Tri mudraca s Istoka i Betlehemska zvijezda (Ulrich Leive)

Slijediti zvijezdu i biti kralj

Bogojavljenje

Iz 60,1-6; Ef 3,23a.5-6; Mt 2,1-12

Na počecima kršćanstva (kraj II. stoljeća), još prije slavljenja Božića (rađanja Svjetla), svetkovina Bogojavljenja (epifanija) u sebi je sadržavala tri događaja iz Isusova života: objavu svemu svijetu božanskoga djeteta Isusa, novoga kralja, kojemu se klanjaju i zvijezde (svemir) i zemaljske vlasti (poganski kraljevi), potom događaj krštenja na rijeci Jordanu kao prvo Isusovo javno pojavljivanje među ljudima te spomen na Isusov prvi javni nastup u Kani Galilejskoj. S vremenom su se spomeni na ove događaje počeli zasebno slaviti. Uz Bogojavljenje je ostala vezana posveta vode, pa u nas ova svetkovina ima naziv i Vodokršće: spominjemo se svoga krštenja i svetom vodom škropimo svoje obitelji i mjesta obitavanja.

Kao ključ za razumijevanje današnje svetkovine mogu nam poslužiti riječi apostola Pavla iz poslanice Efežanima o rasporedbi Božje milosti svim ljudima. Pavao, s pravom nazvana i apostol narodā, piše da su “pogani subaštinici i ‘sutijelo’ i sudionici obećanja u Kristu Isusu – po Evanđelju”. Pavao ustvari ništa drugo ne čini nego nastavlja na proroka Izaiju i njegov govor o svjetlosti kojoj koračaju svi narodi svijeta. Sve što slavimo oko Božića sve svjedoči o Božjoj inicijativi, njegovom sveopćem spasonosnom djelu za sreću i spasenje svih ljudi, bez razlike. Ova svetkovina to ilustrira na jedinstven način. U Betlehem stižu trojica zvjezdoznanaca (maga) koji prate novu zvijezdu na nebu. Čitav svemir sudjeluje u događaju Božjeg postajanja čovjekom. Još od Egipćana poznato je da se nakon zimskog solsticija javljaju tri sjajne zvijezde u Orionovom pojasu, a najsjajnija pokazuje mjesto gdje se rađa Sunce. Tu zvijezdu slijede magi. I ona ih, piše Matej, vodi k Isusu u Betlehem.

Ove se zvjezdoznance naziva i mudracima. U ovome se otkriva istina da Isusovo rođenje ne prepoznaju samo pastiri, kako se ponekada želi jednostrano istaknuti, nego i ljudi obrazovani, intelektualci, čije traganje za riječju i istinom završava u prepoznavanju Riječi i Istine u osobi, utjelovljenoj Božjoj riječi i istini. Čistoća traženja, čistoća duše ovih umnih ljudi jednaka je jednostavnosti i čistoći pastira. Božja objava nije pridržana samo jednima, niti se apriori veže za društveni status. Zna se, naime, dogoditi i to se događa kroz čitavu povijest Crkve da se ljude koje traže, a najčešće ih se naziva intelektualcima, iz duhovne lijenosti crkvenih “pastira” i prezira prema intelektu isključuje i marginalizira u crkvenim zajednicama. Slično jeruzalemskim “glavarima svećeničkim” i “pismoznancima narodnim”, dakle “pastirima” vjernika koji su znali istinu, koji citiraju proroka Miheja o rađanju kralja u Betlehemu Judejskom, ali ih ta istina nije mijenja. Oni su magima prenijeli istinu i pojasnili gdje se Isus ima roditi, ali se nisu ni maknuli iz svojih udobnosti. Slično se događa i danas. Iz Crkve se s nelagodom gleda na mudre i umne tražitelje koji se ne mire s prosječnošću vjere. Crkva je krajem XIX. i početkom XX. stoljeća izgubila radništvo, a teško ulazi u dijalog s mnoštvom intelektualaca (od filozofa, književnika, umjetnika, intelektualaca…). Kao tašti posjednici istine iskrene tražitelje Riječi i Istine, mnogi crkvenjaci sa sigurne pozicije, osuđuju kao grijeh i teške zablude, ili od tih tražitelja žele učiniti prosječne, standardne i sebi “poslušne” vjernike. Nekima od njih na teška traženja nude jeftine duhovne okrepe, ubrzano primirivanje u čvrstim pobožnim frazama ili ih zatvaraju u elitističke molitvene zajednice, ili one “sektaške” i bojovno isključive kako prema onima izvan Crkve, tako i mnogima u Crkvi.

Tri kralja se od davnina predstavljaju ne samo kao oni koji donese darove (zlato, tamjan i smirnu) nego kao pripadnici triju rasa svijeta: bijeli, žuti i crni. U tradiciji ih se naziva Melkior (u aramejskom: “kralj je moje svjetlo”), Baltazar (grčka riječ za babilonsko ime: “Neka Bel zaštiti njegov život”) i Gašpar (latinizirano perzijsko ime “Gondofar”). Za Mateja se njihovo poklonstvo novorođenom kralju svijeta veže uz Iazijino proroštvo iz današnejga čitanja: “K tvojoj svjetlosti koračaju narodi, i kraljevi k sjaju zore tvoje” (Iz 60,3), kao i riječi Psalma: “Klanjat će mu se svi vladari, svi će mu narodi služiti” (Ps 72,11). Isticanje različitih rasa jasan je odgovor na stalnu kušnju kršćana da se rasno, nacionalno i kulturno zatvore. Kršćanstvo, Crkva, odnosno evanđelje, ne privilegira nijednu rasu, naciju ili kulturu. Nakon što je raskinulo sa židovskim Zakonom, ulazeći u grčko rimski svijet, a posebno s Konstantinovim dobom, kršćanstvo je stalno u kušnji da se na drukčiji način “rejudaizira”, sada kao rimsko carstvo kroz rimsko pravo i grčku filozofiju, ili kao “bijela”, europska kultura, ili na manjim prostorima kroz identifikaciju s nacijom. Koliko je samo promašaja s pogubnim posljedicama bilo u povijesti zapadnoga kršćanstva i zapadne Crkve kad je umjesto univerzalnosti evanđelja i Božjega kraljevstva silom nametala zapadnu kulturu (običaje, tehnologiju i ekonomiju…). Time je izdala apostola Pavla, apostola “poganā”, a time i samoga Isusa – Božju uosobljenu Riječ – spasiteljicu svih ljudi.

Još se jedna posebnost nadaje iz današnjega evanđelja. Za razliku od Heroda, koji se strašio za svoju poziciju, trojica kraljeva ostavljaju svoja sjedišta i kreću na put. Ne umišljaju da će bez njih sve propasti. Dolaze do neuglednog mjesta Isusova rođenja i u najnemoćnijem prepoznaju što je to i tko je to nositelj istinskoga života i snage, što znači biti kralj bez pozicije, pratnje, vojske i kraljevskih insignija. I oni donose darove. Nisu oni koji očekuju da se samo njih dariva, da se njima dolazi na poklonstvo, da se samo njih časti. I darivaju najbolje što imaju ne očekujući ništa zauzvrat. Darivaju svoju čast i vlast.

