OSPORAVANA NADA

Prikazanje Gospodinovo u Hramu

Mal 3,1-4; Heb 2,14-18; Lk 2,22-40

Mojsijev zakon je propisivao 40 dana čišćenja za žene koje su rodile mušku djecu. Za žensku je bilo propisano 80 dana. To je podrazumijevalo strogu kućnu izolaciju, nepojavljivanje u javnosti, dakle ni na bogoslužju. Na isteku toga vremena trebalo je pristupiti obredu čišćenja, čak otići u Hram, prinijeti žrtvu, pogotovo za prvorođence koji su se posvećivali Bogu. Zato se donedavno ovaj blagdan slavio s naglaskom na Marijino čišćenje. Od 1969. slavi se kao Prikazanje Gospodinovo u Hramu.

U nas se ovaj blagdan naziva i nešto iskrivljenom latinsko-talijanskom riječju “Kalandora” (Candelora), svijećnica (candela-svijeća). Naime, iz antičkog Rima kršćani su preuzeli i kristijanizirali svetkovinu Lupercalija unutar koje je bio i ophod grada sa svijećama.

Sadržajno se blagdan Prikazanja veže uz Božić, uz Isusovo rođenje, uz rađanja Svjetla, “Svjetla na prosvjetljenje narodâ”, kako veli Šimun u današnjem evanđelju. U novije vrijeme papa Ivana Pavo II. proglasio je ovaj dan Danom posvećenoga života, danom redovnika. Uz svu važnost ovoga naglaska ne bi se ipak smjelo zasjeniti njegovo glavno značenje vezano za osobu Isusa Krista niti redovništvo shvatiti kao povlašteni sloj kršćana. Redovnici su uvijek bili i uvijek trebaju ostati samo kršćani, Isusovi nasljedovatelji.

Važno je spomenuti također da istočni kršćani ovaj blagdan nazivaju Blagdanom susreta (Sretenije) ljudi s utjelovljenim Bogom. Bog ne ulazi u svijet magijskim putem niti se kao u mitovima rađa u spolnim vezama bogova (teogoniji), nego krajnje ljudski. Isus se rađa u židovskoj obitelji, unutar Mojsijeva zakona i tradicije svoga naroda te kao čovjek nastavlja život neodvojivo od ljudi. Lukin izvještaj o Isusovu prikazanju u hramu govori o susretu s dvije osobe: starcu Šimunu i proročici Ani. Oboje njih čitava života očekuju Božji dolazak, dolazak Mesije, Spasitelja.

Starac Šimun, iako ga Luka ne imenuje starcem nego mu to ime daje predaja, uzoran je vjernik; ima čak oznake proroka: pravdan je, bogobojazan, na njemu počiva Duh Božji. Glavna Šimunova oznaka jest da je čovjek očekivanja Božjeg nenadanog dolaska. Nije čangrizavi starac/svećenik koji živi u uvjerenju samo prošlih boljih dana. Izručuje se Božjoj novosti, on je vjernik mesijanske nade. U susretu s djetetom Isusom njegovo se očekivanje ispunja, odnosno Bog ispunja svoje obećanje. Zato u svojoj blagoslovnoj molitvi Šimun radostan govori da ga Bog otpusti u miru jer je ugledao spasenje, svjetlo na prosvjetljenje svih naroda svijeta i na proslavu njegova izraelskog naroda.

I Ana, proročica, žena-udovica dugog i strpljivog čekanja, doživljava iznenadno Božje pohođenje. U visokoj starosti njezina se nada ispunila.

A kako je stalo s našim očekivanjima i nadom? Što i koga očekujemo? Čemu i komu se nadamo? Komu i što obećavamo? Komu i što hranimo ili ubijamo nadu: u obitelji, u zajednici, u Crkvi, u narodu, u društvu?

Šimun i Ana, kao da odgovaraju riječima psalmiste: Čemu da se nadam, Gospodine! Sva je nada moja u tebi. Možemo li mi to kazati? Nisu li naša očekivanja polomljena, naša pojedinačna i društvena nada u bolju budućnost opljačkane i opustošene od baraba i ratnika, pljačkaša i mešetara ljudske nesloge i nesolidarnosti? Zar naša očekivanja nisu postala preveć ljudska, u tom smislu da se više nadamo spasenju od ljudi nego od Boga, da više vjere polažemo u vođe nego u Isusa Krista?

Točno je – nije sve crno, da primirimo uljepšivače stvarnosti, strašljivce i trgovce ljudskim nesrećama. Dȁ, malo je totalnoga očaja, malo je ljudi s totalnim beznađem, ali je još točnije da neizmjerno mnogo ljudi žive u mrtvilu depresije, polomljenih očekivanja i izjalovljenih nada. Nada o kojoj svjedoče dvoje vjernika iz Lukina evanđelja drukčija je od uobičajene, prazne i pasivne nade, i od one nade koja se svela na to da će netko od ljudi donijeti spasenje. To se posebno vidi u proročice Ane. Ana ne očekuje Mesiju skrštenih ruku kao da će netko bez njezinoga pristanka i zalaganja zahvatiti u njezin život i u ljudsku povijest. Ana ne uvjetuje Božji dolazak, ali njezina nada je aktivna. Ona tolike godine neumorno, ne napuštajući Hrama, postovima i molitvama, služi Bogu i ljudima. Ona dakle “radi”, aktivna je kao što i Šimun ispovijeda da je sluga Božji, a ne pasivni promatrač događaja i odnosa oko sebe; čovjek otvoren najvećem Božjem dobru.

