Ja sam vrata. Tko po meni uđe spasit će se – Iv 10,9a (Zlatko Keser)

Vrata, pastiri i ovce

IV. uskrsna nedjelja

Iv 10,1-10

U nedjelji smo Dobroga pastira koja se od pape Pavla VI. slavi i kao nedjelja molitve za duhovna zvanja. Odlomak Ivanova evanđelja nastavak je Isusove rasprave sa sunarodnjacima koji mu nisu vjerovali da je poslan od Boga, koji su nijekali njegovo mesijanstvo. Kao i drugdje u Isusovim susretima uz protivnike uvijek ga prate i učenici. Isus se obraća i jednima i drugima da im kaže tko je on. Tako i ovom prispodobom o ovcama, vratima i pastiru sve je usredotočeno na njega. A glavna slika koju Isus, prema ovom ulomku Ivanova evanđelja, primjenjuje na sebe jest da je on vrata ovčinjaka. Kroz njega prolaze i ovce i pastiri.

Većini današnjih ljudi nepoznate su pastirske slike koje Isus koristi. Štoviše, za razliku od njegova vremena i biblijske povijesti, u mnogim suvremenicima ove slike s ovcama i pastirima izazivaju osjećaj zaostalosti i ponižavanja. Odviknuti od prirode i životinjskoga svijeta, zagušeni građevinama i virtualnom zbiljom, današnji ljudi teško otkrivaju značenja jednog prošlog vremena, pa im i ova slika Isusa kao vrata ovčinjaka pada na zaglušene uši i zaslijepljene oči.

Ipak, ako nam je i teško shvatiti sebe kao ovcu ili pastira, a svoju obitelj, veću ili manju zajednicu gdje živimo ili radimo, svoju Crkvu, narod, ovo društvo i ovaj svijet kao ovčinjak, slika vrata je nadvremenska. Sve ljudske građevine, materijalne i duhovne, sadrže neka vrata, uvijek imaju neki ulaz i izlaz. Isus poručuje svojim sunarodnjacima, učenicima i protivnicima da je on vrata. Kroz njega i ovce i pastiri ulaze u zajednicu i izlaze u svijet. On je razdjelnica svega, on je ulaz i izlaz.

Razumljiv je odatle i Isusov govor o pastirima koji ne ulaze na vrata, koji vode obitelj, zajednicu, firmu, Crkvu, stranku, narod, ne po Isusu, nego preskaču ogradu kao kradljivci i razbojnici, koji u ovčinjak, u zajednicu ulaze ne putem Isusova evanđelja nego političkim, ekonomskim, jednom riječju sebičnim prečacem i formiraju “ovčinjak” bez vrata, kao utvrdu ili prostor gdje nemilosrdnu teroriziraju i “strižu”  ovce. Njih Isus označava teškim riječima: lopovi i razbojnici kojima je jedino stalo da ukradu, zakolju i pobiju.

Isus je i na drugim mjestima uvijek oštar prema vođama naroda, prema lažnim i licemjernim pastirima. Ovdje treba primijetiti kako Isus o ovcama koje prolaze kroz njega (kroz vrata) ne govori u kategorijama neizmjernoga broja. Na drugom mjestu će kazati kako su njegove ovce, njegovi učenici i učenice, malo stado. Slično je i s pastirima. Isus ne govori o silnom mnoštvu dobrih pastira niti da bi svi trebali postati pastiri. Njemu je nakana – tako prenosi Ivan Evanđelist – da svojoj zajednici, bratstvu i sestrinstvu koje se skuplja u njegovo ime, jasno dadne do znanja tko je kriterij i pastirima i ovcama, tko je “referentna osoba”, glavna osoba po kojoj se mjere svi odnosi. A to je on.

Znamo i svakodnevno iskušavamo konflikte i svađe jer se za kriterij ne postavlja Isus Krist nego neka naša ljudska mjerila, ambicije i pohlepe, naši ljudski propisi, jer za “vrata”, dakle, na Isusovo mjesto, postavljamo ljude (idole), institucije, nacionalizam, stranačku politiku, neka svjetovna mjerila. Oznake dobroga pastira su da taj pastir ulazi na Vrata, kroz Isusa i po Isusu, da se brine za ovce, da ih poznaje, da ih zove po imenu, da s njima dijeli njihovu brigu, da ide ispred ovaca, a ne da slijedi ovce (“glas naroda”, po onoj “tako narod hoće”) niti da se posve miješa među njih i postaje jedan od njih, da umjesto pastira postane “ovca” iznajmljujući svoju pastirsku službu svjetovnim vođama (političarima, generalima, estradnim zvijezdama, tajkunima…).

