Kamenovanje Stjepana (Jacobus Buys,1795.)

Tko je i zašto kamenovao Stjepana?

SVETI STJEPAN

Dj 6,8-10; 7,54-60

Stjepan, kršćanski prvomučenik, pripadao je sedmorici đakona koje su apostoli – nakon nezadovoljstva i mrmljanja kršćana Helenista da su njihove udovice zapostavljene – izabrali da im pomognu u služenju siromašnima. Oni će time imati više vremena za propovijedanje evanđelja. Stjepan je bio revan svjedok Isusa Krista. Luka u Djelima apostolskim izvještava da pripadnici sinagoge Libertinaca (Slobodnjaka), Cirenaca, Aleksandrinaca, Cilicije i Azije, dakle neki Židovi pridošlice u Jeruzalem, nisu prihvatili Stjepanovo svjedočenje, jer nisu prihvatili Isusa za Mesiju/Krista. Raspravljali su s đakonom Stjepanom. I kako to obično biva, lažno ga optužuju ni manje ni više nego za bogohuljenje, jer “govori pogrdne riječi protiv Mojsija i Boga”. Nalaze i lažne svjedoke. Razdražili su Stjepanovi protivnici i prevrtljivi narod, vlastohlepne starješine i častohlepne književnike. Ništa nije pomoglo ni to što je Stjepan pred Velikim vijećem (glavnom vlašću) posvjedočio vjeru izloživši sažetu povijest spasenja od Abrahama, preko Mojsija i proroka do Isusa (usp. Dj 6–8).

Stjepan slijedi Gospodina

Vrhunac koji je izazvao bijes do kamenovanja bile su Stjepanove riječi upućene svojim protivnicima, čuvarima vjere: “Ljudi tvrde šije, neobrezanih srdaca i ušiju! Vi se uvijek opirete Duhu Svetome! Kako očevi vaši tako i vi! Koga od proroka nisu progonili očevi vaši? Poubijali su one koji su unaprijed najavljivali dolazak Pravednika, koga vi sad već izdadoste i ubiste, vi baš koji ste primili Zakon preko anđela, ali ga niste vršili” (Dj 7,51-53). Ove Stjepanove riječi nisu ništa drugo do nastavak Isusovih riječi prije konačne osude i pogubljenja na križu: “Jao vama, književnici i farizeji, licemjeri jedni, koji gradite prorocima grobove i pravednicima ukrašujete spomenike, i govorite: ‘Da smo živjeli u vrijeme otaca naših, ne bismo s njima sudjelovali u ubijanju proroka.’ Tako sami svjedočite da ste sinovi onih koji su ubijali proroke. Popunite, dakle, mjeru otaca svojih” (Mt 23,29-32). I nakon što je nabrojao neke ubijene proroke, Isus nagovještava i svoju sudbinu: “Jeruzaleme, Jeruzaleme, što ubijaš proroke i kamenuješ one koji su ti poslani” (Mt 23,37).

Stjepan je nastradao zbog istine. Prevažno je zamijetiti da Stjepana ne ubijaju bezbožnici, ateisti, nego samouvjereni i oholi vjernici, oni koji su uzurpirali Mojsijevu stolicu i kojima je vjera sredstvo vladanja i političke moći. Stjepan, poput svoga Učitelja i Spasitelja, razotkriva izopačeno ponašanje vjerskih glavešina koji dižu spomenike i ukrašavaju grobove proroka koje očevi nisu prihvatili u svoje vrijeme, i istodobno ne žele uvidjeti da čine i ponavljaju istu stvar suvremenim prorocima, da su to, Stjepan je jasan, učinili Isusu Nazarećaninu – Mesiji/Kristu.

Događaju li se danas slične stvari?

U našoj Crkvi i drugim vjerskim zajednicama u postkomunističkom i postratnom vremenu jedan od “najcjenjenijih” i “najunosnijih” poslova je martirološka, mučenička epopeja, građenje spomenika, umnažanje broja žrtava i mučenika, veličanje svojih stradalnika i “nevjerničko” sljepilo za stradanje drugih. Preko noći su izmiljele licemjerne spodobe, bivši crkveni strašljivci i bivši suradnici režima u proganjanju nevinih ljudi i u toj trgovini mučenicima sada vode glavnu riječ. “Prefarbavaju” svoje biografije, lažno optužuju nevine, ušutkuju kritičke glasove vjere i evanđelja. Kao da nikada nisu čuli ni Isusa ni Stjepana što su govorili, pa prisvajaju smrti tisuća ljudi i na njima zarađuju. Štoviše, oni smrti drugih, mučenika i proroka, koriste za svoju vlast i za novo huškanje na mržnju prema svojim nedužnima, kao i onima druge vjere i nacije. U krajnjem licemjerju zaogrnut će se čak i Mučenikom Stjepanom, slikat će ga zajedno sa zločincima i stavljati na sveto mjesto. [Npr. u crkvi na Gorici kraj Gruda. Ili, što je još nekršćanskije čitav će se zločinom i genocidom etnički očišćen teritorij, srpski entitet staviti pod zaštitu (“slavu”) sv. Stefana.]

U mučeničkom, viktimološkom identitetu, buja zlopamćenje. Sva se prošlost mjeri po mučenicima među koje namjerno “zalutaju” i oni koji to nikako nisu, koji su čak bili zločinci. U mučeničkom identitetu nameće se da je snaga Crkve u tome koliko ćemo mučenika nabrojiti, kao da će se umnažanjem naših mučenika sakriti žrtve zločina vlastitoga kolektiva i  da ćemo porasti u vjeri ako se poveća broj naših mučenika. Ako se stalno ne govori o svojim mučenicima, za čuvare vjere je to jasan znak da su ti ljudi “otpad” i “izdajnici” naroda, u konačnici bogohulnici. U mučeničkom ozračju i u atmosferi samosažaljenja uvećava se i ona neutemeljena ugroženost, mržnja prema susjedima, ljudima druge nacije i vjere, kao i prema onima iz vlastite Crkve i naroda koji traže dijalog, mir i ljudsku solidarnost koju Isus zahtijeva u evanđelju. U takvom ozračju cvate kolektivna povrijeđenost do patologije, a čitavi slojevi naroda i društva ostaju prikovani za prošlost, usmjereni na sumnjive ratoborne saveze s politički moćnijima, bez oslanjanja na Boga i Isusovo evanđelje, na pasivno očekivanje da će bolja budućnost sama doći ili će nam odnekud i od nekoga morati biti “darovana” kroz silu.

