Vladimir Blažanović, Isus i žena Samarijanka

Žedni Isusove slobode

III. korizmena nedjelja

Iv 4,5-42

Nema sumnje da je jedan od najljepših susreta i jedan od najljepših Isusovih razgovara ovaj sa Samarijankom o kojem slušamo u današnjem odlomku iz Ivanova evanđelja i to usred korizme. Prebogat je sadržajem da nam u tumačenju može izmaći neka poruka ili da zastranimo u detaljima. Ponovimo ga ukratko.

Isus je sa svojim učenicima prolazio samarijskim područjem, pokraj grada Sihara. Židovi i Samarijanci nisu se podnosili. Podne je. Učenici su otišli u grad po hranu dok se on zaustavio na Jakovljevu zdencu da se odmori. Uto nailazi žena, Samarijanka po vodu. Isus započinje razgovor. Traži od žene vode, jer nije imao posude da zahvati u duboki zdenac (32 metra). Žena se nećka, jer zna da je Židovima zabranjeno ne samo razgovarati sa ženom na javnom mjestu, nego još više, ne smiju se “družiti” sa Samarijancima. Razgovor se potom preusmjerava na egzistencijalnu žeđ, na žeđ duše. Isus ukazuje ženi na sebe kao Mesiju, na živu vodu. Žena prihvaća razgovor, imenuje Isusa Gospodinom, traži tu vodu da više ne žedni i ne dolazi stalno na zdenac. A onda je Isus pogađa u bolno središte njezine osobnosti, u njezinu temeljnu čežnju – čežnju za ljubavlju. Govori joj da ide dovesti muža. Žena odgovara da muža nema. Isus je razotkriva. Imala je pet muškaraca a i šesti s kojim je trenutno, nije joj muž. Na te riječi žena ga priznaje prorokom.

Žena nastavlja razgovor pitanjem o mjestu gdje se treba klanjati i moliti Bogu, da li na njihovom Brdu (Gerizimu uz Samariju, današnji Nablus) ili u Hramu u Jeruzalemu. Oko toga su se žestoko prepirali Židovi i Samarijanci, dva naroda istoga otačkoga korijena i vjere u jednoga te istoga Boga. Isus je postupno uvodi u misterij svoje osobe. Odgovara joj da spasenje, Mesija, dolazi od Židova, ali i da će doći vrijeme kada će se pravi klanjaoci klanjati Bogu u duhu i istini, jer Bog se ne može zaposjesti ni lokalizirati, tȁ Bog je duh. Žena ispovijeda da i ona zna za očekivanje Mesije, Krista koji će objaviti sve. Isus joj govori je to upravo on.

U međuvremenu se vraćaju Isusovi učenici. Što se sve nije vrzmalo u njihovim glavama kad su Učitelja vidjeli da razgovara sa ženom i još Samarijankom. Ivan piše da su se čudili ali mu se nitko nije usudio postaviti ikakvo pitanje. Zaokupljeni hranom, nudili su Isusu da jede. On ih usmjerava da je prava hrana vršiti volju Božju i govori im o tome kako će učenici žeti ono što nisu sijali i oko čega se nisu trudili, živjet će od tuđe muke.

Kroz to vrijeme, piše Evanđelist Ivan, Samarijanka je otišla u grad, ispripovjedila kako joj je neznanac otkrio identitet i zapitala se javno da to nije Krist. Samarijanci se upućuju k Isusu, uvjeravaju se sami u istinitost ženinih riječi, pozivaju ga da bude njihov gost. I on ostaje s njima dva dana.

Način na koji Isus započinje razgovor sa Samarijankom tako je običan i istodobno izniman. Model je za susrete i razgovore u vjeri. Polazi se od vanjske žeđi da bi došao do govora o žeđi za vodom života, za spasenjem, za smislom života, za konačnim ostvarenjem ljubavi i utaženjem žeđi duše. Kroz sve se prepliće Isusova sloboda da prelazi i “nepremostive” granice koje su ljudi i kolektivi, narodi i vjerske zajednice postavili između sebe. Isus se više puta kretao po “neprijateljskim” i “negostoljubivim” samarijskim gradovima. Nije se mirio s političkim, nacionalnim i religijskim predrasudama što je izazivalo negodovanje i osudu njegovih sunarodnjaka i suvjernika. Na negostoljubivost nije odgovarao ni nasiljem ni prezirom. Dvojici učenika (Jakovu i Ivanu) nije dopustio da spale samarijsko selo u kojem nisu naišli na dobrodošlicu. Isus je uporan u nastojanju da se odnosi poprave, da se ljudi oslobode nacionalnih i religijskih predrasuda i stereotipa po kojima su drugi samo zli i opaki. Čak za uzor milosrđa uzima Samarijanca, “povijesnog” neprijatelja svoga naroda.