I ovce, koliko god bila otežavajuća ova slika za nas suvremenike, ne mogu biti bez vida, sluha i pameti kada su u pitanju njihovi pastiri (vođe). Rijetko se, međutim, događa da se ovce razlikuju od pastira, da tobože pastiri budu dobri a ovce loše ili obratno (“elita gora od rulje”). Isus se ovom usporedbom obraća i jednima i drugima, i pastirima i ovcama, premda su im odgovornosti različite. Iz ove Isusovoj usporedbi proizlaze i neke oznake “dobrih ovaca”. One znaju razlikovati glas istinskog, dobrog pastira od glasa pljačkaša i orobljivača. Ovce znaju na koji je način tko stigao u njihov ovčinjak, u njihovu zajednicu, kroz vrata, po Isusu Kristu ili se (preko noći) ušuljao lopovskim i razbojničkim uskakanjem. Ovce znaju razlikovati glasove i pozive, prepoznati tko ih uistinu zove po imenu, a tko priziva samo njihove strahove i pohlepu, mržnju i ugroženost samo da ih iskoristi. Razlikuju koji ih glas zove na život u izobilju, a tko ih lažnim obećanjima i iluzijama, uz uvjet da se samo njih slijepo slijedi, odvodi u duhovnu i materijalnu pustinju. U Svetom pismo čitamo da Bog poziva ne samo pastire nego i narod (korporativna osobnost) na odgovornost za izbor svojih pastira. Ovce su odgovorne komu će se odazvati (“glasati”), tko je lažni a tko dobri pastir, tko se obukao u “svetu odjeću” (habit) pastira, a iznutra je “vuk grabežljivac”.

I pastirima i ovcama, svim Isusovim učenicima od biskupa i svećenika do obespravljenih i ušutkanih u ovčinjaku, obitelji, društvu i Crkvi, Isus Krist se nudi kao vrata u puninu života. On je ulazak i izlazak, nadvremenska, uska i osobna, ali uvijek otvorena Vrata.

Fra Ivan Šarčević

Kamo i s kime putujemo?

III. uskrsna nedjelja

Lk 24,13-15

Čitanje iz Lukina evanđelja o dvojici učenika na putu iz Jeruzalema u Emaus – od Isusova križa i groba natrag u svoje selo odakle su se vjerojatno nekada zaputili za Isusom – sjajna je pripovjedačka cjelina i vjerojatno jedan od najboljih literarnih sažetaka o tome kako izgleda put vjere mnogih kršćana. I uvijek se ovaj odlomak može slušati. Uvijek nam se – baš kakav je i sam život i pitanje vjere u njemu – otkrivaju neka nova značenja.

Put vjere (a i nevjere) polazi od slomljenih nada i razočaranja. Dvojica Isusovih učenika (jedan od njih vjerojatno poznat Lukinoj zajednici, zvao se Kleofa) nakon drame Isusova razapinjanja, nakon groba, nakon šabata (subote), te nakon zbunjivanja koje su unijele žene da Isusova tijela u grobu nema, da su im Božji glasnici (anđeli) rekli da je živ, dakle u nekim poslijepodnevnim satima prvoga dana u tjednu (naša nedjelja), dvojica učenika, potišteni i shrvani, napuštaju Jeruzalem. Vraćaju se natrag. Putem, kako prijatelji i čine, skršena duha pretresaju događaje i izmjenjuju svoja razočaranja.

U iskustvu gubitka, poraza i slomljenih očekivanja nalazi se početak ali i kraj vjere mnogih ljudi. I danas. I danas mnogi ljudi odustaju od puta vjere, ostaju prikovani na križ ili podno križa, u boli i patnji, vraćaju se uobičajenom svakodnevlju. Poslije križa i groba za njih nema ništa. Zaključuju: Bog nije odgovorio kako su vjerovali, valja nastaviti bez ikakvih očekivanja; nepravda i zlo imaju zadnju riječ, loši ljudi vladaju svijetom; ovaj život završava smrću, bol i patnja i kada su činjeni u ljubavi nemaju smisla. Nije li to “tipična” kriza vjere.

