Uskrsli Krist (Đ. Seder)

Mirni produžetak Uskrsa

Uskrsni ponedjeljak

Mt 28,8-15

Uskrsni je ponedjeljak. Danas je mirnije. Spremali smo se kroz korizmu a naročito kroz Veliki tjedan. Jučer smo nastojali primjereno svetkovati Gospodinovo uskrsnuće, Božju obnovu života iz smrti. Jučer smo bili svečarski raspoloženi, možda na trenutke i nervozni kako će sve proći, jeli smo blagoslovljenu hranu i drukčije smo se obukli za slavlje dana Gospodnjega. Dana od kojega su sve nedjelje nedjelje, završetak i početak, punina i izvor sedmice, naših svakodnevnih dana.

Danas smo tiši, suzdržaniji. Danas nas još jednom pohađa smisao svih događanja zadnjih dana kojih smo se spominjali: Cvjetnica – svečani Isusov ulazak u Jeruzalem, pa u četvrtak posljednja večera, pa na petak povlačenje Isusa po sudištima i po putu križa, sve do razapinjanja i ponižavajuće smrti. U subotu, dan šutnje i groba. I onda, od subote navečer, događaji i vijesti, simboli i poruke, obredi i pjesme sustižu jedni druge: Bog je uskrisio mrtvoga, Raspeti je živ; pa onda čestitke i dobre želje. Danas se uspostavlja ravnoteža, završetak i sabiranje velikih dana i lagani ulazak u svakodnevicu, međuprijelaz u običnost.

Ovaj dan ima nešto što bismo mogli nazvati unutarnjom molitvom, onom iz dubina, bez puno riječi, onom u kojoj Bog unosi red u naše živote, smiruje nas, preslaguje važnosti naših doživljaja, naših križeva i patnji i sumjerava ih s Isusovim. Ovo je dan kada i nama kao ženama – koje još nisu svjesne što im je anđeo rekao na grobu pa odlaze s groba u strahu i nesnalaženju – prilazi Isus i pozdravlja s običnim: Zdravo! Ovim običnim pozdravom kao da govori: uspravite se, glavu gore! A žene odmah iskazuju poštovanje Isusu, obujmljuju mu noge, poklanjaju mu se. One bi zadržale Isusa, jer vremena su nesigurna, ljudi utjeruju strah ljudima, budućnost je neizvjesna; potrebno je imati nekoga za koga se možemo čvrsto uhvatiti. A Isus to ne dopušta. Govori im da se ne boje, nego neka idu ljudima, njegov braći, onima koji su se zatvorili u strah, i neka ih pozovu u Galileju, u svakodnevicu, na starim mjesto odakle su otišli, ondje će ga sresti. Isus će biti s njima u običnostima njihovih dana, i baš od te običnosti činiti posebno vrijeme, novost života.

Također, ovo je dan, obični dan kada se osim vjere nastavlja i nevjera, i sumnja i potkupljivanje. Vlast nastavlja svoje. Glavari svećenički i starješine – piše Matej – nastavljaju podmićivati vojnike, svoje sluge, da krivo preusmjere uskrsnu poruku, da sve ispadne namještaljka i konstrukcija Isusovih učenika. Ljudi se ne mijenjaju tek tako. I najsnažnija poruka života teško stiže i mijenja dosegnuta i utvrđena mišljenja i ponašanja.

Ovo je za vjernike dan tihe zahvale: za dar postojanja, za bližnje, za iskustvo da se u životu ne može sve proizvesti svojim sposobnostima i domisliti svojim umovanjima; dan slutnje da je moguće još za ovoga života uskrsnuti na novi početak. Tko je zahvalan iz uskrsne nade, kao da dvostruko živi, sigurnije se kreće među ljudima, ne ide kroz život sa strahom i ugroženošću. On ne prkosi, ne gradi ograde oko utvrde svoje osobnosti, ne sitničari, ne nameće se kao mjera stvari, nije neupitni arbitar ali ni neodgovorni bjegunac iz problema. On ukazuje na onoga koji je viši od njega, i svojom krhkošću veliča onoga koji slabost preokreće u dostojanstvo i s njime mijenja i sebe i okolnosti oko sebe.