Je li prihvaćena poruka Svetoga pisma s obzirom na mučeništvo, s obzirom na vlastitu zlu prošlost? Evanđelje, Isusova smrt i smrt njegova učenika Stjepana nisu prihvaćeni u njihovoj potpunoj istini. Stalno se ponavljaju scene slične onoj sa Stjepanom. Kad je Stjepan govorio, piše Evanđelist Luka, “oni podigoše silnu viku, začepiše uši te kao jedan jurnuše na njega”. Najteža “lekcija” koju nam Isus i njegov svjedok Stjepan daju biva zatomljena vikom svećenika, političara i medija “mučeništva” koji zasipaju svaku mogućnost “čišćenja memorije”, okamenjuju nužnu katarzu nabrajanjem naših stradanja i mučenika i listanjem zla drugih. [Ili se vlastito zlo, što je protuevanđeoski opravdava zločinom drugoga. Tako u nas rade i “desni” i “lijevi”. A to se ne može, to se ne smije. Ne može se partizansko-komunistički zločin vezan za Bleiburg opravdati zločinom ustaškoga režima, ali se ne može ni zločin ustaškoga režima nad Srbima i Židovima, opravdati srpskom hegemonijom, niti najnacionalnijim “svetim ciljem” – stvaranjem nezavisne države. Kad se samo i malo počne govoriti o “našim” zločinima, sve se uzbuni do bijesa. Mnogi kao da automatski začepe uši. Zar se na primjer ne zatvaraju uši pred podatkom da je ustaški režim još u proljeće i ljeto 1941. ubio trojicu srpskih biskupa/vladika i preko 200 pravoslavnih svećenika. I tolike Židove, Rome, Hrvate… Ovo je bitno za vjeru. Ovo nije dnevna politika. Sam Isus nabraja koga su predšasnici ubijali, poimenice spomine Zahariju – usp. Mt 23,34-36. Smijemo li se pitati: A zašto Isus ne prešućuje “naše” zločine?]

Zamjeranje i opraštanje

Čuli smo i Isusa i Stjepana, mučenici se poštuju tek iza njihova života. Često, međutim, dolazi do revizije, pa se pravi mučenici proglašavaju mekušcima i slabićima, a na njihovo mjesto stupaju oni “bojovni”. U nedužnim smrtima više se inzistira na zloći neprijatelja nego na svjedočkom životu žrtava i na praštanju neprijateljima. Poziv na praštanje neprijateljima, što je temeljna poruka Isusova života i smrti na križu, što je posljednja riječ mučenika Stjepana, razumijeva se kao slabost vjere, tumači se čak kao “nezamjeranje” našim neprijateljima. [Primjer: Govoreći o mučenicima iz osmanskoga razdoblja, kardinal Puljić je u intervju Večernjakovom novinaru između ostaloga kazao: “Duboko cijenim žrtve i zasluge, ali jednako tako ne mogu razumjeti da fratri nikada nisu pokrenuli proces proglašenja blaženima nekoga iz tih vremena. Bilo je pravih mučenika. Narod je sačuvao njihov spomen, ali fratri to nikada nisu pokrenuli. Vjerojatno zbog toga da se ne zamjere muslimanima.” /Obzor, Večernji list, 2. XI. 2013./ O procesu proglašenja blaženim, o franjevačkom martirologiju, o franjevačkim blaženicima bez kanonizacije, o tome da je narod bez franjevaca sačuvao spomen na svoje mučenike, o “nezamjeranju” muslimanima, ovom prilikom se ne treba posebno govoriti, osim da je ovaj “politički” stav naširoko prihvaćen.]

Svim kršćanskim mučenicima je jedini uzor Isus Krist. I Stjepanu Provomučeniku. Zlo i zločine drugih ne treba skrivati, ne treba se stidjeti svojih mučenika. Povrh svega se ne smije zaboraviti vlastiti zločini, i vlastito zlo. Pri tome se ne smije smetnuti s uma da su Isus i Stjepan ubijeni od “svojih”. Povijest kršćanstva se ne temelji na svakoj smrti, nego na jedinoj Isusovoj nedužnoj žrtvi na križu u kojoj je sastavni i neotklonjivi dio molitva za razapinjatelje i praštanje protivnicima, te na samo onim žrtvama koje su slijedile svoga Gospodina. Prvi među njima je bio đakon Stjepan. U zadnjem času on moli: “Gospodine, ne uzmi im ovo za grijeh!” I u zbornoj molitvi na početku današnje mise molimo: “Gospodine, daj nam nasljedovati ono što danas slavimo: da umijemo i neprijatelje ljubiti jer svetkujemo nebeski rođendan prvomučenika Stjepana, koji je molio za svoje progonitelje.”

Praštati i ljubiti neprijatelje ne znači skrivati istinu, ne zamjerati se i povlačiti u šutnju, nego nasljedovati Isusa Krista koji zahtijeva da se uskrsnuće života ne događa u zlopamćenju, da se novi život dariva u priznanju svoje grešnosti i zla, i u onom najtežem – u opraštanju. Božje utjelovljenje, postajanje čovjekom u osobi Isusa Krista je specifikum kršćanstva. Najveći pak specifikum, najveća Božja ljubav očitovana u Isusu Kristu jest opraštanje, opraštanje neprijateljima. Na tome stoji ili pada naše kršćanstvo, naše nasljedovanje, svjedočenje Isusa Krista i svi “mučenički” narodi i crkve. Tko povjeruje da mu je oprošteno, možda će moći oprostiti. Možda, jer u opraštanju ima vrlo malo mučenika i svetaca. To je najveća spasenjska novost koju je Bog objavio u Isusu Kristu a Stjepan posvjedočio.

Na dobro vam došao Božić i sveti Stjepan!

Fra Ivan Šarčević

I reče Bog: Neka bude svjetlo! (Ivo Dulčić, vitraj u crkvi Sv. Ante – Bistrik)

Riječ puna milosti i istine

Božić

Iz 52,7-10; Heb 1,1-6; Iv 1,1-18

Danas, na Božić, svetkovinu Isusova rođenja, misna čitanja počinju odlomkom iz Knjige proroka Izaije u kojem se narodu koji je pola stoljeća bio u progonstvu javlja da mu je ropstvo okončano i omogućuje mu se povratak u domovinu. U poplavi svakojakih glasova i vijesti kojima smo svakodnevno bombardirani, ove riječi djeluju gotovo nestvarno. Jer na osnovu čega danas biti glasonoša radosti, navjestitelj mira, oglašivač sreće u zemlji u kojoj su ljudi prihvatili da je gotovo „normalno“ ponašanje samo se dijeliti, sukobljavati, osvećivati, progoniti ili vladati nad drugima? Kako to učiniti u zemlji u kojoj je skoro srušena svaka društvena nada nečega zajedničkoga? Tko će – slično jeruzalemskim razvalinama – na našim ruševinama i urušavanjima ljudskosti potaknuti ljude na novi početak? Da, posve novi početak! Jer samo tako će nam biti osigurana bolja budućnost. Prorok je jasan. Novi početak započinje s Bogom. To je jedna od poruka Božića. Bog dolazi čovjeku u njegovu nesređenu zemlju i svakodnevicu, u njegov život izmučen raznim teretima i grijesima, i započinje s čovjekom novu povijest, drukčiju od dosadašnjih, povijest novih odnosa.