No, kriza vjere nimalo nije tipična kriza. Nikada je nije lagano izdržati i svatko je osobno nosi. Ona je gotovo nepodnošljiva, jer zahvaća totalitet života i njegova smisla. Druge krize su lakše. Kriza vjere ne razbija tek jednu iluziju, ne uzrokuje neko površno razočaranje. Ona potresa cjelinom naše egzistencije. Kriza vjere – pitanje je koliko smo je i doživjeli. Neki jesu. Ne prizivamo je, ali ne možemo ne kazati da mi svoje krize vjere često olako i brzo rješavamo. Nađemo za vjeru nadomjestke, utopimo se u poluodgovore ili surogat odgovore, možda povećamo molitve, pokoru, ili upadnemo u dogmatizme ili magije. Jer kriza vjere teško je izdržati i strpljivo s Bogom hoditi. Jer uvijek je neka vjera prisutna. Pa i dva učenika nisu posve izgubili vjeru. Vidi se kasnije iz razgovora da su oni priznavali Isusa prorokom, jakim na riječi i na djelu. Dakle nisu njihovo znanje i vjera u Isusa posve srušeni. Ali dalje od “križa” i “groba” nisu mogli.

Vjera je put, suzdržanost od uvjerenja da se već stiglo na cilj. Ona se ne temelji na osiguranim postavkama koje smo postigli našim zaključcima i onda se zatvorili. Ispod vjere, i praktične vjere mnogih vjernika, stoji teška sumnja i nepovjerenje, puno strahova i gotovo ledene nepristupačnosti. To je često vjera utvrđena dvorca kojega nitko ne posjećuje, predivna oaza obrednih praksi ili skroviti duhovni zaljev ali sumorna i snuždena pojedinca. Vjera za privatnu upotrebu, koja je možda čak namješteno egzaltirana, ali koja nema istinskog oduševljenja niti stvarno mijenja svijeta.

Dva učenika su tužna, snuždena. Putuju, ne zatvaraju se. Budućnost je otvorena iako je kane zatvoriti na mjestu polaska. Ipak, oni su gostoljubivi. Prihvaćaju stranca. Uočljivo je da nijedan od njih krizu ne nosi sam, dijele je međusobno, ali su se izgleda zajednički srušili u razočaranje. Stranac koji im se primiče, Isus kojega ne prepoznaju, kao da je onaj glas koji prati svako naše razočaranje, i pojedinačno i zajedničko. Jer, doista, u svakoj našoj krizi, skoro nevidljivo i neprepoznatljivo, postoji neki izlaz. Kriza je uvijek i kairos, otkupiteljska prilika, jedinstvena šansa. Što je neko razočaranje veće, u njemu je položena nevidljivija ali jača klica novoga života. Nažalost, slično Isusovu prigovoru učenicima da su “bezumni” – isključili su um, razmišljanje, te da su “spora srca” – postali su nepovjerljivi i hladni, i nas naša razočaranje i krize odgone od mišljenja i povjerenja u širu smislenost naših gubitaka, boli, patnja i poraza. I mi u krizama gubimo glavu (um), zavlačimo se u oprez i nepovjerenje.

Za krize u životu, konkretno, za krize na putu vjere, potrebno je ostati priseban i razuman, razmišljati, potrebno je sačuvati temeljno povjerenje, posebno otvorenost srca za govor “stranca”, povjerenje da i najgori neuspjeh i poraz imaju svoj smisao. Zato se i nama u našim krizama kao ključ za njihovo razumijevanje – Isus to čini snuždenim ali gostoljubivim učenicima – nudi Pismo, Božja riječ. Nama se nudi Isusovo evanđelje, Isusov život, patnja, smrt i uskrsnuće.

Da nije dovoljno samo Pismo (kršćanstvo je više od riječi, i onih najprimjerenijih), da nije dovoljno samo da nam “gori srce” od predivnih pobožnih riječi, put vjere – i dalje na predlošku puta vjera učenika za Emaus – ima moment zajedničke gozbe, blagovanja, lomljenja kruha, kazali bismo danas, euharistije. Pri lomljenju kruha koje uključuje blagoslov Boga i dijeljenje hrane života, učenici tek prepoznaju Isusa.