Kršćanstvo izrasta iz židovskoga očekivanja Mesije-Spasitelja. Kršćanstvo se rađa iz židovske, mesijanske nade. Božje obećanje Spasitelja čije su ispunjenje očekivali očevi vjere, toliki proroci i vjernici, dogodilo se u Isusu iz Nazareta. Ali time nada nije postala suvišnom. Naprotiv, nada ostaje životno pitanje kao što je bilo i ostalo našoj starijoj braći židovima Isusova i svih vremena, kao što je bilo i Mariji, Josipu, i Isusovim učenicima, i kršćanima svih vremena. Naime, ostaje pitanje: koje su nade kršćani svjedoci, odnosno je li Isus Krist stvarno ispunjenje očekivanja suvremenih ljudi i kršćana? [I u ovom kontekstu, ako već govorimo o današnjem blagdanu kao blagdanu redovnika, umjesno je pitanje: koje su nade svjedoci današnji redovnici, franjevci i drugi? Tko su danas uopće ljudi nade?]

Nemojmo se zavaravati: mnogi dobronamjerni i istinoljubivi kritičari kroz čitavu povijest a i danas s pravom nama kršćanima spočitavaju da smo ljudi “bez nade” jer svoje nade više polažamo u bogatstvo, u ljudske moći nego u Isusa. Ponovit ćemo mi Šimunove riječi da je Isus Krist svjetlo naroda (lumen gentium), Spasitelj svijeta, ali odmah zaboraviti da je on i nama, kršćanima, na “propast i uzdignuće”, i među nama je Isus “znak osporavan“. Jer, doista, nikoga kršćani toliko ne osporavaju, ne obeskrepljuju kao Isusa. Ne toliko riječima koliko djelom, životom. Nikada dostatno naglasiti da se kršćani ponašaju ili kao oholi “vlasnici” nade, pa im u konačnici ne treba Isus ni njegovo evanđelje, ili su posumnjali u Božju nadu u Isusu te se izručuju svjetovnim trgovanjima lažnim obećanjima i nadama svojih vođa i poglavara.

Isus je, dakle, osporavana nada, i za današnje kršćane. Pa ne bi ovaj svijet, ne bi ova naša zemlja, grad i selo, obitelj i crkvena zajednica bili mračni prostori podjela i sukoba, intriga i laži, krađa i podvala, da sami kršćani, Isusovi učenici ne osporavaju Isusa, da sami ne sumnjaju u svjetlo njegova evanđelja.

Uz to, Šimun govori Mariji da neće biti lišena “mača boli”, iako je Isusova majka. To vrijedi i za kršćane. Nije riječ o maču nasilja, nego maču nerazumijevanja, samoće, odvajanja. Nasljedovati Isusa nije unaprijed osigurana radost zajedništva s njim, unaprijed osigurano uskrsnuće bez križa. Zato u srcu svakovrsnih ljudskih nadanja, od onih nad tek rođenim djetetom do smrtne postolje, od glupih do sebičnih očekivanja, od praznih do “svemirskih” nadanja, od nade u veselju do one male iskre nade u neizlječivim bolestima i nepravdama, u središtu života, dȁ, u srcu i svega negativnoga, Isus Krist je temelj i sadržaj kršćanske nade: nenadana Božja utjeha kao uskrsnuće na novi život. Međutim, do ispunjenja “nade protiv svake nade” valja strpljivo ići Isusovim putem, stvaralački aktivno prihvatiti osporavanje, sukobe i križ, sa sigurnom nadom da nas na posljednjom horizontu naših nastojanja čeka Božji zagrljaj utjehe.

Našem su svijetu nasušno potrebni ljudi nade, svjedoci mesijanske nade, a ne očajni ljudi koji prepuštaju da svijet vode lažna obećanja zemaljskih zavodnika; ne preuzetni ljudi koji su uvjereni kako baš oni, bez Boga i drugih, spašavaju obitelj, Crkvu, narod, državu i svijet. Nadi su dakle najveće kušnje očaj i preuzetnost, depresija i oholost. Nada se i u najcrnjim trenucima hrani neumornim zalaganjem za pravednije odnose te strpljivim očekivanjem da Bog neće prevariti u svom obećanju. Nada je potvrda ljudske slobode i neizmjerne Božje milosti. Bog i danas iznenađujuće pohađa i spasiteljski susreće ljude.

