Priprema za božićnu ispovijed

NE TRAŽI BUDUĆNOST U PROŠLOSTI

Ef 4,23-32; Ps 103 (102); Mk 2,1-12

U vremenu smo Došašća. Za malo vremena slavit ćemo Božji dolazak među nas ljude, njegovo ljudsko očitovanje u Isusu iz Nazareta. Za tu svetkovinu želimo se večeras pripremiti i sakramentom ispovijedi, sakramentom pomirenja s Bogom i bližnjima.

Na našu vjeru bitno spada opraštanje grijeha. Članak Vjerovanja izričito kaže: Vjerujem u otpuštenje grijeha. U Očenašu, molitvi Gospodnjoj, molimo Boga da nam oprosti grijehe onako kako i mi opraštamo svojim dužnicima. Ne možemo moliti ako ne opraštamo. Najbitnija oznaka Isusova spasenjskog djelovanja među ljudima je opraštanje grijeha. Čuli smo to i u odlomku iz Markova evanđelja kada Isus na zaprepaštenje mnogih oprašta grijehe uzetome. Opraštanje grijeha Isus traži od svojih učenika, i ne samo od Petra, i to nebrojeno puta. Jedno od sastavnica poslanja jest da Isusovi šalje učenike u svijet, svijet koji pliva u neopraštanju, da opraštaju grijehe ljudima. Redovito se vodimo neopraštanjem, ucjenjujemo jedni druge prošlošću i povredama, stalno nabacujemo jedni drugima krivnje, stare propuste i grijehe. Živimo kao da nismo nikada čuli ni prepoznali Isusovu temeljnu poruku za opraštanjem i novim životom.

U kršćanstvu nekoliko je redovnih putova opraštanja grijeha. Tako u sakramentu krštenja urastamo u Krista Isusa i oprašta nam se onaj grijeh kojeg su prozvali istočnim grijehom, tajnom ljudskog zastranjenja, ljudskom sklonošću da se pobjegne, umakne od Boga. Krštenjem se potvrđuje da postajemo Božja svojina i da se Bog od nas ljudi nikada odvojiti neće.

U sakramentu euharistije, na početku mise sabiremo se u šutnji, u svijesti Božje prisutnosti, ispovijedamo svoje grijehe, opraštamo jedni drugima, molimo druge za oproštenje i molitvu, i tražimo da nam milosrdni Bog oprosti. S njime i ljudima sklapamo novi savez. Euharistija je slavlje novosti života, novoga zajedništva.

Sakrament ispovijedi je također redovni put pomirenja s Bogom i ljudima, novo rođenje iz smrti naših odnosa. U njemu se događa opraštanje grijeha i onih koje sebi ne bismo oprostili, i onih koje ne bismo drugima oprostili. Preko svećenika, slično onako kako je Isus bio tjelesni sakrament Božjeg praštanja, posrednik između Boga i ljudi, i svećenik je posrednik Božje opraštajuće ljubavi.

Pokušajmo večeras ukratko ispitati svoju savjest i u sigurnoj vjeri u Božje milosrđe pripremiti se za sakrament pomirenja.

