Raspeće (Ivo Dulčić)

Što učinih tebi? – Odgovori meni

VELIKI PETAK

Ozbiljnost Velikoga petka, posebno njegovi obred, čini od nas skromne ljude i traži da se smirimo pred tajnom smrti Isusa Pravednika. Zastajemo kako pred tajnom ljudske zloće, tako još više pred tajnom Božje ljubavi i praštanja koje se očituju u Isusu Kristu. Isus je, ponavljamo to, nevin stradao. I čudit ćemo se kako je bilo moguće da tako završi. I to od svojih, od svojih sunarodnjaka, pripadnika iste vjere i tradicije. Zar su ljudi tako okrutni?

Isus je osuđen od velikih svećenika, a i onih malih, od pismoznanaca i zakonoznanaca, od pobožnih (farizeja), od revolucionara (zelota) i slobodnjaka. I narod se preokrenuo, više je slušao izopačene vođe, nego Isusa. A i Isusovi učenici. Razbježali su se, jedan ga prokazao, drugi zatajio. Možda je poneki bio uz Isusa ali neuvjerljivo i iz prikrajka. Ostala je pokoja žena s njegovom majkom, ali žene nisu imale nikakvu vlast ni moć. Bilo je zasigurno ljudi, kasnije se otkriva (i Josip iz Arimateje i Nikodem), koji nisu pristajali da se zlo postupa prema Pravedniku. Bilo je sigurno i među utjecajnim onih koji se nisu slagali kako se postupa s Isusom, kao ni sam Pilat, ali kad ljudsko zlo pokrene lavinu krivih optužbi i osuda, zlo se teško prekida. Završava u žrtvi nevina čovjeka.

U razgovoru s poglavarima, moćnicima i njihovim slugama, Isus ne šuti. Njegove bi se riječi mogle svesti na ono što je rekao velikom svećeniku Ani te njegovom sluzi koji ga je udario. Naime, Isus moćnom svećeniku od kojega započinje presuda na upit o njegovim učenicima i o tome što naučava, odgovara da se nije služio nikakvim skrivenim ni zakulisnim riječima niti zaplotnjačkim djelima: “Ja sam javno govorio svijetu. Uvijek sam naučavao u sinagogi i u Hramu gdje se skupljaju svi Židovi. Ništa nisam u tajnosti govorio. Zašto mene pitaš? Pitaj one koji su slušali što sam im govorio.” Sve je u Isusovu procesu pervertirano. Sve je namješteno. Optužen je za opasnoga čovjeka, za onoga koji čini zlo, dijeli narod, za tobožnje tajno djelovanje, za vrbovanje sljedbenika, stvaranje organizacije protiv poglavara i uglednika, za krivo naučavanje, za bogohuljenje. Kada je od velikog svećenika, kada je s najvišega mjesta bačen “prvi kamen”, kamenje krivih optužbi više nije imao tko zaustaviti, ni Pilat, ni narod, ni Isusovi učenici. Lažna optužba izgovorena s najvišega mjesta ne može se povući niti popraviti. Dok se živi, ona uzrokuje nove optužbe i laži.

A kako postupaju ljudi oko velikoga svećenika, vidljivo je iz postupka njegova odanog sluge. Vjerojatno da se pokaže poslušnim, da nastavi svoje udvaranje, sluga velikog svećenika još se više osmjeljuju od svoga nadređenog. Na Isusove riječi, sav “zabrinut” za autoritet svoga gospodara, on “pljusnu Isusa govoreći: ‘Tako li odgovaraš velikom svećeniku?'” A u Isusovim riječima ponovo se sabire bit njegova djelovanja: “Ako sam krivo rekao, dokaži da je krivo! Ako li pravo, zašto me udaraš?” Sluga kao i njegov poglavar, ne razmišljaju niti djeluju u kategorija krivog i pravog, istinitog i lažnog. Oni se uopće ne žele mučiti oko ikakvih činjenica, argumenta i dokazivanja. Oni nisu, kao svaka totalitarna i zla vlast, nikome dužni objašnjavati svoje razloge i postupke. Oni ne odgovaraju nikome, ni Bogu, oni su tu da sačuvaju autoritet i vlast koju prema njihovom razumijevaju ugrožava svatko tko im nije slijepo poslušan.