Tko zahvalno živi iz svjedočanstva novoga života, probuđena iz najgoreg prezira i smrti, on mirnije prihvaća poplave svakodnevnih vijesti i medijskih iznenađenja, ne gubi glavu kad se svjetina oko njega razjari, kad se i prijatelj preuveličano razgnjevi; ne povodi se za prijetnjama, ne dopušta se ucijeniti ni potkupiti od moćnih glavara i njihovih slugu. Onaj tko je zahvalan iz darovane novosti života, ne zapetljava se u nervozu pred problemima, smrtno ne tuguje nad svojim razočaranjima, zabludama i obmana. On ih n krivotvori, on se izručuje zadnjoj nadi spasa. On vedro živi, ne bez briga, ali te brige opušteno nosi i strpljivo svladava.

Iz radosne zahvalnosti za Božju darovanu ljubav u uskrslom Isusu vjernik polazi na svoj svagdanji put, pohađa svoje bližnje, živi solidaran s njima u običnosti radnih dana i posreduje im poruku da grijeh i zlo, poraz i smrt nemaju zadnju riječ. On svojim bližnjima kaže: Zdravo, uspravite se, hajdemo dalje, nastavimo i sebe i bližnje oslobađati straha. Bog novog, slobodnog, uskrslog života nenametljivo se nudi našim danima, običnim danima, našim susretima i odnosima. Ne pokraj groba, ni pri ranama i povredama prošlosti, ni u gorčinama i nevoljama, ni u strahu od drugih ni u depresivnoj nemoći, nego u svakodnevici novih iskoraka produžava se uskrs. Zahvalnost za Uskrsloga, početak je nove povijesti.

Fra Ivan Šarčević

Marija Magdalena na grobu (S. Koeder)

Nada protiv svake nade

USKRS

Iv 20,1-9

Sa svim važnim zbiljama i istinama u iskušenju smo da upadnemo u apstrakciju, da ih odmaknemo od realnosti, od stvarnoga života. Tako je i s našom vjerom u Boga i u njoj s temeljnom istinom – Isusovim uskrsnućem. Kao da život i vjera idu paralelnim kolosjecima. Istina da je Bog uskrisio Isusa od mrtvih, nije, međutim, poput drugih istina, onako kako je vidljiv stol pred nama, kako vidimo lice našega bližnjega ili kako su dva i dva četiri. Uskrsnuće je istodobno nešto mnogo više i istodobno, prema svjedocima da je Raspeti živ, nešto mnogo konkretnije od naše najstvarnije stvarnosti. Isusovo uskrsnuće nije ni istina uzdignuta u nenastanjivi Božji prostor, dostupan samo “izabranim” vjernicima, nego stvarni događaj, utemeljujući događaj naše vjere, koji se nudi svima, baš svima na odluku.

Evanđelisti i pisci drugih novozavjetnih knjiga ne izvještavaju o samom događaju uskrsnuća. Iako sam događaj uskrsnuća nitko nije vidio, on se – uvijek prema svjedočenju Isusovih učenika – stvarno dogodio. Oni izvještavaju o onome što su sami vidjeli ili čuli od onih koji su susreli uskrsloga Gospodina. Zato imamo različite izvještaje, koji u svoj svojoj raznolikosti žele naglasiti samo jedno: Bog je uskrisio Isusa. Raspeti je živ. On je obećani Mesija, Učitelj i Gospodin. Bog je potvrdio njegov život. Poraženi u ljudskim očima, živi novim, vječnim životom u Božjoj blizini. Uskrsnuća nema bez križa, ono nije mit o sreći bez ljubavi, ljubavi do nedužne patnje.

