Kršćaninov život – proslava Boga

VII. uskrsna nedjelja

Dj 1,12-14; Iv 17,1-11a

Ovom nedjeljom započinjemo posljednji, sedmi uskrsni tjedan. Sljedeće nedjelje slavimo Duhove. U kratkom odlomku iz Lukinih Djela apostolskih čuli smo da je Isus s Maslinske gore uzet od učenika, da se tu dogodilo uzašašće (za razliku od Mateja koji govori da se uzašašće dogodilo u Galileji). Nakon uzašašća učenici odlaze u Jeruzalem, vjerojatno u dvoranu posljednje večere i ondje s Marijom, majkom Isusovom i drugim ženama mole. U  molitvi se pripremaju za Božje nadahnuće, za oblačenje u “silu odozgo”, za primanje Očeva i Isusova Duha da bi mogli krenuti u svijet da naviještaju Isusovu poruku. Luka piše kako su bili “jednodušno postojani u molitvi”. Naglasak je jasan, Isusov učenik ne može samo sam moliti. On je postojan u zajedničkoj molitvi. U zajedničkoj proslavi Boga i zahvali za Isusa Krista, učitelja i spasitelja, oblikuje se kršćanska zajednica.

Odlomak Ivanova evanđelja početak je Isusove molitve Bogu Ocu, molitve koja se naziva velikosvećeničkom molitvom. Prema Ivanu Isus upućuje molitvu Bogu u Maslinskom vrtu, na završetku svoga javnoga djelovanja, u tjeskobnim trenucima netom prije nego što će biti uhićen, suđen i raspet na križ.

Kao i svaki evanđelist i biblijski pisac, tako i Ivan donosi Isusovu molitvu ne samo da pokaže tko je Isus nego da i Isusovim učenicima, nama danas, prenese poruku što mi trebamo biti i kako i mi trebamo moliti. Iz Isusove molitve očito biva vidljivo jedinstvena povezanost Boga i njegova Sina Isusa Krista. Sve što je Isus govorio i radio svoj posljednji razlog ima u tom odnosu. I doista kako god se pokušalo razumjeti Isusa, kad god se čovjek upusti i krene preispitivati Isusove riječi, analizirati njegove postupke, posebno njegovu muku, smrt i uskrsnuće, mora doći do zaključka da Isus stoji u posebnoj vezi, posebnom odnosu s Bogom. I usprkos svim pokušajima da se Isusov život svede na uobičajeni ljudski život, razbijaju se u nemoć i nejasnoću. Da, Isus jest pravi čovjek, poput jednoga od nas, a ipak i posve drukčiji, iznenađujuće drukčiji – on dolazi od posve drugdje, od Boga.

U tom prvom momentu i za nas je važno da sve svoje riječi i djela sumjerujemo u odnosu prema Bogu. I naša je zadaća ovdje na zemlji, naše poslanje, da se preko nas, kako Isus i moli Oca, on sam proslavi. A najteže je da se Bog preko nas proslavi u našim tjeskobama, patnjama, krivim optužbama, u našim križevima i smrtima.

Daljnji sadržaj Isusove molitve jest molitva za učenike. Isus moli Oca da one koji mu je darovao upoznaju Boga kao Oca. U upoznavanju Boga, kaže Isus, nalazi se život vječni, rekli bismo današnjim rječnikom, u upoznavanju Boga nalazi se smisao i sreća ljudskoga života. Ovo nam je tako daleko, jer i Boga razumijevamo da je daleko, da je nedostupan, štoviše i da su Bog i čovjek u nekom konkurentskom odnosu, kao da je Bog smetnja čovjekovoj sreće, neki protivnički pa i neprijateljski suparnik. U ovom leži sudbonosno pitanje i muka svakoga čovjeka. Upoznati Boga kao vjerna Prijatelja i Spasitelja, vrhunac je svake spoznaje. Pritom, naravno, nije dovoljno reći vjerujem u Boga, nego poput svakog i našeg ljudskog odnosa, tako i odnos s Bogom nema završena puta. Što Boga više spoznajemo – upravo je to jedna od temeljnih poruka Isusa Krista prema Ivanovu evanđelju – to osjećamo da ga više trebamo ljubiti, i što ga više ljubimo, u nama se rađa sve veća čežnja da ga bolje upoznamo.