Isusovo rođenje – kao i čitava radosna vijest /evanđelje/ o jednom iznimnom čovjeku, osobi Isusu Kristu – poruka je za sve rase, narode i jezike. U njemu se Bog definitivno objavljuje ljudima, ulazi u ljudsku povijest, postaje brat, prijatelj, spasitelj i “kralj”. Njega slijediti znači slijediti svoju a ne od drugih nametnutu zvijezdu; slijediti je postojano i nepokolebljivo u mrklinama i tamama ljudskih rasnih i nacionalnih, kulturnih i religijskih sukoba. To znači i sudjelovati u povijesti svijeta i svoga društva, razgovarati s glavarima svećeničkim i pismoznancima, poštivati kraljeve (vladare) zemaljske, ali ih i zaobilaziti, baš kako se i trojica kraljeva nisu htjeli više vratiti Herodu, nego ići svojim putem u svojoj zemlji, slijedeći najjasniju zvijezdu Života, kada ti kraljevi postaju tirani i izrabljivači, kada ne prepoznaju da se kralj može biti na posve suprotan način od uobičajenoga.

Fra Ivan Šarčević

U početku bijaše Riječ, i Riječ bijače u Boga, i Riječ bijaše Bog (Ulrich Leive)

Živjeti u svjetlu Riječi

II. nedjelja po Božiću

Iv 1,1-18

Tko je u božićnom vremenu dolazio na mise, tri puta je čuo današnje evanđelje: na sam Božić, na misi zahvalnici na kraju godine i evo danas. Je li previše ponavljanja jednoga te istoga? Nismo li od mnoštva riječi koje smo ovih dana slušali umorni te bi možda najbolje bilo zašutjeti? Usprkos tomu, jedno moramo priznati, nema “prazne” šutnje, ne možemo se izmaknuti u bezglasnu tišinu. Štoviše, sve naše tišine i šutnje, od one tihe, povučene do one nemoralne, oportunističke, ili one sustegnute, nabrekle od prkosa, i one kojom kažnjavamo bližnje, sve te naše šutnje su označene riječju. Sve naše tišine odjekuju glasovima, vlastitim ili naših bližnjih, ili glasom kojem ne znamo izvor. I kada šutimo, mi šutimo o nečemu rečenome, nečemu govorenome, nečemu nedorečenome. Na početku je riječ. Zato se početkom, Proslovom Ivanova evanđelja o Riječi, i želi istaknuti važnost nikada dokraja dosegnute tajne Božjeg utjelovljenja, Božjeg sebepriopćenja ljudima, Božjeg orječenja.

Zato se ovim evanđeljem o Riječi potvrđuje da smo stvoreni Riječju, da smo ljudi riječi, i uzaludno su sva naša nastojanja da umaknemo od riječi i govora. Nema apsolutne šutnje. Ivan u malo riječi sažima povijest Boga s ljudima. Govori – vraćajući se na početak stvaranja svijeta – da Bog sve stvara Riječju, ta Riječ je u Bogu, ona je Bog sam. Riječju nastaje život. Riječju ljubavi i pristanka i mi ljudi sustvaramo život, ili ga riječju mržnje i prokletstva ubijamo. Sve počinje s riječju. I misao je bezglasna riječ. Riječju se očitujemo drugima, kao što je Bog izišao iz sebe sama i riječju se objavljivao u stvaranju, u prorocima, u Ivanu Krstitelju i konačno u Isusu Kristu kao sama Riječ.

Nitko nije niti će zagospodariti riječima. Mi smo riječju rođeni, u riječima se krećemo, riječi nas nose, riječi nas zagrljuju kao tajna života. Riječi su i tajna. Iako rođeni iz riječi, učimo se govoriti. I učimo se čitava života izreći tajnu. Preko riječi se objavljujemo. I što ljepše i jednostavnije govorimo, znak je da smo više pozornosti posvetili svojim riječima. Sve je naše ljudsko dvoznačno, pa i riječima se, naravno, unosi svjetlo ili mrak, dobro ili zlo; riječima  se možemo maskirati, njima možemo obmanjivati, zavoditi i varati druge. I često to i činimo.

Kolika je važnost riječi, pokazuje se u životima naših bližnjih ako ne umiju govoriti, ako nemaju, kako kažemo, dar govora, ili ako ga uslijed kakve nesreće ili bolesti izgube. Između nas ima ljudi kojima su životne nevolje, patnje i nepravde oduzele riječ, koje su ljudi “ušutkali” kad god su htjeli reći ono bitno, oslobađajuće; puno je “poluotvorenih usta koje se nikad nisu izrekle”, ljudi koji su se sami lišili ili su ih drugi isključili iz ljudske komunikacije. A bez komunikacije, bez razgovaranja, bez izmjene riječi, nema dostojna života.

Nagrađivana hrvatska spisateljica iz Osijeka, Ivana Šojat Kuči, u svom romanu (Unterstadt) o podunavskim Nijemcima opisuje situaciju u kojoj je otac stranac vlastitoj kćeri jer je čitava života šutio, šutio o bitnim stvarima, o sebi i svojoj prošlosti: “Ne sjećam se, zapravo, jesmo li se ikada istinski razgovarali, čitali neku slikovnicu, jesam li ikad prije spavanja poslušala ijednu njegovu priču. Tata je istinski počeo govoriti tek kad je počeo ostajati bez glasa, bez zraka, nekoliko mjeseci pred smrt [rak pluća]. Tada je počeo pričati, u instant-zgusnutome obliku iznositi pozadinu sebe samoga, nešto u što bih ga konačno mogla smjestiti. Tek sam ga tada zapravo zavoljela, osjetila ga dovoljno bliskim da mu ne zamjerim što se otvorio samo trenutak prije nego što će zauvijek otići.”

A koliki su prošli ovom zemljom a da bitno nisu rekli ni najbližima. Ne možemo jedni druge upoznati ako se ne otvorimo, ako se ne priopćimo, ne oriječimo. Nije riječ o površnom govoru, o brbljanju o svemu i svačemu, nije riječ ni o “mudrijanju” i sofisteriji kako bi se ispitalo drugoga ili drugoga zavelo na pogrešan put, samo da se ne iznese vlastiti stav, nego o onome što nas se bezuvjetno tiče, o onome što smatramo nosivim u našem iskustvu, o onome što su naše istinske želje i čežnje, o istini i ljubavi koju smo dužni drugima. Može se proživjeti život – naravno, razlozi su različiti – kao stranci u blizini, u sputanostima vlastitim ili strahovima od drugih tako da nikada nismo nikome kazali što to i koga to istinski ljubimo, ili ne ljubimo; što je za nas bezuvjetno bitno. Važna je riječ, važan je razgovor. Ono nepodnošljivo, ono mrziteljsko često počinje u prekidu dijaloga. Izopačene politike, religijski fundamentalizmi i fanatizmi uvijek imaju cilj prekinuti svaki razgovor s drugima.

Početak Ivanova evanđelja govori o Božjem ničim uvjetovanim milosrdnim sebepriopćenjem u Riječi koja je postala tijelom, koja je postala čovjekom, osobom, Isusom, sinom Davidovim. Ako se u svome životu želimo kretati prema punini života, ako u vremenu sjena i tama, nepodnošljivih šutnji i razornih galama hoćemo imati više svjetla, ne samo da je dobro, nego je nužno učiti se govoriti od Riječi, od Isusa. Ako želimo stvarati život, ako želimo unositi svjetlo među ljude, ako želimo prosuđivati svoje i tuđe riječi, ne samo da je dobro, nego je i nužno sve to činiti u svjetlu Riječi, Božje riječi, kroz kriterij Isusova evanđelja. Pritom je neizostavno uvijek imati na umu da neće ići sve po našoj dobroj želji. Dogodit će se kao i utjelovljenoj Riječi slično iskustvo: Svojima dođe a njegovi ga ne primiše! Nema dakle mirne luke, nema zavjetrine za riječi koje svijetle, za radosne i dobre, istinite i oslobađajuće riječi. Jedno je sigurno, riječ jednom izgovorena, nepovratno djeluje, blagoslivlja i izaziva, oslobađa i unosi nemir, stvara i ubija…

Ako bismo saželi poruku današnjega evanđelja onda bismo mogli kazati: Bog se kroz povijest objavljuje, priopćuje, on govori. U punini vremena, u vrhuncu objave, on se očituje u čovjeku, u svojoj riječi, u Isusu Kristu. A to je najnevjerojatniji govor, tako radikalna objava koja je, da izvrnutom perspektivom kažemo, najbliža “ateizmu”, jer se paradoksalno Bog do te mjere lišava božanstva i svoje nepristupačnosti (svoje samorazumljive nijemosti i daljine) da postaje jedan od nas, da nosi našu sudbinu od rođenja do smrti. I da se objavljuje ne samo u snu i čudima, ne samo po prorocima, u riječima knjige i (prirodnih) zakona, nego sam On u ljudskom tijelu i konkretnim čovjekovim ustima iz kojih proizlaze riječi, riječi ljudske, doista tako ljudske – dakle razumljive i jednostavne riječi – ali koje još nitko tako nije izgovorio, još nitko nije tako stajao čitavim svojim postojanjem iza svojih riječi, još nitko tako ljudski nije govorio kao Bog.