Na gornje Isusove riječi nadovezuju se i drugi razgovori, i onaj s Pilatom o Isusu kralju i njegovu kraljevstvu, o nesporazumima i nerazumijevanju, o onoj đavolskoj smicalici židovskih svećenika i utjecajnih ljudi da strašljivoga Pilata uvjere da se kod Isusa ne radi tek o krivnji na religioznoj razini, na razini Hrama i vjere u Boga, nego je to daleko opasnija stvar za narod, politiku, cara i državu. U konačnici svećenicima i religijskim poglavarima i nije stalo do vjere, nego do moći u narodu. Zato Pilat daje razapeti Isusa, i stavlja mu napisanu krivnju na križ: Isus Nazarećanin, kralj židovski.

U drugom dijelu obreda na Veliki petak, unutar Klanjanja Isusovu križu, pjevaju se tzv. prijekori s ponavljanjem strofe: Puče moj, što učinih tebi ili u čem ožalostih tebe? Odgovori meni. U ovoj biblijski utemeljenoj strofi koja ukazuje na povijest Boga s ljudima odražavaju se i gornje Isusove riječi, Isusovo pitanje a što sam to doista učinio tajno i krivo, koje zlo, da me osuđuješ, udaraš i razapinješ. U ovim pjevanim prijekorima povezuju se dvije pashe, dva izlaska, Božja spasenjska djela u danima oslobođenja iz egipatskoga ropstva s Isusovim patnjama na petak njegove muke, te utvrđuje zastrašujuća gluhoća, sljepoća i bezosjećajnost naroda, ali i svakoga vjernika.

Potresno je slušati ove riječi. Iznimno je ljudski i vjernički biti solidaran u patnji drugoga, posebno nedužnoga. Potrebno je, međutim, ove riječi – Što učinih tebi? Odgovori meni – prenijeti iz obreda u stvarni život. Nije dovoljno s distance se zgražati nad ljudskom zloćom koja se sručila na Isusa, nego se vratiti u vlastiti život i sagledati vlastite riječi i postupke. Jer, nema sumnje, naši su životi, naravno ovisno od društvenoga ugleda i pozicije koju imamo, prepuni lakših i težih osuda, prvog ili drugog kamenja, svećeničkog ili sluganskoga osuđivanja i udaranja pravednika. Možemo li se sjetiti – a morali bismo – da su i pred nama stajali i stoje neki nedužni ljudi a mi ih osuđujemo, i riječima i djelima, i šutnjom i propustom. Oni su nas govorom ili ponašanjem pitali ili pitaju nas: što sam ti, doista, učinio, odgovori, dokaži! A mi ostajemo hladni i gluhi, zatvoreni i nijemi.

Isusova otkupiteljska muka i smrt, njegova nedužnost poziva nas na nasljedovanje, ali tako da se ne zavaravamo kako se pred nedužnom mukom netko obraća. Mnogi misle da samim nosanjem križa ljudi postaju vjernici. Isusova nedužna smrt slabo je koga obratila. Nije obratila ni velike svećenike Anu i Kajfu, ni Pilata, ni pismoznance, ni pobožne farizeje, ni revolucionare, ni slobodnjake. Juda se ubio, Petru i ostalim učenicima trebat će još mnogo da povjeruju, trebat će radikalni Božji zahvat: Božje uskrsnuće Raspetoga. Do uskrsnuća valja ne prečuti pitanje koje nam upućuju i Bog i ljudi: Što učinih tebi? i odgovoriti na njega.

Fra Ivan Šarčević

Euharistija – gozba sjećanja, zahvale i radosti

VELIKI ČETVRTAK

Izl 12,1-8.11-14; 1 Kor 11,23-26; Iv 13,1-15

Prošle nedjelje, na Cvjetnicu, dopratili smo Isusa u Jeruzalem, uz klicanje svijeta, uz oduševljeno prihvaćanje i priznanje da je on Sin Davidov i Mesija. Neke je učenike Isus u međuvremenu poslao da pronađu dvoranu i pripreme potrebno za pashalnu gozbu. O pashalnoj gozbi, njezinom značenju, pripremi i načinu proslave govori se u prvom u čitanju iz Knjige Izlaska. Pashalna gozba je spomen na Božje jedinstveno oslobađanje iz egipatskoga ropstva. Kao svako pravo sjećanje, pasha nije najprije sjećanje na nevolje, na zlo i zločince, na faraona i tlačenje, nego sjećanje na iznimnu Božju ljubav i spasonosni Božji zahvat izlaska u situaciji bez izlaza. Darovana ljubav i darovana sloboda čine temelj sjećanja a time i temelj osobnog i kolektivnog identiteta.

