Petar i Pavao (El Greco)

Vjernici i apostoli sa slabostima

PETAR I PAVAO

Uvijek kad se nađemo na slavljima apostola i svetaca, prilika je u njima i kao uzorima vjernika preispitati vlastitu vjeru pred Božjim licem u našem vlastitom vremenu i okolnostima. I ovi trenuci su da se od sporednoga vratimo bitnom, vrijeme da se misli na Boga. U našem vremenu se i nama, svakom osobno, postavlja pitanje kako nasljedovati Isusa Krista na apostolski način, jer u konačnici i ispovijedamo: Vjerujem u apostolsku Crkvu.

Slavljenje ove svetkovine starije je od Božića, jer su Petar i Pavao bili mučenici. Oni su dva različita čovjeka, po podrijetlu, po naobrazbi. Dva Isusova apostola i učenika, prvi i posljednji među pozvanima, među poslanima. Jedan se susreo i živio sa zemaljskim Isusom, drugi je susreo uskrslog Krista. Jedan oženjeni ribar, drugi neženja i teolog, farizejski učitelj i rabin. Slijede istoga Gospodina i Učitelja, slično su nastradali, živjeli u nenaklonjenim okolnostima. Jedan se često kolebao ali i vjerovao, uvijek se vraćao raskajan; drugi se od progonitelja kršćana obratio i bio vjeran ali je, i kako sam svjedoči, imao “trn” u svome tijelu koji ga je stalno sputavao u nasljedovanju Isusa.

ŠIMUN-PETAR je zajedno sa svojim bratom Andrijom podrijetlom iz Betsaide, ribarskog mjesta uz Genezaretsko jezero. Čovjek jednostavan, neiskvaren, ponekad “prijek” i plah, pošten, vjernik sa slabostima. Ribar koji je odmah pošao za Isusom, prvi na listi Isusovih učenika, apostol apostolâ. Čitavom se osobom stavio kao prvi uz Isusa i Isus ga za takvoga izbrao i prihvatio. Čini se da nije bio posebno obrazovan, ali je bio glavni organizator, predstavnik i vođa učenika i Isusove učeničke zajednice. Prvi je Isusa nazvao Mesijom, Kristom. Plamtio je žarom, istodobno odlučan i nježan.

Prvi u ispovijedanju vjere u Isusa. Petar (STIJENA), kako slušamo u događaju kraj Cezareje Filipove, prvi se dao nadahnuti od Boga da prepozna Isusa kao Mesiju, ali ga onda povukao na stranu da mu kaže da se njemu ne smije dogoditi da bude mučen i raspet. Petar očekuje trijumf, zemaljsku pobjedu, jer, mislio je, nije moguće da će Isusa, Božjeg Pomazanika, Krista, starješine, poglavari i vođe naroda odbaciti i osuditi. Isus mu govori da nije dobro razumio njegov identitet, čak mu kaže da je s tim mislima sotona i da ide za njim, da nasljeduje Isusa a ne da se stavlja ispred njega, da ljudske naume pretpostavlja Božjem putu.

Petar je uvijek među trojicom učenika u najvažnijim Isusovim događajima. I zaspao je s drugima u Isusovom sudbonosnom času u Getsemaniju. A onda kad se u najdramatičnijim događajima svatko “osamostaljuje”, Petar biva prisiljen ići svojim putem i definitivno se postaviti prema Isusu. Slijedi Petrovo zatajivanje. Petar se, naime, uvijek junačio da će uvijek biti uz Isusa. I u onoj zgodi kada mu Isus govori kako se sotona sprema da ih prorešeta kao pšenicu, Petar veli da će s njime kamo god treba (Lukino evanđelje) i u tamnicu i u smrt. Isus mu veli da se pijetao neće treći put oglasiti a on će ga triput zatajiti. Zatajivanje Učitelja i svoga identiteta, jezika i podrijetla, događa se pred sluškinjom. Na pijetlov znak Petar je gorko zaplakao. Zastidio se s kajanjem.