Daljnja Isusova molitva za učenike jest da se Bog proslavi preko učenika. Isus ne moli Oca da njegovi učenici imaju dobro zdravlje, da budu bogati, uspješni, da izgrade kuće, da namaknu puno prijatelja… Isus moli Oca da osnaži njegove prijatelje/učenike koje mu je dao da i oni u svojim životima, dakle što god budu činili, proslave Boga. I kao što je Isus objavio Božje ime ljudima, da tako i njegovi učenici objavljuju Božje ime dalje po svijetu.

Važna tema Ivanova evanđelja je odnos Isusovih učenika i svijeta. Ivan svijet razumijeva kao ljude koji su neprijateljski raspoloženi prema Isusu i njegovoj poruci. Isus – u tjeskobi Maslinskoga vrta – sprema se umrijeti za poruku koju je donio svijetu, sprema se položiti život za odnos s Bogom Ocem i iz ljubavi prema prijateljima. On odlazi iz svijeta, a učenici ostaju u svijetu. Isus moli za njih da se ne pokolebaju. Biva nam jasnije što je svijet ako imamo na umu drugo mjesto u istoj molitvi gdje Isus moli Oca da ne uzima učenika iz svijeta, ali da oni, iako ostaju u svijetu, ne budu od svijeta, da ne djeluju kako svijet djeluje. Svijet bi u nekom smislu bili indolentni i ravnodušni ljudi za Božje dobro, oni koji su slijepi i gluhi za ono što nadilazi njihovo samoljublje, negostoljubivi, protivni pa i opaki ljudi koje ne dopuštaju širenje radosne vijesti, evanđelja. Isus ovim jasno govori da Isusov učenik mora računati na poteškoće. Ne može se biti Isusovim svjedokom bez muke.

Iako je Isusov učenik živi u stalnom stanju protivljenja Isusovu evanđelju, naglasak nije na tome da se kršćanin, Isusov učenik bavi kako pobijediti svijet, kako uništiti svoje protivnike, kako im “nasilu” nametnuti vjeru ili ih silom popraviti. Isus tako nije činio niti to traži od svojih učenika. Pobjeda nad svijetom o kojoj Isus govori u konačnici je ipak njegov poraz, krajnji neuspjeh, gledano očima tog istog svijeta. I tu leži najveća snaga evanđelja. I najgori poraz koji je pun ljubavi, nije poraz one vrste od kojega stalno bježimo, nego istinska proslava Boga, neočekivano milosno uskrsnuće na novi život.

Ima još jedan bitni sadržaj Isusove molitve. Isus u molitvi stalno govori kako mu je Otac dao, darovao učenike, učenike koji nisu od svijeta, koji nisu protivni ni njemu ni njegovo poruci o Bogu kao Ocu. Razumijevati druge ljude, graditi naše odnose u svijesti darovanosti izniman je zadatak i pred današnjim Isusovim učenicima. Redovito mislimo kako nam drugi nisu dar nego trajna smetnja, pa i protivnici i neprijatelji, ne blagoslov i naše poslanje, nego prokletstvo. I koga sve ne bismo uklonili od sebe i iz svoje sredine jer ga ne smatramo darom nego “samim zlom”. S druge strane, izlazak iz atmosfere takmaca, svakovrsnih suprotstavljanja i neprijateljstava, neka nejasna ljubav koja bi grlila sve ljude, ne znači uklanjanja protivljenja niti postajanje boljim vjernikom. Naprotiv, Isusov učenik nailazi na neprijateljstva i kada ih uopće ne traži, jer ljudi svijeta – ravnodušni, oportunisti, koristoljupci, opaki ljudi svih vrsta – žive od konflikta i sukoba, a Isusov učenik živi za proslavu Boga i za konkretizaciju ljubavi prema bližnjima. I time nije lišen ni patnje ni smrti. Nošen je jedino primjerom da je tako činio njegov Učitelj i Gospodin i da je u tome smisao života.