Fra Ivan Šarčević

Obraćenje i nasljedovanje u “poganskoj” Galileji

III. nedjelja kroz godinu

Iz 8,23b–9,3; 1 Kor 1,10-13.17; Mt 4,12-25

Nikada dovoljno naglasiti da kršćanstvo nije skup spoznaja ni običaja ni kulturnih formi. Točno je da se sadržaji vlastite vjere moraju poznavati kako ne bismo skrenuli u lakovjernost ili ubojito citiranje Biblije. Točno je i to da se vjera mora izražavati kroz razumljiv jezik, obrede, kroz tradiciju, kroz govor i umjetničke oblike primjerene vlastitom vremenu i kontekstu kako ne bismo ostali u natražnjačkoj kratkoći pa i gluposti nekog zamišljenog prošlog vremena koje nikada nije bilo onakvo kakvim ga zamišljamo. Jer bez nasljedovanja Isusa Krista i najuzvišenija spoznaja, najbolja moralna načela, najprikladniji govor ostaju samo vanjsko odijelo, prazne ljušture, maska svetoga ispod koje se krije zloća i nekarakter. Bez nasljedovanja kršćanin nema jasnoga puta, ostaje polovičan, torzo kršćanin, zapetljan u svjetovne muke, bez posljednjeg horizonta. Bez nasljedovanja Isusa kršćanin je čovjek bez supstance, bez osnovnog uporišta, a vjera omamljujući mit ili puko sredstvo neke evanđelju i Isusu suprotne ideologije i koristoljublja.

Evanđelja i Novi zavjet u cjelini, iako ih ne niječu, ne inzistiraju, dakle, na spoznaji, na tradiciji i obredima, nego na nasljedovanju Isusa Krista. I to tako da je uvjet nasljedovanja obraćenje, radikalna promjena mišljenja i ponašanja, ali i prostora, miljea djelovanja. Današnji odlomak s početka Matejeva evanđelja (Matejevo evanđelje se čita ovu liturgijsku godinu – A) jednostavnim riječima baš govori o Isusovom pozivu na obraćenje, na radikalni obrat, na ono što  prvi učenici, dva para braće (Petar i Andrija, Jakov i Ivan) i čine: odlučuju se na bezuvjetno nasljedovanje. Bez obraćenja i nasljedovanja Isusa, nema kršćanina.

Matej vjernicima svoje zajednice, koja nastaje i izrasta iz židovstva – i koja se unutarnje sukobljava oko pitanja mjesta i načina praktičnog ostvarenja svoje vjere: hoće li nasljedovati Isusa samo u židosvkom narodu, hoće li se slijepo držati židovskoga Zakona i Predaje, slično kao i Pavlova podijeljena zajednica u Korintu oko pitanja koji je najveći duhovni vođa i koga će slijediti – piše kako Isus započinje svoje djelovanje i u tome svojim vjernicima, a i nama današnjim kršćanima, jasno pokazuje u čemu se sastoji obraćenje: izlazak iz dosadašnjeg  životnog ambijenta, ostavljanje dosadašnjeg života, provođenje u praksu onoga što je Isus činio. Evo nekoliko konkretnih stvari koje obvezuju i današnje kršćane a u kojima se ogleda to obraćenje za nasljedovanje.

Nakon što je ubijen Ivana, Isus ostavlja svoj grad Nazaret, seli i nastanjuje se u Kafarnaumu, na obali Tiberijadskoga/Galilejskoga jezera, te se iz tog mjesta upućuje po čitavoj Galileji, poziva na obraćenje, propovijeda i ostvaruje kraljevstvo nebesko, Božje kraljevstvo. Galileja je najsjeverniji dio Palestine, pokrajine dvojice Jakovljevih sinova, Naftalija i Zebuluna, pokrajina izmiješana različitim narodima i vjerama. Piše Matej a i drugi evanđelisti da Isus, kao svaki religiozni Židov posjećuje, moli, sluša i tumači Božju riječ u sinagogama, ali se ne zatvara u sinagoge, u svete prostore, nego ga susrećemo po svoj Galileji i okolici, po cestama i trgovima, po obali jezera i u čamcu, po kućama i brdima (Gora blaženstava; Gora Tabor), susreće sve ljude, počevši od bolesnih i potrebitih, grešnih i obespravljenih. I glas o njemu stiže ne samo u Judeju i Jeruzalem nego i u Siriju i druge zemlje koje nisu židovske.

Galileju Isusova vremena Židova smatraju poganskom zemljom, zemljom mraka i tame. Tako je naziva i prorok Izaija (8. st.), i koju je, tako piše, čak i Bog “obescijenio”. Rekli bismo našom vulgarnom sentencom: gdje je i Bog rekao laku noć. Židovi su svoje sunarodnjake Galilejce smatrali manje vjernicima i manje nacionalno svjesnima. Sjetimo se i kako su na sudu omalovažavali Isusa rugajući mu se da je iz Galileje. Čitamo kako je i Petra sluškinja razotkrila po govoru da je Galilejac, jedan od Isusovih, a on se zastidio i svoga podrijetla i učitelja. Galileja je bila zemlja “noći”, milje za izbjegavanje, zemlja stranaca i vrijedna prezira, iako predivna i prirodno bogata, nazvana i “cvjetnom Galilejom”.