Bog ne šuti iako ne govori uvijek nama razumljivim riječima i znakovima. Bog ne šuti. Ni danas. Šutnja nije ni naš početak, šutnja nije kraj našeg postojanja. Šutnja je smislena samo kao uvjet, kao ponizna i poklonstvena tišina, kao strpljiva bezglasnost da se bolje čuje, da se bolje razabere kako se to Tajna danas izriče, što to Bog priopćava nama u našem vremenu. Zato valja sa starozavjetnim vjernikom-psalmistom ponavljati: Gospodine, tvoja riječ nozi je mojoj svjetiljka i svjetlo mojoj stazi. Zato valja ponavljati učenikove riječi Isusu: Kome da idemo, Gospodine, ti imaš riječi života vječnoga. I riječi Ivana Evanđelista: Ti si Gospodine, Isuse, riječ i svjetlo; ti si put, istina i život.

Fra Ivan Šarčević

Božić (Ljubo Ivančić)

Mir, dobro i radost

MARIJA BOGORODICA / NOVA GODINA

Br 6,22-27; Gal 4,4-7; Lk 2,16-21

Sretna ti nova godina! Tako smo, pružajući ruke, grleći se i ljubeći, jedni drugima čestitali kalendarski prijelaz u novo vrijeme, u novu godinu. Ako ovu svoju želji ne izgovaramo mehanički, ako makar za tren zastanemo nad tim riječima, uvidjet ćemo da riječ sreća obuhvaća još neke druge važne sastavnice ljudskoga postojanja. Čini se da bi se sreća, sukladno današnjim biblijskim čitanjima, ali i našoj dubokoj ljudskoj čežnji odnosila na mir, dobro i radost. Željeli bismo i sebi i drugima više mira, više dobra i više radosti. Od toga je satkana i ova svetkovina, u nju se sabiru ove ljudske i vjerničke želje.

Svetkovina Marije koja je rodila Božjega sina (Bogorodice) slavi se od Efeškoga sabora 431. Njome se ne ističe Marijino božanstvo, nego Božji iznenađujući i milosni put da izraelska žena Marija, rodi Isusa, Mesiju i Spasitelja, Božjega sina. On je potomak Davidov, obrezan je osmoga dana, i dobio je ljudsko ime – Isus. Isus donosi sreću: mir, dobro i radost.

Od 1968., u kontekstu socijalnih i studentskih nemira, iznad svega u kontekstu hladnoga rata, papa Pavao VI. prvi dan u godini određuje za dan molitve za mir u svijetu, mir među vjerama i vjernicima, za mir koji dolazi od Boga. U tom smislu govori i prvo čitanje iz Knjige Brojeva. Mojsije svome bratu Aronu prenosi Božje riječi kako će blagoslivljati ljude. U tom kratkom a nenadmašnim željama i molitvama označenom blagoslovu, naglašava se da sva ljudska zalaganja trebaju biti praćena najvažnijim – Božjim blagoslovom. S tim blagoslovom nevolja, nepravda, tuga, neuspjeh, skrivaju drukčiju i dublju sreću. Zato bi ovaj blagoslov trebao biti sadržaj svih naših čestitki i želja a koje svi mi, supružnici jedni drugima, roditelji djeci i obratno; prijatelji prijateljima, uopće, čovjek čovjeku želi i od Boga moli.

U blagoslovu se izriče molitva da Bog čuva svakoga, da Bog svakoga obasja licem svojim i iskaže mu milost, te da Bog dadne svoj mir. Osvrnimo se ukratko na molitvu za mir.

Mir, kako zvuči ova riječ? Neki su se umorili i od molitve i blagoslova za mir, jer se previše brblja o miru, jer neki kao lažni mirotvorci zarađaju na svojim konstrukcijama mira. Većina nas i nije svjesna molitve koju izgovaramo za vrijeme svake mise da nam Isus podari svoj a ne “svjetovni” mir (Gospodine, Isus Kriste, ti si rekao svojim apostolima…) Za neke, tobožnje mirovne “aktiviste” i neke duhovne mirotvorce beskičmenjake, mir je odsutnost svakog konflikta i onoga zdravoga, mir je ropstvo nezrelosti i nedorečenosti, bijeg iz razgovora o stvarnim problemima, i iznad svega u šutnju i tišinu koje oduzimaju riječi potlačenima, koji su nesnošljiva praznina pa ju popunjavaju emocionaliziranim uzdasima i oboljelim molitvama. Time samo podržavaju zlo i zle te dalje ponižavaju nedužne i žrtve. Mir nije mirenje s nepravdama…

U svakom slučaju, mir (šalom) nije tek odsutnost rata, nasilja i sukoba. Nije ni grobljanski mir, ni onaj kozmički ni onaj prekogrobni, ni samo onaj moj intimni (zlatna osama nedodirljivosti) u kojem ne dopuštam da me pogodi nesreća drugih. Jer kako s takvim mirom pomiriti onu Isusovu riječ da nije došao donijeti mir nego mač (usp. Mt 10,34), ili riječi Šimuna u Hramu da je Isus “znak osporavan”, kojemu će se toliki protiviti (usp. Lk 2,35) i da će Mariji, Isusovoj majci, ne ljepota mira, nego mač boli probosti dušu.

Mir ne znači imati za cilj biti sa svima dobro, kako si propisuju mnogi svjetovni i duhovni narcisi. Naravno ne znači ni sa svima ratovati. Mir nije prazni cilj života. Sadržaj mira je pravda, zalaganje za dobro ugroženih. Riječ je o tome da se do mira stiže aktivnim zalaganjem za pravdu obespravljenih, naravno bez oslanjanja na nasilje i silu. Isusov mir nipošto nije zataškavanje nepravdi, nego podrazumijeva “mač podjela” i kada se podjele uopće ne traže. Isus nije došao dijeliti ljude nego ljubiti ljude i navijestiti im dobro. Nažalost, često se i dobri vjernici uplaše i pokolebaju ako rade za mir, jer uviđaju da time stalno raste broj njihovih protivnika i neprijatelja, jer na njih ustaju mnogi ne samo zli ljudi nego odustaju i njihovi prijatelji i bližnji koji bi sve to radili navodno drukčije, “mirnije”.

Valja uvidjeti da Isusovo dobro radikalizira zlo. Zlo se u susretu s Isusom još više razgoropadi. U susretu s dobrim zlo pomahnita. Isusovo svjetlo, Isus Svjetlo, ne prekriva nego još više otkriva grijeh, ističe sjene zla, kompromiserstva, ljudske laži. Mir, dakle, nije pasivnost, nije samo doseg intelektualne spoznaje, nego činjenje dobra, “činjenje istine”, odgovorno djelovanje koje ne prolazi bez rizika odbacivanja, samoće, pa i kušnje nasilne smrti.