• Zastanimo najprije na našem odnosu s Bogom. Nemojmo žuriti. Imajmo strpljivosti s Bogom, jer on nije naša igračka. Obnovimo svoju vjeru, svoju ljubav i svoje pouzdanje u dobroga Boga. Bog je s nama i kada nam se čini da idemo posve sami svojim putem. Bog je s nama i kada bismo mi najradije odustali od sebe. On je s nama i sada ovdje i u našim svakodnevnim poslovima i vremenima. Što više budemo svjesni Božje blizine, manje će biti psovke, manje nervoze, manje onog oholog i nesvjesnog trčanja i zapetljavanja u svakovrsne brige. Bog sigurno ispunja svoja obećanja da nas neće napustiti, da nas neće ostaviti kako god nam se činio odsutnim i dalekim. Oslonimo se iznova na Boga i upravo iz vjere u Boga koji nam prašta sve grijehe, ispitajmo i svoj odnos prema bližnjima kroz četiri Božje zapovijedi. I to koliko smo griješili prema njima uskraćujući im ljubav koju Bog od nas traži prema njima.
• Božja nam zapovijed kaže: Ne ubij. Ova se zapovijed, između ostalog, odnosi na ubijanje života, svoga i tuđega (kao i narušavanje života kroz ovisnosti i nasilje). Odnosi se i na rušenje međuljudskih odnosa, na fizičko i duševno zlostavljanje drugoga; na mučenje drugoga grubim riječima ali i prkosnom šutnjom, na prekid komunikacije; na razne povrede drugoga kojim se drugome prikraćuje njegov razvoj, kojim se drugome podrezuju krila njegova ostvarenja…
• Božja zapovijed nam kaže: Ne ukradi. Ova se zapovijed, između ostalog, odnosi na pljačkanje i lopovluke, na kriminal i potkradanje zajedničkoga dobra; na prisvajanje zajedničke imovine. Krađa je i lijenost, nerad, nestudiranje, život od tuđega rada, iskorištavanje roditelja i bližnjih za svoju lagodnost. Krađa je pristranost u kojoj smo prema onome tko nam se sviđa blagonakloni, a onoga koga ne podnosimo, zakidamo u pravdi, ne dajemo mu ni ono što mu po pravu i pravdi pripada. Krađa je dopustiti sebi da živimo kako mi hoćemo a propisivati život drugome da živi kako mi živimo.
• Božja zapovijed nam kaže: Ne daji lažna svjedočanstva o svome bližnjemu. Ova se zapovijed, između ostalog, odnosi na nužnost govorenja istine. Laži su prouzrokovale mnogo nesreće ljudima. Izazvale su velike nesreće, sukobe pa i ratove. Mnogi ljudi pretvaraju sebe u lašce time što najgore laži izmišljaju o nedužnim ljudima, o svojim bližnjima kao i o onima koji su druge vjere i nacije. Dužni smo ne samo izbjegavati laži nego laži demaskirati, ne iskrivljivati istinu, ne prešućivati istinu, ne obmanjivati bližnje ljeporječivošću, ne zavoditi ih lažnim obećanjima i utjehama, ne manipulirati bližnjima. Drugima smo dužni istinu koja je često skopčana s rizikom. Istina nas, veli Isus, oslobađa.
• Božja zapovijed nam kaže: Ne sagriješi bludno. Ova se zapovijed, između ostalog, odnosi na poštivanje duhovnog i tjelesnog integriteta nas samih i naših bližnjih. Nitko nije ničije sredstvo za ugodu. Tjelesnost je više od seksualnosti. Ljudsko tijelo je tajna koju trebam poštivati, ne ponižavati, ne uljepšavati do umjetne karikature. Put tjelesne čistoće je put čistih unutarnjih očiju ljubavi kada drugoga gledam očima dobrohotnosti u kojoj se čuva nježnost, u kojoj se čuva dostojanstvo druge osobe. Tijelo je naša zemaljska krhkost i naša zemaljska snaga. U tijelu, u tijelu Isusa iz Nazareta, objavljuje se sam Bog. Tijelo je mjesto božanske objave, sveto mjesto koje zahtijeva poštivanje i izuvanje naših požuda i svih vrsta sebičnosti.

U sabranosti i skrušenosti pođimo na ispovijed. Pođimo svjesni da je potrebno da se obratimo, da je potreban doista novi početak s Bogom i bližnjima. Pođimo na ispovijed s vjerom i pouzdanjem da nema toga grijeha kojeg Bog ne oprašta. Bog nam poručuje: Imam povjerenje u tebe, ti se možeš osloniti na mene! Nisam se razočarao u tebe. Ne straši se, neću te ostaviti na cjedilu. Vrijediš drukčije nego što misliš. Opraštam ti i ti oprosti svojim bližnjima. Reci svome bližnjemu: Oprosti mi i opraštam ti, bit ću opet dobar prema tebi. Bog nam u Isusu Kristu govori ustani i hodi; ne traži svoju budućnost u svojim grijesima, ne traži budućnost u svojim ranama i povredama, ne traži budućnost u prošlosti. Kreni u novi život. Bog te prati.

Fra Ivan Šarčević

Ivan se sablaznio nad Isusom?

