Isabel Guerra

Otac u tajnosti

Čista srijeda / Pepelnica

Mt 6,1-6. 16-18

Čistom srijedom započinjemo korizmu, četrdesetdnevno vrijeme pripreme za Uskrs. Ovim vremenom odzvanjaju dva ozbiljna poziva: Sjeti se čovječe da si prah i da ćeš se u prah pretvoriti! i: Obrati se i vjeruj evanđelju! Posvješćuje nam se naša ljudska prolaznost, smrtnost i upućuje na obraćenje koje svoj posljednji razlog ima u vjeri u Isusovu poruku života – u vjeri u evanđelje.

Sigurno smo makar malo razmišljali što bismo ove korizme mogli promijeniti, u čemu se popraviti i obratiti: smanjiti hranu, odreći se pića, pušenja, droge; odreći se nervoze i čangrizavosti, krađe i psovki, laži i ružnih riječi. Netko se je odlučio za više posta, molitve, za bolje odnose sa svojim ukućanima. Netko se odlučio savjesnije obavljati svoje poslove, biti uviđavniji prema slabima, organizirati kakvu akciju solidarnosti, podijeliti dio svoga imanja sa siromašnima. Korizma je u svakom  slučaju posebno vrijeme, vrijeme milosti, vrijeme darovano da se vratimo jezgri svoje ljudskosti.

Sva tri današnja čitanja u svome središtu imaju poziv na osobni odnos s Bogom. Tek iz toga odnosa proizlazi kršćanska pobožna praksa: djela milostinje, molitve i posta. Tako prorok Joel poziva na povratak Bogu, Pavao na pomirenje s Bogom, a Matej prenosi Isusove riječi iz Govora na Gori da sve što činimo trebamo činiti u svijesti da se nalazimo pred nevidljivim a prisutnim Bogom, Bogom skrivenim ljudskim očima, pred Bogom Ocem koji je u tajnosti. Tko svoju pravednost vrši samo zbog ljudi, tko radi samo da ga ljudi vide, strašno promašuje, izobličuje se u licemjera.

A mnogo toga, možda i sve, činimo samo za ljudske oči i ljudske pohvale. I nije uopće lagano biti iskren. Jer kao da je sve oko nas usmjereno na vanjštinu, i riječi i odjeća, auta i mediji, molitve i milostinja, susreti i prijemi, religiozni obredi i manifestacije. Zar se makar nekad ne uhvatimo da smo prijetvorni, jer prikazujemo se drukčiji nego što jesmo. Koliko je samo naših pozdrava i odnosa krajnje namještenih, udvorničkih i ljigavih. Njima želimo kupiti naklonost ili uliti strah, domoći se kakve pozicije ili ostaviti dojam uljudne veličine.

U sebi slutimo tihi, skoro neprimjetni poziv na autentičnost, na istiniti život, ali nemamo snage jer nam se čini da smo već predaleko otišli i da povratka nema. Privid života najčešće je jači od stvarnog života. Govorimo ono što ne mislimo, radimo ono što će drugi pohvaliti, savjetujemo drugima ono što mi ne radimo, govorimo i propovijedamo ono što ljudi vole čuti, slušamo ono što potvrđuje našu taštinu. Maska prijetvornosti sljubila se uz nas, postala je naša osobnost, uzela nam dušu.

Isus nas poziv da svoju pravednost ne činimo pred ljudima nego najprije pred skrivenim Bogom. Taj poziv odzvanja i ove korizme. I ne samo u korizmi. Za čitava svoga djelovanja Isus je od svojih učenika stalno tražio čistoću nakane, poštenje unutarnje intencije. Toliko puta evanđelja govore kako Isus prozire ljudske i najskrivenije misli i najunutarnjije razloge čovjekova ponašanja. Naravno, nije on znatiželjnik niti kopač po ljudskim intimama. Njemu je stalo do zdravlja duše, kako kažemo, do zdravlja čovjekove biti, do toga da čovjek ne postane igračka ljudi, slijepi poslušnik moćnih ni klaun svjetine i okolnosti, nego samostalna i zrela osoba vjere i ljubavi.

Isusu je stalo da čovjek živi iz svoga odnosa s Bogom Ocem. Taj odnos je Arhimedova točka, središte svih odnosa, os svemira. U tom najintimnijem prostoru osobnosti, u skrovitom odnosu s Bogom Ocem, oblikuje se svjesna motivacija i slobodna intencija (nakana). Naravno, Isus pritom ne niječe vanjska djela milosrđa, molitve i posta. On nipošto ne kaže dovoljno je ostati na dobrim nakanama. Naprotiv, on zahtijeva sva ta djela, ali kaže ako i najbolja djela njegova učenika ne izlaze iz otajstvenoga odnosa s Ocem, ona su licemjerna. S druge strane, ako bi čak svi ljudi obezvrijedili ili zanijekali ta dobra djela, Isusov učenik zna da su ona učinjena iz ljubavi prema Bogu Ocu.