Kršćani rado govore da je Isus Mesija, Krist, Spasitelj svega svijeta. Najčešće to čine samo riječima, a praktično to niječu. Za koga je Isus doista Mesija? Zar ga svi koji nisu “naši” stvarno isključuju i odbacuju i koliko je u tome odgovornosti nas kršćana koji ga sebično prisvajamo, krivotvorimo, koji smo postavili znakove Spasitelja ljudi kao strah za druge, koji živimo i žanjemo plodove njegove muke i drugima ne dopuštamo da mu se primaknu? Tko je Isus za one koji nisu naši? Zar on nije “dar Božji“ čovječanstvu, svim ljudima, kako se i sam predstavio Samarijanki (Kad bi znala dar Božji i tko je onaj koji ti veli ‘Daj mi piti’…).

Što nudimo (i ove korizme) ljudima žednima smisla, žive vode prihvaćanja i ljubavi? Zar se do mržnje i sami između sebe ne sporimo gdje se to najbolje Bogu moliti, na kojem brdu, u kojoj crkvi, u kojem prošteništu i kod kojeg duhovnog vođe? Zar ne uređujemo licemjerno granice pravovjernosti, zatvaramo pristup Isusu, postavljamo bezbrojne uvjete za one koji nam ne pripadaju: za nacionalno, religijski, spolno različite…, za one kojima je duša žedna vode vječnosti i čeznu za Božjom ljubavlju očitavanoj u Isusu Kristu, za Bogom kojemu se klanja u duhu i istini, za Bogom koji zbližava a ne dijeli ljudi? Ovaj svijet, ljudi svega svijeta žedni su Isusove slobode: prekoračivanja rasnih i etničkih, krajevnih i konfesionalnih granica. Isus poziva na slobodu kretanja i susreta, razgovaranja i prihvaćanja, na slobodu svjedočanstva da je čovjek Božji dar, najsvetije brdo i hram susreta s milosrdnim Ocem svih ljudi.

Fra Ivan Šarčević

Krepostan čovjek – čovjek s vrlinama

Sveti Josip

Mt 1,16.18-21.24b

Već preko dva desetljeća označavamo naše vrijeme tranzicijskim, prijelaznim. I ne znamo koliko će potrajati i kamo će nas odvesti prijelaz kojim hodimo više nošeni događajima nego što smo njihovi tvorci. Kao da je sve poljuljano. Došlo je ne samo do zamjene režima nego i do promjene vrednota, pa i slike čovjeka. Jer doista kakvoga čovjeka želimo učiniti od sebe; kakvog se odgaja u obitelji, u crkvi, školi, društvu u cjelini? Koji se uzor-čovjek postavlja mladima ili ljudima uopće? U nama je čežnje ne toliko za savršenim i bezgrešnim koliko za autentičnim i cjelovitim (integralnim) čovjekom, za dorečenim čovjekom. No, kako ga ostvariti?

U prijašnjim vremenima jedna od najboljih i najljepših oznaka za čovjeka bila je da je krepostan, da ga rese vrline. I svece se označavalo ne bezgrešnim nego onima koji su pojedine kreposti ili vrline ostvarili u visokom, govorilo se, u herojskom stupnju. Tako je i s Josipom Nazaretskim. Iako s oskudnim podacima koje nam donosi evanđelje, kršćanska predaja je ipak formirala jasnu sliku ovoga sveca. Josip je potomak Davidov. Spaja stari i novi zavjet, prvi i drugi savez, prvi i drugi izabrani narod. Od njegova roda dolazi Mesija, Isus Krist. No, ono na što želimo svratiti pozornost jest činjenica da je Josip krepostan čovjek, čovjek vrlina kao što su skromnost i samozatajnost, radinost i brižnost, pravednost i hrabrost u pouzdanju u Boga te u preuzimanju rizika u dilemama.