III. nedjelja Došašća – A

Mt 11,2-11

I ove, kao i prošle nedjelje, slušamo odlomak iz Matejeva evanđelja u kojem se govori o Ivanu Krstitelju, proroku i Kristovom preteči. No, umjesto pustinje danas Ivana nalazimo u zatvoru. Herod Antipa ga je pritvorio zbog njegova govora. Evanđelja izvještavaju da ga je kritizirao zbog nemorala. Židovski pisac Josip Flavije smatra da ga je ovaj tiranin uhapsio i pogubio ne iz razloga kritike njegove nemoralnosti nego jer se bojao da će mnoštvo koje grne Ivanu okrenuti se protiv njega i htjeti ga svrgnuti s vlasti. To je onaj isti Herod, vladar Galileje, koji je za blagdan Pashe stigao u Jeruzalem i kojemu je Pilat poslao Isusa Galilejca da on preispita svoga podložnika. A ovaj, koji je volio slušati i Ivana i Isusa, kad je vidio da Isus nema nikakvih pretenzija na vlast, i da njegova stolica nije ugrožena, izruguje ga i kao ludu vraća Pilatu.

Ivanovo sumnja u Očekivanoga

Ivan je dakle u tamnici. Čuo je, piše Matej, za djela Kristova. I ne može ta djela pomiriti sa svojim očekivanjima, vjerojatno ni sa svojim propovijedima, načinom života i djelima kojima je pripremao Mesijin dolazak. Šalje svoje učenike Isusu s jedinim pitanjem: “Jesi li ti Onaj koji ima doći ili drugoga da čekamo?” Ivan nije  suglasan s tim što Isus čini. Isus, međutim, ništa ne dokazuje. Ivanove učenike poziva da izvijeste Ivana o onome što vide, o Isusovim djelima: slijepi progledaju, hromi hode, gubavi se čiste, gluhi čuju, mrtvi ustaju, siromasima se navješćuje radosna vijest. Ništa što Ivan vjerojatno nije sam čuo. I na koncu Isus poručuje: “I blago onom tko se ne sablazni o mene.”

Nema dvojbe, prema Matejevu izvještaju, Ivan se “sablaznio” nad Isusom. Ako usporedimo Ivana i Isusa, od načina života, odijevanja, hrane, susretanja s ljudima, uviđamo velike razlike. I u poruci još više. Iako oba pozivaju na obraćenje, razlog i sadržaj njihovih poziva je različit. No, najveća sablazan koju Isus izaziva kod Ivana čini se da predstavlja Isusovo univerzalno milosrđe, spasenjsko djelovanje prema grešnim i potrebitim ljudima koje ničim nije uvjetovano. I povrh svega Isusova skrovitost, samozatajnost, takvo postupanje koje ostavlja i najveću slobodu, mogućnost da se Isusova djela ne shvate kao Božji zahvat, nego kao posve ljudski čini, pa i “đavolski” čini kako su to tumačili mnogi utjecajni farizeji, svećenici i prvaci naroda. Isus svoju vezu s Bogom ostavlja čovjekovoj odluci, ostavlja slobodnom povjerenju, ničim osiguranoj vjeri. On nikoga ne prisiljava na vjeru, ni Ivana.

Ivan se sablaznio nad Isusom. Štoviše, razočaran nad Isusom, u neizvjesnim tamničkim trenucima, trenucima pred pogibiju, navrle su mu teške sumnje. Možemo li pretpostaviti da je mogao posumnjati i u ono što je on do tada radio, kako je živio, što je propovijedao? Ne očituje li se to u njegovu pitanju upućenu Isusu, kao i u Isusovim riječima o njemu? Isus, naime, o Ivanu govori biranim i uzvišenim riječima. Ivan nije čovjek-trska, čovjek bez karaktera i supstance. Ivan nije čovjek mekušaste odjeće, kompromiserskoga i oportunističkoga ponašanja koje vlada po vladarskim dvorima i kancelarijama, u ljudskim odnosima. Pa svi su ga smatrali prorokom. A Isus veli da je on više od proroka. On je glasnik, on pripravlja put Gospodinu. Evanđelje završava kulminacijom u Isusovim riječima za Ivana da je najveći rođenih od žene, ali da će i najmanji u Božjem kraljevstvu biti veći od njega.