Isus baš djeluje u Galileji, i najviše u njoj; ona za njega nije zemlja prokletstva nego blagoslova. Za nasljedovanje Isusa Krista, i danas, baš danas, kršćani se trebaju osloboditi iluzije da mogu živjeti u obećanoj zemlji bez stranaca, nacionalnih i religijskih razlika. Nema “čiste” ni “očišćene” zemlje uza sva nastojanja zločinačkih politika i mrziteljskih svećenika da druge protjeraju iz svoje blizine i sa svoga teritorija. Jedini smisao jest da onako kako Izaija govori o Mesiji – a Matej ponavlja – Mesiji, koji je svjetlo i koji donosi svjetlo onima koji žive u tamnoj, mrkloj zoni mržnje i smrti, i današnji kršćani nasljeduju Isusa u svojim Galilejama te među sukobljene ljude donose svjetlo nebeskoga kraljevstva. Nema sumnje, usprkos svoj umreženosti i komunikacijskim dostignućima, današnji ljudi i današnji kršćani se zatvaraju u uskoću svojih “svetih” prostora i “čistoću” svojih regionalnih i nacionalnih torova. Umjesto da donose svjetlo, oni isključuju, preziru i mrze druge narode, pogane i svoje sunarodnjake i još pritom smatraju da je sam Bog “obescijenio” i te ljude i njihovu zemlju (od Iraka i Pakistana, do Albanije i Bosne i sl.). Još dakle nisu čuli Isusov poziv na obraćenje i ostvarenje Božjeg a ne ljudskog kraljevstva.

Uz odlazak u “pogansku” zemlju i među “pogane”, uz tu neočekivanu promjenu konteksta djelovanja, drugo što je za nas današnje kršćane važno zamijetiti iz pročitanog evanđelja jest Isusov poziv učenika. Isusov poziv se ne smije odmah “skraćivati” na poziv već unaprijed “izabranih”. Nije dakle samo pitanje svećeničkih i redovničkih poziva, nego je pitanje tko se to danas uopće odaziva na Isusov poziv, tko taj poziv još uopće čuje, prepoznaje i odaziva mu se. Ne čini li se da su današnji pozivi postali krajnje nesigurni i dvojbeni, jer se neki ljudi ne odazivaju Isusu, nego svome razumijevanju Isusa, odazivaju se nekom svome glasu, nekoj svojoj nabujaloj želji za samostvarenjem, samousavršavanjem, ugodi. Ponašaju se tako kao da su oni “izabrali” Isusa, a ne kako to Isus na Posljednjoj večeri kaže učenicima: Ne izabraste vi mene, nego izabrah ja vas.

I ne samo to, kao i neki ondašnji Isusovi učenici, i neki današnji bili su se odazvali i onda su odustali, vratili su se svojim mrežama, svom starom zanatu, svome ribarenju i trgovanju; neki su tobože ostali uz Isusa i “kite” se uvjerenjem kako su Isusovi nasljedovatelji, a ustvari slijede svoje projekte, najčešće projekt kršćanstva i Crkve bez “poganske” Galileje. Oni Isusa iskrivljuju ili se selektivno odlučuju za njega ostajući samo u svojoj sinagogi (crkvi), u svome toru, i među svojima.

Ako zastanemo nad slikom prvih učenika ribara, iznenađuje nas brzina i neproračunavanje odluke. Iznenađuje nas to ostavljanje svega: i mreža i obitelji, iznenađuje nas taj abrahamski izlazak, hrabrost, i povrh svega povjerenje u onoga tko ih poziva. A Isus i danas poziva – tako se stalno događa u vjeri – bez prethodnih uvjeta, bez osiguranja bezgrešnosti i savršenosti. Isus i danas prolazi uz naše galilejske obale, on i danas, evo sada, prolazi pokraj nas i naših poslova, i zove. On ne prestaje zvati. Bog se ni danas, kako god ga ljudi posvajali ili udaljavali od sebe ili bježali i skrivali se od njega, nije udaljio od čovjeka. Bog i danas želi izvesti ljude iz utvrđenih boravišta, dosegnutih savršenosti, polovičnih i prigušenih čežnji. On poziva ne samo u sinagogu i u sinagogi (u crkvi) nego u srcu života, često skriveno očima drugih, često na nevjerojatan način koji nije za priču, koji ima i smiješnih i “ludih” momenata.