U Poslanici Hebrejima slušamo poznati tekst da je Bog kroz povijest govorio po prorocima, a u ove dane se objavljuje u Sinu. I to je punina objave. Kada kažemo punina objave, onda to podrazumijeva da nam se u Isusu daruje potpuni smisao života. U njemu nam biva ponuđeno, nenasilno i bez ikakvih trikova, bezuvjetno i milosrdno put kako provoditi svoj život. Poslanica posebno naglašava Isusovu uzvišenost povrh svega stvorenoga, i povrh svih najsavršenijih bića kao što su anđeli. Bog se u konkretnom čovjeku otkriva ljudima.

A evanđelje današnjega dana jedan je od najuzvišenijih tekstova Novoga zavjeta. Evanđelist Ivan ne govori o jaslicama i pastirima, zvijezdama i mudracima, anđelima i Herodu. Čak nam djeluje preozbiljno za ovo svetkovinsko vrijeme. Ivan svoje evanđelje započinje govorom o Riječi, stvaralačkoj Riječi po kojoj Bog stvara svijet, o tome kako je ta Riječ kod Boga i kako ona postaje Život i Svjetlo te kako ta ista Riječ postaje tijelom, čovjekom, konkretnim čovjekom – Isusom iz Nazareta. U svom Prologu Ivan sažima povijest vjere kao i Isusovu povijest. Govori kako je Isusovom djelovanju prethodilo Ivanovo svjedočanstvo za Svjetlo. Izričito govori kako to Svjetlo, kako Isus nije prihvaćen, nije primljen od svojih, kako Isusa ni svijet ni njegovi nisu upoznali.

Ako bismo i mi saželi značenje Ivanova govora za nas danas, onda bismo mogli kazati slično. Isusa još nismo prihvatili. Jesmo riječima, ali ostaje doista pitanje koliko ga stvarno nasljedujemo, koliko Isus rasvjetljava naše putove i odluke, naše misli i riječi, koliko je on naše Svjetlo. Oni koji uzvjeruju u Isusa, nastavlja Ivan, postaju Božja djeca, djeca koja ne djetinjasto nego djetinje povjerljivo nastanjuju ovaj svijet, koji se svom svojom osobnošću pouzdaju u Božju objavu u Isusu.

Osnovne oznake Božje objave u Isusu prema Ivanu svjedoku jest da se Božja objava čovjeku ne događa negdje daleko, daleko od svijeta i ljudi, da se za njezino upoznavanje ne trebaju završavati posebne škole ili prakticirati posebne pobožne vježbe. Ivan izričito kaže da je jednostavno Riječ tijelom postala i nastanila se među nama. Riječ je, Bog je postao čovjekom. Od Božjeg utjelovljenja svako ljudsko lice postaje trag Božje objave. Ivan potom govori kako su oznake te iste Božje objave milost i istina, a ne najprije Zakon ni religijski propisi. Živjeti u milosti i istini, znači živjeti tu Božju objavu utjelovljenja.

Posebno važnim se čini Ivanova poruka da „Boga nikada nitko nije vidio“ nego ga je objavio, obznanio Jedinorođenac, Isus Krist. Ovo je zacijelo vrlo važna poruka i nama današnjim ljudima. Naime, često se mogu susresti ljudi koji „mašu“ raznoraznim religioznim iskustvima, pa tako znaju govoriti kako imaju iskustvo Boga, kao da su Boga vidjeli. Ivan je jasan: samo je u Isusu Bog vidljiv; u Riječi koja je tijelom/čovjekom postala moguće je najpunije spoznati Boga. U mnogovrsnim ljudskim traženjima da se dosegne transcendentno, da se dotakne i iskusi onostrani svijet i Boga, na mjestu su pjesnikove riječi – „ne traži Boga mišlju u praznini“ (A. B. Šimić). Božji su tragovi u materijalnom, stvorenom svijetu, a njegov najveći izraz je u čovjeku, u Isus iz Nazareta. Boga se susreće najprije u čovjeku. Tako tjelesno, ljudsko tijelo, postaje nositelj Božjega Duha, Boga koga nitko nije vidio niti vidjeti može.

Uz to, Ivanov govor o Riječi koja je tijelom postala, na poseban način ističe put kako ono što je eminentno duhovno, kao što je recimo misao, Božja i ljudska misao, zadobiva svoju materijalizaciju u riječi. Kršćanstvo je vjera riječi, vjera u Riječ i vjera na riječ. Kršćanstvo je vjera Božjih obećanja, dane i zadane riječi, utjelovljene Riječi. Zato ovih božićnih blagdana i uopće u životu, kada se pitamo kako do Boga ili kako ostvariti svoju ljudskost, čini se neophodnim vratiti se tajni utjelovljene Riječi od koje će i naš život i naše riječi zadobiti svoj smisao. Ako svoje riječi budemo podastirali pod svjetlo i kriterij Riječi, i one će u sebi sadržavati mnogo više milosti i istine, a mnogo manje osuđivanja, optužbi i gorčina. Riječi, riječi – ima ih previše i u naše vrijeme, ali se bez njih ne može. Šutnja nije rješenje, nego govor u milosti i istini. Riječi trebaju biti milosne i istinite. Riječi su stvaralačke i ubilačke, nose život ili usmrćuju. Isus je Riječ koja donosi život u punini i onda kada je ta riječ nasilno ušutkana, kada nije primljena ni prihvaćena. Ona ima svoju snagu u Bogu i njemu se ne vraća bez učinka čak i onda kada djeluje da je kazana u prazno i gluhim ušima. Doista, Isus je Riječ puna milosti i istine. Neka nam ovi blagdanski dani i naš život budu radosni, i prožeti takvim riječima. Susretali u svojim bližnjima Božju objavu, susretali u njima utjelovljenju Riječ, Isusa Krista.