Izdržati sumnje nevjere

Živimo u društvu podjela. Jedna od najvećih je sukob između lakomislenih i samorazumljivih vjernika i lakomislenih i samorazumljivih nevjernika. U trećoj smo nedjelja došašća, na polovini priprema za svetkovinu Božjega dolaska u naš život. Evanđelje i Isus upozorava nas vjernike na mogućnost sumnji i sablazni koja se može dogoditi i nama, i uvijek, i usred a i na koncu života. Ona sumnja i sablazan, slične Ivanovim, da samorazumljivo očekujemo, vjerujemo u Kristov dolazak, ali ne dolazak istinskog Krista, nego neke naše slike o njemu, ili naše karikature od njega. Štoviše, i nas može zahvatiti sumnja nevjere, i usred i na koncu života i kada smo poput Ivana revnovali za Božju stvar. Zar nismo susreli ljude i naše bližnje koji su radikalno posumnjali, osobito uslijed neke patnje, bolesti, smrti. Zar ih nismo susreli promijenjene, krhke, lomne, neke možda i čangrizava, paranoične…

Vjernik nije oslobođen kušnje neizvjesnosti. Možda mi prosječni vjernici, vjernici s puno trgovanja s ljudima i Bogom, vjernici prigibanja kičme, ponašanja poput trske i mekušastoga prilagođavanja, s puno praznovjerja, takvih sumnji uopće i nemamo, ne dopuštamo da nas išta dovede k nama samima. Zatvoreni u svoju osrednju i samodovoljnu egzistenciju, nas ne pogađaju ni vjera ni sumnja, ni Bog ni bližnji. Ivan je posumnjao, veliki, najveći Ivan. Posumnjali su i mnogi drugi veći od nas. Pišu kako je i velika svetica Mala Terezija umrla s neizmjernim sumnjama, s mislima najgorih materijalista, grešnika i ateista. O teškoj sumnji vjernika, o Terezijinoj sumnji, unatoč njezinim sestrama koje su to sve htjele prekriti i ublažiti, govore u naše vrijeme ozbiljni vjernici i teolozi. Snažne retke ispisao je i teolog Joseph Ratzinger (kasnije papa Benedikt XVI) na početku svoga vrhunskog djela Uvod u kršćanstvo (Kršćanska sadašnjost, Zagreb ⁶2007). Duboka kriza vjere, “beskrajni ponor ništavila”, nadvija se nad čovjekov život. Ratzinger između ostalog piše o Tereziji: “Na njezin um nasrću svi postojeći argumenti protiv vjere. Čini joj se kao da više nema osjećaja za vjeru, kao da se nalazi u ‘koži grešnika’. To znači da se ovdje i čovjeku, u prividno kompaktno građenom svijetu nenadano otvara ponor koji vreba iza čvrstih konstrukcija vladajućih konvencija. U takvoj situaciji ne nalazi se više u pitanju ova ili ona stvar, nešto o čemu se možda inače raspravlja: uznesenje Marijino, da ili ne, ovakav ili onakav način ispovijedanja – sve to postaje sasvim sekundarno. Tad se postavlja pitanje o cjelini, sve ili ništa. I to preostaje kao jedina alternativa, te se čini kao da ne postoji nikakvo uporište za koje bi se čovjek pri tom naglom padu mogao uhvatiti. Vidljiv je još samo beskrajni ponor ništavila, kamo god čovjek upravio svoj pogled.”

Ljubav je veća od vjere?

Danas se vode teške rasprave o nevjeri, događaju se neevanđeoska i bezbožna isključivanja “nevjernika”, čitavi se narodi i društva dijele po pitanju vjere kako je “mi” shvaćamo i nevjere kako je “mi” u drugih učitavamo. Trebalo bi svakako sačuvati poštivanje dostojanstva svake osobe, i one koja sumnja, i one koja ne vjeruje, čak i one koja “psuje” Boga. Pogotovo biti skroman pred tajnom Boga koji zasigurno ima svoje putove sa svakim. Ovdje se nipošto ne brani ateizam, nikakva vulgarna poza nevjere. Traži se više brižnosti i pažnje za neopisivu muku nevjere odnosno sumnje u vjeri, naročito nevjere kao protesta protiv licemjernih nevjernika ili tolike patnje u svijetu. Sumnje i nevjeru ne treba odmah maskirati, ublažavati, prenagljeno popunjavati nikakvim namještenim molitvenim brbljanjem, a nikako okrivljivati ljude slične Maloj Tereziji kao da su oni hotimični nevjernici, ili da je riječ o oholosti ili samoskrivljenoj sumnji i grešnosti.