Od tada Petar biva skromniji, a odlučniji. Od tada do kraja života nije se više uspoređivao s Isusom. Od tada mu snaga nije dolazila od njegove jačine nego iz nasljedovanja Isusa. To pokazuje i ona pouskrsno ispitivanje: Šimune Ivanov, voliš li mi više nego ovi. Jer Petar je uvijek smatrao da najviše vjeruje, da najviše ljubi, da sve zna… Ostao je zastiđen ali i ohrabren. Nije više išao oponašati Isusa, nego ga nasljedovati. Nije išao ispred ni pored, nego iza Gospodina. Poslušao je napokon onaj prvi poziv: Pođi za mnom – Slijedi me! Nije više shvaćao svoje prvenstvo kao vlast nego kao služenje.

Petar je i prvi od učenika, u uskrsnoj vjeri, u jeruzalemskoj zajednici. Krsti poganina Kornelija. Još jedan događaj može nam oslikati kako je Petar postao velik. U Samariji Petar i Ivan imaju muku sa Simonom Magom, imaju muku sa “simonijom”, trgovanjem sa svetim stvarima, korištenjem sakralne moći unutar kršćanske zajednice. Imaju muku s trgovanjem crkvenim službama. Petar snažno ustaje protiv toga i zagovara obraćenje i samoga Simona, jer se ne može ni prodavati ni kupovati svetinja; dar Božji ne može se kupiti novcem, niti se svete službe smiju dostići potkupljivanjem i nepotizmom. To je najteža izopačenost u vjeri.

Petar umire u Rimu kao Isusov mučenik. Predaja kaže da je okrenut naopako raspet na križu, jer se stidio sebe da je slab vjernik. Nije htio da bude raspet kao njegov Učitelj i Gospodin. Nije mogao biti isti Isus, mogao ga je samo nasljedovati.

SAVAO-PAVAO dolazi iz trgovačkoga grada Tarza u Maloj Aziji. Iako je imao zanat šatordžije, bio je vrlo obrazovan čovjek. Rekli bismo da ga resilo ono što bi svaki čovjek Europe trebao posjedovati: grčko mišljenje i svijest čovjeka pojedinca, rimsku organiziranost i poštivanje zakona, a od židovstva slobodu i ljubav, žar i revnost za tradiciju i vjeru otaca, i konačno od vjere u Isusa Krista univerzalnost Božje poruke spasenja, slobodu od svake navezanosti i solidarnost s nemoćnima.

Iskustvo da je ljubljen, iako je činio zlo, da je spašen od grijeha, da su mu grijesi oprošteni, slično kao i kod Petra (unatoč malovjernosti i zatajivanju), temelj je Pavlove osobnosti. Zahvalnost za Božju milost, vraćala mu je povjerenje u sebe sama, tako da je slab i grešan čovjek zadobio neizmjernu snagu, hrabrost najvećega kršćanskoga svjedoka.

Pavao je posljednji od apostola, nedonošče. Njegov, preokret, obraćenje nastaje na putu za Damask gdje je trebao proganjati kršćane, židovsku sektu. Unosio je strah i trepet kršćanskim zajednicama. Njegovo je obraćenje jedinstveno u povijesti. Najvažnije u tom obraćenju je u činjenici da nije zamrzio one s kojima je bio prije, s kojima se družio; istim žarom kojim je proganjao kršćane, sada je – bez nasilja – naviještao Isusa Krista, Spasitelja svih ljudi. Osnivao je zajednice, pomagao im i  materijalno, radio svojim rukama i propovijedao. Skupljao ljude, nove apostole i učenike oko sebe. Skupljao je milostinju za jeruzalemsku crkvu, zajednicu u glavnom gradu, i za one koji su bili slabe proganjani.

Žestoko se protivio podjelama u zajednici.  Poznata su njegova oštra sukobljavanja na dvije razine: u području socijalnog stanja – žestoko se protivi podjeli na bogate i siromašni; u području religioznosti – žestoko ustaje protiv podjele na pobožnije, duhovnije, na ono pogubno pitanje tko je “veći” vjernik, dakle protiv podjele koja nastaje iz opake religiozne taštine: tko je čiji učenik, koji su najvažniji učitelji, jer su jedni govorili da su Apolonovi, jedni Kefini (Petrovi), drugi pak da su njegovi – Pavlovi, jedni opet da su Kristovi kao da je Krist razdijeljen. Sam Pavao je dakle bio proglašavan djeliteljem zajednice, ali je ostao uporan da sve treba činiti u ime Isusa Krista.