Iznova prijeđemo s učenicima njihov put: Krize vjere, a njih nije malo ni na našem životnom putu, i ona najteža kriza radikalnoga beznađa i razočaranja, nosi se zajednički, najprije s prijateljem (i s prijateljima) a ne u samoći; zatim se ta kriza zajednički preispituje kroz Božju riječ (Pismo/Evanđelje) uz otvorenost i onim tumačenjima i razlozima koja naše mišljenje zaključke dovode u pitanje; a onda se dolazi u zajednicu koja se okuplja u Isusove ime i polaže na Isusov stol, glavnom gostu/domaćinu, dakle dijeli s euharistijskim Isusom. Vjera i u svojim najtežim momentima prepoznaje Isusa u njegovoj riječi i u njegovom predanju koje se ponazočuje u lomljenju i dijeljenju kruha.

Ali ni tu nije sve. Mnogi od nas ostaju u Emausu. Ostaju pri zanosnoj memoriji, pri obrednom spomenu na Isusov nekadašnji pohod, dakle na predivnim riječima, Pismu i pri memerijal-obredu, euharistiji. Isus se, piše Luka, nije zadržao u Emausu s učenicima. “Nestao” je pred očima zadivljenih učenika. I ne izgleda da je umakao samo “u visine”, s desne Ocu, nego među ljude. Učenici su se vratili na mjesto svoga razočaranja, vratili su se onamo odakle su otišli, gdje su prekinuli svoj put i svoje poslanje. I svjedočili susret sa živim Gospodinom. Nisu se zatvorili u emausku (crkvenu) prostoriju.

Zaključimo: Put vjere je često put krajnje krize, ali i prijateljske otvorenosti za zajednički susret s Isusom koga još nismo dobro upoznali/susreli, kroz Pismo i euharistiju; put je to koji nas vraća na mjesto polomljenih nada i razočaranja. Jer ondje, s križem i grobom, događa se uskrs, preobraćeni početak, novo poslanje. A kamo, kako i s kime mi putujemo?

Fra Ivan Šarčević

Uzor kršćanskog zajedništva

II. uskrsna nedjelja

Dj 2,42-47

Današnje čitanje iz Djela apostolskih opisuje prvu kršćansku zajednicu – uzor i model svim kasnijim kršćanskim crkvama, redovničkim, župskim i svim drugim zajednicama. Za nju se kaže da njezini članovi žive u zajedništvu, da su braća (i sestre), da su postojani u nauku kojeg su primili od apostola, da se sastaju na lomljenje kruha (euharistiju) i molitvu, te da sva svoja dobra međusobno dijele.

Uočljivo je iz navedenoga da kršćanstvo nije vjera u kojoj bi se pojedinac uklanjao od ljudi, činio samostalne pobožne podvige da se “sjedini” s Bogom ili samotnički samousavršavao bez braće i sestara, nego vjera koja se događa u ljudskom zajedništvu. Prvi kršćani su se sabirali, skupljali (ekklesia – sabor, skupština, crkva) na nekom mjestu u ime Isusa Krista. Na tom zajedništvu (koinonia) spominjali su se svoga učitelja i Gospodina prema svjedočenju apostola, sjećali bi se Božjih milosnih djela kroz povijest i u Isusu Mesiji, naviještali bi (čitali i slušali) Božju riječ. Zatim bi lomili kruh, slavili bi spomen-gozbu (euharistiju) kao posadašnjenje Isusova života, njegove posljednje večere, muke, smrti i uskrsnuća.

Kršćanstvo je vjera spominjanja, sjećanja na temeljne događaje vezane za Isusa Krista. O Bogu se govori, Boga se slavi samo u Isusu Kristu i po Isusu Kristu. Kršćanstvo nije skup ideja i propisa, ne iscrpljuje se u spekulativnom, kozmološkom ili meditativno-kontemplativnom doumljivanju niti u obrednoj praksi. Naravno, kršćanstvo ne isključuje razum i mišljenje, nisu mu strani ljudi duha i mišljenja, kršćani s njima ulaze u razgovor; kršćanstvo nije bez “svete knjige”, ali svoj zadnji razlog, zadnji smisao nalazi u osobi Isusa iz Nazareta, u njegovom zemaljskom putu kojeg je Bog potvrdio novim uskrslim životom. Kršćani vjeruje osobi, nasljeduju povijesnu osobu – Isusa Krista.