Veliki Ivan je posumnjao, sablaznio se. Očekivao je drukčijeg Mesiju. A mogu li ja, današnji kršćanin, posumnjati imalo u svoju vjeru, ne u Boga, u svoju sliku Mesije. I mogu li povjerovati u tajanstveni Božji put s ljudima i onda kad su oni sumnjivci i nevjernici. Uostalom, ima li i ostaje li – prema Pavlovim riječima – išta više od vjere. I ovdje na zemlji? Što je s ljubavlju? Pa susrećemo tolike ljude, a možda smo i mi takvi, koji znamo sve o vjeri, molimo, polažemo ruke, liječimo, prorokujemo, premještamo gore, govorimo jezike, a hladni smo, bešćutni, bez ljubavi? Ne dolazi li Bog, ne dolazi li njegov Mesija/Krist kroz pustinju (kroz odsutnost) naše vjere ali i kroz ljubav. Božji dolazak se ne ostvaruje samo kroz vjeru, nego ponajviše ljubavlju i ondje gdje je nema i ondje gdje je drugi nisu zaslužili, posebno nevjernici i grešnici. Ne poručuje li to Isus Ivanu u tamnici, velikom vjerniku, većem od svih proroka? I nama ovdje i danas?

Fra Ivan Šarčević

Ponizna Božja službenica

Bezgrešno začeće BD Marije

Post 3,9-15.20; Ef 1,3-6.11-12; Lk 1,26-38

Blagdan Bezgrešnoga začeća Blažene Djevice Marije dio je sadržaja kršćansko-katoličke vjere: Bog je Isusovu majku Mariju izuzeo od onoga grijeha – koga teologija od sv. Augustina naziva „istočnim grijehom“ – a o kojem govori današnje prvo čitanje iz Knjige Postanka kao čovjekovo”zastranjenje” od Boga na samim počecima čovjekova postojanja. Vjerska istina kaže da Marija dolazi na svijet kao i svi drugi ljudi, ali je Bog oslobađa grijeha. Od svoga ljudskoga postanka ona je u Božjoj milosti, ili „puna milosti“, kako je naziva Božji glasnik Gabrijel. Marija se ne udaljava, ne skriva od Boga poput prvih ljudi, poput svakoga čovjeka, nego je „Gospodin s njom“ kako joj isti glasnik u pozdravu kaže i kako to ponavlja naša molitva Zdravomarijo.

Službenica Gospodnja

Bog usmjerava Marijin život u služenju Isusu Kristu. Katolici vjeruju da Bog iz toga razloga pošteđuje Mariju od grijeha i u njezinom začeću. Veličina onoga koga rađa, služenje svome sinu, Božjem Mesiji, uzrokuje i Marijino bezgrešno začeće. Evanđelja izvještavaju također da Marija sebe samu i imenuje „poniznom Božjom službenicom“. Sva njezina egzistencija je, dakle, služenje. Izabrana je po Isusu Kristu, kao što to Pavao, u današnjoj poslanici Efežanima, kaže da su svi Isusovi učenici u Kristu od Boga „izabrani prije postanka svijeta“.

Kroz povijest kršćanstva a i danas zaboravlja se često da je Marija Božja službenica, da služi Božjem naumu, da vjernike upućuje na Krista, da i nama današnjim kršćanima kaže kao i onda zabrinutima u Kani Galilejskoj: „Sve što vam kaže, to činite!“ Činite sve što vam Isus kaže! Naime, zna se dogoditi da vjernici Mariju diviniziraju, da joj se mole kao da je ona „božica“, jedna od osoba uz trojednoga Boga. Neki vjernici, u svom zagovorničkom zanosu tako mole Mariju kao da ona treba „ublažiti Božju srdžbu“, kao da je Marija – jer je majka, jer je žena – suosjećanija od dobroga Boga, milosrdnija od Isusa Krista. Naše su zemaljske, antropomorfne predodžbe o strogom Ocu ili muškom Bogu toliko ušle u našu podsvijest da čeznutljivo, često vjerski vrlo infantilno, tražimo majčinsko krilo i zagrljaj bezuvjetne ljubavi. Jer, redovito, majka nas uvijek prihvaća, nikada ne ostavlja, kakvi god mi bili. Marija jest zagovornica, ali ostaje stvorenje – ponovo kazano – Božja službenica. Ona je uzor vjere; kršćanima – prvi uzor vjernika među vjernicima.