Kristova gozba (Đuro Seder)

Večeras se spominjemo Isusove posljednje pashalne gozbe/večere s učenicima. Gozba je to posljednjega zajedništva na kojoj, po svjedočanstvu Isusovih učenika, što prenosi i Pavao u Poslanici Korinćanima, ostavlja oporuku učenicima da se u njegovo ime zajednički sastaju, blaguju kruh i vino Isusu na spomen, i obnavljaju zajedništvo s Bogom i ljudima. Ova gozba, nazvana euharistijom (zahvalnicom) i misom gozba je neprolaznoga saveza Boga s ljudima u Isusu Kristu koji među učenicima ostaje u svojoj riječi i u najelementarnijoj hrani i piću – u kruhu i vinu.

Isus je volio gozbena zajedništva. Od svadbene gozbe u Kani do ove gozbe, Isus je bio na mnogim gozbama, i ne samo onim religijski propisanim, nego i onima koje su u očima “pravovjernih” izazivale skandal i osudu, na gozbama s “grešnicima”. Evađelisti  izvještavaju da je Isus prekoračivao granice i uvjete gozbenoga zajedništva, s grešnicima je rado blagovao, a ne spominje se da je ikada bio na gozbi s vođama naroda, s moćnima i posebno utjecajnima, s velikim svećenikom, malim i velikim herodima. Naravno, Isus nikoga nije isključivao iz svoga zajedništva osim ako se čovjek sam ne bi isključio zbog straha da se ne onečisti ili u strahu od drugih (što ako bude viđen s Isusom?) ili zbog izdaje (poput Jude). Isus u svakom slučaju nije postavio savršenstvo za uvjet druženja s njim, nego otvorenost za obraćenje i otvorenost za Božji spasenjski zahvat.

Uz to što je volio gozbe, što se nije ustezao od ljudskoga veselja, čini se da Isus nije na gozbama bio natmurena lica niti se raspojasavao do gubljenja pameti. Nije na gozbe gledao kao na gubitak vremena kada se moglo nešto uraditi, pogotovo nešto zaraditi. Nije gozbe pretvarao ni u pogrebni banket, nije – uočljivo je to kada mu je žena namirisala noge skupocjenim mirisom – ni mjerkao ni moralizirao da se puno “potrošilo” na feštu te da bi bilo bolje sve uložiti za siromahe. Jasno, Isus nije bio ni škrt ni razmetljiv.

Gozbeno zajedništvo ima smisao u proslavi Božje ljubavi prema ljudima te osnaženju ljubavi i poštivanju među ljudima. U gozbi se zgušnjavaju životna značenja, sabire se najvažnije iz povijesti Božjega odnosa s ljudima i ljudih međusobno. Gozbe su vrhunci povijesti, stjecišta prijeđenoga vremena i ostvarene ljudskosti, ali i radosna slavlja za rođenje i početak novoga života. Gozbe se organiziraju da se podijeli radost i tuga, da se potvrdi zajedništvo s Bogom i ljudima. Gozba je vrijeme u kojem nas pohađa Vječnost.

Euharistija/misa je gozba Božje ljubavi u Isusu Kristu. Ona je najkraći obred koji jezgrovito i znakovito aktualizira tko je Isus Krist za čovjeka i čovječanstvo. U nju se sabire nesebična i besplatna Božja ljubav posvjedočena u Isusovom životu, muci, smrti i uskrsnuću. Slavljenje euharistije je svjedočanstvo vjere, osnaženje nade da Bog nikoga ne ostavlja te ponuda ljubavi i najokorjelijem grešniku, poziv da svatko – po Isusovu primjeru – učini svoju pashu, svoj izlazak iz ropstva u slobodu. Uz Božju riječ, kruh i vino – osnovna ljudska hrana – konkretni su, tjelesni spomen-znakovi Kristove prisutnosti za život svakoga od nas.

No, da zahvalni spomen na Isusovu posljednju gozbu ne bio bio samo puki manifestativni, izvanjski spomen-obred, kako ne bi skliznuo u privatističku pobožnost pojedinca, Isus – o tome piše Ivan Evanđelist – povezuje gozbu sa služenjem. Isus na gozbi ustaje i pere noge svojim učenicima. On Učitelj i Gospodin. Time euharistija postaje gozba jednakih, Božje djece, Isusove braće i sestara, a smisao se čitava života, pa i onda gozbenoga zajedništva, otkriva u služenju. Na euharistiji, na Kristovoj gozbi nema dakle privilegiranih. Ona se vjerno slavi samo u duhu i praksi služenja, pranja nogu – kao najjačoj slici – što su činili robovi i žene. Služenje je korekcija mnogim našim zajedništvima u kojima su jedni posvojili Božje mjesto, zaposjeli Kristovo mjesto Gospodina i Učitelja, a pred malene postavili neispunjive zahtjeve savršenosti do kojih sami ne drže.