Spominjemo Josipove vrline svjesni da to zvuči strano našim ušima. Sam riječ vrlina odzvanja zaostalo, nekorisno i neupotrebljivo za današnji život. Danas su na cijeni druge mjere za čovjeka, pa govor o skromnosti, brižnosti, pouzdanju u Boga izaziva podsmijeh. Tko danas njeguje vrlinu samozatajnosti, zar ga se ne smatra pomalo naivnim i nesnalažljivim?

Ne treba bježati od činjenice da autentični ljudi i vjernici u svim vremenima bivaju smatrani “naivnim”, nesnalažljivim, u nekoj mjeri i ludim za ovaj svijet. Naravno, ovim se ne zagovara nikakav odlazak iz vlastite stvarnosti i vlastitoga svijeta, nego upravo suprotno: posvemašnje stajanje na zemlji i suočavanje s realnostima svoga svijeta i društva, nastojanje da se u našem vremenu ostvare vrline sv. Josipa. Uostalom, potrebno je i današnjem svijetu, kršćanstvu i Crkvi ljudi koji će biti “strani”, jedna vrsta skandala i izazova, jedna vrsta Božje drugosti ovom svijetu koji bi rado potonuo u duhovnu izvanjskost, vrijednosnu pustoš i neduh.

Josip Nazaretski je skroman čovjek, ne pokazuje se većim nego što jest. Današnjim se ljudima za uzor nudi bahat, lukav i prepreden, samodopadan i samoljubiv čovjek, hvalisavac i moćan. Nasuprot skromnosti koja sadrži poniznost, svijest ograničenja i osjećaj prolaznosti, suvremeni čovjek ponaša se kao da je gospodar svega i kao da će vječno živjeti. Biti skroman znači smjerno hoditi ovom zemljom, znati svoje granice. Skromnost pritom nije držati sebe skromnim, nego neprestano kontrolirati svoj nezajažljiv poriv sveznanja i oholosti.

Josip je samozatajan. Kako strano, naivno i ludo djeluje ova vrlina. Suvremeni čovjek živi u buci i areni stalnih događanja. Sav je izvanjšten. Ako nije viđen, ne postoji. Ako nitko nije vidio što je uradio, kao da ništa nije uradio. Ako nitko nije vidio da moli, kao da nije vjernik. Današnji čovjek živi u iluziju da prati sve informacije, da je upleten u sve, da je subjekt svega, da vlada svime, da je uvijek u središtu pažnje, da je centar svijeta. Na koncu se osjeća prazan i opustošen. Zato tu svoju prazninu i dezertnost popunja uvijek novim događajima, uvijek novim doživljajima. I u prostoru pobožnosti i duhovnosti. Koliko je samo lutalica duha koji uvijek misle da je bolje tamo gdje trenutno nisu. I pobožnost i molitve nagomilavaju, traže uvijek nove doživljaje, manifestacije, sakralne spektakle. Gotovo je sve u prividu količine i mobilnosti. Sv. Josip je samozatajan, rekli bismo tihi čovjek svakodnevnih obaveza i dužnosti, čovjek zatajan, sabran i skrovit.

Daljnja Josipova vrlina jest da je radin. Biti radin u kulturi koja ne cijeni radnika nego si je postavila kao mjeru čovjeka potrošača, mjerilo da sa što manje rada odnosno nerada, stekne što više novca, stvarno djeluje smiješno i naivno. Raditi i zarađivati, cijeniti i pravedno nagraditi/platiti tuđi rad u društvu i državi u kojoj vlada strukturalni kriminal i tajkunstvo, rijetkost je. Kriminalci i politički mešetari su uzor. Srebroljupstvo je poništilo ideale tolikih i mladih ljudi. Vrijednost nije studij. Posjedovanje bez rada i težnja za vlašću nema granica. Štoviše bogaćenje na sirotinji i siromaštvu, na patnji drugih, gotovo je normalno za naš svijet. Josip Nazaretski je pošteno živio od svoga rada.