I još je nešto neporecivo važno za kršćane. Kršćanstvo jest slavljenička vjera okupljene zajednice u Isusovo ime, dakle zajednica koja se formira kroz obredno slavlje. No, ni tu nije sve. Djela apostolska izvještavaju da su prvi kršćani imali sve zajedničko, prodavali bi svoja imanja, dijelili svoje bogatstvo s onima koji su bili u potrebi. Socijalna dimenzija vjere mjerilo je vjerodostojnosti zajednice koja se obredno spominje svoga Gospodina. Teologija – mišljenje i govor o Bogu, liturgija – zajednička molitva i slavljenje Boga, ovjerovljuju se u praksi (teologija i doksologija potvrđuju se u teopragmatici). Ne može se ostati vjernik samo na riječima i na lijepim slavljima. Uostalom, Isus, koga su kršćani pozvani nasljedovati, protivi se licemjerju – neslaganju riječi (obreda) i djela (prakse).

Kroz čitavu povijest jedan od glavnih kriterija vjerodostojnosti kršćana jest dakle njihova osjetljivost za društvenu pravdu i solidarnost s potrebitima. Čak i socijalisti i komunisti nisu skrivali, ako ne svoje podrijetlo i nadahnuće a onda svoju sličnost s prvom kršćanskom zajednicom upravo u ideji zajedništva (komune), dijeljenja zajedničkoga dobra i ostvarenja socijalne pravde. Unatoč svođenju Neba na zemlju, raja na ovostranu izgradnju besklasnoga društva, unatoč nastojanju da se stvori jednakopravnost među ljudima bez Boga, unatoč svim devijacijama, nasiljima i pustošima koja je iza sebe ostavila komunistička ideologija i njezini režimi, ideja solidarnosti i socijalne pravde pogađa samu srž kršćanstva.

Kršćani bez socijalne osjetljivosti, Crkva bez osjetljivosti za siromašne, Crkva samo kao svjetovna moć u društvu, a to je paralelna grešna povijest Crkve, jedno je od najtežih izopačenja evanđelja i izvornog kršćanstva. Jasno, kršćanska vjera nije svediva na etiku, ni na socijalni angažman. Crkva nije socijalna institucija. Zato se u Djelima apostolskim govori o zajedničkoj molitvi u Hramu i po kućama, jer posljednji kriterij kršćaninove vjere i djelovanja nalazi se u Bogu, u Isusu Kristu. Kršćanin je čovjek socijalno angažiran za pravdu, za potrebite i siromašne, ali iz vjere u Boga, iz svoga nasljedovanja Isusa iz Nazareta, a ne iz nekih, pa i najboljih svjetovnih ideologija humanitarizma, komunitarizma i solidarizma.

Ovim se, naravno, ne smiju umanjiti niti pobožnošću i obredom imunizirati tolike patnje, socijalne nejednakosti koje rađaju bezbrojnim nasiljima u našem svijetu. Upravo suprotno. Iz vjere u Boga, iz nasljedovanja Isusa Krista, kršćanin se ne može oglušiti ili zatvoriti oči pred nevoljama oko sebe. Ne može stajati miran u svojoj sebičnosti niti pred sebičnim djelima tolikih moćnika ovoga svijeta koji osvajaju područja drugih, koji ruše i pale, koji kradu i  nagomilavaju bogatstvo, grade sebi hacijende i vile, a sve na račun zajedničkoga dobra i na prikraćivanju ili otimanju pravedne plaće tolikih obespravljenih i osiromašenih. To je do neba vapijući grijeh, grijeh koji se, nažalost, uvukao u naše strukture kao negrijeh, kao “normalno” stanje, a što je krajnje suprotno Isusu Kristu.

U nebo vapijuće, najteže licemjerje je socijalna neosjetljivost vjernika, pogotovo svećenika i religijskih poglavara koji iz svoje osigurane udobnosti često uopćeno galame na “pokvareni” svijet, nikoga stvarno ne prozivajući niti mijenjajući vlastiti život. Kolika je hipokrizija i bešćutnost ako pored velebnih vjerskih (i političkih) građevina ljudi prose ili razočarani odlaze od “svetih” kuća jer im se nitko ne javlja na župsko/samostansko zvono ili bivaju otpraćeni lažnim obećanjima, krivim utjehama kako samo trebaju moliti i vjerovati u Boga.

