Umnažanje kruha … (Francisco Goya)

Ono što imate, nije malo – dijelite

XVIII. nedjelja kroz godinu

Mt 14,13-21

Današnja su biblijska čitanja sva u znaku hrane, osobito one osnovne – kruha. Evanđelist Matej govori o tome kako se Isus, nakon što je čuo da je Herod smaknuo proroka Ivana, povukao lađom na samotno mjesto, u osamu. Vjerojatno se sklonio bijesu toga strastima zaslijepljenoga vlastodršca jer nije htio naprasno stradati dok ne dovrši svoje poslanje.

Kad je svijet otkrio gdje je Isus, grnuo je k njemu u njegovu osamu, veli se pješice iz raznih mjesta. I onda Matej govori da se Isus, kada je vidio taj svijet, sažalio nad njim i počeo je ozdravljati bolesne među njima. A uvečer, kad se počelo noćati, Isusovi učenici, pragmatični i osjetljivi za jelo, jer je bio nenaseljen kraj, traže od Isusa da otpusti narod da si ide kupiti hrane po okolnim selima. Isus, međutim, ne dopušta učenicima da otpuste narod nego im odlučno kaže: „Ne treba da idu, dadnite im vi jesti.“ A oni odgovaraju da uza se imaju tek nešto sasvim malo: pet kruhova i dvije ribe, što vjerojatno ni njima nije bilo dovoljno.

Isusovi učenici reagiraju kao svi mi ljudi. Kad god nas netko upita da mu dadnemo nešto od sebe, redovito uvijek polazimo od zabrinutosti i računanja koliko će nama ostati. Štoviše, uvijek polazimo od toga da imamo malo, nedovoljno pa će dijeljenjem i nama uzmanjkati.

A što Isus čini? On upravo traži to “malo”. Traži od učenika da donesu što imaju, onoliko kruhova koliko imaju, izgovara nad njima blagoslovnu molitvu, kao svaki pobožni židov, lomi kruh, daje ga učenicima a oni narodu. I nahranilo se, piše Matej, nevjerojatnih pet tisuća muškaraca, osim žena i djece.

Redovito razumijevamo ovaj događaj samo kao Isusovo čudo, njegovu svemoć. Točno je da se želi kazati da Bog u Isusu ima moć izvući čovjeka iz strogih zakona prirode i njezine uvjetovanosti a da pri tome prirodu i njezine zakone ne razori i ne poništi. No, ovdje nije samo naglasak na Isusovoj svemoći, nego ti Božji slini znaci po Isusu iz Nazareta žele ukazati na još neke stvari. Ponajprije, na ono da je Isus sažalan. On ulazi u situaciju drugih ljudi. Samilostan je. I to očekuje od svojih učenika. Isus nije tek površno suosjećajan, nego ga pogođenost situacijom drugih pokreće na akciju.

Njegovo sažaljenje ne dopušta učenicima da neuviđavno otpuste gladne ljude. Učenici, naime, misle da je Isus a i oni s njime zadužen samo za riječi, lijepe riječi, za propovijedanje evanđelja, a kada se radi o hrani i materijalnom, neka se svatko pobrine za sebe. Isus je izričit: Ne treba da idu, dadnite im vi jesti. Isusova briga za ljude uključuje ne samo duhovnu nego i materijalnu razinu. Evanđelje nije samo pričanje lijepih priča, nego radikalno socijalno angažirano.

Nažalost, kroz povijest se mnogi kršćani a osobito crkveni stručnjaci i propovjednici odmiču od društvenoga angažmana u socijalnu neosjetljivost. Iza lijepih i pobožnih fraza, gdje je često svaka druga riječ Bog, Isus ili Marija, skriva se velika socijalna nepravda i sebična briga za sebe. I danas se uzvišenim govorom žele prekriti nepravde i izrabljivanja poslodavaca prema radnicima, i u crkvi – gdje se još tako olako izgovara ili postupa po onoj: Bog plati, kao da su svi dužni pomagati nama i to badava. I danas se lažnim mirom zatvaraju oči pred kriminalnim i mafijaškim poslovima nekih tobožnjih velikih vjernika koji su premrežili i društvo i naše župe, svjetovne urede i religijske zajednice. I danas se žele sakriti nepravde i ekonomske ovisnosti, poreske i druge nepravde grešnih struktura. I danas se želi ostaviti ljude da se sami snalaze, jer svatko se – tako se govori – treba sam snaći.