Pisci se – poput svih nas koji govorimo o nekom za nas presudnom događaj – muče kako da što plastičnije opišu svoje iskustvo. I nikada nisu zadovoljni, jer uvijek nešto izmakne, nikada se ne može sve kazati. Pritom dolazi i do različitih naglasaka. Jedan izvještaj govori o prvom dolasku žena na grob, drugi o prvom dolasku samo Marije Magdalene, treći o dvojici učenika koji na putu susreću Stranaca, Isusa. U svakom se jasno ističe da je grob prazan, u svakom se ostavlja nevjerojatna sloboda odluke da se povjeruje u neočekivani Božji zahvat ili da je, kako je onodobna većina (utjecajnih i mislećih) ljudi i smatrala, Isusovo uskrsnuće izmišljotina, ili teološka maska za tajnu krađu Isusova tijela od strane njegovih učenika koji se zapravo nisu mogli pomiriti s porazom: da takav prorok i čudotvorac skonča kao “ološ” na ljudskom otpadu.

Evanđelja kao i Biblija u cjelini ostavljaju mogućnost i vjere i nevjere. Uskrsnuće neusporedivo najviše. Nema prisile u vjeri. Vjera ne niče u silini i najjačih argumenata niti iz gorljiva uvjeravanja. Vjera nema nikakva uporišta osim povjerenja u riječ svjedoka i povjerenja u smislenost svega stvorenoga od Boga i povjerenja u Božje trajno zauzimanja za ljude i svijet. Veličina evanđeoskih izvješća da nikoga ne prisiljavaju na vjeru može se otkriti i u tekstovima koji govore da su, nitko drugi, nego baš žene one koje prve dolaze na grob, ne učenici, da je među tim ženama uvijek, nitko drugi, nego baš Marija Magdalena. A žene, slično kao i danas, nisu bile prihvaćane kao vjerodostojni svjedoci (viri probati) nego se o njima, kao i danas, mislilo da su raznositelji priča (pa i tračeva), pogotovo žene poput Marije Magdalene, jer one, kako kažu čak i Isusovi učenici, samo unose smutnju i zabunu.

Marija Magdalena na uskrsno jutro (Sieger Koeder)

Evanđelja, pak, s tim našim mukama oko žena gotovo da nemaju problema. Njih ne prešućuju. Štoviše, kao da i nas današnje ljude i kršćane još više guraju u sumnju i dilemu, odnosno u stanje nužne odluke vjere. Dakle, iako imamo relativno dosta izvještaja o Isusovu uskrsnuću, zapravo o praznome grobu, te o susretu žena i učenika s uskrslim Isusom, uvijek se ostavlja mogućnost radikalne sumnje i nijekanja ili odluke za bespridržajnu vjeru. Uskrsnuće je događaj prijeloma, događaj radikalne upitnosti (kriza) i prilika (kairos) kako za vjeru tako i za nevjeru.

Mučimo se kako razumjeti i izraziti Isusovo uskrsnuće. A ono nije prazna misao, nego događaj potvrde jednoga, ljudskim očima gledano, krajnje neuspjela, u totalnom fijasku okončana života. Evanđelja nam ne maskiraju Isusove neuspjeh, ne vrše nikakve duhovne kozmetike ni nad malovjernošću i razočaranju učenika u Učitelja Isusa. Ne pretvaraju križ u ljudsku, ovozemaljsku pobjedu. Kako je samo moćno otkriti poruku evanđelja da su neka teška razočaranja neopisivo blagotvorna, otkupiteljska, spasenjska, jer su zablude i obmane ne samo loše, nego krajnje opasne i po pojedinca i za zajednicu. Nažalost, većina nas zakivamo se i žalimo više za zabludama i obmanama nego što se odlučujemo za novi, uskrsli život.

Božje uskrišenje Isusa svjedoči da Bog djeluje i kada su sve mogućnosti zatvorene, kada je čak vjera nestala, kada vladaju razočaranje i očaj, ali kada nije ugasla – kako to očituje Marija Magdalene, Isusova majka Marija i njezine drúge – ljubav, ljubav koja se ne miri da je to zadnja riječ, koja se pita, koja traži život i ondje gdje su ga ljudi pretvorili u grob i smrt. Isusovo uskrsnuće potvrđuje da Bog upravlja ljudskim životom i poviješću, da se njegovo djelovanje ne ravna prema našim očekivanjima. Bog ne ismijava niti poništava naša očekivanja, nego ih po svom otajstvenom naumu preusmjerava prema onome daleko boljem za čovjeka nego što mi ljudi možemo i zamisliti.