Upravo u odnosu s Bogom događa se obraćenje koje onda mijenja i naša vanjska djela. A tu tek nastaje prava muka, jer svoju vjeru u Boga razumijevamo kao potrebu trajnog dokazivanja. I kao što trošimo život pokazujući pred ljudima da smo bolji nego što jesmo ili bolji nego oni misle o nama, slično tako stajemo i pred Boga. Vanjskim djelima nastojim pridobiti Božju naklonost, udobrovoljiti ga. Bog međutim nije kao mi ljudi. Isusov poziv na obraćenje i vjeru u radosnu vijest ne odnosi se najprije i jedino na vanjska djela, nego upravo na odnos s Bogom, u kojem Bogu ništa ne treba dokazivati.

Vrijeme je da se već jednom susretnemo s Bogom Ocem i to “bez ičega”, u tajnosti – kako se i događa ljubav, pa da iz te spasenjske skrivene ljubavi širimo radost milostinje, molitve i posta. Bogu Ocu – kojemu nas Isus poziva da se obratimo i povjerujemo mu – nismo ništa dužni. Ljubav nije trgovina. Očeva ljubav se ne naplaćuje nego uzvraća – dalje daruje.

Fra Ivan Šarčević

Božje osiguranje

VIII. nedjelja kroz godinu

Mt 6,24-34

Većinu života čovjek provede u brizi. Čovjek je biće brige pa i tjeskobe, jer ništa i nikoga, ni vlastiti život nema posve u svojim rukama. Dokraja ne može projektirati ni sutrašnji dan a kamoli svoju budućnost. Sve je ljudsko krhko i uvjetovano, nepredvidivo i konačno – i misao i sloboda, i volja i djela, i zdravlje i odnosi. Stara je mudrost da je čovjek “pridošlica” i “putnik” na zemlji. Zato čovjek svoju prolaznost i nezaštićenost nastoji na razne načine osigurati: hranom, odjećom, novcem ili kako se danas često čini – i “životnim osiguranjem”. Nije mala stvar smanjivanje tzv. materijalnih/ekonomskih briga, ali time se još ne razrješava temeljna briga: svrha i smisao čovjekova postojanja.

Današnji odlomak Matejeva evanđelja – završetak Isusova Govora na gori – odiše Isusovim pozivom učenicima da se ostave “tjeskobnih” briga, da se okrenu oko sebe, da razotkriju tajnu prirode i Božjega svijeta, trava i ptica. I da se ne brinu samo za materijalno nego ni za akumulaciju svoje savršenosti. Moguće je da su se učenici nakon Isusovih zahtjeva od blaženstava do ljubavi prema neprijatelju našli obeshrabreni. Sigurno ih je zabrinuo, jer tko će ostvariti sve što traži.

Važno je uočiti da Učitelj Isus ne govori da se njegovi učenici uopće ne brinu. Nije riječ o prepuštanju sudbini i provođenju života u neaktivnosti. Naprotiv, Isus stalno uozbiljuje svoje učenike, ne dopušta ima tvrdoću ušiju i sljepilo očiju, nikakvu pasivnost niti da žive na teret drugih. On zahtijeva od njih takvu zauzetost kao da sve ovisi jedino o njima. Ono što traži jest da ne upadnu u tjeskobnu zabrinutost, u onu vrstu brige koja je izgubila orijentaciju i ljestvicu vrednota. Briga za materijalno, za jelo i odijelo, za imanje i zdravlje, za čast i vlast, ne može biti iznad brige za ostvarenje pravde, milosrđa i ljubavi, odnosno kako Isus kaže, iznad brige za ostvarenje Božjega kraljevstva na zemlji.

Tomu služe i Isusove usporedbe s pticama u letu i ljiljanima u polju. Ta su Božja stvorenja opuštena i razigrana, izručena nepredvidivosti. Ona su podređena takvom Božjem naumu da se može zaključiti da njihovo postojanje nema nikakvu svrhu u sebi. Čovjek je s druge strane jedino svrhovito stvorenje, on je svrha po sebi samome. I tu svrhu, gledano iz perspektive Isusova evanđelja, smisleno ostvaruje ako svoj život usmjeri prema ostvarenju Božjega kraljevstva. U tom smislu, sve ljudsko, od hrane do odjeće, od zdravlja do novca, treba služiti onome što je Isus izrekao na Gori, od prvoga blaženstva o siromaštvu kao potpunoj izručenosti Bogu do najuzvišenije prakse koja je ljubav prema neprijateljima. Čovjek ne smije služiti tijelu i zdravlju, blagostanju i novcu, nego sve te “vrijedne stvari”, pogotovo životne energije i novac trebaju služiti ostvarenju višega dobra, izgradnji veće pravednosti i ljubavi.