Petar i Pavao (De Ribera)

Pavao je iznimno važan i za pitanje razumijevanja slobode od (židovskoga) zakona, od agresivne ograničenosti i istjerivanja slova zakona, od juridičkog mešetarenja oko toga tko je pravi vjernik i tko to može biti gledajući samo na vanjsko obdržavanje propisa. Pavao se čak usprotivio prvaku apostola Kefi/Petru u lice i njegovome licemjerju. Apsolutna vjera u zahvalnost za Božju milost koja ga je oslobodila njega samoga, i učinila apostolom pogana.  Pavao se usprotivio pogubnom izjednačvanju ncionalnoga i religioznoga (da bi netko morao postati prvo židov da bi bio kršćanin). Pavao je ljubitelj svi ljudi, naroda i jezika. Čovjek koji nije imao straha susretati različite ljude, koji je doživljavao i teške neuspjehe, ali ga oni nisu pokolebali, nego je iz nevolja izrastao samo još jači.

On je “izvukao” kršćanstvo iz židovstva, skinuo mu nacionalne okove. Ne negirajući svoj narod i njegovu odgovornost za svijet, Isusovu poruku Božjega kraljevstva učinio univerzalnom za sve ljude. I on je svoj život završio kao Isusov mučenik, u Rimu, kod Tri fontane, danas Crkva sv. Pavla izvan zidina.

Pred nama su dva moćna kršćanska uzora kako nasljedovati Gospodina Isusa – apostoli Petar i Pavao. I mi smo pozvani živjeti iz ZAHVALNOSTI i OPROŠTENJA, a ne iz povreda i starih zlopamćenja, ne iz umišljaja kako smo dosegli istinu i postali najvjerniji vjernici. I pred nama je pitanje koje je to naše zadnje uporište. Obojica Isusovih učenika koje danas spominjemo i častimo doživjeli su veličinu Isusove ljubavi. Isus Krist je njihovo bogatstvo, i to su bogatstvo svjedočili bez računice. Nisu uzmicali, nisu pazili kad je zgodno a kad nezgodno vrijeme da budu njegovi autentični svjedoci i da dokraja založe svoje živote.

Fra Ivan Šarčević

Gospodin pun ljubavi i vjernosti

SVETO TROJSTVO

Izl 34,4b-6.8-9; 2 Kor 13,11-13; Iv 3,16-18

U pozadini svih naših nastojanja, naših dobrota i nevaljalosti, na koncu svih doumljivanja i napora stižemo do tajne postojanja. Sustiže nas ono staro i uvijek novo pitanje: Zašto smo na svijetu? Rođeni smo u tajni, umiremo u njoj. Tu tajnu nekada nastojimo razotkriti, imenovati je. Kažemo da je to tajna samoga Boga koji je opet viši i drukčiji od svih naših zamišljaja o tajni.

A o Bogu mislimo i govorimo uvijek s nekim iskustvom. I šutimo o njemu, i šutimo s njim ali uvijek s nekim osobnim predodžbama i slikama o njemu. Netko mu niječe postojanje ali također iz iskustva, vlastitoga ili iskustva drugih ljudi. U svakom slučaju Bog je uvijek prije nas. Zatičemo ga ili nas on sustiže u pitanjima i odgovorima drugih. Bog je neodvojiv od tajne svemira, tajne sveopćeg postojanja, zagonetnog pitanja o razlogu nas samih.

Tajna kršćanskoga Trojstva nije zato da provjeravamo jedni drugima pravovjerje, da preispitujemo hoće li netko koga smo pribrojili sumnjivcima ili slabim vjernicima znati obrazložiti dogmu o Presvetom Trojstvu. Nije ta tajna ni za to da podignemo bedeme prema židovima, muslimanima ili nekim drugim vjernicima i ljudima koji ne vjeruju u svetu Trojicu kao mi. Ako ova uzvišena istina ostaje samo verbalno brbljanje bez posljedica za konkretni život, ona nije ništa drugo nego ohola konstrukcija, “dogmatski malj” kojim druge trebamo odagnati od sebe, štoviše dijabolična rabota kojom ljudima zaprječujemo pristup dobrom i milosrdnom Bogu svih ljudi.