Tek smo malo natuknuli što bi bila sreća i kako bismo do nje u novoj godini: kroz Isusov mir i dobro. Poznato nam je to, jer se toliko puta izgovaraju posvuda te riječi: mir i dobro, koje je i Franjo Asiški također djelomično imao za svoj pozdrav. Riječ je da ponovimo: mir za pravdu i dobro drugoga, jer tako po evanđelju nastaje ljudska sreća. No, čini se da je još jedna zbilja važna za našu sreću. To je radost. Proizlazi iz samog evanđelja koje i znači radosna vijest. Zalaganje za mir i dobro povezano je s ljudskom radošću. Radost je to već dosegnutog otkupljenja, već osigurane budućnosti s Isusom Kristom. Isus prevariti neće. On je s nama u sve dane. To je izvor radosti. To znači da se sreća ne stvara mirom i dobrom, da se sreća ne donosi nemirom (Isusovim mačem) natmurena lica, prestrogo i preozbiljno, nikako panično i mrzilački. Sreća se događa u već prisutnoj radosti postojanja, u iskustvu već darovane i prihvaćene Božje i ljudske ljubavi prema nama. I onda kada naši najbliži misle i rade drukčije.

To je ona radost koja, premda proizlazi iz ozbiljnoga i odgovornoga prihvaćanja života, zna da ne ovisi sve o meni, o nama. Zato u kršćanskom djelovanju uvijek ima suzdržanosti i samokritičnosti prema apsolutizaciji i svoga najboljega puta. Zato Isusov učenik uvijek govori da mu je vjera “mala” i da nije konačni sudac ni svoje, ni vjere ni nevjere drugih. Zato se može radovati i u najtežim i najcrnjim danima. Naravno, ne raduje se kao pijanac ili ovisnik, kojemu za radost treba kakav opijat ili neka lažna misao o neprepoznatoj veličini; ne raduje se forsiranim veseljem nekih suvremenih duhovnjaka ili “sportskih navijača” koji namještenim i programiranim vrištanjem prekrivaju duhovnu praznoću, ne raduje se ni kao mračni znalac ili moćnik koji uživa u nsreći i porazu svoga protivnika, nego kao posve trezven i budan čovjek, kojemu i najgore zlo svijeta, i najgore nepravde, i teške praznine smisla ne mogu poremetiti vjeru da Bog voli njega i svakoga čovjeka, i njegova protivnika, da se Bog nije razočarao u njega ni u njegove bližnje, u ljude, da i u svojoj najvećoj nesigurnosti ima sigurnost da se Bog nije pokajao u njega, ni u konkretnoga čovjeka.

Radost proizlazi iz vjere da Bog ne napušta čovjeka i njegove odnose. U konačnici, vjernik se ne pouzdaje u sebe, niti u svoje traženje, nego je siguran da Bog njega ljubi. Vjeruje da Bog vodi ovu povijest i da će voditi ljude i kroz sljedeću godinu, uza sve zlo i ljudsku sklonost najgorim zloćama; da Bog ima zadnju riječ unatoč mnoštvu nevolja, bolesti i nepravdi, i da će se upravo iz snage te vjere neumorno zalagati za istinski mir, za veće dobro i radost ljudi.

Zato, ako se vjeruje da Bog upravlja poviješću i da je “maleno” i “ludo” Božje snažnije od mnoštva ljudskih hulja, enormne snage ljudskih grijeha, onda kršćanin krajnje odgovorno i ozbiljno radi ali čini to opušteno i radosno, s dobrom dozom humora i samoironije, jer zna da Bogu naši umišljeni i povrijeđeni ponosi jesu samo karikature njegove nedozrele i grozničavo za sebe uplašene i samozaljubljene djece. Radost koja prati sreću, koja je sastavni dio svakoga blagoslova i naše ljudske želje, proizlazi iz Božjega obećanja da će biti s nama i onda kada sve bude izgledalo suprotno i stvarno se događalo da sve propada.

Prošla je još jedna godina. Bilo je u njoj i dobroga i lošega, ali je u njoj prevladao Božji blagoslov, prevladao je kao neiskorišteni potencijal smisla, sreće, dobra i radosti. Uđimo u novu godinu s Božjim blagoslovom. Poželimo jedni drugima sreću Isusova mira, dobra i radosti što imamo takva brata i Spasitelja. Neka on bude naš oslonac.

Sretna vam nova 2014. godina!

Fra Ivan Šarčević

Zahvalnost iz postojećeg

STARA GODINA

Na isteku smo još jedne godine. Njezino značenje nije u količini vremena, broju mjeseci i dana, ni samo u činjenici da smo stariji. U pitanju je kvaliteta vremena izražena biblijskim riječima: Koliko smo darovano vrijeme prošle godine “otkupili dobrim djelima”, odnosno koliko smo ljudski, vjernički bolji, ili smo uklizali u mehaničko trošenje dana, u rutinu života što je u konačnici nazadovanje? Smijemo li se dalje pitati: Jesmo li zadovoljni sa sobom? Nije tragedija ako nismo, možda je spasonosnije. A drugi, ponajprije naši bližnji, oni s kojima živimo, jesu li išta bili sretniji prošlu godinu s nama? Ili se uopće ne osvrćemo na to što su neke osobne  relacije ohladile, neke pukle, što su uvećane “kolektivne” isključivosti, laži pa i mržnje?

A kako bismo sebe ocijenili tek pred Bogom, koji se – točno je – u Isusu objavio kao milosrdni i praštajući Otac? Jesmo li izgubili strpljenje s njim pa i taj odnos nastavljamo uhodanom stazom?

Na kraju ove godine mogli bismo se upitati i ovako: Koji su nam događaji označili godinu i kako smo se u njima ponijeli? A bilo je, nije da nije bilo raznih događaja. I onih u kojima je na ispitu bila naša ljudskost, i kršćanski identitet, naše nasljedovanje  Krista. Bilo je događaja vidljivih drugima i onih skrovitih, znanih samo nama, i samo Bogu. Možda smo gradili zgradu svoje osobnosti skrivajući se od drugih, ili predstavljajući se kakvi nismo. Možda se čak i sada skrivamo i od vlastite savjesti, možda i od Boga.

Ako smo na koncu godine postali preosjetljivi za pitanja kao što su: Koliko smo se pouzdavali u Boga? Jesmo li poštivali druge, jesmo li lagali, krali, krivo svjedočili, jesmo li vršili nad drugima vršili nasilje, tjelesno ili duhovno? Ako smo, dakle, otvrdnuli na pitanja, na duhovnu inventuru, možda bi bilo dobro sjetiti se koji su bili stvarni izvori naše radosti u prošloj godini? Što nam je pričinjalo sreću? Ili smo postali ravnodušni i za dobro i za zlo? Možda se nismo radovali ni vlastitom dobru, ili smo gušili protest protiv nepravdi oko sebe da ne bismo doživjeli nelagodu, patnju, ili da ne bismo preuzeli kakav “suvišni” rizik? Možda smo postali tvrđega srca, zatvorenije duše, ili konformisti s izopačenim ljudima i u grešnim strukturama?