Isus danas, naravno, tjelesno ne hoda našom zemljom, našim ulicama. On to čini preko svojih učenika. Ali preko onih koji ne “vodaju” Isusa sa sobom i za sobom, koji ne donose Isusa, nego idu među ljude i nasljeduju ga, dopuštaju da ih Isus vodi ljudima; oni idu iza njega, pronose njegov svjetlo a ne zasljepljuju svojim naukom, svojom političkom (nacionalnom) tradicijom; svojom umnošću i duhovnošću ne opijaju siromašne i potrebite, bolesne i krhke ljude. Isusova zajednica, crkva, treba se osmjeliti i bez straha krenuti prema današnjoj Galileji, treba izići iz brige samo za sebe, krenuti suvremenim cestama i posjećivati ljude, zvati ljude ne k sebi nego k Isusu, i ne samo one koji ništa ne rade, kojima je duhovno zvanje socijalna zaštita i duhovno sklonište, nego i one koji su već zauzeti svojim poslovima; ne samo one koji su se osigurali, imaju sve potrebne uvjete duhovnosti i više ništa ne očekuju osim da dijele lekcije (svjedočanstva) kako se njih treba nasljedovati ili koji su postavili ograde i zidine da se zna dokle je njihova (sektaška) crkva i tko u nju smije a tko ne smije ući.

Ovaj svijet se i danas pretvara u poprište sučeljavanja između vjere i nevjere, pravovjerja i poganstva, Judeje i Galileje, Jeruzalema i Kafarnauma. Isus i nama današnjim kršćanima poručuje da je Galileja naš jedini stvarni životni zavičaj, milje vjere. Među našim suvremenicima ima onih koji se još nisu umorili od čekanja, koji žarko čekaju Isusova učenika da im kaže tko je pravo svjetlo, kako ostvariti osloboditeljski izlaza iz mržnje, strahova od drugih i zaokupiranosti sobom. Umornim i zatvorenim, polovičnim i na sebe orijentiranim kršćanima i njihovim posustalim i u tamu sukoba uronjenim crkvenim zajednicama spasonosni je izlaz u prihvaćanju Isusova poziva na obraćenje i nasljedovanje.

Fra Ivan Šarčević

Mathias Grünewald, Oltar u Isenheimu, oko 1515. (prva strana), Ivan pokazuje na Jaganjca Božjega

Jaganjac Božji – sluga Božji

II. nedjelja kroz godinu

Iz 49,3.5-6; 1 Kor 1,1-3; Iv, 1,29-34

Što bismo rekli nekom ako bi nas upitao da mu kažemo tko smo mi, zapravo? Da, tko sam ja? Odnosno što bismo rekli ako bi nas netko upitao da mu kažemo tko je on? Dȁ, tko je doista taj koji me pita? Pa hajde, kad već ovako razmišljamo, što bismo odgovorili ako bi nas netko upitao što to za nas znači biti kršćanin? Hoćemo li ponavljati uhodane, okamenjene “frazetine”, ili ćemo odmahnuti rukom jer su to za nas besmislena pitanja? Ili mislimo da je sve samorazumljivo!

U današnjem odlomku Ivanova evanđelja Ivan Krstitelj govori tko je Isus. Kaže za njega da je “Jaganjac Božji koji oduzima grijeh svijeta”, da je veći od njega, da je prije njega. Ivan govori da ga nije poznavao ali da ga je onaj koji ga je poslao, rekao da će na Isusu počivati Božji Duh. Ivan, dakle, kaže tko je za njega Isus. Mi smo međutim naviknuli da ni o sebi a osobito ne o drugima ne govorimo išta javno; iskreno i istinoljubivo pogotovo. Jer tko zna što se može pomisliti o nama.

Zanimljivo je zašto Ivan dvaput kaže da nije poznavao Isusa. Zar ga ipak nije morao poznavati. Pa bili su, prema nekim tumačima, i rođaci. Riječ je čini se o drukčijem nepoznavanju, odnosno drukčijem znanju, znanju koje dolazi odozgor, znanju koje nije zatvoreno, ukopano, okamenjeno. Jer, obično ćemo reći, što nas imaš pitati i dosađivati nam, pa znamo tko je Isus. Kao što se previše naviknemo, do banalnosti, na svoje bližnje, slično je s Isusom i svim što je povezano s njime. I kao što mislimo da nas naši bližnji ne mogu više ničim iznenaditi, osim možda kakvom uvredom i nepravdom, slično je i s “našim” Isusom. On nas više ne iznenađuje, poznat je. I ne pitamo se ne traži li možda nešto drugo od nas od onoga što činimo i kako se već ponašamo.

No hajdemo malo do Ivanova “nepoznavanja” Isusa. Što on kaže za njega:

Isus je, veli Ivan, Jaganjac Božji koji oduzima grijeh svijeta. A što ćemo mi s ovim riječima? Čujemo ih od svećenika u svakoj misi. A i janje, nejasna nam je ta usporedba. Janje nam je uglavnom, ako se samo dobro pripremi, ukusna hrana. Nije to više vezano ni uz onaj događaj oslobađanja iz egipatskog ropstva kada se blagovalo pashalno janje. A ovdje je riječ i o tome. Nije riječ samo o blagosti i nedužnosti što vežemo uz janje, nego Isus u ovoj slici jest onaj koji oslobađa, oduzima grijeh svijeta, ropstvo svih nas, pojedinačno i zajednički, personalno i strukturalno, ne dakle samo naših pojedinačnih grijeha nego i onih socijalnih, političkih. Isus odnosi grijeh unutarnjih prisila i ropstava, ali raskida i vanjske verige nepravde. Ne čini on to magijski, nego riječima i djelom. Njegovi učenici trebaju slijediti njegov put oslobađanja od grijeha svijeta.