Fra Ivan Šarčević

Zvijezda nad Betlehemom (Đuro Seder)

Zemlja kao Betlehem

Poruke Božića za naše vrijeme

Božić 2013.

Nijedan nam Božić nije isti. S razlogom, jer svake smo godine stariji. I okolnosti u kojima živimo mijenjaju se. U našim, glavna riječ je kriza. No, bez obzira na sve, za Božić se u nama budi čežnja za izvornim svetim, čežnja za autentičnom ljudskošću. U nama se, i toga se ne treba stidjeti, uvijek iznova rađa nostalgija za “drugom nevinošću”, za djetinjstvom, za nekim svijetom početnim, za svjetlom usred noći, usred mrklina u našoj zemlji koju je njezin najveći pisac nazvao zemljom “mrke ljepote” (Andrić). Rađa se u nama čežnja za višim, za Bogom.

Čovjek čitava života nosi sva svoja doba. I sebe kao dijete, kao onoga koji drhturi od strepnje i očekivanja novoga, boljega, spasonosnijega života. U nekom kutku sebe, možda i najmanjem, i nesvjesnom, i najzabačenijem, svaki čovjek, i onaj najbolji i onaj najgori, je nedotaknut. I tim dijelom, barem ponekad, duša mu se širi, srce hoće van od želje da se obasjaju sve njegove tame, da iziđe iz svojih zloća, da se vrati sa svojih stranputica, da se pomiri sa sobom i drugima, da zagrli ljude, sve ljude, i one najopakije, da se s njima susretne, popriča, da se svima podari mir, onaj unutarnji i onaj kozmički, da i sebi i svima kaže: čovjek nije sebe rodio i čovjek je stvoren za više i bolje od onoga što već jesmo i radimo. Ovako bi se nekako moglo započeti govoriti o Božiću. No, koje bi to poruke Božića vrijedile danas da čovjek krene na put toga višega i boljega.

Reći ćemo s pravom da je Božić prepun značenja, pun običaja. Reći ćemo da je Božić svetkovina svjetla i mira, vrijeme obiteljskog i uopće ljudskog zajedništva, radosti i obdarivanja. No, takve su sve ljudske i vjerničke svetkovine. Slično se raduju svi ljudi svijeta. Ipak, koje bi bile glavne poruke Božića. Umjesno je i primjereno večeras upitati se: Koga se mi to večeras doista spominjemo? Što to mi večeras slavimo?

Prva poruka Božića bi se mogla izraziti riječima: Bog dolazi čovjeku, postaje jedan od nas, utjelovljuje se u Isusu iz Nazareta. I to znamo. Božić je svetkovina novoga života, rađanja novoga svjetla, drukčijega svjetla, božanskoga svjetla, ne svjetla od ljudi, nego Svjetla od Svjetla (Vjerovanje), kako su kršćani vjerovali kada su sredinom IV. stoljeća počeli slaviti ovaj blagdan nasuprot rimskom blagdanu boga Nepobjedivoga sunca kojeg je uveo rimski car i njegovi svećenici.

Pa što to ovdje ima posebnoga? Ljudi, kulture i religije se miješaju, preuzimaju jedni od drugih forme a i sadržaje. Kršćanstvo je kristijaniziralo (ne uvijek evangeliziralo) poganstvo, moderna kultura sekularizira pa i dekristijanizira kršćanske svetkovine i običaje. Doista, što ima posebnoga u Božiću? Jer Božji se dolazak među ljude vjeruje i slavi na različite načine u svim civilizacijama i religijama, osobito velike monoteističke religije naglašavaju Božje očitovanje ljudima, slobodnu i neovisnu Božju inicijativu. Ali Božić jedinstveno naglašava da se Bog daruje čovjeku u čovjeku, daruje se ljudima i narodima koji žive u mrklini smrti i zavađenosti, sukoba i ratova. Bog se ne objavljuje samo u prirodi i materiji, u kozmosu, ni samo u riječima prirodnih zakona, ni u riječima proroka, u čovjekovoj slobodi i ljubavi, nego vrhunac njegove objave postaje čovjekom, postaje konkretna osoba. Bog dolazi na tako nepojmljiv način, jer se najčešće misli, ne samo od ateista, nego i od vjernika, i od kršćana, da su Bog i čovjek krajnja suprotnost. Bog dolazi kao čovjek tako da ga se može zanijekati. Dolazi kao dijete, kao zreo čovjek, kao Isus iz Nazareta. I to je kršćanski specifikum, ali ne kao zasluga i privilegij kršćana, nego kao Božji dar i odgovornost, kao univerzalna Božja poruka svim ljudima.

Iz gornje slijedi druga poruka Božića. Bog u Isusu osvjetljava sve tame ljudskoga isključivanja, ne tek i ne samo odbacivanje Boga nego baš isključivanje i odbacivanje čovjeka. Mnogi ljudi, mnogi kršćani, mnogi vjernici, spašavaju Boga, idu čak u rat zbog Boga, ne želeći ga miješati s ljudima, s ljudskim sitnoćama i pakostima, pa preziru druge koji ne vjeruju kao oni, čak ih ubijaju. Poruka Božića svjedoči, međutim, da Bog ne izabire božanski, nego krajnje ljudski put, takav ljudski put poslije kojega svaki čovjek postaje eminentno mjesto Božje objave. Čovjek, konkretni čovjek postaje nositelj Boga i kada to niječe. Ljudsko tijelo, duša, razum, čovjek, konkretni čovjek, cijeli čovjek postaje Božje sebepriopćenje. I onaj grešni, najviše baš onaj grešni, onaj marginalizirani, isključeni i omraženi, onaj prezreni i zalutali. Božje učovječenje u Isusu Kristu u konačnici znači da u bližnjem susrećem samoga Boga.

No, ako Božić nosi univerzalnu poruku spasenje za sve ljude, kako to da se ta poruka ne ostvaruje od kršćana koji se toliko ponose tom porukom da je Bog postao čovjekom? Kako to naš svijet, naše društvo i država ne postaju, ljudskiji, čovječniji, nastanjivije mjesto za ljude ako u njima ima toliki broj kršćana koji veličaju Božić Božje učovječenje?