U konačnici tajna Boga, tajna Trojstva, tajna je konkretnog ljudskoga postojanja i života na zemlji, iskustvo bogate različitosti Božje objave ljudima. Bog se – vjeruju kršćani – u punini objavljuje u Isusu iz Nazareta. Isus Krist je ključ razumijevanja Boga. U Isusu prepoznajemo da se Bog objavljuje kao milosrdni Otac, kao Mesija u ljudskom tijelu, kao Duh životvorac i pratitelj, kao sveprisutna nevidljiva ali snažna Božja prisutnost. Pavao Apostol je sažeo tu istinu u pozdravu zajednici u Korintu a što naša liturgija preuzima na početku euharistije kao pozdrav i navještaj zašto se kršćani skupljaju zajedno: Milost Gospodina našega Isusa Krista, ljubav Boga Oca i zajedništvo Duha Svetoga sa svima vama! I kršćanski znak križa najkraći je sažetak vjere u Trojstvo. On ne proizlazi iz spekulacija, nego iz iskustva, ponajprije životnoga iskustva učenika s Isusom, napose u smrti i uskrsnuću.

U tom svjetlu valja čitati i današnja biblijska čitanja. Mojsije ispovijeda svoje iskustvo Boga na brdu Sinaju. Ono postaje baština izabranoga naroda ali i čovječanstva. U konačnici Mojsijev je Bog Isusov Bog. Riječ je o Bogu Gospodinu, koji je – unatoč tolikim ljudskim zastranjenjima u izmicanju od Boga, unatoč i strašnom grijehu podizanju idola, zlatnoga teleta – uvijek milosrdan, spor na srdžbu, bogat ljubavlju i vjernošću. Ne možemo ne primijetiti da su, nasuprot Mojsijevu iskustvu, prevladavajuće ljudske predodžbe o Bogu posve drukčije, čak suprotne. Bog je većini ljudi suparnik, neprijatelj ili netko i nešto beznačajno. Mnogim vjernicima Bog je nemilosrdan, srdit, nezainteresiran za čovjeka i svijet, ne onaj koji ljubi nego zahtijeva žrtve i nije vjeran nego mrzovoljan i hirovito promjenjiv. Bog je ne samo za ateiste nego i za mnoge vjernike nevidljivi moćnik kojega treba kupovati i ucjenjivati, ili kojega jednostavno valja taktički mimoilaziti pa i ignorirati.

Kratki odlomak iz Ivanova evanđelja do vrhunca pojačava tajnu objave Boga ali i tajnu postojanja. U noćnom razgovoru s Nikodemom, piše Ivan, Isus govori svom sugovorniku da Bog iz ljubavi prema svijetu šalje svoga Sina, postaje čovjekom, i da se u toj vjeri ne propada nego nalazi smisao života, smisao postojanja, život vječni, kako to biblijski pisci naglašavaju. Ivan je izričit da Sin nije došao osuditi svijet, čemu smo tako skloni misliti i govoriti u našim sukobljenim stranama – Crkva-svijet, u našim porivima da ovladamo drugima i osiguramo moć. No, Božja moć i vladanje drugoga je karaktera, i njegovo “osuđivanje” nije ljudska osuda.

Spoznavanje Boga, spoznavanje tajne triju osoba u jednom Bogu nije puko ponavljanje ostarjelih predodžbi, nego ponovno stupanje u savez s Bogom kako je to Mojsije učinio za sebe i za svoj narod, u novi savez ljubavi i vjernosti kako nam se predočuje i nudi u Isusu Kristu. Izići i starih slika konkurencije s Bogom u novi odnos ljubavi i vjernosti, početak je ne samo oslobađajuće spoznaje, nego i novoga uređenja života na nikada dosegnutoj ljubavi. Međutim, nama ljudima je uvijek malo svega, pa nam je uvijek malo i spoznaje i ljubavi. A bilo bi dobro otpočeti s onim što već jesmo, što smo primili, jer je to dostatno da se uputimo prema smislu postojanja, prema odgovoru za kojim čezne naša duša. Bog je već tu, pokazao se. U Isus Kristu povrh svega. On je već u mome životu prisutan kao milosrdni Otac, kao Učitelj i Prijatelj, kao Duh novog početka (Životvorac) i ondje gdje sve umire, kao Tješitelj.

Bog je na početku kao i na izmaku svih naših domišljanja, on je Gospodin koji ljubi i ostaje vjeran. Uz nas je kao prisutnost Duha, i kada tajna našega postojanja udara u zid nejasnoća i kada naša pitanja bivaju raspeta na križ osude, samoće i patnje. Put do njega je put ljubavi kojim je u Isusu iz Nazareta stigao našim očevima sve do nas danas. Valja nam poput Mojsija zapodjenuti novi zagovor, novi savez s njim, ili poput Nikodema iznova započeti “tajni” razgovor s Isusom.