U Izaijinom mesijanskom proročanstvu Jaganjac Božji označava slugu Božjega koji biva odveden kao janje na klanje za spas drugih. A nije jednostavno nositi terete i grijehe drugih. I uvijek nam je nezgodno pomiriti se s time da netko ispašta ili nas otkupljuje od naših grijeha, a kamoli da bismo mi trebali živjeti, služiti drugima, pa i nešto pretrpjeti da bi drugi živjeli. Prihvatljivije nam je da drugi služe nama, da podnose terete života da bi nama bilo dobro.

Vjernici su skloni sve spiritualizirati, sve odvojiti od stvarnoga života. Tako i govor o Isusovom otkupiteljskom životu svodimo na neku unutarnju sreću. Kad čujemo Ivanove riječi koje svećenik pri podizanju kruha – Tijela Kristova prije pričesti izgovara: Evo, Jaganjca Božjega, koji oduzima grijehe svijeta, mnogi u svoj svojoj “duhovnoj imaginaciji” žele to doživjeti gotovo fizikalno, biološki, kao da je riječ o biološkom Isusu, koji ulazi u našu nutrinu i ondje ostaje zatvoren da nikada ne postane konkretan. Međutim, Janje Božje, Boži sluga trpi za druge, “pretijesno mu je u našem srcu”, on se želi solidarizirati s grešnima i rubnima, i oslobađati ih preko nas od svakoga ropstva.

Ima još nešto. Na svećenikove riječi Evo Jaganjca Božjega koji oduzima grijehe svijeta, vjernici odgovaraju osobno, u ja formi: Nisam dostojan/na da uniđeš pod krov moj… Odgovaraju riječima skromnog “poganina”, rimskoga satnika, koji je prepoznao Isusa iako nije bio njegov učenik. Odatle nije ni za nas, pri ovim riječima, presudna samo prikladnost za trenutno pričešćivanje nego prikladnost i dostojnost čitava našeg života, životna dostojnost pred Isusom koji oduzima grijeh, raskida ropstva, koji nas dolazi posjetiti u pričesti kao molitveno-obrednom vrhuncu cjeline života.

Pa kako je onda stalo s našim znanjem o Isusu? Zar ono  često nije polovično, okamenjeno i skraćeno? Znanjem o Isusu hvale se mnogi duhovni cinici, religijski crkveni vlastodršci i birokrati, religiozni profiteri koji su Isusa upregli u svoje duhovne nemire, kojima on služi za njihove potrebe. Oni često nisu otvoreni niti drugima dopuštaju da mimo njihova znanja itko išta može znati i reći o Isusu. Oni bdiju nad njim. Oni su Jaganjca zatvorili u svoj “tor”. Oni često iskrivljuju njegovo lice i njegov život tako da mnogi i kršćani i nekršćani ne stižu k Isusu jer im je pristup zapriječen.

Izaija i Ivan Krstitelj jasno kažu, svećenici to stalno ponavljaju, Jaganjac Božji, Sluga Božji najveći je simbol za Spasitelja svijeta i našeg života. No, ne može se ostati samo na toj tvrdnji. Treba životno nasljedovati Jaganjca. A tko slijedi Jaganjca? Zar se više ne slijede oholi “ovnovi”, i oni u ovčjem runu, u blagoj vanjštini, a namještenošću, mržnjom i sebičnošću zatrovani ljudi, slijede se oni koji su od znanja o Isus napravili privid, obmanu i zaradu.

Posljednja novozavjetna knjiga, Otkrivenje, puno govori o Isusu Kristu kao Jaganjcu. Za njega kaže i da će na kraju  vremena držati onu knjigu koju nitko ne može otvoriti osim njega, knjigu života, knjigu svih naših biografija, svih naših čežnji i zastranjenja, odnosa i dobrota, knjigu svih tajni. On će je otvoriti i obznaniti tko smo mi i tko su drugi. Do tada, valja slijediti put zemaljskoga Jaganjca, upoznavati ga i na njegov način biti Božji sluga svojim bližnjima.

Fra Ivan Šarčević

Kristovo krštenje, detalj (EL Greco)

Božja nepristranost i izlazak iz skrovitosti

Gospodinovo krštenje

Iz 42,1-4.6-7; Dj 10,34-38; Mt 3,13-17

Prema evanđeljima Isusovo krštenje je prvo njegovo pojavljivanje među ljudima. Iz Galileje, iz Nazareta, Isus se upućuje na rijeku Jordan gdje je Ivan, prorok stroga života i istinite riječi, pozivao na obraćenje i krstio ljude za oproštenje grijeha. Znajući tko je Isus, Ivan uzmiče da ga krsti. Isus, međutim, odlučno govori da čini ono što čini i drugima kako bi se ispunila pravednost. Ispunjavanje pravednosti znači ispunjavanje Božje volje koju je predstavljao Zakon. Ivanovo krštenje je zacijelo značilo jednu vrstu ovjere da se može javno djelovati. Isus dijeli sudbinu drugih ljudi, dolazi na Jordan, stavlja se u red i daje se krstiti.