Koju poruku za nas današnje ima ovaj blagdan?

Nova Eva

Najprikladnije je krenuti putem današnjih svetopisamskih čitanja. Kazali smo da je prvo čitanje odlomak iz Knjige Postanka, s početka Biblije. U njem se govori kako su Adam i Eva, čovjek uopće, nakon što su iskušali svoju slobodu i jeli s drveta, skrio od Boga. Bog, međutim, traži čovjeka, nalazi ga i pita: „Gdje si?“ To je za biblijskoga pisca, za biblijskoga vjernika, prvo pitanje koje Bog postavlja čovjeku. Ne bi ga postavio da se čovjek nalazio u Božjoj blizini. Ne ulazeći u mnoge poruke koje se nameću iz ovoga teksta, treba ipak istaknuti kako prvi ljudi (slika za svakoga čovjeka) za svoje skrivanje od Boga, za svoju grešnost, stalno nalaze krivce izvan sebe: muž optužuje ženu, žena zmiju (zlo izvan sebe) i tako uokolo i unedogled. Bog, međutim, traži odgovornost od svakoga pojedinačno. Uočljivo je iz teksta da kušnja zla postoji izvan čovjeka, zlo postoji izvan pojedinčeve odgovornosti ali je svatko osobno odgovoran pred tom kušnjom. Na koncu današnjega teksta stoji kako Bog proklinje zmiju, proklinje zlo, i postavlja neprijateljstvo između ženina roda i zlog roda. Nasuprot Evi, majci svih ljudi, kršćanska je vjera i teologija, još od Apostola Pavla, postavila „novu Evu“ – Mariju, majku Isusovu i majku svih vjernika u Krista. Marija se nije izmakla od Boga, nije se skrivala od njega i njegova plana. Nju kršćanska ikonografija najčešće i slika onom slikom iz knjige Otkrivenja, odjevena u sunce, s djetetom u ruci, gazi glavu zmiji (zlu).

Slobodni i svjesni Neka mi bude!

A odlomak iz Lukina evanđelje pokazuje da na Marijinu (a i Elizabetinu) primjeru i mi svoje nejasnoće života, neizvjesnost budućnosti kao i najdublje čežnje za smislom trebamo prihvatiti ne bez razuma, nego s razumnim pouzdanjem, razložnim povjerenjem da će Bog – ako mislimo, govorimo i činimo dobro – pripomoći svladati i najteže prepreke, pomoći nam da pronađemo svoj smisao. A smisao je doista položen u nas i oko nas, ali se ostvaruje i izvan nas, izvan našega straha za sebe, izvan naših granica sa sviješću ograničenja, i uvijek preko naše sebičnosti u služenju Bogu i bližnjima. Jednom riječju: I naš je smisao u služenju Božjoj Riječi. Stoga bismo se i mi trebali shvatiti kao „ponizni Božji službenici“, obraćeni od adamovskog, od našega prirodnog stanja da smo skloni umaknuti se Bogu, sakriti se od njega i onda kada nam se čini da smo skroz u njegovom „vrtu“, u njegovoj „kući“, u njegovoj milosnoj prisutnosti. Danas bi to značilo i da budemo budni pred kušnjom lažne i zle poniznosti, poniznosti koja ima tisuću maski te lažnom služenju koje je tako često samo licemjerno poziranje, verbalno isticanje posluha Božjoj volji a ustvari je pokazivanje svoje umišljene veličine. I naše kršćanstvo, i naša Crkva, zajednice i obitelji, obiluju lažnim i zamaskiranim služenjima.

Uz to, važno je primijetiti da nas Marija ne uči lakovjernosti. Vjera u Boga nije slijepo povjerenje i beskičmenjačko, bespogovorno podlaganje svakome autoritetu, pa ni Bogu. Bog traži slobodan, svjestan, samostalan pristanak. Marija – stoji u evanđeoskom tekstu – pita Božjega glasnika da joj razjasni što treba značiti ono što joj on priopćava. I ona će razmišljati o svemu u svome srcu. Ona i u Pismu svjedoči i nama danas govori kako nas ne može lišiti zahtjevnosti Isusova evanđelja. Naprotiv, od poruke Gabrijelova navještaja preko nerazumijevanja i patnje, Isusova križa, groba i uskrsnuća, pa sve do „sile odozgo“ na Duhove, Marija nas stalno odvraća od sebe i neumorno upozorava da dosljedno i ponizno slijedimo Isusa Krista te da mu služimo u braći ljudima.