Josip je brižan. Predaja ga označava brižnim suprugom i ocem. Kako zvuči riječ brižnost u kulturi u kojoj se čovjek brine ako ne samo a ono najviše za sebe a i to jedva stiže pa očekuje da se svi brinu za njega a da je on bez-brižan, ostavljen da sam slobodno uređuje svoj život po svojoj volji. Brižnost uključuje odgovornost i nježnost. Živimo u kulturi oskudne brižnosti. Mnogi a ne samo poglavari i vođe hoće vlast, ali ne brižnost, stvarnu odgovornost za druge, nego očekuju da svi njima služe. I crkveni ljudi smatraju kao da svi moraju služiti njima (Crkvi), a oni nikomu, premda su im usta puna “mučeničkog” služenja. Naša društva i religijske zajednice prepune su ljudi koji ne vode brigu o drugima, koji se ponašaju vrlo neodgovorno, nemilosrdno i nesolidarno. Može se živjeti s drugim i nikada ga ne upitati da mu se što pomogne. Lišeni smo brižnosti. A kako i ne bismo bili kad je i u crkvi i među svećenicima glavni kult slobodnoga vremena. U svetinju slobodnog vremena se ne smije dirati, a njega je sve manje jer sve više vremena trošimo na sebe i izgrađivanje svoga ugleda i vlasti. Uvijek pazimo hoće li nam netko oduzeti vrijeme, a ne hoćemo li biti od koristi drugima, čak i ondje gdje je naša odgovornost da posvetimo brigu za druge. Od Josipa nam nije ostala ni građevina ni knjiga, nije ostala nikakva organizacija ni ideja. Ostao je važan kao ključna osoba koja je brižno bdjela nad svojom obitelji, nad povjerenim osobama.

Josip je pravedan. Kada bismo imali samo ovu krepost, krepost pravednosti, mogli bismo se smatrati integralnim ljudima. Pravednost je jedna od temeljnih ljudskih kreposti, pretpostavki da možemo vjerovati u Boga. Označava da se svakome dadne ono što mu pripada. I Bogu i ljudima. Za Bibliju je pravedan čovjek onaj koji se drži Božjih zapovijedi, koji je bogobojazan, koji ne krade, ne laže, ne sudi i ne optužuje krivo, koji se ne vodi požudom za materijalnim ni tijelima drugih, koji ne orobljuje siromašne.

Josip Nazaretski ima i vrline koje su uvijek rijetkost. On je hrabar, jak čovjek koji svoju jakost temelji na pouzdanju u Boga i odatle se ne boji budućnosti. Evanđelje govori kako se Josip kolebao što učiniti sa svojom zaručnicom Marijom. Kolebao se ne iz straha nego, jer je bio pravedan, da ne povrijedi Božje zapovijedi. Ali bio je otvoren Božjem glasu u sebi. San je slika za to. Božji anđeo, Božji glasnik mu se objavljuje u snu i poziva ga na odvažnost, na preuzimanje rizika. Rizika s Bogom. Koliko je danas ljudi koji nemaju hrabrosti biti autentični, reći što misle, koji su mekušci, oportunisti, kompromiseri, kod kojih može i ovako i onako, koji se straše ući u brak, koji su dopustili da se s njima poigravaju politički i duhovni smutljivci. Malo se u kršćanstvo govori o Josipovoj hrabrosti utemeljenoj na vjeri, kroz godine bijega u Egipat, kroz razne kušnje i nerazumijevanja.

Da zaključimo: Mnogi današnji katolici (i Hrvati), u Bosni i gradu Sarajevu, žive u osjećaju poraza, velikoga gubitka. Nažalost ne mogu priznati da je taj gubitak velikim dijelom posljedica vlastitih zabluda i grijeha, osobnoga ljudskog i vjerničkoga zakazivanja. Mnogi su u ovom gradu dvostruko depersonalizirani, razosobljeni, poniženi u dostojanstvu kao manje vrijedni: od svojih i od drugih. Mnogima je oduzeta budućnost i stalno im se sugerira da im budućnost nije u njihovoj tradiciji i njihovom domu. U Crkvi se jedni ponašaju sektaški i od Crkve prave navijačke klubove i mračne prostore samo za svoje, vrše nadzor i provjere, kontroliraju milost i nameću poreze na molitvu (i nacionalnost). Prisutan je verbalni elitizam i duhovnjački elitizam. Josip Nazaretski nas poziva da se prisaberemo, da podvučemo crtu i da ne čekamo kamo će nas ovaj prijelaz odnijeti nego da se izgrađujemo kao integralni ljudi.