Ako Kristovo utjelovljenje nije konkretizirano, ostaje samo u prostoru sebične intimnosti, kolektivizirane tradicije ili fanatizirane prekogrobnosti? Niječe se temeljna poruku Božjeg utjelovljenja koja bi se mogla izraziti: rođenjem u Isusu Bog nudi spasenje svim ljudima i narodima, i to ne samo izvan ovoga života, nego baš danas i baš ovdje. Bog se objavljuje u licu drugoga, u bližnjem i daljnjem, u prognanom i tuđem, da, i u protivniku i neprijatelju – što uopće nije lagano, niti je samorazumljivo. Pa zar mislimo da smo bolji od Betlehemaca? Mi Boga jedva prepoznajemo i u svojima, a kamoli s konkretnim imenom: Isusa kao Abdulaha, Savu, Elija … i kako sve ne. Nema Božića ako se – unatoč svem pobožnom maskiranju – u drugom vidi samo neprijatelja, štoviše sina đavolskoga, zloduha i demona, samo sotonu i šejtana, neprijatelja “našega” Boga.

Dakle, druga poruka Božića glasi: prepoznati i priznati Božjega sina i Božju kćer, Isusova brata i sestru u – bližnjemu. Znači dopustiti da Božje svjetlo rastjera našu mrklinu, sličnu Izaijinoj mrklini, teški mrak duhovne smrti koji su se nadvili na nas, na našu zemlju i naš svijet u sotoniziranju drugih, u nijekanju drugih kao Božje djece, Isusove braće i sestra. Ako u onome koji nije kršćanin, koji nije moj (Hrvat, Bošnjak, Srbin ili neki “ostali”…), ne prepoznam Boga, vjera postaje mračna bolest duše. Božić i sve naše svetkovine samo su trenuci slavlja, izdvojena vremena povlaštene oholosti, praznog opuštanja, nerada, “pijanstva i kiča”.

I treća poruka Božića, Božjega dolska među ljude na poseban se način danas nenasilno ali urgentno nameće. Teško je prepoznatljiva, teško da zaživi među nama. Ona proizlazi i prve dvije a nalazi se u konkretnom odgovoru na pitanje: Gdje to Bog danas dolazi? Rekli smo da Božić znači da se Bog objavljuje u čovjeku, i u onom koji nam je čak mrzak. Ali gdje? Sve naše riječi, kako se izgovaraju i s ovakvih i sličnih mjesta, najčešće ostaju samo lijepe ali često hinjene i lažne riječi, ako definitivno ne raščistimo gdje to danas konkretno dolazi Bog?

Dolazi li Bog u naše entitete, u naše kantone, u naša mala mjesta, u naše obitelji i škole, u naše zajednice i susjedstva? Ima li ga večeras ovdje ili je on samo ovdje, u crkvi sv. Ante?

Ne krijmo se istini! I naš Božić, i Bog u kojeg vjerujemo, najčešće ostaje u mraku naših isključivosti, u neprozračenim nacionalnim torovima, u licemjernim molitvama zagušljivih crkava, hramova i džamija, u uskoćama naših sebičnih relacija i uskogrudnih intimnosti, zato jer ne vjerujemo, i to posve konkretno, u poruku Božića i betlehemskog događaja: susret Boga čovjeka događa se i ondje gdje mi to ne možemo ni zamisliti, gdje to, eto, mi uopće ne bismo dopustili. Može Bog biti među anđelima, ali među nekim ljudima ne, na današnjim rubovima društva, na najneuglednijim mjestima, na suvremenim betlehemskim poljanama, među današnjim pastirima. Da sada stignu Josip i Marija, ma mi ne bismo dopustili da se vucaraju tražeći prenoćište kao što su to onda činili?!

Zastanimo. Zar betlehemske jaslice i svu tu sudbinu Josipa i Marije i Isusa, nismo pretvorili u idilu, u našu čežnju za prerano završenim djetinjstvom, u dekorirani protest protiv preranog uozbiljavanja i opora života s “neljudima” i iskvarenim svijetom. Zar nismo Isusove jaslice, Božji dolazak među ljude premjestili samo među nas, među svoje, u svoje crkve, u sakralne prostore, u svoje stanove, obitelji, u svoju dušu. I dobro. Tako nekako i treba. Ali što je s drugim mjestima ovoga našega grada, društva i svijeta? Dolazi li tamo Bog? Nije li Bogu u kojega vjerujemo, koji se pojavljuje najprije u djetetu Isusu, pa u zrelom mladom čovjeku koji putuje svojim krajem i domovinom i naviješta nove odnose među ljudima (Božje kraljevstvo), zar njega nema među nekim današnjim pastirima koji slično onima čuvaju današnje “ovce” nekih drugih svećenika i poglavara, koji rade za bogataše i svećenike,  koji se od zebnje za svoju budućnost i budućnost svoje djece griju na vatri uvijek novih obećanja, koji očekuju spasenje, koji se straše, poput onih betlehemskih, nevremena i slabih godina, otpuštanja s posla i zakašnjenja plaća, koji kad se Isus rađa, nisu u našem hramu ni u našoj crkvi, koji su šikanirani jer žive kao manjina i stranci među bahatom većinom, koji su dolazili u crkvu i među nas a tu nailazili na neslobodu pa i sektašku isključivost.

Treća poruka Božića kaže da se Bog rađa u mjestima ljudske negostoljubivosti. Isus se i danas rađa u nekim drugim betlehemima i jaslama. Božić se događa u konkretnosti naših života. Onako kako su pisci Isusova života, Matej i Luka, opisali Isusovo rođenje u konkretnom kontekstu, za vrijeme konkretnih vladara i konkretnih običnih ljudi, za vrijeme popisa stanovništva, tako bi se poruka Božjega ulaska u naš svijet mogla i danas izraziti: Bog dolazi u profanosti, u banalnosti naših života.

Mi najčešće želimo uteći od nas samih, od naših života, od naših svakodnevnih štala i brloga, kokošinjaca i vučjih kolektiva. Mi bismo izmakli od ljudi, pogotovo od dosadnih i napornih ljudi, od zlih i pokvarenih ljudi. A Bog koji se objavljuje u Isusu pokazuje se i onima koji su izvan sigurnih prostora, koji su sva očekivanja sveli na najobičnija ljudska očekivanja, koji su na hladnoći ovoga svijeta čekajući spasenjsku poruku.

Zaključimo: Ako je Bog u Isusu iz Nazareta postao čovjekom samo za mene i moje, to nije Bog, to je ljudska izmišljotina, opasna figura kojom se uništavaju ljudi. Dȁ, Bog se nudi kroz siromaštvo i oskudnost svake vrste, nudi se do mogućnosti ubijanja. Ali se nikome ne nudi da ga se posvoji. On se u Isusu, u Sinu, u čovjeku radije daje razapeti nego da ga se zatvori u bilo koju rasu i naciju, kulturu i vjeru, klasu i ideologiju. Spreman je umrijeti nego da bude ikome smetnja slobode.