Euharistija je jednostavna gozba zajedništva pred milosrdnim Bogom u Isusovo ime a ne vlasništvo pojedinaca koji misnim obredima poput nekih šamana, vračara i mađioničara predstavljaju svoju nedostižnu moć. Euharistija je riječ za sve, kruh (tijelo) koji se daruje (predaje) za sve i vino (krv) uvijek novoga i vječnoga saveza sa svim ljudima, počevši od grešnika, od onih koji vapiju za novim životom, za ozdravljenjem, za prihvatom i potvrdom, za sve koji se i u najvećim kalvarijama odlučuju za život i raduju životu.

Euharistija je uzor svim ljudskim gozbama i zajedništvima. I kršćanima bi trebala Isusova posljednja gozba postati mjerodavna za tolike hinjene skupove, za tolike euharistijske susrete na kojima se osjeća ustajali klima podjela, čuju strašne riječi mržnje na neprijatelje; za tolike obiteljske, crkvene (hijerarhijske i redovničke) susrete, skupove i druženja na kojima je neiskrenost, poltronstvo i udvorništvo negacija susretanja u Isusovo ime.

Isus nas večeras poziva da obnovimo svoje euharistijsko/misno susretanje i da tako  obnovljeni, zahvalni dobrom Bogu i Isusu, Učitelju i Gospodinu, krenemo u svoje obitelji, na svoja radna mjesta, da na Isusov način autentično susrećemo ljude, s njima se veselimo na gozbama i njima služimo (peremo noge).

Fra Ivan Šarčević

Propovijed za Veliki črtvrtak i na: http://svetiantosarajevo.com/?p=1165

Tko je iza križa?

Cvjetnica

Na ovogodišnju Cvjetnicu, nedjelju Muke Gospodnje, čita se Matejevo evanđelje. Iako nam je gotovo sve poznato, uvijek s novom pozornošću i unutarnjom pokrenutošću pratimo Isusov put od svečanog ulaska u Jeruzalem, klicanja mnoštva da je kralj, preko posljednje gozbe s učenicima, teške molitve u Getsemaniju, hapšenja, ispitivanja, osude i sramotne smrti na križu pa sve do šutnje i tajne groba. Pratimo pjevanje/čitanje drame Isusove muke, uživljavamo se ponekad u neki detalj ili scenu koji nam iskrsnu u novom svjetlu, pa se onda otisnemo u svoj život, pa se opet vraćamo i sabiremo prateći Isusa. Isusov život neprotumačiv je bez zastajnja pred tajnom, bez priznanja neistraživoga misterija, bez priznanja da je Bog na poseban način na djelu u Isusovu životu i smrti. U Isusovoj muci na križu nije u pitanju samo fizička bol i patnja (fizički su patili i pate ljudi i više), koliko stradanje pravednika, nedužna Božjega sluge, nekoga tko je tako ljubio. Što nas nosi u životu: patnja ili ljubav? Ne održava li ovaj svijet i nas ljude u njemu upravo ta i takva ljubav u kojoj i takva patnja ima smisao?

Na Isusovu putu do smrti na Golgoti puno je obrata. Narod se od pohvala i klicanja, zaveden od strane poglavara, okrenuo od Isusa, osudio ga i tražio od Pilata Barabu a njega da se razapne. A prijatelji? I oni, svi su zatajali, osim nekih žena. Zanimljivi su i oni potkazivači, krivi svjedoci. Naime, nakon što ga je prijatelj Juda izdao i poljupcem prokazao u Getsemanskom vrtu, Isusa su odveli velikom svećeniku Kajfi i pred Veliko vijeće da mu se sudi. Oko Kajfe su se skupili mnogi narodni uglednici, svećenici, vjerski prvaci, poznavatelji Zakona i tradicije, razna povjerenstva i dvorski teolozi. Mudrovali su i tražili, kako navodi Matej Evanđelist, “lažno svjedočanstvo protiv Isusa da ga ubiju. Ali ga ne nađoše iako je pristupilo mnogo lažnih svjedoka.” Uzavrela hajka religiozne vrhuške pravednom je Isusu prišila najgoru optužbu – “pogrdio je Boga”. Za takvu “bezbožnost” nisu trebali više svjedoci. Trebala je samo javna vlast, strašljivi i neodlučni Pilat koji će smrtnu osudu iz religioznoga područja premjestiti na političku razinu.

Usporedo s bukom ugroženih religioznih doušnika i potkupljivih podržavatelja i restauratora svetoga poretka, u predvorju Kajfina dvora – ondje gdje se skupljaju sluge i sluškinje sistema, ondje gdje se prikupljaju i odakle se šire senzacije – trajalo je trokratno zatajivanje Isusova prijatelja Petra. Petar je zanijekao svoj zavičaj, svoje galilejsko podrijetlo, svoj jezik, sebe sama, i svoga Učitelja.