Nećemo pogriješiti ako se vratimo Josipovim krepostima: skromnosti, samozatajnosti, radinosti, brižnosti, pravednosti, hrabrosti što dolazi iz pouzdanja u Boga. Time se nećemo materijalno obogatiti, ali nećemo osiromašiti. Štoviše, vratit će nam se smisao života, životna radost i ono tako potrebno samopoštovanje. Zato valja iznova osluškivati tihi Božji glas u nama, kojeg ćemo prepoznati po tome što od nas traži naš osobni odgovor, odgovor koji je među mnogim ponuđenim možda najmanje atraktivan i isplativ, zacijelo najteži. Bog i nama kao i Josipu kaže: Ne boj se! Preuzmi rizik saveza sa mnom. Neću te ostaviti.

Fra Ivan Šarčević

Propovijed u crkvi Sv. Josipa, Marijndvor – Sarajevo, 19. ožujka 2014.

Sam s Isusom usred ljudi

II. korizmena nedjelja

Mt 17,1-9

Nekoliko je važnih gora u Isusovom životu. Na početku njegova djelovanja govori se o visokoj gori đavolske kušnje, zatim slijedi Gora blaženstava, pa Gora preobraženja o kojoj smo čuli u današnjem evanđelju. Zatim slijedi Maslinska gora i na koncu Golgota (Kalvarija) na kojoj Isus biva raspet.

Treća Isusova gora je dakle Gora preobraženja (Tabor). Prema Matejevu evanđelju ona slijedi nakon Isusova razgovora s učenicima o svom identitetu u okolici Cezareje Filipove. Sjećamo se da Isus postavlja učenicima pitanje što ljudi i što sami učenici misle tko je on. Ljudi govore da je Isus jedan od velikih proroka, a učenik Petar, nadahnut od Boga, govori da je Isus Mesija, Sin Boga živoga. No, premda je Petar jasno izrazio Isusov identitet, nije mogao prihvatiti da odbacivanje, patnja i smrt na križu bitno spadaju na Isusa Krista. On smatra da to Bog neće dopustiti i odvraća Isusa da ne prihvati osudu starješina, glavara svećeničkih i pismoznanaca. Ne prihvaća da smrt na križu pripada Mesiji. Za te riječi i za taj stav Isus Petra oštro ukorava. Čak ga naziva “sotonom”, jer se protivi Bogu i izaziva sablazan. Sudbinu patnje i gubitak života Isus nagovještava i svojim učenicima i nasljedovateljima, kao i proslavu kod Boga u drugom životu.

Očito je dakle da se u izvještaju o preobraženju nastavlja govor o Isusovu identitetu. Naime, šest dana nakon Cezareje Filipove, Isus uzima svoje glavne svjedoke, trojicu svojih učenika, Petra, Jakova i Ivana, i vodi ih na goru gdje se pred njima preobražava. Evanđelist Matej piše da su se u Isusovu društvu našli Mojsije i Ilija, dva najvažnija lika i uzora vjere. Mojsije je osloboditelj naroda iz egipatskoga ropstva, on je od plemena formirao narod u punom smislu riječi. Njemu se u gorućem grmu objavio Bog otaca – Jahve, onaj koji je aktivno prisutan uz narod koji je potlačen. Mojsije je gledao Boga licem u lice, od njega dobio vječni Zakon, Deset zapovijedi.

Ilija je najveći prorok i revnitelj za čistoću vjere u Boga. Njega je Bog strpljivo vodio i objavljivao mu se u teškim nevoljama i progonstvima. Bio je uz njega kada su na njega ustali i kraljica i kralj, svećenici, kada se morao skrivati i bježati od svojih sunarodnjaka, kada je više puta zaželio i da umre. Bog ga je izvukao iz njegova pribježišta, iz pećine gdje se skrivao i objavio mu se u laganom lahoru i pozvao da neumorno nastavi proročko djelovanje.

Mojsije i Ilija nisu samo potvrda Isusa i njegova poslanja. Baš kada Petar u predivnom doživljaju svjetla govori Isusu da napravi tri jednake sjenice za veliku trojicu, oblak – znak Božje prisutnosti – nadvija se na prisutne, i iz oblaka dopire glas s neba, stiže objava tko je u konačnici Isus u usporedbi s Mojsijem i Ilijom: Isus je Sin Božji, Ljubljeni, Izabrani. Njega treba slušati. Isus je više od Mojsija i Ilije, od Zakona i Proroka. On je potpuna Božja objava i Božje tjelesno/ljudsko očitovanje ljudima. Matej piše zajednici judeokršana, židova koji su slijedili Isusa ali su ga vjerojatno smatrali jednakim Mojsiju i Iliji. Isus je, međutim, netko mnogo veći. On ne dokida ni Mojsija ni Iliju, ni Zakon ni Proroke, on ih ispunja i nadvisuje.