Evanđelje, međutim, nije samotnički i prevarantski projekt čovjeka pojedinca, nego životni program Isusove zajednice koja svoja dobra dijeli s potrebitima. Evanđelje nije socijalno bezbojno, ono nije opijum potlačenoga i kruha gladnoga naroda. Nije analgetik koji smiruje svaki povik i kritiku nepravdi koje nas okružuju. Evanđelje nije umotavanje nepravde u paket obreda pred Presvetim kojim iskusni i dobrostojeći crkvenjaci “prebacuju” potlačene u ljepšu duhovnu sferu ili bolji život tek s onu stranu groba.

Isus i nama, današnjim svojim nasljednicima, kaže: Ne treba da idu, dadnite im vi jesti! Ne kaže nam samo: Ne treba da idu, samo im pričajte lijepe priče. Isus i nas hoće pokrenuti iz naše neosjetljivosti, sebičnosti i onoga najgorega stanja kada mislimo – kao i njegovi učenici – što je to pet kruhova za toliko gladnih, što je to moje malo zalaganje pred tolikom današnjom nepravdom. Isus kaže doista se sažalite, uživite se u situaciju onih koji žive lošije od vas; i donesite te kruhove koje imate, počnite ih dijeliti. Vidjet ćete kako će se dijeljenjem smanjiti glad a umnožiti veselje, smanjit će siromaštvo, socijalna nepravda a uvećati pravda i radost života, bit će dovoljno i vama i drugima i još ostati viška. Ne govorite što ćemo s toliko malo, nego počnite dijeliti ono što već imate. Jer to što imate uopće nije malo.

Fra Ivan Šarčević

Riznica Isusova učenika

XVII – nedjelja kroz godinu

Mt 13,44-52

Treću nedjelju zaredom slušamo iz Matejeva evanđelja kako Isus govori u usporedbama iz svakodnevnoga života. Poziva svoje slušatelje, poziva nas da se odlučimo za Božje kraljevstvo koje te usporedbe slikovno uprizoruju. Čuli smo usporedbe o rasipnom sijaču, o kukolju u pšenici, o gorušičinom zrnu i kvascu. Danas slušamo još tri usporedbe o Božjem kraljevstvu: usporedbu o nađenom blagu, zatim o dragocjenom biseru i onu o ribarskoj mreži punoj raznih riba, i jestivih i nejestivih.

Božje kraljevstvo je Isusova životna poruka. Ono nije zemljopisni prostor zaokružen granicama. Ne poistovjećuje se s ikakvim režimom, društvenim ustrojem ili sistemom. U njemu nema vladanja nad ljudima. Ono označava radikalno nove međuljudske odnose u kojima se ljudi jedni prema drugima odnose kao što se Bog, kao što se Isus odnosi prema ljudima. Iz te perspektive valja razumijevati Isusove usporedbe o nađenom blagu, skupocjenom biseru i mreži punoj riba. Svoje aktualno stanje Isusov učenik promatra kroz Isusove riječi i njegovu praksu.

Kraljevstvo nebesko, pripovijeda Isus, slično je slučajno nađenom blago, zatim dugo traženom i napokon nađenom biseru, te posljednjem, Božjem sudu o našim životima i odnosima. Naime, u prvoj usporedbi se govori o slučajnom otkriću. Čovjek ide njivom, svijetom, obavlja svoje poslove, otvoren je za novo i pronalazi veliko blago. Uzima ga, skriva, prodaje sve da bi kupio njivu koja je skrivala blago. Druga usporedba ne govori o slučajnosti. Trgovac svjesno traga za lijepim biserjem. Ne smiruje se dok ne nađe najdragocjeniji. Dok prva usporedba govori da se Božje kraljevstvo, smisao i sreća života pronalaze u svakodnevnom savjesnom obavljanju svojih poslova, druga usporedba nagoviješta da se Kraljevstvo Božje, smisao i sreća nalaze u neposustalom traganju. Ali i u jednoj i drugoj usporedbi riječ je o svjesnoj odluci da se radikalno mijenja život kad se nađe blago ili biser.