Fra Ivan Šarčević

Pedesetnica (El Greco)

Zajedništvo otpuštenih grijeha

DUHOVI – Božji Duh mira i opraštanja

Dj 2,11; Iv 20,19-23

Ne događa li se često da što kršćani praktično manje nasljeduju Isusa i njegovo evanđelje, to se više pozivaju na “nejasnu” Božju volju, to više prizivaju i skrivaju se iza Duha Svetoga kao da je Božji Duh onaj koji – gotovo “fizički” prisutno – opravdava naše loše riječi i samovoljna ponašanja. Bog jest Duh a što najprije znači da ga se ne može obuhvatiti; njime se ne može upravljati; njegovu se prisutnost i djelovanje ne može određivati. On je poput vjetra, orkana koji odnosi sve naše utvrđene konstrukcije, i poput lahora koji se ne primjećuje a premješta nam nemire pameti; on je poput vatre koja sažiže unutarnje zablude i poput male i gotovo nevidljive iskre u duši koja traži obraćenje. On nije materija ali nije ni raspoloživa duhovna nejasnoća. On je sam nevidljivi ali djelatni Bog u posvemašnjoj slobodi i ljubavi. Božjim Duhom ne možemo ovladati, možemo mu se otvoriti u poniznoj molitvi, izručiti mu se jedino ispravno ako nasljedujemo Isusa koji s Ocem daruje istoga Duha.

Svetkovina Duhova proistječe iz židovske svetkovine žetve koja je opet prerasla u svetkovinu sjećanja na Sinajski savez, a slavila se pedeset dana nakon Pashe – spomena na nenadmašni osloboditeljski izlazak iz kuće ropstva. Kršćanska svetkovina Duhova je svetkovina novoga saveza Boga i ljudi iz svakoga plemena, jezika i naroda u Isusu i po njegovu evanđelju, savez po Isusovim učenicima i svjedocima njegova evanđelja. Nasuprot svevremenoj nezajažljivoj želji malih ili velikih oholih tvoraca babilonskih kula (lokalnih i svjetskih poredaka!) da dosegnu samo Nebo, da zagospodare ljudima, da se svojim “čistim” i “bez-dušnim” jezikom odvoje od drugih, kako se ne bi “onečistili”, stoji – piše Luka u Djelima apostolskim – skromna jeruzalemska zajednica Isusovih učenika raznih jezika i narodā, otvorena Božjem nadahnuću i Božjoj snazi. I svi se oni u Božjem Duhu razumiju te unatoč svim devijacijama kršćanstva njihova će poruka stići do nakraj svijeta i do nas danas.

Luka govori o novom savezu s Bogom, o novom ljudskom zajedništvu u Isusu Kristu koji nije gradio nikakve kuće, a kamoli kule, nego očitovao Božju ljubav i milosrđe prema svim ljudima i narodima. Svetkovina Duhova stoga ne dopušta nikakvo strančarenje, nikakva duhovna robovanja i uskogrudne oaze spiritualnosti, nego otvaranje prema svim ljudima.

Odlomak iz Ivanova evanđelja konkretizira tko je taj Božji Duh koji Isus “udahnjuje” u svoje učenike. Ivan ne piše o događaju duhova u plamenim jezicima, nego kaže da Isus “puše” svoj dah u svoje prijatelje. Oni trebaju disati poput Isusa. Ivan, naime, najprije govori da je Duh Božji neodvojiv od povijesnoga i uskrsloga Isusa. Isus – piše dalje Ivan – onoga istoga prvoga dana u tjednu (prvoga dana u novom vremenu), dana uskrsnuća, dolazi uplašenim učenicima koji su se u strahu zatvorili. Isus u njihov nemir donosi svoj mir. I pokazuje im rane. To je svjedočanstvo za njihovu vjeru. Bez mira koji je dolazi od Isusa i bez Isusova križa ne može se vjerovati. Bez ljubavi koja uključuje križ sve postaje fantazma, duhovnjaštvo, lebdenje po oblacima. Mir dolazi s Isusom. I radost učenika dolazi s uskrslim Isusom koji nosi rane patnje iz ljubavi.