I u našem svakodnevlju, u obiteljima, u zajednicama i institucijama, manjim ili većim, možemo se voditi zakonom ili proroštvom, propisom ili slobodom, možemo razumijevati svoje uloge i poslanja na Mojsijev ili Ilijin način. Evanđelje je jasno. Za kršćanina nijedan propis i nijedna sloboda ne mogu biti viši od nasljedovanja, slušanja Isusa – Mesije. Kršćanin ne niječe zapovijedi, kršćanin je otvoren za slobodnu proročku riječ, ali posljednji kriterij njegova djelovanja jest Isus Krist i to raspeti. Kršćanin, poput trojice učenika na Gori preobraženja, na koncu uviđa da ostaje Isus sam, da ostaje samo s Isusom i da samo njega treba slijediti.

U našem svijetu i životu u kojem se događaju izokrenute i izopačene preobrazbe, u kojem se dobri ljudi redovito kvare, u kojem se ljudi poput Kafkinog Samse bude kao kukci i žohari, u kojem se sami ili nas naši najbliži, vlast i institucije, u kojem nas grešne i zle strukture pretvaraju u neljude ili tjeraju u izolacije i geta, valja konkretno poslušati Isusa i započeti obratnu preobrazbu, od zlih postajati dobri ljudi.

U našem svijetu i životu u kojem se često zakopamo u sitničave propise bez milosrđa, u kojem se po svaku cijenu želi zadržati postojeće stanje koje ubija novost života, u našem svijetu i životu u kojem se nameću takva proroštva koja se pretvaraju u revolucije i ubijaju svojom istinom, Isusovo preobraženje govori o strpljivom i dugom djelovanju u kojem se “staro” ne čuva slijepo niti se nepažljivo i bezočno ruši nego se stvaralački preobražava.

U našem svijetu i životu u kojem se vjera želi zatvoriti (utaboriti) u oaze duhovne sreće, u kojem se želi pobjeći od ljudi i problema, u kojem nas kao i Isusove učenike zahvaća strah od promjene, poruka s gore preobraženja svjedoči o nužnosti napuštanja duhovne udobnosti i traži silazak u svakodnevnicu, među ljude, obične i grešne – jedine Božje ljude.

Preobrazba je naličje obraćenju, zahvat Božje milosti koji nikada tako ne mijenja čovjeka da se on ne bi prepoznao. Preobrazba je osnovna poruka i Isusova i našeg uskrsnuća. Uskrsno tijelo je novo tijelo ali se osoba prepoznaje. Preobrazba je dakle načelo kršćaninova djelovanja. Ni konformizam ni oportunizam starom, ni revolucija i rušenje zbog novog, nego izgradnja novoga na postojećem, kao osloboditeljski diskontinuitet kontinuiteta, kao životna budućnost u živoj tradiciji, kao novi život na starim temeljima, kao milost koja oplemenjuje našu narav, kao punina otkupljene ljudskosti.

Uočljivo je da je gora preobraženja prolazna gora. Kršćani ne mogu graditi sjenice niti se dulje zadržavati na Taboru u svjetlu božanskoga obasjanja. Taborovanje je nadahnuće kojim se valja uputiti prema maslinskoj i kalvarijskoj gori. Tabor je predokus Božje potvrde u uskrsnuću. Do tada, potrebno je od staroga čovjeka učiniti novoga, obratiti se, preobraziti se nasljedovanjem, slušanjem Isusa, Mesije, Sina Božjega ljubljenoga. Valja prijeći svoje gore, od gore kušnje do svoje golgote, usred ljudi, usred Mojsija i Ilije, zakona i proroka, propisa i slobode.