Tko će maknuti kamen s groba, pitale su se žene pune ljubavi i sažaljenja pred polazak da pomažu Isusovo tijelo? Tko je maknuo kamen s groba i tko je ukrao Gospodina, pitala se ožalošćena Marija Magdalena? Tko je u našem životu skinuo onaj teški kamen s našega srca? Tko će maknuti kamen s naših duhovnih smrti, s naših izgubljenosti i grešnosti? Tko će odvaliti kamen s one najteže, fizičke smrti na koncu života?

Poruka praznoga groba, poruka svjedoka susreta s Uskrslim stiže i do nas danas: Bog uskrišava Isusa nasuprot svim drukčijim očekivanjima, nasuprot moći nevjere. Nada protiv svake nade, i ljubav koja se ne miri sa smrću vraća nam radost postojanja i smisao da se vratimo svojim Galilejama, svojoj svakodnevnici, te da u svojim obiteljima, na poslu, u župnim zajednicama, u društvu i svijetu tolikih podjela i sukoba, crnih petaka i grobne šutnje, svjedočimo Boga koji ljubi ljude i ne dopušta da umre Pravednik.

Blagoslovljen vam i radostan Uskrs!

Fra Ivan Šarčević

I reče Bog: Neka bude svjetlo! (Ivo Dulčić)

Objava usred groba

VELIKA SUBOTA – USKRSNO BDIJENJE

Mt 28,1-10

Isus Pravednik je razapet. Umro je. Prijatelji su ga položili u grob. Kalvarija je opustjela. Većina ljudi je nastavila svoje redovne živote, jer ništa izuzetno se nije dogodilo što se već nije događalo, pogubljenje “bezbožnika” i “političkog bundžije”. Subota, šabat, dan je mirovanja. Nitko ne zna gdje su se zavukli Isusovi učenici. Šok traje. Sve se prebrzo dogodilo. U strahu, nisu se ni snašli. Nikada dovoljno budnosti. Dobro se da iznenaditi, prepadne se pred količinom i snagom zla, često je i lakovjerno, prepovjerljivo. Zlo je često racionalnije, brže, smišljenije od dobra. A neki o tom ne bi uopće ni razmišljali, jer najbolje je sve odgurnuti ustranu i prepustiti da situacija i stihija svime upravljaju. Dvojica razočaranih vraćaju se kući, u Emaus. Očekivanja su potonula, nada je srušena. Bog se ušutio, Bog je razočarao.

Žene su negdje zajedno. Žene, ne “velike” i “poznate” žene, nego obične. Planiraju najljudskije čine pijeteta kako otići na grob, pomazati mrtvo tijelo, pomoliti se. Žene, koje se ne svađaju tko više vjeruje, nego vjeruju da ljubav traje i poslije smrti. I nisu to žene poglavara ni upravitelja, nikakve predsjednice udruga, nikakve obraćene estradne zvijezde, nisu to nikakve društveno časne osobe ali ni sluškinje ikoje vlasti i stranaka, nisu žene bez svoga mišljenja i samostalnosti. Žene su to koje su ljubile Isusa više od velikih svećenika, Pilata i Barabe. I koje nisu očekivale ništa veliko osim da mogu biti uz Učitelja. I žene će biti iznenađene novošću, praznim grobom i Božjim glasnikom i porukom. I na njih se navukla šutnja poraza. Ništa posebno nisu očekivale. Redovni život koji treba nastaviti. Žene kao ljudi života.