Nijedno vrijeme i nitko od nas nije lišeno izdaja, prokazivanja i zatajivanja. Nijedan religiozni ni politički sustav nije lišen izdajnika, nije oslobođen denuncijanata, doušnika i obavještajaca koji zarađuju na izmišljanju krivih svjedočanstava, niti je itko od nas čovjek koji već toliko puta nije zatajio, odrekao se nekog prijatelja, u biti – odrekao se i porekao sebe sama.

Skoro smo svakodnevno u kušnji da se pridružimo zboru potkazivača pravednih ljudi. Skoro svakodnevno servilno trčimo pred noge svojim šefovima ili podržavateljima da im šapnemo na uho kako im ovaj ili onaj uzdrmava vlast ili ugled. Gotovo svakodnevno prenosimo svojim nedužnim prijateljima informacije kako smo bili s ovim ili s onim, u društvu velikih ili malih, starješina, čuvara ili slugu sistema koji o njima govore laži a da pri tome ni za trenutak ne pomišljamo kako je od neljudskosti tih koji krivo govore možda i gore naše vlastito nečovještvo, jer smo se bez ikakve zadrške i provjere pridružili tim krivim optužbama ili smo pri tome, strašljivi ili potkupljivi, nemoralno šutjeli.

Ulazimo u sveti tjedan našega otkupljenja. Žudimo za spasenjem od svoje grešnosti, od starih navika, od zloće svojih bližnjih, od lukavstva i sebičnosti naših vođa, vapimo za spasenjem iz suvremenih ropstava, od zla grešnih struktura koje nas pritišće i prisiljava na nemoć i sumnju u mogućnost boljega. Čeznemo za istinitim i iskrenim susretom, za malo vremena suočenja i susreta sa svojim Bogom, bez udvaranja i izdaja, bez zataja i potkazivanja. Vrijedi prelaziti s Isusom njegovu muka, i u nju uplesti i svoju, i sebe vidjeti u prevrtljivoj svjetini, i s Judinim poljupcem, i Petrovom zatajom, i među “anonimnim” doušnicima i lažnim svjedocima, vidjeti se kao zavidni veliki svećenici, kolebljivi Pilat, kao ja, samo ja kakav doista jesam… I ispovjediti se milosrdnom Bogu, i pomiriti se i s njim i braćom.

Iznad svega valja nam otvoriti se tajni jednog pravedna života neusporediva s ikojim drugim u povijesti. I upitati se: Tko to stoji iza tog života, s kim to Isus razgovara, tko to stoji iznad i iza njegova križa? Tko ga je nosio kroz život? Ima li ikoga povrh naših križeva još prije našeg uskrsnuća? Tko nas danas spašava na novi život.

Fra Ivan Šarčević

Oglušiti se ili odlučiti se

V. korizmena nedjelja A

Ez 37,12-14; Iv 11,1-45

Tri uzastopne nedjelje slušamo teološkim porukama bogate i uzvišene odlomke iz četvrtog, Ivanova evanđelja. Pretprošle nedjelje slušali smo o susretu Isusa sa Samrijankom i ponijeli poruku da je Isus izvor vode života. Prošle nedjelje, iz susreta sa ozdravljenim slijepcem, rečeno nam je da je Isus svjetlo svijeta te da njegovim pogledom gledamo bližnje i sav svijet. Današnja biblijska čitanja, posebno odlomak Ivanova evanđelja, ističu vjeru u pobjedu života nad smrću. Bog se očituje kao Bog života, a Isus je naše uskrsnuće.

Prvo čitanje iz Knjige proroka Ezekijela govori o grobovima i mrtvim tijelima koje će Bog svojim duhom oživjeti. Ezekijel pripada velikim prorocima. Sav je svoj život i djelovanje posvetio svome narodu, sužnjima u babilonskom progonstvu (VI. stoljeće). Desetljećima je održavao nadu u povratak i neumorno propovijedao da će Bog oživjeti usahle kosti. Unatoč svim protivljenjima nije posustajao navijestiti da će Bog vratiti prognane, da će novi život procvasti u staroj domovini. Ezekijel je prorok nade u bezizglednim situacijama, u duhovnoj smrti, u mirenju sa zlom jačega i udesom progonstva. Kada su se svi ušutjeli, Ezekijel naviješta Boga novoga života na razvalinama i pustoši starog zavičaja.