U ovom kontekstu biva onda jasno zašto Isus tako odrješito postavlja svoj učenike pred dilemu o služenju dvojici gospodara: ili ćete služiti Bogu ili bogatstvu. Ne mogu se ne odlučiti. Ne mogu se upustiti u kompromise i kalkulacije kako mi ljudi uobičajeno i živimo, sad malo Bog – sad malo bogatstvo. Može se služiti samo jednom gospodaru. Isus prozire uobičajeno ljudsko ponašanje. Za bogatstvo i tjelesno osiguranje, za čast i vlast ljudi su skloni podrediti sve: i svoje vrijeme i snage, i stvari ljude pa i samoga Boga. Dȁ, i Boga. Što sve ne čine bogataši i vlastodršci da se što prije i što više obogate, da se uspnu na društvenoj ljestvici, da ustvari prikriju svoju egzistencijalnu nezaštićenost i tjeskobu. I kolike će ljude takvi iskoristiti kao robove. Stalna tjeskoba za uvećanjem imanja i većom pozicijom čini ljude bezočnima, pa i opasnima. Našim svijetom, našim manjim ili većim zajednicama, tiraniju provode najčešće ljudi kojima je ostao samo novac ili samo vlast za dokazivanje sebe. Prepoznatljivi su po svojoj okrutnosti, po intrigama i povrh svega po lišenosti osjećaja za pravdu i za supatnju s drugima. Svojom brutalnošću, koju čak maskiraju i vjerom u Boga i njegovom voljom, stvaraju podjele među ljudima i narodima. U konačnici ostavljaju pustoš u odnosima umjesto da stvaraju Božje kraljevstvo.

Isus hoće kazati svojim učenicima da se i u takvim situacijama tjeskobno ne uznemiruju. Nasuprot bezočnosti bogataša i vlastodržaca koji upravljaju svijetom, Isus nudi nevjerojatnu nadu u Božju sigurnost, u Božju providnost, u očinsko-majčinsku Božju ljubav za one koji su postavili Božje kraljevstvo kao najvišu vrednotu svoga djelovanja. Ta Božja providnost nije međutim paravan lijenosti, nije pojeftinjena fraza iza koje će se skrivati nemar i nerad. Nije ni lažna utjeha pred socijalnim nepravdama. Isusov učenik je postojan u svjedočenju da se ljudski život ne ostvaruje u bogatstvu i vladanju nad drugima, nego u novim odnosima prijateljevanja – u dijeljenju onoga što se ima i u služenju bližnjima.

Oslanjanje i izručivanje Bogu jedinom gospodaru ulijeva evanđeosku slobodu čovjeku da se opušteno kreće ovom zemljom. Isusov učenik – poput svoga Učitelja – može nemati ništa, čak ni “gdje glavu nasloniti”, ali i imati sve. On se ni na što ne veže, osim na nasljedovanje Isusa. I može sve ostaviti i napustiti zbog ostvarenja tog nasljedovanja. Isusov učenik – poput svoga Učitelja – ne izaziva u ljudi strah (osim možda kod onih koji se nepravedno bogate i nepravedno vladaju, kojima je bog trbuh, novac i vlast). Isusov učenik ne unosi crnilo i tjeskobu među ljude, nego zrači nadom u smislenost i maloga dobara. U njegovu društvu ljudi se mogu opustiti, nasmijati, veseliti se (osim možda onih koji zavide, koji žive u povrijeđenosti i gorčini, u kompleksu sebeprecjenjivanja, kojima je uvijek malo potvrde i koji kao da su rođeni ugroženi). Isusov učenik širi atmosferu iskrenosti i onu tako potrebnu elementarnu radost postojanja i druženja, poput ptica i ljiljana.