Mi smo uslijed stalnoga ponavljanja naviknuli da je vrijeme od noći s kobnoga petka na subotu pa do uskrsnoga jutra kratko i ne toliko važno, jer sigurni smo da će Isus uskrsnuti. Točno, ali nije tako bilo za Isusove učenike ni za žene, nije ni za koga koji prolazi sličan put Isusovu. Bog jest prisutan, ali ne usrećuje po našim željama i računicama. Vrijeme subotnje šutnje nije kratko, ne mjeri se kalendarski, minutama i satima. Vrijeme grobne šutnje je najstvarnije, dugo vrijeme teških sumnji i pitanja. Nekima se vrijeme i pretvara u grobno vrijeme, vrijeme pohađanja groblja ili vrijeme stalnog mišljenja na smrt. To vrijeme, međutim, ne posjedujemo, vrijeme je to neizvjesnosti, vrijeme krajnje nemoći, doista, vrijeme smrti, duhovne ili stvarne. I kada priznamo da Bog ne uskrisuje ljude bez patnje, bez duboke čežnje za spasom, bez vapajne molitve, ništa posebno nismo promijenili, jer kroz svu povijest, kao i u Isusovom udesu, krajnje je razvidno da vjera, da Bog ne tješi po ljudsku i da se život ne može vezati za grob ni za smrt.

Sva čitanja koja slušamo na misi uskrsnoga bdijenja govore o Božjem neočekivanom zahvatu u ljudsku povijest, u pojedinčev život, od stvaranja iz ništa do uskrišenja Isusa iz smrti. Bog, koji se baš u najtežim stanjima čini tako iščezlim i nepostojećim, šutljivim i nemoćnim, neočekivano se objavljuje kao stvoritelj života, kao izbavitelj iz ropstva, kao spasitelj u nedomislivim i neprotumačivim tjeskobama, nevoljama i smrti, smrti – toj najvećoj tajni postojanja. I ništa se ne uljepšava, ništa se ne estetizira ni mitizira, ništa se ne umanjuje, ni bol ni patnja, ni radost, ni veselje.

Uskrsnuće (Ivo Dulčić)

Poruka je uskrsa da se Bog pojavljuje i u razočaranju u njega, i u sumnji u njegovo postojanje, i u nijekanju njega; objavljuje se usred groba, u srcu smrti. Dolazi i ondje gdje se vjera obrušila, potonula u očaj. I ondje, posebno ondje gdje caruje razočaranje u sebe, čovjeka, u bližnjega, u ljude, u ljudsku vrstu. I ondje gdje vlada strah, najveći čovjekov neprijatelj, posebno strah od ljudskog zla i nasilja. Bog šalje svoje glasnike, progovara nam kroz san, u raznim prilikama i na razne načine, gotovo za ne povjerovati, onako kako je na praznom grobu rekao ženama: Ne bojte se! Ta je poruka izrečena Josipu na početku Matejeva evanđelja kada se rađao Mesija, ta je poruka kazana evo i večeras nad praznim grobom ženama. Poruka da se nema straha pred Božjom novošću, pred novim početkom, novim životom.

U Božjoj novosti, u uskrsnuću, nije zanijekana prošlost, nije zanijekano patničko sjećanje, nije zanijekano tijelo, ni mrtvo tijelo. Nije dokinuta smrt. Božji glasnik upućuje žene Isusovim učenicima da im poruče da ne dolaze na grob, među mrtve, nego da idu u Galileju, onamo odakle su pošli i da nastave naviještanje evanđelja, da nastave svjedočenje da je Bog u kojeg vjeruju Bog novoga života, i da nasljeduju svog Učitelja. Pritom ništa nije unaprijed osigurano. Ništa nije zajamčeno – najmanje uspjeh i sreća. Zajamčeno je jedino Božje obećanje da će biti s njima, da će onako kako je u Isusu pokazao svoju ljubav, pokazati je i njima, neočekivano, bez uljepšavanja težine patnje, križa i smrti. Zajamčeno je jedino ono obećanje da će Gospodin Isus biti s njima, i onda kada sve bude izgledalo da nije prisutan, da je nemoćan i nedjelotvoran.

Krenimo i mi sa svojih grobova, pomaknimo se s razvalina naših grijeha, s ruševina naših odnosa, odmaknimo se od smrtnih situacija, pođimo Božjoj djeci u ovom svijetu naviještati uskrsnu vijest novog života; otkupljujmo svoje vrijeme novom dobrotom i ljubavlju kakvu nam je Isus iskazao. Svjedočimo svojoj braći i sestrama da Bog ima zadnju riječ i da se iz te sigurnosti rađa radost života.

Sretan vam Uskrs!

Fra Ivan Šarčević