Nema sumnje, teška su ovo pitanja. I nikako nije dobro remetiti i to malo mukom dosegnutoga mira i “dosegnutih istina”. Odustajanje je ionako “znak vremena”, svakoga, i našega. Odustajanje i zamor od dobra. I još nešto, još nešto teže, ljudski nedosljednije, znak je svih vremena: za lošu ljudskost, za propuštene prilike okriviti druge. A bilo je propuštenih prilika, iznevjerenog dobra i ljudi koje smo iznevjerili. I još nešto – što je najgrešnije: tvrdoglavo ustrajavanje da se nije moglo drukčije, mi smo ispravno postupili, drugi su pogriješili. Dakle, ne samo da smo odustali od dobra, ne samo da smo propustili priliku i iznevjerili istinu, i bližnje, nego smo svoju neljudskost pripisali drugima. “A tko da propuste svoje prizna”, na toliko mjesta ističe Sveto pismo.

Dobro, ako nam je teško takvo što priznati, zavirimo u dno sebe i prepoznajmo izvore svoje radosti. Ako nam i to pitanje odmah bude prekriveno našim nesrećama, možemo li to učiniti makar malo kad su u pitanju drugi, najbliži, pa i naši protivnici, i neprijatelji, jer na to nas poziva Isus, njegovo evanđelje – radosna vijest. I kada da bude prihvaćena njegova radosna vijest ako ne u “noći radosti”, večeras kada se širi srce da bismo u momentu zagrlili čitav svijet. Jer kada će “ludost” evanđelja odjekivati, ako ne u “najluđoj” noći? Ili mi nastavljamo svoje duhovne paralele, jedno evenđelje, jedno naš život. Smijemo li se, dakle, za naše bliske i nebliske, pitati večeras pred Bogom: Jesmo li prepoznali što ih čini sretnima, što ih rastužuje, i što smo im uopće u životu?

Bez sumnje, nisu naša vremena a posebno ovo predsvečarsko, novogodišnje, za razmišljanja. No, priznajmo makar da još nismo stali sa sobom i drugima na pravi način, ili možda, ipak, jesmo. U mirnoći sa svojim Bogom.

Bilo kako bilo, večeras smo se sabrali da zahvalimo Bogu, da zahvalimo ljudima za prošlu godinu. A opet, zar ne izbija upit: A za što zahvaliti? Koja iskustva najviše nadolaze u pregledu prošle godine, ili prošlog života uopće, da bismo trebali biti zahvalni, i to stvarno, ne iz bontona, naviknute uljudnosti; ne iz straha pred Bogom, ne iz trgovine s njime kako bismo izvanjskom zahvalnošću “kupili” njegove nove darove i povlastice, kako bismo stalnim verbalnim ponavljanjem: Hvala, hvala, hvala Bogu…, prekrili mrklinu lica, uskoću i opću nezahvalnost.

Doista, za što biti zahvalan u prošloj godini i komu? Pa zar najčešće naša iskustva nisu ona negativna, iskustva učinjene nam nepravde, povrijeđenosti, resantimana (zlopamćenja); iskustva kako nas nisu prepoznali, kako nam nisu dali priliku, iskustva nerazumijevanja, omalovažavanja, obezvrjeđivanja. Ne, ne treba ništa nijekati, ni ono negativno. Bilo je lošega i zla. Bilo je neskrivljene bolesti, patnje i gubitaka. I mnogo toga još traje. I nismo samo mi i uvijek samo mi krivi za ono što (nam) se loše dogodilo.

Pa ipak, ostanimo ustrajni u traženju: Što prevladava kao temeljno iskustvo prošloga vremena i godine na isteku? Ne čini li se da je ono lošije dominantno? I ne uklapa li se to loše tako prikladno u “normalnost” iskustva naše šire zajednice, našega naroda, Crkve, čak i kulture – u smislu da smo mi opet bili “žrtve” i “ugroženi”. U svima nama čuči makar mala žrtva, kao sjena prati nas naša lažna nevinost, neka prevara od strane drugih, neko zakidanje, nepravda koja se sručila na nas i hoće da preplavi naše biće. Ne čini li se da smo u većini, i kao pojedinci i kao kolektivi, kako oni nacionalni tako i vjernički, u stanju “zakinute” djece? Usudimo li si priznati da smo i ovu godinu proživjeli kao nezreli (pa i pubertetski) pojedinci, nezrela (pubertetska) nacija i nedorečena Crkva,  više u nemoći jadikovanja nad bezočnošću drugih, u iskustvo oduzimanja prava i prikraćenostima, više bavljenjem protivnicima i neprijateljima, nego bližnjima i prijateljima, više u reakcijama na “zlo” nego u kreativnosti i inicijativama, akcijama i odgovornoj slobodi za proširenja dobra oko sebe.

* * *

Večeras nećemo ništa promijeniti, niti će prijelaz u novu godinu donijeti neku naglu novost našega života. Obraćenja su rijetka, za promjene treba puno vremena. Ono što bi večeras, u ovoj večeri zahvalnosti, u predvečerje nove godine, bilo preporučljivo jest odlučiti živjeti iz onoga što već jesmo i gdje već jesmo, od onoga što imamo i s onima ljudima s kojima već živimo. Iskustvo darovane ljubavi dublje je i veće od iskustva naših nesreća. I kao što spasenje i ozdravljenje koje nam Bog daruje u Isusu Kristu nisu nagrada za našu ljudskost i naša “silna” dobra djela nego su nezasluženi dar, tako shvatimo – u skromnosti i poniznosti – da samo iz već proživljenog, iz prošle i prošlih godina, iz postojećeg, sa svim osobnim manjkavostima i grešnostima, možemo i trebamo svoj život i život svojih bližnjih učiniti boljim i radosnijim. To je onaj potrebni iskorak u vjeri, u novo povjerenje u Boga i ljude. To je abrahamski iskorak iz religioznih navika u novu zemlju, u nove međusobne odnose. Zahvalnost se rađa iz te darovane mogućnosti. Zahvalnost je stanje a ne tek riječ “hvala”, unutarnji stav; stil života iz iskustva obdarenosti. Uostalom, budimo iskreni: u prošloj godina iskusili smo i od Boga i ljudi mnogo više nezasluženih darova nego uvreda i nepravdi. Upravo je to osnovno iskustvo postojanja koje leži ispod gorkih naslaga rana i nepravdi. I upravo to nas čini zahvalnima i radosnima, osnažuje da iz već darovanoga obdarujemo i uveseljavamo bliske i “mrske”. Naša zahvalnost je potpuna u radosnim očima naših bližnjih, čak i u nemiru očiju koje nas ne podnose a mi ih ne preziremo ni ti ih mrzimo. U tuđim očima zrcali se Bog sam kao naša zahvala i kao naš bolni nemir zbog neljubavi.

Fra Ivan Šarčević

BIJEG U EGIPAT (Mirko Ćurić, iz Zbirke fra Nikole Bošnjaka)

Herod ili Josip? Društvo i Crkva bez oca

SVETA OBITELJ

Sir 3,2-6. 12-14; Kol 3,12-21; Mt 2,13-15.19-23

Svetkovina Svete obitelji počinje se slaviti krajem XIX. stoljeća, uslijed industrijalizacije i radne rastrganosti i odsutnosti majke i oca od kuće, a posebno nakon I. svjetskoga rata, u vremenu progona i izbjeglištva mnogih obitelji, odrastanja bez oca nebrojene djece. Posve je primjereno stavljena u božićno vrijeme, jer odražava novozavjetnu činjenicu Kristova rođenja: Božje očitovanje na ovoj zemlji nezaobilazno se događa – u obitelji i prodici. Usprkos svim kritikama kako se Boga antropomorfizira, kako mu se pripisuju ljudske oznake, Božja se objava događa po ljudima, po djetetu i čovjeku Isusu usred obitelji i konkretnih porodičnih, religijskih i društvenih veza i zajednica. Boga se doživljava u liku vlastita oca, preko očeve sigurne ruke. Boga se doživljava preko majčina tijela, tople skrovitosti njezina krila.