U konačnici, Isusovom učeniku je najvažnije kakav je pred Bogom i je li imalo proširio granice Božje ljubavi prema ljudima, je li proširio Božje osiguranje na ljude oko sebe, je li – bilo u oskudici ili materijalnoj sigurnosti – posvjedočio svoje pouzdanje i svoj zadnje uporište u Božjoj providonosnoj ljubavi. Sve što dakle kršćanin jest i čini treba služiti ostvarenju Očeva kraljevstva: i prazne i pune ruke, i siromaštvo i novac, i odbačenost i društvena pozicija…

Fra Ivan Šarčević

Molitva – početak ljubavi prema neprijatelju

VII. nedjelja kroz godinu

Mt 5,38-48

Današnji odlomak Matejeva evanđelja nastavak je Isusova govora o većoj pravednosti. Njegovo nadopunjavanje otačkog zakona i predaje kulminira zabranom svake osvete i onim najtežim zahtjevom: ljubavlju prema neprijateljima. Praksa Isusovih učenika svoj posljednji razlog ima u Božjem odnosu prema ljudima, u njegovom milosrđu prema dobrima i zlima, što Isus zaključuje riječima: Budite savršeni kao što je savršen vaš Otac nebeski.

Isus dovodi u pitanje našu prirodnu kriteriologiju i redovna ljudska mjerila. Kaže nam: Onako kako se Bog ponaša prema vama, tako se vi trebate ponašati jedni prema drugima. Taj nas zahtjev izbacuje iz naših navika. Najradije ne bismo ni mislili o tom. Preteško je. I vraćamo se na naše uhodane prosudbe i mjerkanja, na našu staru duhovnu šizofreniju po kojoj je jedno život a drugo evanđelje. Jer to što Isus traži da se ne osvećujemo i da ljubimo neprijatelje, neostvarivo je. Doista, kako se ne oprijeti Zlu istom mjerom, kako okrenuti drugi obraz, kako onome tko nas pljačka (ponižava) dati i ono jedino – košulju dostojanstva, kako onome tko nas izrabljuje još se više izložiti njegovoj bezočnosti?

Pružanje drugoga obraza, davanje košulje, pristajanje na izrabljivanje ipak nisu samo slike. Isus ne traži od svojih učenika naivnost, nikakvo pasivno prihvaćanje nepravdi i zla, nikakav mazohizam ili slijepi idealizam, nikakvo oboljelo pobožnjačko usavršavanje da se drugome pokaže da smo savršeniji od njega. U korijenu ovakvoga ponašanja stoji svjesna i slobodna odluka za dobro i kriterij Božjeg odnosa prema ljudima. Ako u kršćanskom nenasilju nema onoga što Isus traži da se bude savršen kao dobri Otac, ako u nenasilju nema ljubavi prema onome tko nanosi zlo i nepravdu, onda tu i nema nasljedovanja Isusa. Nema dvojbe: ovo nije lako provedivo u život, ali je ostvarivo. Činio je to mirotvorac sv. Franjo u vatri križarskoga rata kada se pojavio pred egipatskim sultanom nenaoružan. Činio je to fra Anđeo Zvizdović kad se nenaoružan susreo sa sultanom Osvajačem Bosne. Činili su to i čine mnogi, ne samo velikani nego i mnogi nepoznati ljudi. Evo jednog primjera kako pažnja i ljubav ublažavaju oganj sile i mržnje.

Kada su srpski vojnici u lipnju 1992. zauzeli zgradu Franjevačke teologije u Sarajevu, stjerali su 20-tak profesora i sestara franjevki u jednu podrumsku prostoriju. Čuvao ih je posve mlad i nadobudan vojnik kojemu je puška bila glavna sigurnost. Sav nervozan držao ju je stalno u njih uperenu. Tajac i neizvjesnost vladali su prostorijom. U jednom trenutku s. Izidora (sada pokojna) kazala je mladiću: “Braco, poderane su ti pantale, hoćeš da ti ih ušijem?” Mladić se izgubio. Nije znao što odgovoriti. Nestao je na vrata. Vjerojatno bi se kudikamo bolje snašao da mu se netko usprotivio ili uzvratio silom, nego neočekivanim dobrom.

Moguće je dakle dobrom odgovoriti na zlo. I ne samo u iznimnim situacijama nego u običnostima života. Samo još nismo sišli u dno sebe. Još se nismo sreli u svom najboljem izdanju. Najmanje ostvarujemo potencijal dobra koji je u svakom od nas, a tako se zavodljivo okrećemo onom najlakšem ali najnižem i posljedicama najopasnijem u nama – zlu i nasilju. Moguće je ostvarivati Isusov zahtjev neosvećivanja ako ne dopustimo da nas zlo fascinira, ako vjerujemo da je Bog dobrote jači od svakoga zla. Nužno je, dakle, izići iz mračnog kruga kalkulacije da postoji “pravedna osveta” kako to, posve suprotno evanđelju i Gospodinu Isusu, većina nas zagovara, pa i neki kršćanski propovjednici. Sa zlom i nasiljem nema pregovora. Nema pravedne osvete. Treba se voditi samo dobrim.