A u Ivanovu evanđelju slušamo izvještaj o sedmom, posljednjem Božjem spasenjskom znamenju (čudu) koje Isus čini prije svoga posljednjeg puta u Jeruzalem, prije muke i smrti. Riječ je o čudesnom povratku prijatelja Lazara u život. Naglasak nije na čudu nego na odluci vjere. Isusovi učenici i suvremenici, a i mi današnji slušatelji ovoga evanđelja stojimo pred pitanjem hoćemo li povjerovati u Isusa kao Božjeg poslanika, kao onoga koga je Boga života poslao ljudima za Mesiju, Spasitelja. Hoćemo li povjerovati da tjelesna smrt nije konac čovjeka nego se smisao nalazi i uskrsnuću i životu s Bogom u vječnosti?

Kao i drugi evanđelisti Ivan prikazuje Isusa u njegovoj mesijanskoj tajni. Bog se očituje u Isusu kao potpunom čovjeku koji hodi s ljudima, druži se s njima, aktivno sudjeluje u njihovim životima i pomaže im. Isus prijateljuje sa sestrama Martom i Marijom i bratom im Lazarom. Sućutan je, tužan, plače nad Lazarovom smrti, zbog tuge njegovih sestara. S ljudima dijeli bol zbog tjelesne smrti bližnjih i prijatelja. Ivan ništa ne uljepšava. On realno opisuje ljudsku tjeskobu i patnju uslijed smrti voljene osobe, ali i otvara perspektivu života dostupnu vjeri i ljubavi.

Lazarov povratak u život drukčiji je od Isusova uskrsnuća i obećanoga uskrsnuća ljudi. Lazar ponovno umire. Isus dakle ne poništava smrt, nego ukazuje na njezin smisao u vjeri u Boga života. Kao što kod ozdravljenja slijepca Ivan piše da njegovo sljepilo nije posljedica grijeha ni njega ni njegovih roditelja nego za proslavu Boga, tako je i Lazarova smrt “samo bolest” ali ne na “totalnu” smrt, ne osuda na ništavilo, nego “san”, “san smrti” “na slavu Božju, da se po njoj proslavi Sin Božji”.

Poruka današnjega evanđelja je veoma ozbiljna. Ne možemo umaći smrti, njezinoj tajni i svim neodgovorivim pitanjima koja ona nosi sa sobom. I mi kao i ljudi oko nas toliko se puta pitamo zašto prerana smrt djeteta, muža, supruge, majke, oca, prijatelja? Zar naš svijet nije prepun smrti koje nemaju smislen odgovor? Zar se posvuda ne usmrćuju toliki nedužni ljudi? Zar u mnogim naglo i prerano prekinutim životima ne možemo naći smisao, niti s Isusom možemo jednostavno kazati da su te smrti za proslavu Boga? Zar toliki od nas ili tik do nas ne mole Boga zašto je odsutan u bolesti? Zar mnogi poput sestara Marte i Marije u nekim sličnim situacijama smrti voljene osobe ne upućuju Isusu Spasitelju riječi: “Gospodine, da si bio ovdje, brat moj ne bi umro”? Zar mnogi od nas u strukturama porobljavanja i suvremenim ekonomskim sužanjstvima ne očajavaju jer ne vide bolju budućnost ni za sebe ni za svoju djecu?

Patnja zbog smrti ili smrtnih okolnosti tjera mnoge ljude u očaj i malodušje. Nerijetko i u proklinjanje Boga i u ateizam. U svakom slučaju pred smrću nema puno hrabrih, i svi smo redovito skromni i tihi. Ne čini li se da su umiranje i smrt pohvala našoj “maloj” vjeri. Zar ne iskusujemo da nam je vjera neznatna u smrti. Smrt oduzima riječi, ali prihvaćena u “maloj” vjeri ona mnoge osnažuje za praktičnu ljubav. Ljudi u teškim trenucima često i ne očekuju objašnjavanja nego jednostavnu blizinu, praktičnu pomoć i solidarnost.

Oživljeni Lazar opet umire. Smrt je neotklonjiva. I Isus će umrijeti. Vjera u život i uskrsnuće po Isusovu primjeru ne otklanja smrt nego je preobražava. Bog ne nadomješta izgubljenu dragu osobu, on ne popunja niti nadomješta prazninu nikoga tko nam biva oduzet i tko nam nedostaje. Štoviše, događa se da u vjeri ta praznina biva još veća i teža, i od nas se to urgentnije traži da priznamo koliki je veliki nedostatak i gubitak nastao odlaskom voljene osobe. Vjera u uskrsnuće kao i uopće vjera u Boga života ne oslobađa čovjeka od pitanja konačnoga smisla, nego mu pitanje smisla života još više pojačava. Vjera dakle nije odgovor na sve, ona nije razrješenje svih tajni. Vjera nije potpuno znanje. Njoj je potrebna nada i povrh svega založna ljubav.

