oko nas da im omogućimo pravdu ili da ih zaštitimo od nepravde. I nama, poput Isusove udovice, dolaze ljudi, i prose: Obrani me od moga tužitelja! A mi, kao da ništa ne čujemo. Beskorisni su savjeti drugih, i naših prijatelja, da budemo pravedniji. Uzaludna su nečija upozorenja što riječima što šutnjom pa i zaobilaženjem, jer neki nas ljudi upozoravaju na naše nepravedno ponašanje time što nas izbjegavaju, ne uzimaju nas za karakterne ljude. No, mi ustrajavamo u svom: Molimo i Boga se bojimo, kad smo s njime na samo, a za ljude uopće ne marimo!

Možda netko misli da su Isusove riječi o udovičinoj situaciji daleko od nas, da je to davno ispričana priča. Ali, zar naša supruga, naš muž, zar naše dijete i djeca, naš brat, sestra, naši bližnji i daljnji već toliko vremena od nas nešto važno i stvarno pravedno ne mole, a mi nehajno prelazimo preko toga? Zar oni s kojima živimo ne očekuju više naše zauzetosti, barem u raspodjeli dobara i rada, malo više pravde? Zar naši prijatelji ne očekuju da pravedno presudimo u njihovim teškim situacijama, kad su ih potvorili, difamirali, a mi se licemjerno izmotavamo, skrivamo u “moralnu podršku”, u lažnu nemoć ili ih se rješavamo lažnom utjehom da samo trebaju moliti?

Zar onda Isusov nepravedni sudac, koji se uopće nije unosio u udovičin problem, koji vjerojatno nije ni sagledao stvar, zar on, dakle, nije bolji od mnogih od nas? Ako i nije imao suosjećanja za udovičino stanje, ipak je uslišio njezinu molbu, jer je želio svoj mir. Mnogi ljudi, međutim, lažno se predstavljaju pravednima, a u stvari se dokazuju bezočnim održavanjem nepravednih odnosa, od onih obiteljskih do onih crkvenih i političkih. [Ovdje su i oni kojima je povrijeđenost postala druga narav, stil života; koji se uslijed svoje umišljene ili stvarne nepravde vrte samo oko sebe, u svojoj gorčini ili oholosti “mučenika” i ne primjećuju stanje bližnjih.] Oni su ne samo suci nego i tužitelji. Oni i funkcioniraju na destrukciji pravednosti, na njezinoj izokrenutoj predodžbi. Hladni su, bezosjećajni i bezočni na svaku ljudsku molbu. Zadovoljstvo im je pokazati moć na muci bližnjih. Oni se osvećuju i uživaju da tuže i presuđuju, da gomilaju – kako Pismo kaže – nepravdu na nepravdu. I mirno spavaju. Čak i mirno mole, jer molitvu smatraju trgovinom, jer je njihov bog Trgovac, samo sposobniji i veći trgovac od njih.

Kad bi Isus danas došao?

Isus navodi da je nepravedni sudac uslišao molitvu unesrećene žene. I nastavlja da dobri Bog brani svoje i onda kada u životu nema čak ni takvog suca, kada nema nikoga da usliša nevoljnika i nevoljnicu, da pomogne barem zbog dosađivanja. Bog je – Isus je izričit – odvjetnik nepravedno tuženih u njihovoj apsolutnoj ostavljenosti. Štoviše, Bog ne napušta “svoje izabrane” i kad djeluje da odgađa njihovu stvar da je riješi, dakle kada unesrećenom izgleda da se i Bog oglušuje na njegovu nevolju.

Isus nam u današnjem evanđelju poručuje da molitva Bogu ne može biti lišena odnosa s ljudima, da treba i dan i noć vapiti za pravdom, da zemaljskim sucima treba dosađivati, da se ne smije odustajati u borbi za pravdu, te da u svemu treba biti strpljiv, pogotovo u molitvi Bogu za pravdu. Da Bog nije slijep i gluh, poput nas ljudi, da ustaje u obranu nepravedno optuženih, to je vjera; to je izraz duboke vjere koja prolazi kroz samoće i nevolje, krive strašne nepravde. Ako posumnjamo – a sve, baš sve se često udruži da to i učinimo – da i Bog uzmiče pred ljudskom nepravdom, čini se da trebamo priznati da “ne vjerujemo” u Boga jer mislimo da je ljudsko zlo jače od Boga, da krivi tužitelji i nepravedni suci imaju zadnju riječ. Zato, uostalom, Isus na koncu postavlja vjerojatno najteže pitanje u evanđelju: Hoće li naći vjere na zemlji kad opet dođe? Hoće li naći ikoga tko će u nepravdama i iskustvu neuslišane molitve još uvijek moliti, ne prekinuti odnos s Bogom; hoće li još uvijek vjerovati u Boga i njegovu pravdu, jasno – ne pravdu na nebu, nego baš pravdu na zemlji, jer Isus i postavlja pitanje hoće li na zemlji naći vjere.

Pitamo li se mi što bi Isus našao kada bi danas došao, a dolazi – stalno kuca u naš život. Našao bi sigurno mnoge koji mole, ali vjerujemo li doista u Božju pravdu na zemlji, ne samo na nebesima? Može li Isus naći ljude koji ustrajno vjeruju da Bog nije bešćutan i zbog toga se bore za pravdu krivo optuženih? Koliko smo mi kršćani i naša Crkva odvjetnici drugih, borci za pravdu tolikih pojedinaca i naroda koji nepravedno trpe oko nas i posvuda u svijetu?

Kad bi sad Isus došao, svakako bi našao mnoge koji mole, i koji puno mole, i koji se samo u molitvi Boga boje, dok u životu ne mare za ljude, koji u konačnici vjeruju da našim ljudskim odnosima više vladaju nepravda i zlo, nego Božja snaga i dobrota. Koji uvijek vjeruju više tužiteljima – sotona kao najveće zlo u Svetom pismu naziva “tužiteljem svoje braće” – i tih se tužitelja boje i njima vjeruju više nego što vjeruju svojoj braći i sestrama, onim nepravedno optuženima.

Ustrajna molitva, koju Isus traži od svojih učenika, ne mijenja Boga, ne umilostivljuje Najmilostivijega, nego radikalno mijenja nas i naše odnose, naše obitelji i zajednice, naše institucije i strukture, sve one odnose – a takvih je najviše – koji se grade i održavaju na krivim optužbama. Strpljiva i postojana molitva izraz je vjere koja se pouzdaje u Boga, Bogu se nada te nije nemarna, bezobzirna za nesreću i nepravde ljudi oko sebe. Ustrajna molitva je izraz ustrajne vjere. Udovica ne bi dosađivala (nepravednom) sucu da nije vjerovala da je on moćniji i bolji od njezina tužitelja. A što bi bilo da se i on oglušio?

Fra Ivan Šarčević