Osim zahtjeva da se samo dobrom uzvraća na zlo, Isus od svojih učenika traži da ljube ne samo one koji njih ljube nego i svoje neprijatelje, te da mole za one koji ih ne podnose i progone. Toj ljubavi početak je molitva.

A tko su neprijatelji? Zar ih ne zatičemo posvuda, još od malena? Gotovo se rađamo u atmosferi neprijateljstava. Uvijek imamo više neprijatelja od prijatelja. Neprijatelji su nam neki iz rodbine, oni tamo susjedi, onaj narod, vjera, kultura. Nasljeđujemo neprijatelje u obitelji, o njima se govori u udžbenicima (o povijesnim neprijateljima), o njima izravno ili neizravno govore naši učitelji i vjeroučitelji, duhovnici i propovjednici, intelektualci i političari; neprijatelje nam stalno predstavljaju naši omiljeni mediji. Ne trebamo se dakle brinuti za neprijatelje, oni su već tu, oni su nam besplatno “darovani”. I u obilnim količinama.

Ima i ona druga vrsta neprijatelja koji su to postali od takozvanih “naših”, od naših bližnjih, sunarodnjaka, od “bivših” prijatelja koji su nas, tako kažemo, “izdali”, “iznevjerili”. I oni koji prijateljuju s našim neprijateljima, koji žive evanđelje bez ustručavanja i koji Isusovu najtežu zapovijed ne preudešavaju prema svojim interesima. Kako je samo tragično kad se dobri odnosi između najbližih u obitelji, u braku, ili kolegijalni i prijateljski odnosi izrode u teška nepodnošenja i mržnje, u laži i intrige, u ropstvo gorčine, izolacije, mržnje, u smišljanje uvijek novih osveta. Mnogo se više vremena troši kako odgovoriti neprijateljima nego u ljubavi za prijatelje.

Nema nikakve sumnje da je ljubav prema neprijateljima kako je Isus činio i tražio od svojih učenika najveća novost u povijesti ljudskih odnosa. Najgori pad kršćanstva i najgore krize kršćana nisu u doktrinarnim i zakonskim cjepidlačenjima oko molitve i bogoštovnih propisa, seksualnoga morala i sličnih “cijeđenja komaraca”, nego u praktičnom nepravovjerju po kojem i mnogi današnji kršćani žive. Žive, naime, kao da je Isus kazao kako je posve normalno imati neprijatelje, mrziti ih, osvećivati im se, progoniti ih. To olako krivotvorenje evanđelja, to hladnokrvno pravljenje duhovnih smicalica da se obeskrijepi Isusov zahtjev ljubavi prema neprijatelju, čini karikaturu od mnogih kršćanina, a od kršćanske vjere patološku laž i zabludu. To je najveća izdaja Isusa.

Kršćanin je blagovjesnik univerzalne ljubavi a ne izvještačeno biće koje osloboditeljsku istinu evanđelja krivotvori i pretvara u svjetovna ropstva. Kršćanin ne raspiruje sukobe među ljudima i narodima. Kršćanin nije kršćanin zato što je savršen, što je već ostvario evanđelje, nego što priznaje kako ga Isusov poziv daleko nadilazi ali ne odustaje. Zna da je nemjerljivo pogubnije izdati Isusa nego sve državne, nacionalne ili neke druge sebične interese. Zna da s Isusom, unatoč svoj svojoj grešnosti i nedosljednosti, na putu ljubavi uvijek dobiva i on i njegovi, i njegova obitelj i njegov narod i njegovi neprijatelji.

Početak ljubavi prema neprijatelju je molitva. Ne molitva brbljanja kako bismo sakrili svoju izopačenost i grijeh, svoje prirodno osvetničko stanje. Molitva je ponizni i skromni stav pred savršenim i milosrdnim Bogom koji našu zapaljivu mržnju i užarenu osvetu hladi na kiši milosti novoga dobra. To je molitva koja ne mijenja Boga nego nas i razoružava zlo naših protivnika. Širi prostor nastanjivosti na ovoj zemlji te poput sunca iznova zagrijava zaleđene odnose. Molitva za neprijatelja početak je ljubavi prema njemu. Početak pravednosti i iznimne ljudskosti.

Fra Ivan Šarčević

Veća pravednost

VI. nedjelja kroz godinu

Mt 5,17-37

U površnom prosuđivanju monoteističkih religija mnogi zaključuju da su židovstvo i islam vjere zakonâ i obdržavanja propisa a kršćanstvo vjera ljubavi. Nerijetko se i o Isusu misli kao revolucionaru koji je došao dokinuti vanjske obrede, vanjsku pobožnost, čak samu religiju te uspostaviti milosnu vjeru intimnosti, religioznost svesti na srce i privatistički odnos s Bogom, na vjeru bez društvenoga značenja.