Fra Ivan Šarčević

Kršćanin se ne rađa nego postaje

II. nedjelja Došašća – A

Mt 3,1-12

Upalili smo drugu svijeću, jer druga je nedjelja, drugi tjedan Došašća. Kako je krenulo? Kako smo započeli pripremu za svetkovinu Božjeg dolaska u naš život i povijest? Uobičajeno? Rutinerski? Po starim navikama? Više nekom vanjskom promjenom, ako i njom, nego li zaokretom mišljenja i stavova, promjenom unutarnjeg pogleda od kojeg dolaze i promjene našeg vanjskog postupanja.

Društvena pustinja

Odlomak Matejeva evanđelja opisuje nam kratko ali upečatljivo proroka Ivana koji i nas poziva da se ostavimo starih navika, da prepoznamo svoju malenost i pustoš ljudskosti. Na Ivana se primjenjuju Izaijine riječi da je on glas koji viče u pustinji. A sadržaj njegova govora je poziv na obraćenje i pripravu puta Gospodinu.

Ivan živi i djeluje u Judejskoj pustinji. No, ne samo pustinja, nego sva njegova pojava, način njegova života, odjeća i hrana, njegov govor, sve to djeluje još za ono vrijeme neuobičajeno. Danas bi to vjerojatno djelovalo još začudnije: Ivan bi možda bio proglašen neuljuđenim čudakom, divljim čovjekom, “zloduhom” koji remeti mir čuvara vjere, koji pravi podjele i potiče na neposluh prema svećenicima i prvacima naroda.

U našoj društvenoj pustinji – ako pustinju shvatimo mjestom naših života i traženja smisla – ne odzvanjaju Ivanove riječi, nego riječi koje nam gode ušima, riječi lažnih proroka koji nas uljuljavaju u ispravnost “tradicionalnog” i “kolektivnog” opredjeljenja. U našim pustinjama zasuti smo bukom riječi da sva naša nesreća dolazi od zla onih drugih, od naših susjeda i “neprijatelja u kući”, a da smo mi nedužni, pravovjerni. Naša društvena pustinja sve više postaje nenastanjivi prostor zagušen govorima mržnje, okrivljivanja, jezivo mjesto spletkarenja i laži. Glasovi koje slušamo i po kojima se ponašamo uvjeravaju nas da bi naša pustinja procvjetala samo ako bismo se lišili onih drugih. Umjesto obraćenja, umjesto priprave puta da Bog dođe, mi “čistimo” naš put isključivanjem “različitih” i “nepodobnih” iz naših obitelji i zajednica.

Subverzivne riječi

Ivan nije nastradao zbog svoga nekonvencionalnog načina života, zbog strogog posta i pokore, devine dlake i skakavaca, nego zbog svojih riječi. Čudaka ima i danas. Da nije govorio kako je govorio, nestao bi u pustinji zaborava. Ljudi vole neobičnosti i “senzacije”. I dolazili su Ivanu. Ivan, međutim, nije bio za “event” religiju niti za onu koja ima svoje dežurne krivce i neprijatelje. Herod ga je uklonio iz živih zbog riječi, subverzivnih, opasnih riječi. A farizeji i saduceji – moćni u narodu i društvu – nisu se nijednim glasom usprotivili. A kako i bi kad ih je i njih Ivan nazvao “zmijskim leglom”. Složit ćemo se da uopće ne bi bilo pristojno ako bi netko poput Ivana nešto slično danas kazao “pobožnim” vjernicima i njihovim malim i velikim svećenicima, današnjim farizejima i saducejima.

Uvijek se, dakle, moglo i može živjeti “osobenjački”, “čudački”, ali se ne može podnijeti da netko nekoga poziva na obraćenje, na ostavljanje sigurnosti zato što je netko podrijetlom od Abrahama, oca vjere. Ne može se podnijeti demaskiranje licemjernog vjerničkoga života, one vjere koja se skriva iza “stare slave djedovina”. Ne može se podnijeti raskrinkavanje besplodne, lakomislene i ohole vjere koja se predstavlja samorazumljivom, koja proizvodi svoju suprotnost – mržnju prema drugima.