Fra Ivan Šarčević

Iskušavani Isus

I. korizmena nedjelja

Mt 4,1-11

Započeli smo korizmu. Vjerojatno smo se odlučili na barem neku promjenu u životu, makar na neko “malo” obraćenje. I vjerojatno smo, onako ljudski, ubrzo udarili u zidove svoje slabosti i grešnosti i možda pred prvom kušnjom opet pali na svoj stari put. Ipak, ne treba posustajati. Valja iznova ustati i s Isusom krenuti dalje. Vlastita malodušnost je veći neprijatelj vjere od ateizma drugih. Postojanost je najbolja osobina vjere. Strpljivost sa sobom odražava nepokolebljivo pouzdanje u Boga koji i u našim najtežim zastranjenjima i grijesima ne odustaje od nas. Sveti Augustin je molio da ga kraj života zatekne ako ne kao pobjednika a onda barem kao borca.

Na prvu korizmenu nedjelju slušamo o tri teške/glavne đavolske kušnje kojima je bio izložen sam Isus. Zli dolazi sa zavodljivim ponudama u kojima bi Isus trebao “pokazati” samoga sebe, svoju bit – Božje sinovstvo, svoje božanstvo. Đavao nikada ne kuša nečim stranim čovjeku, nego onim čovjeku najvlastitijim, i u onom gdje podrazumijevamo da smo najjači, gdje ne griješimo i ne možemo pogriješiti. U Isusovu primjeru pokazuje se također da nema kušnje koju čovjek ne bi mogao svladati ili odagnati od sebe. Ima, naime, ljudi koji smatraju da je đavao uvijek jači od ljudi. Ima onih koji izopačeno niječu svoju krivnje i odbacuju svaku odgovornost pa poput Adama i Eve (= svakog čovjeka) okrivljuju “zmiju”, tamne zle sile, samoga đavla za vlastite grijehe i zla. Ima ljudi koji smatraju da je zlo jače od dobra, pa svugdje više vide đavla nego Boga.

Po objavi, po Svetom pismu, čovjek je uzvišeniji od đavla. A Bog je gospodar svega, i dobra i zla, i čovjeka i đavla. Štoviše, ni đavolske kušnje se ne događaju bez Boga i njegove volje. Sjetimo se Joba. Bog dopušta/pripušta zlome/sotoni da kuša Joba. I za Isusa se kaže da ga je sam Božji Duh odveo u pustinju da ga đavao iskuša. Bog dakle izlaže Isusa na provjeru. Ako nam je teško povjerovati da je Isus i čovjek, prihvatimo barem njegove kušnje kao pouku nama. I u Gospodnjoj molitvi, u Očenašu, molimo također da nas Bog Otac ne uvode u kušnje, da nas ne izlaže napasti, da bude s nama, jer smo slabi.

Dakle, kušnje su tu, neotklonjivo. Ove tri koje su zadesile Isusa ne mimoilaze ni nas ljude. Niti ih se možemo riješiti jednom za svagda. Dio su našega ljudskoga stanja, pripadaju samoj našoj konstitutivnosti i svakodnevno nas posjećuju. Isus na njih odgovara pozivajući se na Sveto pismo. Svaki put odgovara napasniku riječima: “Pisano je…” I mi trebamo odgovarati na svoje kušnje Božjom riječju. Imamo uzor u Isusovim odgovorima i ponašanju.

Prva se kušnja odnosi na glad, na hranu i materijalnu sigurnost. [Ivan Evanđelist bi kazao da je riječ o “požudi očiju”, o gladnim očima.] Mogli bismo, ostavljajući otvorenim bogatstvo drugih značenja, ovu kušnju razumjeti i kao napast korisnoga. Ima puno situacija kada smo u panici da ne ogladnimo, da ne osiromašimo, kada sve promatramo kroz optiku koristoljublja i zarade: i vrijeme i ljude, i svoj narod i vjernike, svoje najbliže i prijatelje, pa i samoga Boga.

Isus ne pristaje na tu đavolsku kušnju da egoistično živi samo sebe i svoju korist, za utaženje svoje gladi, nego ne umanjujući značenje materijalnoga, traži da se najprije živi od svake Božje riječi i na korist drugima. S Božjom riječi čovjeku dolazi ne samo ono potrebno, nego biva izobilno obdaren nužnim, a onda to svoje izobilje dijeli s potrebitima. Najteža glad je glad Božje riječi na koju najčešće i ne mislimo, ili mislimo da ćemo je zadovoljiti materijalnim i tjelesnim bogatstvom. Božja riječ je, međutim, najveće bogatstvo.