U današnjem odlomku Matejeva evanđelja slušamo izričite Isusove riječi da nije došao dokinuti ni Zakon ni Proroke nego ih dopuniti. Štoviše, oštro – u slikama dokidanja i maloga slova i zareza (potezića) – prijeti onima koji budu dokidali išta od propisanoga da se neće dobro provesti na konačnom sudu. Isus dakle nije došao ništa dokinuti niti uspostaviti novu religiju, nego vjeru svojih otaca pročistiti i vratiti ljude onome bitnome. Naime, ljudi svih vremena olako se uljuljaju i svedu svoj odnos s Bogom na trgovinu, na pravničku i obrednu računicu. Zar često i mi ne svodimo odnos s Bogom na dug i oduživanje: Hajde da izmolimo nešto, hajde idemo nedjeljom na misu kako bismo se “odužili” Bogu, kako bismo mogli ići dalje “svojim” poslom?

Točno je da Isus ne svodi odnos s Bogom na propise. On kritizira religijsku praksu licemjernih vjernika, a ne dokida vanjsku pobožnost. Zahtjevom ljubavi prema bližnjima i neprijateljima ne dokida Deset zapovijedi ni propise za društvenu pravednost. Naprotiv, on traži ispunjenje pravednosti, još veću pravednost. S druge strane, kršćani rado žele pobjeći u govor o ljubav, milosti, dok zatvaraju oči pred nepravdama svijeta. To Isus, zacijelo, ne dopušta. Pravda se mora ostvariti, ona je uvjet ljubavi. Nema ljubavi bez pravde.

Važno je zamijetiti Isusov dvostruki postupak kada kaže da ne dokida nego dopunja Zakon i Proroke. On propisima, s jedne strane, vraća njihov posljednji smisao, vraća ih u najintimniju sferu osobnosti, u prostor motivacije i unutarnje intencije, u najvlastitiji prostor čovjekova odnosa s Bogom. Prije svakoga vanjskoga čina pobožnosti ili ostvarenja propisa, pri čemu je svaki čovjek a ne samo pismoznanci i farizeji, sklon licemjerju, Isus traži iskrenost pred Bogom. S druge strane, Isus dopunjavanjem propisa neizmjerno više pojačava “staru” zapovijed, pojačava je, mirno možemo kazati, do neostvarivosti.

Vidljivo je to iz današnjega evanđelja kada tumači pojedine zapovijedi. Tako Isus ne dokida Petu zapovijed Ne ubij, nego je još više pojačava govorom o srditosti. Zabrana ubojstva je neizmjerno “malo” za novu i veću pravednost. Isus uvodi zabranu srditosti/srdžbe, jer ona je u podnožju našeg lošeg odnosa prema bližnjima. Ubojstvo se vidi, ali ne i ono što je dovelo do njega. Srdžba se ne mora vidjeti i redovito se skriva, čak i iza umiljatih ili odmjerenih riječi. Ona je unutarnji stav, u temelju zla djela prema drugome, ona je praizvor ubojstva. Srdžba je među glavnim grijesima, a glavni su jer iz njih proizlaze mnogi zli čini. Isus želi da se očisti izvorište pa će i vanjsko djelovanje biti čisto.

U srdžbi se rađa i osuđivanje i krivi govor o drugome da je, kako stoji u evanđelju, glupan, otpadnik od vjere kako je doslovni prijevod riječi luđak. Isusu traži da iščupamo svaku negativnost prema drugome iz našega srca. Kao nitko prije njega ni poslije njega Isus ide još dalje. Govori i o negativnome odnosu drugoga prema nama, onda dakle kada smo mi posve mirni da drugome nismo ništa loše učinili. Isus, naime, govori da nije dovoljno da mi nemamo ništa protiv drugoga, nego da ne možemo prinositi žrtvu ako znamo da se netko ljuti na nas, da ima nešto protiv nas, te da moramo ostaviti dar pred žrtvenikom i otići se izmiriti s njim. A kako ostvariti ovaj Isusov zahtjev? Kako uopće stati pred Boga? Imaju doista situacije u kojima nas drugi ne podnose a da im baš ništa loše nismo učinili. To uopće nije malo, ali Isus traži neizmjerno više. I kada ništa nismo krivi, i kada u drugome nismo izazivali ni ljubomoru ni zavist, ne možemo jednostavno pred Boga ako se drugi ljuti na nas. Ne možemo pred Boga bez drugoga. Bogu je važnije pomirenje s tom osobom nego žrtveni dar na oltaru. Kako je, dakle, Isus zahtjevan, daleko više od naših zakona i propisa, naše uobičajene prakse!