Ponovimo, kršćanstvo nije svedivo na socijalu, na humanitarizam, na karitas. Crkva ne može zamijeniti političke i druge socijalne institucije. Kršćani nisu kršćani bez vedrine, zajedničkih veselja, igre, obreda i gozbi. Isus je odgovorio Judi i sličnima koji su dvolično mrmljali što hoda po gozbama – koji su prigovarali zbog tobožnje rastrošnosti i prolijevanja dragocjenih miomirisa, jer da je trebalo s time pomoći siromašne – da će siromaha biti uvijek na svijetu, ali i da se neće spasiti oni koji samo govore/mole: Gospodine, Gospodine…, koji ne ispuštaju Božje ime iz usta i mirno prolaze pored obespravljenih. Kršćanstvo i kršćani neće ukloniti svu bijedu svijeta, ali ih zacijelo neće spasiti njihova neosjetljivost poput bešćutnosti svećenika i levita u Isusovoj pripovijesti o milosrdnom Samarijancu; neće ih spasiti, kako Matej piše na kraju svoga evanđelja, zatvorene oči (Kad te to vidjesmo?) prema unesrećenima, ili prema Jakovljevoj poslanici, vjera bez djela.

Siromaštvo po sebi nije vrlina, ali za razliku od bogatstva nosi veću lakoću nasljedovanja. I siromašni ljudi mogu biti neljudi, vrlo sebični i zavidni, zatvoreni za vjeru i Isusov poziv na nasljedovanje. I siromašni su pozvani kao i bogati nasljedovati Isusa, dijeliti svoja dobra s još potrebitijima od sebe. Svima je, dakle, i bogatima i siromašnima, prva kršćanska zajednica uzor i ideal. I biskupima i svećenicima i vjernicima.

Sebično skupljanje bogatstva, jedna je od najvećih prepreka za ljudskost i vjeru, naravno, ne onu verbalnu, jer mnogi bogataši su “moćni” na riječima vjere. Slijepo bogaćenje onesposobljuje čovjeka za ljubav prema bližnjima, i tu je najveća nesreća. Srebroljublje je iskušenje kojem ne odolijevaju ni najjači. Uz slavohleplje, pohlepa za novcem jedno je od najvećih kušnji i za duhovne osobe, od biskupa do svećenika. Naravno, nijedan grijeh ne ide sam. Ljudske slabosti i grešnosti, i one na području spolnosti o kojima tako rado, a neki svećenici najviše ili jedino “blebetaju”, od muškoložnosti do raznovrsnih perverzija, često su dio “tajne zastranjenja”, ali ako su povezani sa srebroljubljem, slavohlepljem, voljom za vladanjem, izrode se u najgore nepravde, laži i nanose teške pa i nepopravljive nepravde.

Ljudi – a prema evanđeljima i Isus – lakše opraštaju slabosti nego bezobzirnu sebičnost, srebroljublje i slavohleplje, nezainteresiranost za druge, bezočnost sličnu bogatašu koji ne zamjećuje Lazara ni pokraj svoga stola, gramzljivost sličnu pohlepi onoga “samotnog” čovjeka koji je htio “upokojiti svoju dušu” proširivanjem “žitnica” ne misleći ni na Boga ni na bližnje. Nažalost, u našem svijetu, u našim današnjim društvima grijesi krađe zajedničkoga dobra i siromaškoga kruha kao da i ne postoje, prekrivaju se i zamagljuju molitvama i obredima, uzvišenim licemjernim riječima ljubavi prema svome narodu, Crkvi i Bogu.

Poslušajmo iznova riječi današnjega čitanja: Prvi kršćani su bili postojani u apostolskom nauku, u zajedništvu, lomljenju kruha i molitvama; svi koji prigrliše vjeru bijahu združeni i sve im bijaše zajedničko.

Fra Ivan Šarčević

Propovijed na današnje evanđelje (Iv 20,19-31): Isusov mir i Tomina vjera, vidi: http://svetiantosarajevo.com/?p=1208