Bog nas pohađa i večeras. U njega je inicijativa. Nudi nam put ljubavi i spasenja, put izlaska iz mrkloga kraja smrti. Pođimo iz ovoga Božjega hrama u svoje svakodnevne života, Bog nas i onamo čeka i susreće u ljudima različitima od nas, u ljudima koji nas ljube ali i koji su protiv nas, koji nas ne mogu smisliti ili koje mi mrzimo. Pođimo u sva naša mjesta u kojima se ljude ne prima nego protjeruje. Ova zemlja je stoljećima jedan veliki betlehem. U njoj se Bog stalno objavljuje, ali ni njegovi vjernici ga ne prepoznaju, ne primaju, jer nikako da povjeruju da se objavljuje/rađa u konkretnom čovjeku.

Na dobro vam došao Božić i sveto porođenje Isusovo!

* * * * * * * *

Bijeg u Egipat (Josip Biffel)

Izlazak na Svjetlo

Božić 2012.

Iz 9,1-3.5-6; Tit 2,11-14; Lk 2,1-14

 „Narod koji je u tmini hodio svjetlost vidje veliku; onima što mrkli kraj smrti obitavahu svjetlost jarka osvanu.“ Ovim riječima prorok Izaija naviješta oslobođenje mnogih koji su pod raznim ropstvima i jarmovima koje su sami sebi natovarili ili su ih drugi obremenili i zarobili, koji su pod udarcima i šibama raznih političkih ili duhovnih goniča. Ove riječi nam mogu pomoći da razumijemo zašto Božić – Božji dolazak među nas – slavimo usred noći, i to u najdužoj noći, i da ga posadašnjimo u dugoj noći naše svakodnevice.

U Svetom pismu se na dosta mjesta govori o noćima i tamama u koje stiže Božje svjetlo. Posebno se ističu četiri noći. Na početku stvaranja svijeta, Biblija izvještava, Boga stvara svjetlo, razdvaja ga od tame, stvara noć i dan. Druga važna noć je noć izabranja Abrahama, čovjeka pojedinca – noć u kojoj Bog sklapa savez s ocem vjere i s njegovim potomstvom. Treća je noć oslobođenja Božjega naroda iz ropstva, noć izlaska iz Egipta i odlaska u novu budućnost s Bogom i povratak u domovinu. Tu noć kršćani slave na Veliku subotu kada se spominju novog izlaska s uskrišenjem Isusa Krista iz tame zla i smrti.

Četvrta noć jest ova noć, noć u kojoj slavimo dolazak novoga Svjetla, dolazak Emanuela – Boga s nama i među nas. U ovoj noći slavimo Isusovo rođenje, početak zemaljske, krajnje ljudske objave Boga. Taj dolazak prati jarko svjetlo, jedinstveno svjetlo koje obasjava sve naše mrkline i tame, koje se svojom snagom samo djelomično može usporediti s prirodnim svjetlima i svjetlilima.

Dolaskom Boga u našu zajedničku i osobnu povijest, povijest nije završena. To je tek njezin početak, kvalitativno novi, drugi početak. U ovoj nam se noći nudi mogućnost novoga druženja s Bogom i ljudima, našega i Božjega novoga dijaloga. Skloni smo da božićnu poruku lišimo njezine zemaljske konkretnosti, da je zaodjenemo u lijepe, predivne, ali nestvarne parole. Riječ je, međutim, o krajnje običnom, čak oskudnom rođenju Isusa Krista, ali koji ima snagu da mijenja svijet, moć svjetla koja bez buke i glamura preobražava i najtamnija skrovišta naše neljudskosti.

Večeras, u ovoj svečanoj noći, kada možda nismo stigli pripremiti i uraditi sve što smo planirali, saberimo se, unutarnje se umirimo, dopustimo se obasjati porukom nebeskoga svjetla koje dolazi. U zajedničarskom duhu i u radosnom raspoloženju razmislimo što bi mogao i trebao značiti Isusov dolazak u naše svakodnevlje. I u kakvu našu noć Bog želi stići? Koje naše tame i mrkline želi obasjati svjetlo Isusova rođenja?

1. Čini se da je našu noć, u svakovrsnim suvremenim krizama, ponajprije obavila tama neizvjesnosti, strah od budućnosti i za budućnost, kako pojedinačno tako i na razini obitelji, Crkve, naroda, našega grada, društva i države. Ne možemo ne primijetiti kako skoro već dva desetljeća lutamo po mraku, kako nam je potreban stvarno novi početak – gotovo na svim područjima: od naših najbližih odnosa, do odnosa s drugima, od obitelji i škole, do posla i molitvenoga života, od obrazovanja do politike. Doista je vrijeme da nas obasja Božje svjetlo.

Možda i nismo dovoljno svjesni da većinom živimo strašljivi i uplašeni, zatvoreni i izolirani, da i mi obitavamo mrkle krajeve (da živimo u zemlji „mrke ljepote“), da smo u strahu za budućnost, da smo u svakojakim strahovima: od onoga da prekoračimo u prostor i entitet drugih do straha da kažemo ono što mislimo. Strah unosi bezizlaz, smanjuje aktivnost i kreativnost, u konačnici oduzima dostojanstvo. Utjerivanjem straha, pogotovo straha od budućnosti i od drugih, ljudi vladaju nad ljudima, ucjenjuju jedni druge, kupuju ih i preprodaju te im tako zatvaraju budućnost. Noć straha osljepljuje za novi početak.

Svjetlo betlehemske noći razgoni strah, donosi svjetlo na naše staze, otvara nove perspektive i osnažuje da se i u situacijama bez uvjeta stvaraju uvjeti za novi iskorak. Svjetlo Isusova rođenja govori o potrebi radikalne promjene našega životnoga stava o tome da svega sebe izručimo Bogu, pouzdamo se u Boga, izručimo svjetlu njegove riječi. Ljudi koji su obasjani božićnim svjetlom, neumorno i strpljivo, unatoč svim zaplašivanjima sa strane, svjedoče da se dobro može roditi i ondje gdje atmosfera nije gostoljubiva, i u „štalama“ ljudske odbačenosti, i pod vedrim i svakim nebom, u malenim, siromašnim i zabačenim mjestima i među običnim obiteljima. U svjetlu božićne noći širi se radost, ljubav se ne može zadržati samo na svojima nego kreće prema svima, i prirodi i ljudima, i vjernicima i nevjernicima. Božja objava u djetetu, u novom čovjeku, postaje Svjetlo narodima (Lumen gentium).