U ovoj godini na nedjelju Svete obitelji, koja je i nedjelja prognanih i izbjeglih, raseljenih i rasutih obitelji, čita se evanđelje o bijegu u Egipat. Za naše obiteljske odnose u vjeri dobro je poslušati i što nam kažu i prva dva čitanja, uvažavajući njihov kulturni kontekst označen dominacijom muškarca i oca. Svjesni smo da bi o ovome mnogo bolje mogli govoriti oni koji su obiteljski ljudi, a ne mi, često zatvoreni u svoj celibaterski svijet brige samo o sebi.

Odrasla djeca i stari roditelji

Mudri biblijski pisac Sirah, naslanja se na Četvrtu Božju zapovijed o poštivanju oca i majke pa odnos prema roditeljima vidi kao sastavni dio odnosa prema Bogu. Sirah naglašava da se poštivanjem oca čak okajavaju i opraštaju vlastiti grijesi, a čašćenjem majke, sabire se blago, povrh svega blago ljudskosti. Uočljivo je to i u našim današnjim obiteljima. Oni ljudi su doista čestiti, na njih se možemo osloniti koji poštuju svoje roditelje, koji razveseljavaju svoga oca i majku. Njih prati svakovrsni blagoslov i izvan obitelji. Pa i stoji: Poštuj oca i majku da dobro živiš na zemlji.

Sirah piše da je jedan od najvažnijih, a često tako složenih odnosa u obitelj odnos sina prema ocu. Zahtijeva od sina, od odrasle djece da se na brižljiv način odnose prema ocu u očevoj starosti. Prepoznaje najteže očevo stanje, ono ako djeca čine oca žalosnim, stanje očeve samoće i šutnje. Ocu je najteža samoća razočaranja nad nepažnjom i stranputicama djece. Još teže stanje je stanje senilnosti, stanje klonuća razuma. Starost je stanje tjelesnog i mentalnog slabljenja. Djeci, koja su u punoj snazi, nepojmljivo djeluje  da otac nešto više ne može. Ima po našim obiteljima nedovoljne razboritosti i pažnje od strane djece prema roditeljima koje život nije štedio, koji su naglo “iskopnili” u svojim fizičkim i duhovnim snagama. Starost, još ako je napadnuta nekom težom bolešću, mijenja karakter čovjeka. Od nekada samopouzdanoga čovjeka, postaje usamljen i zatvoren, nekada nepovjerljiv, čangrizav i težak čovjek.

Naravno, nije nimalo lagano onima koji žive uz stare roditelje ili nekog starijeg bližnjeg. Zato mnogi stariji ostaju sami, zato se u suvremenom dobu sve više izgrađuju i pune starački domovi. Živjeti zajedno veliko je umijeće u kojem je potrebno iznimno mnogo strpljive ljubavi. Potrebno je puno snage da se podnesu prigovori za neke stare rane i nesporazume, razna emocionalna ucjenjivanja, mnoga “neoproštena” djela, učinjena ili neučinjena, da se podnese sitničarenje, volja za znanjem svega i upravljanje svim.

Kako god bilo, ništa ne traje vječnost, ni naši životi. Naši odnosi, osobito prema starijima i bolesnima, sastavni su dio vlastitog teškog križa. I za nikoga, ni za jednu obitelj nema općega recepta ponašanja. Nisu rijetki ljudi ni danas, osobito žene, koji njeguju svoje starije uz silnu dobrotu i žrtvovanje. Prilika je to svima, posebice muškima, sinovima, kako Sirah traži, za izgradnju ljudskosti, prilika opraštanja grijeha i proslave Boga. Opomena je to također svima da se još dok smo mlađi spremamo za starost i umiranje, jer za to smo redovito uvijek nespremni.

Sve po uzoru na Krista

U odlomku iz Poslanice Kološanima, koje svećenici znaju čitati pri blagoslovu obitelji, a u kontekstu patrijarhalne kulture, dakle kulture označene muškom nadmoću i većim pravom oca, Pavao piše kršćanskoj zajednici kako da uredi svoje odnose. Navodi kreposti koje su prilično zaboravljene i u naše vrijeme: milosrdno srce, dobrostivost, poniznost, blagost, strpljivost, podnošenje i opraštanje, te povrh svega ljubav – koja je znak i veza sveg savršenstva. Sve po uzoru kako se Krist odnosi prema čovjeku, kako Krist ljubi ljude. Pavao i ovdje postavlja temeljni kriterij za kršćanina: Kršćanin se u svojim odnosima ne mjeri prema ljudima, ni prema onim najbližima, ni prema onim najgorima ni najboljim, nego jedino prema Isusu Kristu, njegovim riječima i praksi. To onda donosi čovjeku mir i zahvalnost. Krize i nesreće, nepravde i pakao naših odnosa nastaju u zaboravu ovoga kriterija, u odbacivanju mira u Kristu i zahvalnosti za oproštene grijehe i Božju dobrotu u Isusu.

Poslije poziva na poučljivost u mudrosti, u stjecanju znanja, na zajedničku molitvu, a sve u Imenu Isusovu, Pavao se obraća bračnim drugovima. Poziva žene na pokoravanje muževima. Iako je to vrijeme muške kulture, Pavao – dosljedan svom osnovnom kriteriju – piše da se i to pokoravanje čini “u Gospodinu”. Ovo se kroz povijest, a i danas, krivo razumijevalo i zloupotrebljavalo pa se potlačivanje i obespravljenost žena opravdavalo poslušnošću Kristu. I u Crkvi. Moć se crkvenih hijerarha pokazuje prema nemoćnima, a to su žene u mnogim segmentima i danas.

Pavao opominje i muževe što se kroz povijest kršćanstva nije uviđalo. Apostol traži da muževi ljube svoje žene i ne budu osorni prema njima. Muškarci i danas smatraju da samo “u zavođenju” trebaju pokazati ljubav, nježnost i brižnost, a kasnije postaju grubi prema ženi. Naravno, nema općeg ponašanja. I žene su često grube, kaotične i histerične. Pavao ipak zahtijeva od muževa da čitava života ne odustaju od ljubavi i nježnosti prema svojoj ženi. U našoj kulturi sve se manje govori i prakticira stvarna ljubav.

Pavao se obraća i djeci. Posve na tragu biblijske predaje, poput Siraha, piše da djeca budu poslušna roditeljima i to u svemu, jer se tako biva prihvaćen i mio Bogu. I završava da očevi ne ogorčuju život svoje djece kako ona ne bi klonula duhom. Očevi (svi oni koji odgajaju) su oni koji mogu zapriječiti razvoj djece i mladih. Često se to i događa. Iako nije sva odgovornost na očevima, očevi znaju terorizirati svoju djecu, podrezivati im krila slobode, davati im lažna obećanja, nekada od njih stvarati male “bogove”, nekada opet uplašene, nesamostalne i ogorčene ljude, letargične i pasivne. Ponekada i majke u djeci, osobito muškoj, žele nadoknaditi ono što im muž stvarno ili navodno nije bio, nije poklonio, ili u čemu nije uspio, pa očevi svoju djecu, osobito mušku, nerijetko razumijevaju kao takmace. O ovome bi se moglo još razmišljati. Ipak, najvažnije je da se ne zaboravi temeljna Pavlova uputa za sve odnose: zaodjenuti se u Gospodina, ponašati se u odnosima po uzoru na Isusa.