Vjera nije brza utjeha oko srca u našim bolima, nego suočavanje s istinom smrti, poziv na radikalno nasljedovanje Isusa i na ljubav, žrtvovanje i do umiranja za druge. I u situacijama radikalne ostavljenosti i iskustva odsutnosti Boga. Vjera je krajnje pouzdanje u Boga i kada on “šuti”, pouzdanje da će konačni odgovor uslijediti tek nakon smrti. Smisao smrti nalazi se u smislu života, dakle u praktičnoj ljubavi za koju nemamo zadovoljavajuću potvrdu dokle god živimo.

Ljubav je vratila Lazara u život. U ljubavi se vjeruje da je Isus uskrsnuće i život. Isus Krist se nudi kao prijatelj i spasitelj koji ljubi ljude ali ih ne lišava smrti. Između straha i ozbiljnosti smrti, između ništavila i života stoji odluka vjere. Odlučiti se ili oglušiti se na Božju ponudu ljubavi u Isusu Kristu, poruka je ove (gluhe) nedjelje. I u najtežim životnim situacijama ima izlaza, i sama smrt je samo prolaz u novi život.

Fra Ivan Šarčević

Bijah slijep a sada vidim

IV. korizmena nedjelja A

Iv 9,1-41

Sva tri današnja čitanja, a posebno odlomak Ivanova evanđelja, usredotočeni su na vid, gledanje i na svjetlost, i to iz Božje a ne ljudske perspektive. Prvo čitanje govori o izboru Davida za kralja preko proroka Samuela. Očituje se da Bog ima drukčiji pogled od ljudi. Bog izabire “neviđene”, “zaboravljene”, “zapostavljene”, “skrajnute”… Pavao poziva efeške kršćane da budu djeca svjetla, da se ne odaju tajnim djelima, nego da svoja djela čine na Božjoj svjetlosti, da se čuvaju i raskrinkavaju tamne ljudske čine o kojima mu je čak neprijatno i govoriti.

Ivo Dulčić, Ozdravljenje slijepca

Odlomak Ivanova evanđelja govori o Isusovom povratku vida slijepcu od rođenja. Događaj je prepun dijaloga i obrata. Za njegovo razumijevanje nije dovoljno samo konstatirati čudo. Riječ je ponajprije o kontekstu u kojem se događa ozdravljenje i kako ga Evanđelist Ivan opisuje. Naime, prvi kršćani Ivanove zajednice su židovi. Nalaze se u nevolji i poteškoćama jer ne mogu nastaviti pobožnu praksu svojih otaca, ne mogu posjećivati sinagoge, bivaju izbačeni iz zajednice jer Isusa priznaju Mesijom/Kristom. To je očito i u ovom tekstu kada onaj koji je progledao biva omalovažen, šikaniran i kao najgori grešnik izbačen iz zajednice vjernika. Vidljivo je to i iz poziva njegovih roditelja da se očituju o tome kako je njihov sin progledao. Piše da su oni samo kazali da je njihov sin bio slijep od rođenja i da je progledao, te su dalje kazali da je on punoljetan, da sam odgovara za sebe. Oni su se, naime, uplašili da ih ne izbace iz sinagoge i nisu ništa komentirali o Isusu. (Izričito stoji: “Iz sinagoge se trebao izopćiti svaki koji njega prizna Kristom.”)

Čudo ozdravljenja slijepca od rođenja smješta se dakle u kontekst sukoba prvih kršćana židova sa svojim sunarodnjacima koji su u Isusu prepoznali krivovjernika, a ne Mesiju. Sve se može promatrati i kroz Isusovu izjavu na koncu evanđelja sa svojim osporavateljima: “Radi suda dođoh na svijet: da progledaju koji ne vide, a koji vide, da oslijepe!” U ironičnom smislu Isus je jasan kako se u prostoru vjere događa i viđenje i sljepilo, i istina i zabluda. Vjera dakle nije praćena samo istinom nego i teškim zabludama. Religiozno sljepilo je jedno od najgorih nesreća koje može pogoditi ljude. Njegova prva oznaka je isključivanje nečistih, grešnih, nepravovjernih, izopćavanje iz zajednice, odnosno preuzimanje Božjega suda (konačne prosudbe) o ljudima i njihovoj vjeri.