Fra Ivan Šarčević

Uzašašće Gospodinovo (Ivo Dulčić) – Ljudi Galilejci, što stojite i gledate u nebo?

Ne vladanje nego poslanje

Uzašašće Gospodinovo

Dj 1,1-11; Mt 28,16-20

Završetak Matejeva evanđelja koga čitamo ove godine na svetkovinu Uzašašća, ne govori o samom tom događaju. O njemu piše Evanđelist Luka na početku Djela apostolskih. Kaže da se poslije svoga uskrsnuća Isus ukazivao svojim učenicima četrdeset dana i govorio im je o Božjem kraljevstvu. Jedne zgode, za gozbom, rekao im je da ne napuštaju Jeruzalema dok na njih ne siđe Obećanje Očevo – Duh Sveti. Više je nego zanimljivo da ga sabrani pitaju o dolasku nečega drugoga: o vremenu kada će Isus uspostaviti zemaljsko kraljevstvo. Pokazuje se uvijek iznova kako “sabrani” razumijevaju Isusa kao političkoga Mesiju. On im govori o duhovnoj stvarnosti koja preobražava svijet, a on traže zemaljske tvorevine i vlast kojom bi se vladalo. Oni bi htjeli teritorijalnu i uopće zemaljsku sigurnost, a on im govori kako će snagom Duha Božjega biti njegovi svjedoci sve do nakraj svijeta.

Iako Matej ne govori o samom događaju uzašašća, završetak njegova evanđelja također govori o tome kako Isus šalje svoje učenike. Nakon uskrsnuća, piše Matej, učenici su po Isusovoj naredbi otišli u Galileju, na goru (prema Mateju sve se najvažnije između Isusa i učenika događalo na gori). Ondje im dolazi Isus i vrlo kratko im priopćava da idu po svem svijetu, da budi navjestitelji njegove poruke, da od sve narode učine njegovim učenicima krsteći ih u ime božanske zajednice svete Trojice.

U razumijevanju i tumačenju i ovoga kratkoga odlomka dolazilo je u povijesti a i danas do zabuna i pogrešaka. Učenici ne dobivaju vlast nad svijetom, ni nad ljudima. Isus izrijekom govori da je on dobio svu vlast na nebu i na zemlji. A učenici ne dobivaju vlast nego poslanje da budu svjedoci i misionari Isusove vlasti. Ta Isusova vlast, međutim, nama ljudima je teško razumljiva i kroz povijest su se događale i danas događaju mnoge loše i opake stvari. Isusova vlast nad ljudima, Božje kraljevstvo nije svjetovno, političko vladanje nad ljudima. U njemu nema nikakve prisile, nikakva nasilja, zavođenja ni obmanjivanja. Ni fizičkoga ni duhovnoga. Božje kraljevstvo ne označava nikakve strukture vladanja i moći, nikakve hijerarhije, nego nove odnose među ljudima, djecom jednoga Oca. U svjedočenju i poslanju Isusovih učenika, u krštavanju ljudi, svi pristupaju slobodno i osobno. U životu i poruci Isusovih učenika nikome ne smije biti tijesno, ljudi trebaju iskusiti širinu i gostoljubivost Božje dobrote i milosrđa. Njihovo svjedočenje vjere u Isusa Krista takva je ponuda koja donosi nečuveno novi smisao postojanja i osloboditeljsku, spasonosnu snagu u međuljudske odnose. Misionarsko djelovanje učenika je Božji milosni dar za sreću svih ljudi, a ne sredstvo ikakva prljava dobitka, sredstvo zarobljavanja ljudi ili sredstvo vladanja nad njima. Isusovi učenici nisu vladari Božjega kraljevstva nego njegovi rednici, poslanici.