2. Osim straha od i za budućnost kojom je opečaćena naša duga noć svakodnevnice, u nama svima, više ili manje, vlada i noć neistine i zabluda, laži i licemjerja o nama samima i o drugima, i onim najbližima. S Isusovim rođenjem započinje i rađanje novoga čovjeka, ne nekog nestvarnoga i neostvarivoga čovjeka, nego izvornoga, autentičnoga čovjeka. Iznimno je lijepo vidjeti kako se u božićnoj noći većina ljudskih lica promjene, kako se ljudske nutrine šire na prihvaćanje svojih bližnjih, kako se omekšavaju bore i nervoze, kako smrknutosti i gorčine nestaju pod toplinom i svjetlom božićne poruke, kako božićno Svjetlo odjednom obasja mogućnost i prilike za nove odnose. Čovjek, isti onaj stari čovjek, u noćima obasjanim Božjim svjetlom, opušta se i postaje „original“, postaje on sam, dotad skrivan od drugih i od sebe sama. Onaj čovjek koji svednevice juri da se dostigne, da se nađe, da drugima dokaže da vrijedi više nego što oni misle. U božićnoj noći smanjuje svoj stres i stišava svoju zabrinutost.

Svjetlo Isusova rođenja skida maske s oholih lica, s lica koja glume moć, uspjeh ili stalnu nasmiješenost. Skida i masku samosažaljenja, depresije, ovisnosti i raznih tereta koji jedni drugima tovarimo. Jednom riječju, betlehemsko svjetlo poziva na prihvaćanje istine o sebi samome i o čovjeku uopće. A ta je istina da Bog, osim što je stvorio čovjeka, dolazi svakom čovjeku po čovjeku, dolazi po Isusu da svatko postane čovjekom. A zar je malo biti čovjekom!

Isusovim utjelovljenjem svako ljudsko lice, i moje i moga bližnjega i moga protivnika i neprijatelja, postaje najuzvišenija i najbliža, najuočljivija i najtajanstvenija Božja prisutnost na zemlji. To je temeljna istina Božje objave u Isusu iz Nazareta. Istina koja je, ne treba ništa uljepšavati, tako teška i tako zahtjevna, jer živimo pod sjenom rata, u atmosferi sukobljenosti, u dosta polomljenih odnosa te je gotovo nemoguće prihvatiti da bi s tim drugim ljudima Bog imao ikakve veze. Ipak, ta teška istina obvezuje. Ako se ona prihvati i ima u vidu, ako se u nju povjeruje, onda će biti daleko manje maski, zabluda i laži i o sebi i o drugima. Ta istina treba rasvijetliti tame naših zabluda o našoj veličini i nevinosti, tame naših memorija koju smo natrpali povrijeđenostima i gorčinama, lažima i zloćama drugih. Ta će nas istina vratiti na početak, novi početak naših odnosa.

3. I treća oznaka naše duge noći svakodnevnice je označena tamom sebičnosti, crnilom i gorkostima našega sebeljublja. Sebičnost nas čini tjeskobnima, hladnima, bezosjećajnima. I ako igdje moramo ostvariti novi početak, upravo je to na razini našega milosrđa i solidarnosti prema drugima. Božić govori o tome kako Bog izlazi iz svoje samodovoljnosti, svoje osigurane svemogućnosti, svoje neupitne veličine. Bog ne čeka hoće li se stvoriti uvjeti da se pojavi, nego sam ima inicijativu. Dariva se. On postaje običnim djetetom i čovjekom, upušta se u rizični odnos ljubavi sa svakim pojedincem.

Poruka betlehemskoga rođenja želi osvijetliti sve one mračne zakutke našeg sebičnoga ponašanja i poziva nas da budemo – poput tolikih proroka i svetih ljudi, poput Marije, Josipa, pastira i mudraca, poput ljudi koji nas nose čitava života, naših bližnjih i prijatelja koji su nam omogućili da budemo to što jesmo – i ponajviše da budemo poput Isusa iz Nazareta po kojemu se zovemo kršćani – ljudi služenja, ljudi pripravljanja putova, te da po drugim ljudima – sve na primjeru Isusova rođenja i života – Bog stigne u naše života i Božja dobrota među nas ljude.

****

Ova skromna poruka božićne noći neka nas barem potakne da dopustimo da svjetlo Isusova rođenja, da Božje svjetlo koje dolazi njegovim ulaskom u svijet, obasja svakoga od nas pojedinačno, naše obitelji, zajednice, naš narod i sve narode, druge ljude, sav svijet: da obasja našu dugu noć straha od neizvjesne budućnosti, da nam svjetlo istine obasja noć naših zabluda i laži, naših maski o nama samima i o drugima, te da obasja i otopli najledeniju noć naše sebičnosti, oporosti i zatvorenosti srca te da nam osvijetli stazu služenja i postajanja ljudima. Vrijeme je da iznova iziđemo iz tame na svjetlo, da dopustimo obasjati sve nesnošljive i turobne tame našeg svakodnevlja Božjim svjetlom u Isusu Kristu čije rođenje večeras slavimo.

Na dobro vam došao Božić i sveto porođenje Isusovo!

Fra Ivan Šarčević

Emanuel po proroku i snu

IV. nedjelja Došašća – C

Iz 7,10-14; Mt 1,18-24

Vjernikov život je obilježen Božjim nenajavljenim dolascima. Bog dolazi ne samo za Božić, za vrijeme molitve i mise. Bog na različite načine dolazi u čovjekov život. Današnja čitanja, prvo i treće, govore o dva načina, dva vremena, dvije osobe kojima se Bog nenasilno i gotovo nečujno primiče. Jednom se radi o kralju – kralju Ahazu u Jeruzalemu, drugi put o običnom čovjeku – gotovo nepoznatom ali pravednom Josipu iz Nazaretu. I u jednom i u drugom slučaju riječ je o Božjem dolasku, jednom po proroku, drugi put po anđelu u snu, pred njihove važne odluke: Ahazu u pitanju političkih odluka važnih za narod a Josipu u pitanju braka i rođenja Emanuela. Čini se da se moćni Ahaz ne dvoumi, dok je Josip u tjeskobi da se ne pokaže čovjekom i ne počini kakvu nepravdu svojoj zaručnici Mariji.