Postati kršćaninom

Ivanove riječi, njegov poziv na obraćenje, odzvanjaju i u našoj pustinji da se ostavimo farizejske pravednosti, svakog trijumfalizma, sve one barokne pompe oko oltara i s oltara, s procesija i javnih nastupa, i onog neupitna stava krvne, obiteljske, narodne, tradicionalističko-europske uobraženosti da smo mi kršćani, Kristovi učenici, samim tim što smo rođeni gdje smo rođeni i od koga smo rođeni, da pripadamo ovoj kulturi ili narodu. Kršćanin se ne rađa, kršćaninom se postaje. I to slobodnom odlukom. Kršćanin se ne učlanjuje ni u kakvu “navijačku” skupinu, nego – kako Pavao kaže – zaodijeva, suobličuje se s Kristom, u zajednici ide prepoznatljivo “sam”, osobno i samostalno. Naravno, nezaobilazni su naši roditelji i stariji, nezaobilazna je župna i crkvena zajednica za našu vjeru, ali bez nas samih, bez našeg osobnog zalaganja i sazrijevanja, vjera ostaje samo izvanjski ukras, napuhana prazna mješina, besplodno umjetno drvo, “leglo gujinje” iz kojega sikću otrovi nevjere, a što neće – prema Pretečinim riječima – izbjeći Božjoj srdžbi i sjekiri.

Došašće odzvanja pozivom na obraćenje i pripravu puta Gospodinu. Poziva na plodove života koji će biti primjereni stvarnom životnom zaokretu od izopačenoga mišljenja, od ohole vjere, od hladnoga srca, od lažljivih pristanaka i prilagođavanja zapaljivom kolektivu i masi koji su našli svoj objekt mržnje, svoje krivce i žrtvene jarce samo izvan sebe.

Konkurencija i kult vođe

I još nešto važno iz današnjeg evanđelja. Za Božji dolazak se treba čuvati i onoga što je zadesilo i samoga Ivana Proroka. Valja se čuvati trajne kušnje i pogubne zamke – duhovne konkurencije i kulta ličnosti. Ljudi se trajno mjere između sebe. Konkurencije i takmičenja nisu lišeni ni “duhovni” ljudi. Naprotiv! Nigdje toliko perfidne oholosti, nigdje onog lažnog pribrajanja i pripisivanja tko je čiji, koji je duhovni vođa bolji i pobožniji, komu dolazi više svijeta, tko na koga utječe. Kad se ne može prihvatiti zrelost drugoga i njegova kritika, onda ga se proglašava epigonom nekoga “opasnog” vođe. Pokušali su to i sami Isusovi učenici, mjereći Isusa i Ivana. Sjetimo se, primjerice, pitanja posta i molitve.

Kolektivi, mase i narodi koji žive u stanju mitske nedužnosti, nedozrelosti, u stanju trajnog povijesnog puberteta, uvijek traže vođe, zemaljske vođe. Uz to, njihova katastrofa je i u tome što lako mijenjaju vođe, i što od ljudi – pa i proroka, žele učiniti Mesiju. I Matejeva zajednica se lomila između Ivana i Isusa. A pravi prorok – poput Ivana – ne nasjeda na taj đavolski izazov, na kušnju demagogije. Ivan nije Mesija. On nikoga ne zavodi, niti se, štoviše, utapa u kolektiv. On ne postaje jedan od naroda, ne postaje “narodni mesija (vođa)” nego i dalje ostaje samo svoj, Glas u pustinji, Krstitelj vodom, Preteča obraćenja. On ne hrli narodu, niti trči na ikakve narodne ili masovne skupove; niti se ponaša kao narod, niti se ikada (kao ni Isus) za svoje riječi i djela poziva na narod. On ne djeluje u ime naroda, ni ikakve većine, ikakve skupine, institucije i partije. Ivan govori u ime posve Drugoga ali Očekivanoga. Ivan je samo onaj koji pripravlja put Onomu komu nije dostojan ni obuću vezati, dakle ni biti slugom.

Došašće je vrijeme obraćenja, osobne vjere i priprave puta Onomu koji ne dolazi u našu pustinju onako kako ga se uobičajeno očekuje, niti starim putem. Njega, Isusa Krista, Nemjerljiva s ikim, još nismo saslušali. Nismo se još sagnuli njegovoj obući.

Fra Ivan Šarčević