Snaga Duha Branitelja/Tješitelja koji dolazi od Boga odvraća pogled uznemirenih učenika koji su uprli pogled u nebo, tjeskobni i uplašeni s Isusova odlaska. Nebeski svjedoci Isusova uzašašća govore okupljenim Galilejcima da prestanu “zuriti” u nebo, nego da svatko krene u život svjedočenja za Isusa. Snaga Duha vraća Isusove učenike u konkretne životne situacije, vraća ih na pouzdanje u Isusovo obećanje da će biti s njima do svršetka svijeta. Samoća Isusovih učenika preobraća se tako u strpljivo i postojano nasljedovanje svoga Učitelja i Gospodina u svim okolnostima. I mi današnji kršćani smo pozvani smo da svojim životom i naviještanjem vratimo privlačnu snagu vjere u Isusa Krista, da njegovu poruku o Božjem kraljevstvu iznesemo iz uskih ograda naših religijskih i nacionalnih ograda, da je darivamo svojim suvremenicima bez računice i koristoljublja, bez ikakve primjese ovladavanja nad ljudima.

Fra Ivan Šarčević

Obrazložena nada i Branitelj Istine

VI. uskrsna nedjelja

1 Pt 3,15-18; Iv 17,1-11a

Još smo u uskrsnom vremenu. Nedjeljna čitanja govore o prvom kršćanstvu, o oblikovanju prvih crkvenih zajednica, o djelovanju prvih Isusovih učenika i o naviještanju Isusova evanđelja koje je – ako uopće možemo ikada dokraja sagledati – snažno privlačilo ljude i obuzimalo ih neopisivom snagom. Pritom treba imati na umu da im okolnosti nisu bile nimalo naklonjene.

Prvo čitanje iz Djela apostolskih govori o učinkovitom nastupu đakona Filipa u Samariji kojemu iz Jeruzalema pridolaze Petar i Ivan, apostoli Isusovi, da njegovo krštenje ovjere darivanjem Duha Svetoga po polaganju ruku.

U drugom čitanju Petar se obraća prvim kršćanima koji nailaze na razne nevolje. Daje im dva važna načela djelovanja. Prvo je da kršćani uvijek trebaju biti otvoreni drugima i uvijek spremni odgovoriti onomu tko ih pita za smisao njihova života. Kršćani su živjeli među ljudima drugih vjera i svjetonazora. Dijelili su isto društvo, isti probleme, ali ne i nade. Petar im izrijekom kaže da trebaju dati “obrazloženje nade” koja je u njima. U ovoj izjavi utemeljuje se govor o Bogu (teologija), govor o Kristu (kristologija) i naravno govor o čovjeku (antropologija). Ne može se vjerovati ni nadati naslijepo. Ne može se ignorirati traženja drugoga i onda kada je riječ o znatiželji ili osudi s druge strane. Vjera u Isusa Krista treba biti razborito obrazložena i trijezno objašnjena. Pritom – kako se uvriježilo i danas – nije riječi da samo izabrani znaju i mogu govoriti o vjeri, ili da bi netko morao završavati velike škole kako bi govorio o Bogu i Kristu, kako bi drugome kazao zašto vjeruje i zašto je svoju nadu položio u Isusovo evanđelje. Svatko tko vjeruje treba biti kadar razložno objasniti – dakle, jednostavno, smisleno i povezano da drugi, ako hoće, može razumjeti zašto je kršćaninovo posljednje ufanje u Bogu, u Isusu Kristu.

Drugo važno načelo djelovanja koje Petar upućuje prvim kršćanima odnosi se na način kako se odgovara onima koji traže obrazloženje za njihovu nadu. Riječ je o već spomenutom kontekstu neprijateljstva, nepovjerenja i lažnih optužbi na kršćane. Veli im da razloge svoje nade drugima iznose “blago i s poštovanjem”. Vjera se ne “obrazlaže” galamom i nasiljem, bučnim molitvama, divljim riječima, ljeporječivošću ili magijom, nikada silom i oružjem, nikada bez uvažavanja druge strane i kada drugi “ozloglašuje”, govori neistine o kršćanima. Bez sumnje, to nije nimalo jednostavan način objašnjavanja vlastitoga puta. Petar nepopustljivo vjeruje da će oni koji tako rade baš u punom smislu nasljedovati Isusa, jer – navodi dalje – bolje je trpjeti nepravdu nego je nanositi, te da će se sami ozloglašivači postidjeti. A stid je prvi korak promjene odnosa, prva stepenica obraćenja. Petar se tako nepokolebljivo nada da snaga Isusova evanđelja, u konačnici, mijenja i same njegove protivnike.