Rijeka Jordan je sveta rijeka za izabrani narod, ne po svojoj vodi nego po događajima svete povijesti. Duga je oko 300 kilometara, ulijeva u Mrtvo more. Na jednom od jordanskih pritoka, na potoku Jaboku, Jakov se svunoć borio s Bogom za blagoslov. Tu mu je promijenjeno ime u Izrael i po tom imenu nazvat će se čitav narod. Prelazak Izraelaca preko rijeke Jordana označavao je ne samo definitivni kraj mučnoga hoda kroz pustinju, okončanje egipatskoga ropstva, nego i ulazak u obećanu domovinu. S obala Jordana Ilija je nestao pred očima svoga učenika Elizeja, uzet je u Božju blizinu u vatrenim kolima. Sirijski general Naaman, na poticaj proroka Elizeja, nekoliko se puta okupao u Jordanu za očišćenje od svoje gube. Jordan dakle označava prijelaz, prekretnicu, ozdravljenje, čišćenje, krštenje kao novi, obraćenički početak.

Isus je došao na Jordan k Ivanu. Solidarizirao se s ljudima koji su priznavali svoju grešnost i htjeli su započeti skroz drukčiji put. Od tog krštenja, kao i Isusove pouskrsne zapovijedi učenicima da idu po svem svijetu krste i propovijedaju radosnu vijest evanđelje, za kršćane je krštenje temeljni sakrament ulaska u nasljedovanje Isusa Krista, životno suobličavanje s njime i uključivanje u njegovu zajednicu, Crkvu.

Krštenje – osobito je to bilo prisutno u prvim stoljećima kršćanstva kada su se krstili ne djeca nego zreliji – označava korjenitu promjenu života, samostalni pristup na put evanđelja te osobno prihvaćanje stavova Isusa Krista kao vlastitih uvjerenja i pogleda. Zato se i govorilo da se krštenik uranja u Krista, da urasta u njega.

Matej piše da je okupljeno mnoštvo s Ivanom Krstiteljem bilo svjedokom Božje potvrde nad Isusom. Naime, dok je Ivan krstio Isusa, Božji Duh je, kako slikovito piše Matej, slično golubu sišao nad Isusa. I otvorila su se nebesa, začuo se glas koji označava izlazak iz božanske šutnje, glas koji je potvrđivao da je Isus Božji Sin, Ljubljeni, Božji miljenik i izabranik. Osim Ivanova krštenja, evanđelist naglašava da Isus za svoje djelovanje biva ovjerovljen od samog Boga.

I dok si u svijesti predočavamo ovu slikovitu scenu s Jordana, otkrivamo ono što se naziva sakramentom; otkrivamo naime da se u materijalnom obredu, u vodi i riječima, skriva Božja prisutnost. Sakramente i nazivamo da su vidljivi, opipljivi i materijalni znakovi nevidljive Božje dobrote i milosti. Odatle možemo uvidjeti da je sva stvarnost sakramentalna, da sve stvorenje – od travki do svemira, od malih životinjica do zvjezdanih galaksija, od potoka  do snježnih planina, od drvene olovke  do kompjutora, od kruha na stolu do čovjekova lica i ruku – svjedoči o očima nevidljivom duhu kao načinu Božje prisutnosti u materijalnom; o tvarnom kao izrazu Božje ljubavi, o ljudskom tijelu kao Božjoj prisutnosti, o tjelesnom čovjeku Isusu kao ljubljenom Sinu Božjem, kao tjelesnoj objavi Boga.

A što za nas danas predstavlja Isusovo ili naše krštenje? Znamo da nije dovoljno biti kršten ali je taj događaj (pečat) neizbrisiv iz čovjekova života. Najminimalniji prag s kojega se treba tek zaputiti u nasljedovanja Isusa iz Nazareta. Potrebno je, dosljedno krštenju, u ovom našem često prestvarnom i pretvarnom svijetu svjedočiti Božji duh, duh Isusa Krista; u svijetu utopljenu u materijalno svjedočiti viši smisao svega što postoji. Nije, dakle, dovoljno ostati samo na izvanjskom obredu, na vodi, svetim riječima i gestama, jer je opasno blizak korak da upadnemo u krug magije. Može nam se dogoditi da, primjerice, svetom vodom, onom kojom se i krštavamo tek škropimo sebe i svoj svijet, ali ga duhom Isusovim ne preobrazujemo, nego nekim svojim neduhom ili zloduhom isključujemo i svijet i ljude (osobito nekrštene) iz Božjeg plana spasenja. Možemo čak svakodnevno ulazeći u crkvu svetom vodom označavati svoje čelo, a da pritom i ne pomislim da nas taj čin podsjeća na naše krštenje kada postali Božje vlasništvo ali smo uronjeni u Isusov život, urasli u njegov životni put, križ i uskrsnuće. Možemo svetu vodu koristiti dakle kao pobožnu gestu, pripisivati joj moć bez Isusova duha, kao što se u životu možemo hvaliti kako smo kršteni, a posljedice i zahtjeve svoga krštenje nismo nikada odgovorno preuzeli na sebe. Kršteni kao djeca, ostali smo infantilni, djetinjasti u vjeri.