Ne čini li se da je danas malo dvoumljenja, malo pozornosti za Božji dolazak. Sve važnije se čini brzo i napoprijeko. I rijetki pitaju za savjet. Rijetki su koji vrše prvo djelo duhovnog milosrđa: dvoumna savjetovati. Uvijek se brže živi kada treba biti strpljiviji; ima se manje vremena kada treba trijezno razmisliti i donijeti važniju odluku. Kao da se tada i vrijeme ubrza, kao da smo uvjereniji da smo iscrpili sve mogućnosti i da što prije treba razriješiti stanje nesigurnosti. Nesigurni, oholi, poglupi a moćni ljudi najčešće i nemaju dvoumljenja. Oni se ne savjetuju. Oni se vode drugim načelima, svojom moću i samodostatnošću ili se daju zavesti silama i moćima izvan sebe. Uostalom, i njihova životna laž za njih je razumnija, dorađenija i utemeljenija od istine; jača od savjeta koji bio dolazio s otajstvene Božje strane.

Nešto se slično događalo i kolebljivome kralju Ahazu o kojem čitamo u prvom čitanju. Naime, kad je Jeruzalem bio ugrožen u sirijsko-efrajimskom ratu, kralj Ahaz se oslanjao na sebe i svoje krive savjetnike, pa je ulazio u sumnjive i pogubne političke saveze sa susjedima. Nije se upustio u prave dileme, u radikalno dvoumljenje u vezi sa svojim postupcima, niti je tražio odgovor u vjeri. Ni onda kada mu dolazi Božji čovjek, prorok Izaija, i savjetuje ga da “uspori”, da se pomoli, da zaište znak od Gospodina Boga, da Boga zamoli za “prosvjetljenje pameti”. Ahaz za to nema vremena nego se ispričava lažljivom religioznošću da neće “iskati ni iskušavati Gospodina”. Radi se o poznatom stavu tobožnjeg “vjernika” koji kao vjeruje u Boga ali Bogu, njegovom proroku i njegovoj riječi, ne dopušta ulazak u život. Što ima Bog tražiti u onome što je ljudsko, preuzetno zaključuje. Ma pusti Boga, to mogu i sam! Onako kako, s jedne strane, bogomoljci, duhovnjaci i pasivni vjernici neodgovorno sve pripuštaju Bogu, s druge strane, preuzetni vjernici, slični Ahazu, sve uzimaju u svoje ruke. Tako do nijednih ne stiže Božja riječ.

A što je s Josipom Nazaretskim? Što je uopće s tim čovjekom koga je kršćanska predaja previše “postarala”, dala mu ulogu šutljiva, pokorna i bespogovorna radnika i poslušnika. Ne čini li se iz današnjega evanđeoskoga odlomka da on ipak razmišlja svojom glavom. Razmišlja što će sa svojom zaručnicom. Što više, njemu za razliku od Ahaza, ne dolazi Božji prorok. Nema Izaije, nema se s kime posavjetovati. Sam je.

Matej Evanđelist donosi pripovijest kako Josipu u snu dolazi Božji anđeo. Sve je tako neuvjerljivo: u snu i još anđeo! Tko će danas u to povjerovati. Samo se onim malo “skrenutima”, opće je mišljenje, takvo što još može dogoditi. I tko je to uopće mogao vidjeti i čuti. Pa nije valjda Matej negdje iz prikrajka Josipove sobe sve gledao, i nije valjda mogao zaviriti u Josipovu “glavu” i pratiti njegov san kao film na ekranu. Uostalom, Matej piše desetljećima kasnije kada Josipa nije više bilo među živima.

“Osjetljive” uši koje smatraju da se sve dogodilo kako piše, neka ovdje prestanu čitati, iako je poruka ovoga evanđelja posve jasna. Bog bira svoj način kako će doći čovjeku, i nije potrebno – kako to “uspaljeni duhovnjaci” rade – primjenjivati znanost (egzaktnost) na Josipov san i Isusovo rođenje kao da je baš sve tako bilo kako piše. Poruka je važna i ona je jasna. Božji dolazak čovjeku ima nebrojeno načina, primjereno kulturi i vremenu u kojem čovjek živi. Bog dolazi preko ljudi (proroka) preko sna, kroz anđelov, Božji glas. Svaki put se traži da čovjek nadiđe samoga sebe, da se ostavi baš onoga što je “izračunao” kako bi Bog trebao djelovati. Ono što Božji glasnik i glas traži od Josipa u snu jest da nastavi putem pravednosti. Kao što Josip i prije sna i Božjega glasa nije htio sramotiti svoju zaručnicu, jer bi zbog toga mogla biti kamenovana, nego je nastojao da je potajno otpusti, tako se potajno događa i novi Božji plan s njim. U snu. I posve mu obraća njegov naum. Božji glas najčešće traži zaokret od naših nauma.

Dakle, bilo preko ljudi, bilo u snu, ili na neki drugi način, Bog nam dolazi, javlja nam se. U Došašću, u Božiću, u svakodnevici. Javlja se u velikim i malim dilemama i dvoumljenjima, najčešće kada su prisutni i mnogi drugi glasovi tako da se njegov tihi i nenasilni glas može ne čuti, ne raspoznati. Bog se preko ljudi, u snu, u nekom posebnom stanju, na čudan i čudesan način, u redovnom životu upliće u naše zapetljanosti. Govori nam što trebamo činiti. Prije svega govori nam kao Josipu: Ne boj se! Početak Božjeg dolaska među nas je povjerenje da ne treba imati straha. I Bog govori tako da nijednog trenutka nismo prisiljeni već posve slobodni; govori nam tako da sve možemo zanijekati, ili njegov glas prečuti ili ga posve prisvojiti kao svoju odluku, iskriviti ga, zloupotrijebiti. Može nam se dogoditi kao Ahazu. Može nam se dogoditi kao nama samima jer smo se već umorili od čekanja da će Bog progovoriti, da će već jednom doći u naš život.

U svakom slučaju, i bez ljudskoga htijenja ili s ljudskom odlukom, Bog dolazi. Bog daje svoj znak neuvjetovan ljudskom neposlušnošću. Netko se ipak uvijek odazove. Netko se uvijek odazove Božjem glasu na jakost i nadilaženje sebe. Pri svakom Božjem dolasku, on nam se javlja i očituje kao Emanuel – Bog s nama. Kao Bog koji postaje jedan od nas, konkretni čovjek, od žene rođen, dijete i zreo čovjek, poseban čovjek, Isus Nazarećanin, punina Božje objave, kao Božji tjelesni dolazak među ljude. On je više od znaka (Ahaz) i sna (Josip), više od proroka i više od Božjeg glasnika u snu. Nama dolazi primjereno našim životima i okolnostima. Ne mimoilazi nas.

Fra Ivan Šarčević