Slično je i sa zapovijeđu o preljubu gdje Isus čini nečuveni obrat i za današnje poglede. On čak ne govori o ženi. Nije samo žena kriva za grijehe u području seksualnosti, preljuba i abortusa, nego Isus odgovornost vraća na muškarca. Preljub je posljedica, vanjski čin nečega daleko važnijega i skrivenijega. Isus vraća ljudsko djelovanje na najintimniji prostor, na unutarnji pogled požude. Tko s požudom pogleda ženu, već je s njome učinio preljub – izričit je Isus. Pa tko se onda može pokazati vjernikom? Kako je Isus samo “revolucionaran” u pravdi, kako samo raskrinkava i našu današnju licemjernu građevinu i tolike propovijedi i osude ljudi na području tjelesnosti. Kako nas iz vanjskoga vraća u korijen našega bića, u najskrovitiji dio. Tko je ondje čist i pravedan?

I u posljednjem svom zahtjevu za većom pravednošću Isus traži od svojih učenika jasnoću govora: iskreni i istiniti govor bez zakletvi, bez ikakvih suvišnosti. Onaj govor koji se neće skrivati iza svetih riječi, iza imena Božjega, volje Božje, Duha Svetoga, koji se neće skrivati ni iza velikih riječi kao što su domoljublje, čovjekoljublje, volja naroda i sličnoga. Ne dopušta Isus ikakav isprazan govor, nego traži jasan i istinit govor.

Da zaključimo: Današnje nam evanđelje kaže kako ni nama Isus ne dopušta da se olako smirimo u izvanjskom obdržavanju propisa, nego da propise pounutarnjimo, da ih odmjerimo s najizvornijim odnosom s Bogom. On ne dokida zakon i zapovijedi, propise i obrede, nego im daje puni smisao time što čovjeka vraća u čistoću odnosa s Bogom. Tko nastoji živjeti po onome što Isus traži, po većoj pravednosti, neće se licemjerno uznositi nad drugima nego će paziti na svoju srditost, na stav ljudi prema njemu, na požudni pogled, na istinitost svojih riječi. Shvatiti će kako je skromna i malena njegova vjera. A mala vjera, početak je vjerovanja.

Fra Ivan Šarčević

Sol zemlje i svjetlo svijeta

 V. nedjelja kroz godinu

 Mt 5,13-16

Današnji kratki odlomak Matejeva evanđelja nastavak je na Isusovih osam blaženstava iz Govora na gori. Isus za svoje učenike kaže da su sol zemlje, svjetlo svijeta, grad na gori i svjetiljka na povišenom mjestu u kući. Vjerojatno je učenike, čuvši Isusova blaženstava, zahvatila malodušnost. Jer ono što Isus traži u blaženstvima, iznimno je zahtjevno i nikada dokraja ostvarivo, k tomu još skopčano s tugom i plačem, nevoljama i neuspjehom, s najtežim progonima. Sreća blaženstava, sreća Isusovih učenika je druge vrste od redovne sreće. Učenici bi zato rado izmakli njezinoj težini. Veličina zahtjeva iz blaženstava ne rađa oduševljenjem nego potištenošću, oklijevanjem pa i otporom. Jer kako, uistinu, biti siromašan i krotak, čist i milosrdan, kako dokraja iznijeti borbu za pravdu, izdržati krive optužbe, prijetnje pa i progone kako to Gospodin traži u blaženstvima?

Dakle, učenici su se vjerojatno pokunjili, povukli u sebe, kao što bismo i mi učinili i kako to najradije i činimo pred zadatkom koji nas nadilazi. Ili ostajemo samo na riječima, premda znamo da se ostvarenje naše ljudskosti i vjerničke egzistencije ne događa tek kroz lijepe riječi i svečane obrede, nego kroz dobra djela u svakodnevnici.

Uvijek, dakle, među Isusovim učenicima postoji kušnja uzmicanja od ostvarenja svoga poziva, nastojanje da se povučemo u kakav miran kutak u kojem nas složenost života neće uznemiravati, gdje nas ljudska traženja neće dosegnuti i gdje nas poziv za nasljedovanjem Isusa neće remetiti. U konfliktima podijeljenom svijetu i društvu, u crkvenoj/župnoj zajednici većina nas izmiče u anonimnost; u navikama oblikovanoj obitelji najradije tražimo i pronalazimo osigurano mjesto. Sve što činimo u svojim odnosima jest da si što više olakšamo život, da se zaštitimo, da u prevrtljivostima i mukama svakodnevnice nađemo svoj mir, da imamo što manje brige i odgovornosti. To je nekako i ljudski.