Osim konteksta važno je pratiti čitavo događanje. Na početku Isusovi učenici u susretu sa slijepcem pitaju Učitelja tko je kriv za njegovu sljepoću, tko je sagriješio, njegovi roditelji ili on sam. Isus odgovara da za njegovu sljepoću nisu krivi ni njegovi roditelji (ne treba ga “liječiti u korijenu”) a ni on sam (da bi mu se nametnula krivnja, kazna ili pokora). Ta sljepoća je – Isus je izričit – da se proslavi Bog. Ne govori ni da ga je Bog kaznio. Ako uzmemo nevjeru (ateizam) ili nešto slično kao sljepoću, možemo li mi zaključiti da je to znak moguće proslave Boga?

I onda Isus stupa na scenu. Iznenađujućim gestama, miješanjem pljuvačke i prašine (kalom) maže slijepcu oči (pljuvačku i prašinu i danas koristimo za bolna mjesta). Šalje ga na povijesni sveti izvor Siloam da se opere, na vodu kojom su svećenici polijevali žrtvenik na jesensku svetkovinu Sjenica (spomendan boravka i puta kroz pustinju nakon oslobođenja iz egipatskoga ropstva). I Isus je to, opet poznati kontekst, činio subotom, što je izazvalo silno negodovanje u farizeja, čuvara subote i pravovjerja. I nastaju podjele oko njega. Isus dijeli ljude. Pobožni čovjek ne može to raditi subotom, misle jedni, a opet ako je grešnik ne bi mogao učiniti tako veliko spasenjsko djelo, smatraju drugi.

Ni sam ozdravljeni u prvi mah ne shvaća što mu se sve dogodilo ni tko mu je zapravo vratio vid. Iz njegovih odgovora pratimo kako raste i razvija se i njegova vjera, kako sve snažnije progledava u vjeri. Na prvi upit svojih susjeda i poznanika tko mu je vratio vid, on jednostavno odgovara čovjek koji se zove Isus. Nakon toga, nakon što je glas odjeknuo, slijedi poziv na “informativni/obavijesni” razgovor pred farizejskom vjerskom komisijom. Na upit farizeja što on kaže tko je taj koji mu je otvorio oči, on odgovara: “Prorok je!” Zatim komisija poziva roditelje, pa onda po drugi put zovu ozdravljenoga i žele iznuditi od njega da kaže da je Isus grešnik. On, međutim, ne pristaje na to nego jednostavno odgovara. “Je li grešnik, ja ne znam. Jedno znam: slijep sam bio, a sada vidim.” U raspravi se očituje kako farizeji ne mogu prihvatiti Isusa kao Mesiju. Ne priznaju nikoga prorokom osim Mojsija a nalaze se u muci da Isusa proglase grešnikom. Ozdravljeni ulazi u raspravu s njima i govori im da kada Isus ne bio bio od Bog ne bi mogao učiniti da netko progleda. Zato ga kivni i bijesni izopćuju i proglašavaju grešnikom.

Posljednji čin vjere, posljednje progledanje ozdravljena čovjeka jest priznanje pred samim Isusom da je Sin čovječji i Gospodin. To je osobni susret u kojem čovjek koji je progledao poklanja se svome Gospodinu i iskazuje mu pouzdanu vjeru.

Isus Krist je i danas kao i u svoje vrijeme izazov, kamen spoticanja i sporenja. On traži odluku vjere. I danas se neki njegovi učenici izopćuju iz zajednice. I danas su neki ostali u sljepilu obreda i propisa, ili su samo na početku puta priznanja Isusa Gospodinom i Spasiteljem. Mnogi ga priznaju čudotvorcem ali ne Raspetim Gospodinom, mnogi ga samo djelomično prihvaćaju. Neki su postali “njegova” komisija koja određuje tko vidi a tko ne vidi, tko može a tko ne može k Isusu, tko pristaje a tko ne pristaje Isusovoj zajednici. Neki su opterećeni da sljepilo drugih liječe prekopavanjem po grijesima bivših pokoljenja ili sve svaljuju na grešnost koju nesretnik uopće nema. Neki su se umislili da imaju Kristove oče i zatvaraju se pred potrebama “slijepih” ljudi oko sebe. U konačnici, Isus nekima može biti znak ozdravljenja a nekim još većeg sljepila. Svi bismo trebali prepoznati da s Isusom najbolje vidimo, da je s njime najčišći pogled i da s Isusom hodimo u Božjoj svjetlosti. Valja se prepustiti da se nad našim sljepilom ne otkriva tama grijeha nego da se proslavi Bog. Valja dopustiti da nas Isus konačno dotakne, da nam otvori oči.

Fra Ivan Šarčević