I pred suvremenim kršćanima je neporeciva zadaća da se uče autentično obrazložiti svoj vjeru i nadu – svoj put. Kršćanin se ne smije zatvoriti u svoju samodovoljnost, u nedodirljivi put samo iz razloga da ga nitko ne dira, da ne stupi ni u kakav konflikt, da se ne zamjeri. I kršćanin ne može svoju nadu obrazlagati samo “prepisujući” službeni nauk Crkve ili ponavljajući tuđa uvjerenja. Vjera i nada su osobni odgovori.

I pred današnjim kršćanima je zadaća da svoj put vjere obrazlaže, kako Petar zaključuje, iz perspektive Isusova križa, iz načela da je bolje nepravdu podnositi nego nanositi, i to tako da kršćanin u tom svom djelovanju ne umišlja sebi kako je veći od drugih nego iz ljubavi prema  protivnicima i iz nade da je Božje milosrđe veće od nas vjeruje da Bog može sve promijeniti. Evanđelje – a u to najčešće posumnjamo – ima snagu mijenjati “nepromjenjivo”. I kada se svi naši razlozi i sva naša nastojanja po tko zna koji put razbiju o zidove nerazumijevanja i odbijanja, hladnoće, optužbi i prezira, posljednju riječ, posljednju mogućnost obraćenja, nenadano uskrsnuće odnosa, ima Bog. Kršćaninovo je da bude blag, da poštuje druge, da ni u kojem slučaju, i kada ima sve razloge da bude nepravedan, nego da se s poštivanjem i pravedno odnosi prema svojim protivnicima i neprijateljima. Nije riječ o slabosti i manjku karaktera, mazohizmu ili apoteozi lažnoga herojstva. Riječ je o postojanom nasljedovanju Isusa Krista i “nadi protiv svake nade”.

Kao i prošlih nedjelja, i današnji odlomak Ivanova evanđelja pripada Isusovu oproštajnom govoru s Posljednje večere. Uznemirenim pa i tjeskobnim učenicima prije svoga odlaska Isus ne ostavlja ništa materijalno nego im nastavlja govoriti pozivajući se na njihovu riječi, na njihovu ispovijest da ljube Isusa. Iz te ljubavi su obvezani vladati se prema Isusovim zapovijedima. Govori im zatim da će moliti Oca i Otac će im poslati drugoga Branitelja koji će s njima biti zauvijek. Prvi je branitelj sam Isus Krist. Drugi je Duh Sveti. Oba su nerazdvojivo povezani i imaju zajedničko poslanje zagovornika, pomoćnika, branitelja i tješitelja ljudi. Grčka riječ Paraklet dolazi iz pravnog konteksta i označava odvjetnika/branitelja na sudištima, a u kršćanskom jeziku znači i branitelja na sudištima i tješiteljima u krivim osudama. S pravom se govori o Duhu Tješitelju jer će na ljudskim sudištima i u ljudskim očima, poput Isusa, i njegovi učenici biti “neobranjivi”, dakle osuđeni. Božanska utjeha, pak, nadilazi ljudske osude.

Isus zatim govori učenicima da je riječ o Branitelju kao Duhu Istine.