Isus, međutim, uspoređujući svoje učenike sa solju, svjetlom, gradom na gori i upaljenom svjetiljkom na svijećnjaku, govori o posve drukčijem načinu kako se biva njegov učenik. Nema bijega u zavjetrinu, nema skrivanja u zlatnu osamu, nego valja izaći na svjetlo dana, u javnost. Učenici su sol zemlje; ne postoje radi sebe, nego se miješaju, “upliću” u međuljudske odnose. Oni nisu glavna hrana nego daju hrani okus i čvrstinu, ne dopuštaju da se pokvari. Oni ne govore: to nas se ne tiče, to me ne zanima, niti se licemjerno izvlače pred odgovornošću, niti se polovično i oportunistički ponašaju pred nepravdama. Oni drugima ne prepuštaju svijet da bi iz mirnoga prikrajka jadikovali ili kritizirali zlo i opakost današnjih ljudi. Oni nisu distancirani nego, poput soli u hrani, oni se “ne vide” ali se “osjećaju”.

Važno je zamijetiti da Isus ne govori učenicima da su šećer, ili da trebaju biti slatkasti i sladunjavi, ljudi bez stava i supstance, ljudi od meda ili premazani svim mastima. Doista, koliko nas je i u najbližim odnosima takvih koji drugima medimo, laskamo i prijetvorno smo uljudni. Koliko nas je koji snagu Isusovih zahtjeva, njegova blaženstva i Govor na gori pretvaramo u neslanu hranu, obeskrepljujemo ih, činimo ih neupotrebljivima. I za mnoge današnje ljude i kršćane može se kazati da su “neslani”, nedorečeni, bljutavi kršćani.

Slike su slike i nijedna ne iscrpljuje u potpunosti kršćansku egzistenciju. Osim soli, Isus učenicima govori i da su svjetlo svijeta. Netko može biti više sol a netko svjetlo, ali potrebno je biti i jedno i drugo. Dok se sol miješa u hranu i postaje nevidljiva, svjetlo obasjava tamu, mračne zakutke i ostaje vidljivo. Ako bi Isusovi učenici bili samo sol, i ako bi sve htjeli pretvoriti u sol, zemlja bi postala nenastanjiva, sve bi se pretvorilo o nesnošljivu gorkost i u konačnici sve bi bilo sprženo. Tako neki Isusovi učenici i žele biti samo sol a ne i svjetlo, pa bojovno i fundamentalistički provode nasilje na ljudima. Sve bi ljude učinili poput sebe.

Oštrinu soli Isus, dakle, povezuje s jasnoćom i blagošću svjetla koje obasjava ljude, i zle i dobre. Svjetlo nosi temeljnu istinu da sve počiva u Božjoj milosti, da posljednji sud o svemu ima Gospodin. Sliku svjetla Isus pojačava još dvjema sličnim usporedbama, gradom na gori i svjetiljkom na vidnom mjestu u kući. Kršćanin, Isusov učenik, ne može se skrivati, ne može se sramiti i strašiti svoga svjedočenja. Ako se hoće imati svjetlo, svjetiljku se ne može prekriti. Ne može kršćanin biti neprepoznatljiv niti dopustiti da ga prekrije posuda bilo koje ideologije, ideologije konzumizma, nacionalizma, posuda egoizma, pojedinačnoga i kolektivnoga. Kršćanin je svojim djelima, cijelim svojim životom vidljiv kao grad na uzvišenom mjestu, uočljiv je ili više nije kršćanin. I u svojoj kući, među svojima, valja mu biti na vidljivom mjestu, svojim ponašanjem prepoznatljiv svojim ukućanima, a ne da ponavlja ono što drugi rade ili slijepo izvršava ono što od njega drugi traže.

Sol i svjetlo, iako tako maleni količinski, oni su kvalitativno tako moćni. I samo jedan Isusov učenik čini više od stotine polovičnih. I malo soli čini stvari drukčijima, i malo svjetlo ogromnu tamu čini prohodnom. Sol je Božja mudrost u svijetu, sol je sud Božje riječi svijetu, a svjetlo je Božja milost svijetu. Kršćanin je poput soli – čovjek proročke Božje opomene ljudima da se međuljudski odnosi ne sunovrate u bljutavost i laž; kršćanin je poput svjetla – čovjek koji pokazuje Isusov put u mrklinama odnosa te svjedok Božje utjehe i topline i onda kada djeluje da sve propada.

Fra Ivan Šarčević