Nakon što je Isus odbio kušnju, njegov iskušavatelj ne odustaje. Vodi Isusa na sveto mjesto, na vrh Hrama. Druga kušnja se zbiva u svetom, i u najvećim svetinjama, ondje gdje je ne bismo ni u snu očekivali. I u molitvi i u crkvi salijeću nas napasti. I najsvetiji ljudi nisu lišeni teškog đavolskog zavođenja. Štoviše, đavao se rado služi svetinjama, misama i oltarima. Dolazi u licu najsvetijega (Svetom Martinu Turskom đavao se ukazao u liku Gospodina Isusa.) Đavao Isusa nagovara da se baci s Hrama i potvrdi da je Božji Sin. I nevjerojatno je da se pri tome služi čak Isusovim načinom, navodi Sveto pismo, služi se Božjom riječju: da će mu, kako je pisano, anđeli priskočiti i ništa mu se neće dogoditi.

I ovdje, ne zanoseći se da možemo iscrpiti sve bogatstvo značenja, usuđujemo se primijetiti i onu prikrivenu ljudsku potrebu da se tijelo “baca” (odbacuje), da tijelo pretvorimo u duh, da od Boga stvaramo svemoćnog slugu, magijskog čarobnjaka. [Ivan Evanđelist bi to možda nazvao “požuda tijela”.] U prostoru svetoga, u prostoru vjere i Crkve, mnogi danas očekuju čuda, mnogi zloupotrebljavaju vjeru i Božje ime da bi ovladali svojim i tijelima drugih. Štoviše, mnogi bezglavo jure za “svetim spektaklima” (G. Ravasi), misle da se tjelesna ozdravljenja događaju čarobnim štapićima, te da bi njihovo zemaljsko tijelo trebalo postati bez kušnji, bez boli i patnje, neko duhovno, anđeosko tijelo.

Isus, koji potrebitim ljudima u vjeri čini Božje spasenjske znake (čudesa), opet nema drugoga odgovora doli pozivanje na Pismo. Mi bismo možda očekivali da zabrani ili onemogući magiju i eksperimente s tijelom i Bogom. On ulazi u raspravu sa zlim, u konflikt pozivanja na Božju riječ ali posve jednostavno kaže: “Pisano je: Ne  iskušavaj Gospodina Boga svoga.” Kao i u njegovo vrijeme, tako i u naše ljudi će iskušavati Boga, tražiti samo tjelesna čuda. I danas će se više ljudi slijevati čarobnjacima nego onima koji će zbog neiskušavanja svoga Gospodina završiti na križu osude i srama, koji će poslušati Isusovu riječ.

Napasnik se ne smiruje. Iskušava treći put, tri je broj bezbrojnosti. Vodi Isusa na goru visoku i iskušava ga vlašću, nad svim dokle pogled seže, uz uvjet da mu se pokloni. Mi ljudi volimo vlast, i onu najmanju. I hlepimo uvijek za većim posjedom i većom moću nad drugima. I zlopatimo se za društveno značenje. Zauzeti smo planovima i konstrukcijama kako ovladati drugima, kako drugoga pobijediti. Kušnju dominacije najmanje smatramo kušnjom, nego nečim prirodnim, normalnim i ne primjećujući da svaka dominacija nad drugim rađa robovanjem.

Ovo je također kušnja političkog (nacionalističkog i fundamentalističkog) mesijanizma. Mnogi su, poput đavla u pustinji, od Isusa tražili da bude politički Mesija, nacionalni vođa. Ne samo Isusovi suvremenici, nego i današnji kršćani od Isusa često prave zemaljskog vladara, a od njegova križa politički pobjedni znak. Ne vide da im se zlo uvuklo u najsvetije, da izjednačavaju zemaljske vođe (knezove svijeta i poglavare naroda) s Bogom. Misle da služe Bogu služeći vlastodršcima i mrzeći druge.

Treća kušnja je kušnja slavohleplja i vlastohleplja. [Kušnja koju bismo mogli nazvati i riječima Ivana Evanđelista – “ohološću života”.] Doista, ima li što zavodljivije od vladanja nad drugima, od kušnje moći u kojoj se dostojanstvo prodaje u udvaranju, klanjanju i služenju zemaljskim bogovima. Iskušavani Isus se i ovaj put odupire. Jasno i izričito odbija zlog napasnika govoreći: “Gospodinu, Bogu svome se klanjaj i njemu jedinom služi.”

Fra Ivan Šarčević