I onda im Isus nalaže da iziđu iz svoga straha, svoga “zatvora”. Radost dosegnutoga susreta mora se naviještati i svjedočiti u svijetu, izvan dvorane posljednje večere, i izvan svetih prostora, posvuda, do nakraj zemlje, na svim jezicima i u svim narodima. Veli im izričito Isus: “Kao što mene posla Otac, i ja šaljem vas.” I dahom svojim, opisuje Ivan, Isus učenicima daruje svoga Duha. Tako nadahnuti učenici su poslani u svijet da otpuštaju grijehe.

Učili smo o darovima Duha Svetoga: o mudrosti, razboritosti, jakosti…, o raznim karizmama i plodovima Duha o kojima Pavao piše: o daru prorokovanja, upravljanja, poučavanja, o daru jezika, čudotvorstvu… Prema Ivanu, međutim, najveći dar Božjega, Očeva i Isusova Duha jest otpuštanje grijeha. I doista nema ništa tako neočekivano snažno, ljudskoj logici najčešće i neshvatljivo, a ipak tako moćno da mijenja i vlastito tijelo kao – otpuštanje grijeha. Zar spontano i ne kažemo za nekoga tko je oprostio grijeh drugoga da se ponio božanski, kao Bog? I zar ovaj svijet i mi u njemu nismo nabrekli od često zatomljene ali neugasive čežnje za jednim novim svijetom, za novim ljudskim zajedništvom, zajedništvom otpuštenih grijeha? Zar ne čeznemo za Isusovom zajednicom, Crkvom koja će biti utočište grešnim ljudima, svima onima koji su slomljeni pod teretom svojih i tuđih zala?

Silazak Duha Svetoga (Emil Nolde)

Ne, ne radi ni u kojem slučaju o umanjivanju čovjekove grešnosti ili nijekanju grijeha i zločina čemu smo svjedoci u našim većim i manjim babilonskim zajedništvima. Upravo je riječ o suprotnom, o senzibilnosti za grijeh, u priznanju svoje grešnosti ali i o još većoj vjeri da se na ovoj zemlji može obitavati jedino u miru i s otpuštenim grijesima. Otpuštanje grijeha ne znači njihovo mehaničko brisanje, nego priznanje i izlazak u nov život, nezatvaranje u staru grešnost. Božji Duh otpuštanja grijeha stvara novu zemlju i novo nebo, zapravo nove ljude i nove odnose.

Ako pažljivo slušamo evanđelje vidimo da Isus ne daje svojim učenicima tek “vlast” da otpuštaju grijehe, nego im nalaže, gotovo zapovijeda da to čine uvijek i svima. Svi su Isusovi učenici obvezani na opraštanje grijeha. Jer i Isus je poslan od Oca grešnicima da im otpusti grijehe, da ih izvede na slobodu od grijeha i iznova u njima probudi sposobnost za praštanje kako sebi tako i drugima u vjeri da Bog oprašta. Isus je poslan da grešnike (a kojih drugih ljudi ima na zemlji!) nadahne za milosrdnu ljubav.

Ne postoji veća sličnost s Bogom od praštanja, od otpuštanja grijeha. Zar to nije najveće čudo koje čovjek može učiniti? Opraštanjem, tom bezgraničnom Božjom ljubavlju koja se objavila u Isusu Kristu, produhovljuje se ovaj svijet, naše obitelji, zajednice, narodi i države, ovaj svijet. Preobražavaju se u neslućenu radost ljudskoga zajedništva u svim svojim razlikama, jezičnim, kulturnim, nacionalnim, religijskim. Ako pak grijehe svoje ne priznamo, ako svoje grijehe i grijehe drugih zadržavamo, ako ih uskratimo Božjem osloboditeljskom Duhu, i dalje ćemo graditi svoje tašte kule i unesrećujuće fantazme, i dalje ćemo se zatvarati u svoje strahove, ratničke utvrde, depresije i paranoje. Svetkovina Duhova je radosna svetkovina zajedništva oproštenih grijeha. Onaj tko vjeruje da je mu je Bog oprostio i ono što sebi ne bi, ili što mu drugi ne mogu oprostiti, onaj tko vjeruje da su ljudi u stanju opraštati, taj je u stanju graditi duhovsko zajedništvo, Kristovu Crkvu.

Fra Ivan Šarčević