Držeći se krštenja nismo li isključili druge ljude iz zajedništva s Bogom, one koji nisu kršteni u našoj Crkvi ili koji uopće nisu kršteni? Ne činimo li tako da Isusa “oduzimamo” ljudima kojima bi preko nas on treba doći, ne samo krštenjem vodom nego i ognjem Božje ljubavi i utjehom Duha Božjega? Ne predstavljamo li najčešće nekoga “svoga boga” koji je pristran, samo “naš bog”? Ne niječemo li ono što Petar, čuli smo iz odlomka iz Djela apostolskih, tako uvjerljivo propovijeda: “Uistinu shvaćam da Bog nije pristran, nego – u svakom je narodu njemu mio onaj koji ga se boji i čini pravdu.” Pa nismo mi zadnji suci koji određuju koji su ljudi mili Bogu, koji ga se boje i koji čine pravdu. Mi smo pozvani da kao “kršteni” iziđemo iz svojih uskoća, iz svoje nebogobojaznosti i nepravdi, da počnemo životom, a ne samo riječima, svjedočiti Božju nepristranost. Jer ovaj naš svijet, ova naša zemlja i mi u njoj sukobljavamo se na najgori mogući način – oko Božje ljubavi koja bi trebala biti rezervirana samo za nas, samo u našoj crkvi, u našem narodu, na našem teritoriju – kao da je Bog pristran.

Rekli smo da je krštenjem na Jordanu Isus započeo svoje javno djelovanje. Izišao je iz skrovitosti Nazareta, iz povučenosti svakodnevice i uputio se među ljude, otvorio se njihovim potrebama, bolestima i traženjima, čežnji za utjehom, mirom i snagom za život. Na koncu posve se pokazao tko je on da je javno i skončao život, na profanom mjestu, štoviše na društvenom “smetlištu”, stratištu ljudskog otpada kako su smatrali njegovi protivnici Golgotu. Isusov život dakle ima put: iz skrovitosti i povučenosti u javnost.

S druge strane, ne možemo se oteti dojmu kako mnogi vjernici slijede obratan put. Mnogi kršćani, pogotovo suvremeni duhovnici, često pod utjecajem istočnjačkih duhovnosti i jeftine zapadne komercijalizacije, smatraju da se obraćenje sastoji u povlačenju, u stalnom uzmicanju od pokvarenih ljudi i izopačena svijeta, kako se obraćenje sastoji u odlasku i odbacivanju ljudskih odgovornosti, društvenoga angažmana, od svih vrsta muka koje naši bližnji imaju, pa se povlače u zaštićeni prostor crkava, nutrine srca i lakih molitava. Isus, svojim krštenjem potvrđuje, da ulazi u javnost, izlazi na ulice i trgove, zalazi među ljude. On nije nikakav asket ili monah koji se skriva u sigurnost svoje obitelji, svetih prostora ili nekoga samostana. On se poput nebesa koje se otvaraju nad njim na Jordanu, otvara ljudima i izlaže se posve odgovorno za njihove patnje, bolesti, muke. On je, kako čitamo o obećanom Mesiji kod Izaije, onaj Sluga Božji, izabranik i miljenik koji ne viče ali se jasno čuje, koji ne lomi trsku napuknutu ali ne uzmiče, koji ne gasi iskru dobrote, nego je rasplamsava, koji se neumorno i zauzeto solidarizira s ljudima.

Na današnji dan, ali i ne samo danas, dobro je obnoviti svoje krštenje, odluku da se bude zreo, odrastao i odgovoran kršćanin, koji ne zavlači glavu u pijesak, koji se stavlja u red, u zajednicu, ali ne slijedi kolektivistička nagnuća i histerije; koji zna da se ne može sve riješiti molitvom i svetom vodicom, nego istinskim zalaganjem; kršćanin koji šutnju ne smatra uvijek zlatom, koji se ne koleba ondje gdje se ne smije kolebati kao kršćanin, koji se ne boji zamjeriti, koji se ne boji izgubiti dobar glas, koji ne slijedi omasovljene pristanke, koji – poput svoga Učitelja i Gospodina – biva spreman biti posve krivo optužen kako bi njegovi bližnji imali više pravde, više radosti, više slobode. Isusovo krštenje nije osiguranje spasenja nego početak života kojemu nije zajamčena uspješna i osigurana budućnost, nego uvjet da se sloboda i ljudskost uvijek iznova stječu. Gospodinovo krštenje nas postavlja pred pitanje: A koji je to naš javni nastup; gdje je počeo i ako nije, hoće li se i gdje dogoditi?

Fra Ivan Šarčević