Najteže sporenje među ljudima je sporenje oko istine. Isus govori da svijet ne može primiti toga Duha Istine. Od pamtivijeka većina nas ljudi uopće se i ne pitamo što je istina. Većina istinu uopće ne traži. Skloni smo čak istinu iskrivljivati, zloupotrebljavati. Istina je uvijek u manjini, osobna je i pojedinačna. Zato Isus i govori da će onima koji govore i čine istinu ostati često samo on i Duh Sveti kao branitelji i tješitelji. Zato se Isusovi učenici ne trebaju strašiti samoće i ostavljenosti poradi istine. I na drugim mjestima u evanđeljima Isus govori učenicima da se ne plaše što će govoriti ili kako će zastupati istinu na ljudskim sudištima i raspravama. Božji Duh će ih nadahnuti, dati im neočekivanu snagu i blagotvornu utjehu.

Ipak, nije riječ samo o našim manjim i većim istinama, nego i o istini pisanoj velikim slovom. Ivan Evanđelist govori se o Duhu Istine. Radi se o Istini-osobi, o Isusu Kristu koji je za sebe i kazao da je Istina, a koju svijet ne prima, ne vidi i ne poznaje. To je zadnja istina svih traženja i zastupanja “naših istina”, svih naših putova i odnosa, svih naših ljubavi i sukoba.

Posljednja poruka današnjega evanđelja je posve utješna: Kao ni ondašnje učenike, tako ni današnje kršćane – kako god vremena bila teška i nepovoljna – Isus ne ostavlja kao siročad. Ne napušta ih. Uz njih je ali uz uvjet da kršćani ljube Isusa Krista, gdje ljubav nije sentimentalni izljev površnih emocija niti sredstvo nekih drugih ciljeva, nego ljubav koja uvijek ima na pameti Isusove zapovijedi i njih sprovodi u život, u istinu i ondje gdje izgleda da su sve nade slomljene. Tu nadu treba svjedočiti, ustrajno obrazlagati, blago i s poštovanjem.

Fra Ivan Šarčević

Pokaži nam put – Pokaži nam Oca

V. uskrsna nedjelja A

Iv 14,1-12

Nema čovjeka koji ne bi neku dragu i za njega uzornu osobu želio uvijek “imati” kraj sebe, štoviše kojoj bi se s povjerenjem utekao u svim težim pitanjima i situacijama. Današnji odlomak Ivanova evanđelja vraća nas u dvoranu posljednje večere, na oproštajnu gozbu Isusa i njegovih učenika. Isus govori o svome odlasku i rastanku od njih a učenici su uznemireni pa i tjeskobni s njegova odlaska. On ih sokoli da vjeruju u Boga i u njega. On odlazi k Ocu, u Očev dom gdje ima “mnogo stanova” i za učenike. Svi će se jednom opet naći zajedno. Učenici trebaju slijediti samo put koji već znaju, koji je Isus s njima prešao. Trebaju ga nasljedovati.

A onda nastupaju dva Isusova učenika, Toma i Filip. Oni nisu tek onako postavili pitanje. Oni u ime svih učenika, i nas današnjih kršćana postavljaju Isusu važna pitanja. Toma, taj iskreni pitalac, priznaje da ne zna kamo Isus ide i da zajedno sa svojim prijateljima ne poznaje put. Isus mu posve jasno kaže da treba prihvatiti doslovno značenje riječi: Ja sam put, istina i život, te da se značenje Isusove osobe nalazi u odnosu s Bogom Ocem. Isus i Otac su jedno. Upoznavanje Boga događa se upoznavanjem i nasljedovanjem Isusa. U Isusu se Bog očitovao.

Zatim nastupa Filip, imenom Grk, i postavlja gotovo isto pitanje. Traži od Isusa da njemu i njegovim prijateljima pokaže Oca. Zar se u Filipovom pitanju ne sabiru neizmjerna ljudska traženja, i ona iz razonode i ona do oboljenja, mnogovrsna traženja od pamtivijeka do danas, kako ona misaona propitivanja, tako i silni patnički vapaji da već jednom ugledamo Boga? Isus svome Filipu, a i nama – s čuđenjem, jer je toliko vremena već s njime – sličnim riječima kao i Tomi, ipak krajnje jednostavno odgovara: Filipe, tko je vidio mene, vidio je Oca.