Društvo i Crkva bez oca

Na svetkovinu Svete obitelji, ove godine (A), čitamo Matejevo evanđelje, odlomak o bijegu u Egipat i povratku u domovinu. Matej piše da Josipu, u snu, od Boga biva rečeno da skloni dijete i majku njegovu u Egipat, u pustinju. Herod, sumnjičav i u strahu za svoju kraljevsku stolicu, u židovskom uzavrelu kontekstu očekivanja Mesije, ubija novorođenčad. Josip, posve ovisan o Bogu, sluša glas, poduzima traženo i izbiva izvan domovine, vjerojatno oko pet godina. Kada je opaki Herod umro, a naslijedio ga njegov sin Arhelaj, također okrutan, Josip se vraća, ali se ne nastanjuje u Judeji nego odlazi u Galileju, u Nazaret, po kojem će Isus dobiti ime, onaj nadvremenski naslov i na svome križu. [Neki Isusovo ime Nazarećanin vežu uz riječ nazirej – ime onoga koji  posve Bogu posvećen.]

Evanđelje govori o izbjegličkim godinama mlade obitelji, čime se pokazuju uzorom i solidarnim primjerom mnogim obiteljima ovoga svijeta, od Pacifika do Magreba, Meksika i Sudana. Možda smo i ovoga Božića sve oko njega previše uljepšali, i Isusovo rođenje, i jaslice, i bijeg u Egipat. A sve je tako oskudno, siromašno i oporo. Najvažnije je primijetiti Josipovu potpunu ovisnost o Bogu, a po njemu i čitave njegove obitelji. To je iskustvo svih isključenih, svih prognanih i izbjeglih pred herodima i u našim danima. Koliki su samo iz naše zemlje i u našoj domovini, tek s najlonskim vrećama, bili izručeni samo Božjoj milosti? I to bi trebala biti poruka svakoga Božića i svih njegovih slavlja i svetkovina. Jer badava sve, badava i ove i druge lijepe riječi za Božić, svi moralizatorski napadi na bešćutnost svijeta, na krizu brakova, badava svi verbalni egzorcizmi na društvene nepravde, homoseksualne brakove, crkvene grešne strukture, ako makar malo ne budemo konkretno solidarni s prognanima i izbjeglima, danas. A njih je prepuno. Ni naši herodi i arhelaji “ne skončavaju”, oni se umnažaju, pa će za mnoge ljudsko izbjeglištvo trajati dok god budu živjeli. Valjalo bi im biti od pomoći, pomoći im i vratiti se, ako u snu ili nekako drukčije čuju Božji glas, i ako ga ne prečuju.

I još je nešto vrijedno istaknuti iz današnjeg evanđelja. Josip je sav u prvom planu. On je odgovoran za ženu i dijete. On je onaj koji prelazi kilometre i kilometre pustinje. On je prvi i zadnji u odlučivanju. Pri tome se ne vodi nikakvom politikom, nego sluša Boga. Kao muž i otac, ne  sluša vođe nego Božji glas. Imali smo kulturu prenaglašene uloge oca, patrijarhalnu kulturu. A suvremeni ljudi žive u kulturi bez oca, u kulturi u kojima su i zemaljski očevi i nebeski Otac zamijenjeni Führerima (vođama) i Verführerima (zavodnicima), poglavnicima i stožernicima, malim i velikim bratom, liderima i šefovima… Živimo u kulturi jednog ili nekolicine tirana, lažnih i prevrtljivih demagoga. Živimo u tržišnoj kulturi preveć feminiziranoj, prenaglašeno usmjerenoj prema najčešće izmišljenim potrebama ponajviše žena i uljepšavanja ženskoga tijela. Živimo u kulturi bez oca (ili slabih očeva), infantiliziranoj kulturi, kulturi “sve za djecu”, kulturi tobožnje velike brige za “male bogove” dok ih se istodobno ne uči odrastati, dok ih u svijetu ima na milijune gladnih, iskorištavanih teškim poslovima. Živimo u “podjetinjenoj” kulturi u kojoj je glavno boriti se za svoja prava, a ne preuzimati odgovornosti.

Odgovornost je osnovna oznaka ne samo zrela oca nego zrela čovjeka uopće. Odavno i o Josipu iz svete obitelj vlada selektivna i iskrivljena slika samo kao slijepog poslušnika, šutljiva čovjeka koji izvršava sve naredbe i bespogovorno se dopušta upravljati herodima i slijepim silama. Nije više ni “radnik”, nego skromni i pokorni “djelatnik” bešćutnih struktura moći. Ili čovjek feminiziranih crta karaktera, “pekmezasti” i “tetkasti” lutak koji pri svakom tuđem problemu i patnji, ne čuju druge nego plače nad sobom i sažalijeva sama sebe, ili se na najozbiljnije stvari tašto smije kao da već posjeduju gotovu istinu. On, u konačnici, one za koje je odgovoran izručuje krivim vođama ili (medijskoj) ulici ili kolektivističkim narodnim histerijama. Današnje evanđelje jasno kaže da je novozavjetni Josip iznimno odgovoran muž i otac, zabrinut i razborit, samostalan i zreo poglavar u svojim odlukama, i onim tako teškim, u političkim opasnostim, i u siromaštvu i izbjeglištvu.

Vrijeme je da se današnji očevi (obiteljski, svjetovni i religijski poglavari) ostave loših ili iskrivljenih uzora, da iziđu iz tiranije moderne liderokracije i kulta ličnosti, da napuste nametnutu feminiziranost, djetinjastu lažnu nemoć skopčanu s bijegom od vlastitih dužnosti, te postanu mudri i odlučni ljudi koji svoju obitelj (zajednicu) neće prepuštati političkim i drugim mešetarima, nego će s ljubavlju i odgovorno držati svoju obitelj i svoje zajednice na okupu. Takvi su nam stameni ljudi danas potrebni. Oni na koje će se drugi rado oslanjati, koji neće unositi strah i zahtijevati slijepu odanost i divljenje. Oni koji će odgajati za samostalno mišljenje, a neće tražiti sluge i robove, koji će poput Josipa dopustiti da “dijete” izraste daleko iznad oca.

Pred suvremenim muškarcima, očevima i poglavarima, stara je dilema: Josip ili Herod? [Valjalo bi razmotriti zašto sadašnji papa Franjo inzistira na sv. Josipu, da li samo iz površene pobožnosti?] Dakle, Herod ili Josip? Biti oni koji će svoju snagu imati u Bogu ili oni koji će živjeti u stalnom strahu za svoju stolicu i poziciju? Početak razborite odluke je odgovor na pitanje: jesam li sposoban, odgovoran i zavrjeđujem li biti na ovom mjestu, u ovoj službi, na ovoj dužnosti ili sve radim po načelu koliko drugi poštuju moju ulogu, ugrožava li me tko? Da li pridonosim rastu drugih ili su svi tu samo da služe mojoj veličini? Dakle, za koga se odlučiti: za Josipa ili Heroda?

Fra Ivan Šarčević

Sveti Ivan na Patmosu (Diego Velázquez, oko 1618.)

Ljubljeni učenik i pouzdani prijatelj

SVETI IVAN APOSTOL I EVANĐELIST

Kršćanska tradicija u jednoj osobi veže Isusova najmilijeg, ljubljenog učenika i pisca novozavjetnih spisa: četvrtog evanđelja, triju Ivanovih poslanica i zadnje knjige Novoga zavjeta (Otkrivenje/Apokalipsa). Podrijetlom je iz ribarskoga grada Betsaide, s Genezaretskoga jezera, i sa svojim bratom Jakovom, zajedno s dvojicom druge braće, Petrom i Andrijom, ostavlja ribarsku mrežu, oca Zebedeja, te među prvima polazi za Isusom. Neki pretpostavljaju da je bio učenik i suradnik Proroka Ivana, Krstitelja, ali se od njega odvojio.

Ivan je uvijek u najužem krugu Isusovih učenika, uz Petra i Andriju i svoga brata Jakova, a evanđelja navode da je opet od svih njih u najprisnijem odnosu s Gospodinom. Među izabranima je na Taboru, na Posljednjoj večeri, u Getsmeniju; pokazao je hrabrost da je s Isusovom majkom Marijom i nekim drugim ženama ostao uz Isusov križ. Njemu je kao slika odnosa Isusa i Crkve, povjerena majka Marija, a on njoj kao sin. Nakon uskrsnuća trči s Petrom na grob ali ne ulazi u grob. Kod čudesnoga ulova nakon uskrsnuća, prvi prepoznaje Gospodina. Ljubav prva prepoznaje Ljubljenog i ono bitno. Bio je s Petrom odmah nakon Pedesetnice pri čudesnom ozdravljenju uzetoga, pa onda na ispitivanju pri Velikom vijeću, pred glavarima, pismoznancima i svećenicima.

Ivan je bio energična i jaka temperamenta, kao i njegov brat Jakov. Evanđelje ih naziva “sinovima groma” (Boanerges). Tražili su od Isusa da im dopusti da spale samarijsko selo čiji su se stanovnici pokazali negostoljubivima prema Isusu i njima. Isus ih strogo upozorava da ne smiju silom rješavaju stvari, jer propovijedanje se vrši samo u milosrdnoj ponudi, evanđelje je nenasilna radosna vijest. Navukli su na sebe bijes drugih učenika onda kada je njihova majka (pretpostavlja se da se zvala Saloma) tražila od Isusa za svoje sinove posebna mjesta u njegovom budućem kraljevstvu. Mislila je kao i njezini sinovi da je Isus zemaljski kralj, politički Mesija, i da bi im u njegovoj administraciji trebalo pripasti kakvo ministarsko mjesto. Isus ih ukorava kao i sve učenika i vraća ih na služenje – na temeljno načelo izgradnje Božjega kraljevstva i Isusove bratske zajednice: Tko hoće biti prvi, mora biti sluga svima. Dȁ, legitimno je biti prvi, ali prvi mora najviše služiti. Posebno mjesto se ne mjeri po hijerarhijskom rangiranju, nego po htijenju i sposobnosti služenja. Isusov učenik može i ne mora imati nikakvu poziciju, ali time po sebi nije odmah Isusov učenik. S funkcijom ili bez funkcije, s pozicijom ili bez pozicije, svejedno, ali samo onaj tko služi, nasljeduje Isusa.

Ivan je bio i na Prvom apostolskom saboru/koncilu u Jeruzalemu (50. god.) kao jedan od stupova prve crkve kada se raspravljalo o odnosu sa židovstvom, treba li se obrezati, treba li postati židovom da bi se bilo Isusovim učenikom. To je iznimna prekretnica u počecima kršćanstva i Crkve. Da se nije dogodio taj raskid, u kojem je posebnu ulogu imao Pavao, apostol narodā, kršćanstvo bi nestalo ili bi se univerzalna Isusova poruka utopila u partikularizam ili svela na neku židovsku sljedbu.

Tradicija govori da je Ivan bio najmlađi Isusov učenik. Da je odveden u Rim gdje ga je car Domicijan osudio na paljenje u vrelom ulju, ali je čudesno izbavljen iz nevolje. Onda je osuđen na rad u rudnicima na otoku Patmosu, gdje je u pećini napisao Otkrivenje. Sv. Irenej, učenik Polikarpa, a ovaj je učenik Ivana Evanđelista, piše da se Ivan nakon Petrova i Pavlova mučeništva 60-tih godina povlači u Efez, u Malu Aziju, s majkom Marijom, i ondje osniva kršćanske zajednice.

Između ostalog Ivan je zaštitnik ljudi koji se bave knjigom, učenika, studenata, učitelja, teologa, pisaca, knjižara, izdavača, novinara, skladatelj, slikara i zaštitinik prijateljstva… Kršćanstvo je vjera u osobu, u Isus Krista, a na drugom, ali ne nebitnom mjestu, i vjera knjige, svete knjige koja piše o toj osobi i Božjem očitovanju u njoj. Ivanovo evanđelje je najteološkije evanđelje u kojem je proslov o Riječi jedan od vrhunca vjerničkog svjedočenja o Božjoj objavi u Isusu Kristu. Za Ivana Isus je uvijek kod Boga i s njime je nerastavljivo povezan, kao preegzistentini i utjelovljeni Logos/Riječ Božja i Sin Božji, Svjetlo od Svjetla, Sin Čovječji koji silazi s neba, Jaganjac Božji, kao jedini Put, Istina i Život koji može odgovoriti tami i zloći “svijeta”. Zbog uzvišenosti evanđelja Ivanov je simbol orao. Temeljna tema njegovih poslanica, osobito prve, je ljubav, Bog je ljubav. A knjiga Otkrivenja je proročka knjiga koja, uslijed progona i teških nedaća, od kršćana traži postojanost u vjeri u Isusa Gospodina.

Za razliku od drugih učenika, posebno od Jude, Ivan je ostao stalno uz Isusa. Ivan ga nije iznevjerio, nije ga ni zatajio ni izdao. Postojanost je oznaka učeništva i prijateljstva. Sve je naše ljudsko krhko i promjenjivo, pa je pouzdan prijatelj uvijek iznimna rijetkost. Kako smo mi ljudi nestabilni i varljivi, govori i ona priča kako je veliki slikar Leonardo da Vinci četiri pune godina slikao svoju Posljednju večeru, od 1494. do 1498. Slika je u refektoriju (blagovaonici) dominikanskog samostana Santa Maria delle Grazie u Milanu. Trebale su umjetniku tolike godine, vjerojatno iz razloga što je za svoje apostole tražio žive ljude. Svoju je sliku, kompozicijski nimalo lagan posao, koncentrirao na najdramatičniji trenutak Isusove posljednje večere, na iznimnu teološko-učeničku i prijateljsku temu, u konačnici na temu vjere i vjernosti, naime na odgovore i reakcije učenika na sudbonosnu Isusovo tvrdnju: Jedan će me od vas izdati.

Posljednja večera (Leonardo da Vinci)

I svaki učenik drukčije reagira, prema karakteristikama iz evanđelja.  Petar nije uz Isusa. Treći je s desne Isusove  i na Isusovu riječ poteže za nož. On nožem želi rješavati stvar. Ivan, Isusov miljenik, lijep i mlad, pada nemoćan prema Petru. S lijeva uz Isusa, učenik Toma, upire svojim prstom u vis kako bi sve pozvao da se malo razmisli. Izdajnik Juda, Petru s lijeva, Ivanu s desna, sav u tami, bradato lice mu se ne vidi, skriven u svojim naumima, kao da ga se ništa ne tiče što Učitelj i Prijatelj pita. Zaokrenut, oslonjen na ruku u kojoj drži kesu, samo čeka priliku da se izmakne od Isusa i kruga kojem definitivno ne pripada.

Da se vratimo dugom slikanju. Leonardo je među milanskim stanovnicima tražio tipove koji bi odgovarali Isusovim učenicima. Najduže je – priča se – tražio Judu. Napokon ga je našao u jednoj kavani. Čovjek koga je izabrao, odmah mu je kazao da zna zašto je došao. Leonardo se iznenadio. – Prije nekoliko godina pozirao sam ti za Ivana, odgovorio je. Isti čovjek u nekoliko godina, izmijenjene vanjštine, možda i karaktera.

Ostati vjeran u svim nedaćama života, biti prijatelj unatoč svim preprekama, jedna je od poruka blagdana Ivana Apostola i Evanđelista i za naše dane i za naše odnose.

Fra Ivan Šarčević