Tako se Isusove oproštajne riječi svojim učenicima fokusiraju na oslobađanje učenika od straha i tjeskobe, od nemira. Sigurnost vjere da ljudski život nije prikovan samo za zemaljske brige, sigurnost Božjega doma i stanova, čini ljude radosnima i solidarnima. Štoviše, otklanja im suvišne grozničave brige za materijalno, za svjetovni ugled i značenja. Iz perspektive obećana Očeva doma, drugačije gradimo i uređujemo i naše zemaljske domove i staništa, crkve i zavičaje. Tada i ovaj svijet, ova zemlja postaju nastanjiviji dom ljubljene Očeve djece. Tada ne dolazi do nasilja i osvajanja, krađa i osiromašivanja drugih teritorija i međa. U konačnici, poznata nam je svevremena mudrost da s ovoga svijeta ništa nećemo ponijeti. Ta vječna istina ne znači međutim prepuštanje lijenosti, nego upravo obrnuto, angažirana ljubav da naša zemaljska boravišta postanu što gostoprimljivija i toplija za beskućnike i svakovrsno isključene: osamljene, ljude bez zajednice, bez stvarnog ili duhovnog zavičaja. Zato Isus na koncu evanđelja govori učenicima da se konačno upuste u nasljedovanje njega, da ga ne odvajaju od ovoga svijeta tako što će ga “pozlatiti” i uzvisiti iznad ljudi, Očeve djece. Učenici će činiti dobra djela i veća od Isusa, ali ne da pokažu svoju čudesnu moć, bilo kakvo oholo veličanje sebe, nego upravo da nastave njegovo poslanje koje je Isus započeo među ljudima, na ovoj zemlji, u konkretnom društvu.

Još bi se jednom valjalo vratiti na Filipovo pitanje Isusu. Dok Tomu (i nas “tomiste” svih vremena) zanima što je s onu stranu smrti i kamo to Isus odlazi, Filipa (i nas “filipiste” svih vremena) uznemirava čežnja da vidi Božje lice, da osobno susretne Boga. Mnogi kršćani, uopće ljudi, poput Filipa, dolaze svećenicima, duhovnim ljudima, šamanima i čarobnjacima gotovo s istim traženjem: Pokaži mi Boga. I pri tome neki čine neprimjerene stvari, ponekad i unesrećuju i razboljuju do religiozne patologije mnoge iskrene tražitelje, jer nisu čuli, jer nisu povjerovali u Isusov odgovor Filipu: Isus Krist je potpuna objava Boga Oca.

Treba, naravno, mnogo razumijevanja i poštivanja ljudi koji to ne mogu prihvatiti i povjerovati. Pa i sam Isusov učenik Filip, i ne samo on, nije u to tako brzo i lagano povjerovao iako je s Isusom proveo vremena i vremena. Kod mnogih ljudi nije uvijek posrijedi samo intelektualno nepoštenje, ograničenost uma, neki ateistički zlobni hir, glupost ili sporost srca, iako je to često na djelu, nego i posljedica odgoja, kulture, kao i, nikako na zadnjem mjestu,  nevjerodostojnosti, ona grozničava “svjetovna” uznemirenosti nas kršćana za svoje zemaljske “domove”, dakle nevjere samih Isusovih učenika. Jer ne mogu ljudi povjerovati da su Isus Krist i Bog jedno, da se konačna objava Boga događa u Isusu iz Nazareta, ako kršćani svojim životom slijede nekoga drugoga a ne Isusa i njegovo evanđelje. Naravno, u konačnici nikada ne možemo odgonetnuti svu veličanstvenost i tajnu Božje i ljudske slobode, i one slobode koja niječe Boga ili koja ustima tobože sve vjeruje, ali djelom ne priznaje da je Isus put, istina i život.

Trebamo li mi današnji kršćani biti toliko uznemireni ako poznajemo put i cilj svoga zemaljskoga hoda, ako smo već povjerovali u Boga Oca pokazana u Isusu Kristu? U svakom slučaju pridružimo se Isusovim učenicima Tomi i Filipu i postavimo i mi svome Učitelju i Gospodinu svoja temeljna pitanja.

Fra Ivan Šarčević