U potrazi za životnom srećom (za Božjim kraljevstvom, Isus bi kazao), kao ljudi navike, kao rutineri uobičajenoga, mi se najčešće strašimo novoga. Ne primjećujemo blago na “njivi”. Čak ako ga vidimo, smatramo ga nevrijednim ili lažnim, ili se zadovoljavamo prosječnošću i uhodanošću života i svojih relacija. Nerijetko mislimo da nama ne može ništa biti darovano, nego da u životu sve moramo “zaraditi”. Neki od nas su opet nesmireni, kao trgovci koji stalno nešto kupuju, preprodaju i sebe i svoje vrednote, varamo ili bivamo prevareni manje vrijednim ili čak lažnim biserjem, uvijek u jurnjavi za novim odnosima koji nas ne ispunjavaju ili smo u odnosima polovični, sitničavi, manji ili veći kalkulanti.

Događa se također da duhovno odumremo, da prestanemo raditi ili tražiti ostvarenje Božjeg kraljevstva, novih odnosa. Bezvoljno kažemo kako nema tog blaga za koje bi vrijedilo sve staviti nastranu, kako nema smisla išta poduzimati, jer ionako sve je isto, ništa se ne može promijeniti. Ljutimo se na situaciju, vrijeme, loše okolnosti, pokvarene ljude. Već unaprijed mislimo da naši poslovi i traganja propadaju u rukama loših i izopačenih ljudi. Međutim, temeljna poruka svih Isusovih usporedbi jest da zadnju riječ nema zlo ni loši ljudi, nego rasipni sijač, malo dobro koje iz sebe raste i ulazi u svoju okolinu, u međuljudske odnose i mijenja ih onako kako je to Isus činio.

Zato Isus priča usporedbu o ribarskoj mreži punoj ulova. Ribari na lađi ili na obali iz pune mreže dijele jestive od nejestivih riba, čiste od nečistih, kvalitetne od nekvalitetnih. Riječ je – slično kao u onoj usporedbi o kukolju u pšenici – o posljednjem Božjem sudu. Za vrijeme ulova nije se moglo razvrstavati jer bi i dobre ribe utekle. Tako je i s čovjekovim životom. Nije dobro kroz život motriti samo na zlo, zle ljude i zlu situaciju, stalno dijeliti dobro od zla, a pri tome ništa dobroga ne raditi. Ni ovdje se ne niječu činjenice, ne poriče se užas i grozota zla i loših ljudi, nego Isus traži da se do posljednjega Božjega suda ustrajno i strpljivo radi na Božjoj njivi svakodnevnice i da se neumorno traga do pronalaska dragocjenoga bisera. Da je Isusov radnik stao na početak njive i kazao kako je besmisleno uopće išta raditi, nikada u svom redovnom poslu ne bi našao veliko blago. Da se Isusov trgovac vodio mišlju da su svi biseri jednaki ili da se dao samo na razotkrivanje lažnih bisera, nikada ne bi pronašao onaj dragocjeni. Naš život i svijet izmiješani su i dobrim i lošim, ali Isusov učenik je uporan u dobru, u ostvarivanju Božjega kraljevstva, ostvarivanju novih međuljudskih odnosa, onako kako je Isus sam pokazao da trebamo činiti.

Na koncu svoga govora Isus pita svoje slušatelje jesu li razumjeli njegove usporedbe o Božjem kraljevstvu. Oni odgovaraju da jesu. A onda im Isus kaže da svaki pismoznanac, dakle i svatko od nas koji sluša Sveto pismo, sluša Isusove riječi i razumije ih, jest “upućen” čovjek koji je svjestan da je Sveto pismo, da su Isusove riječi životna riznica, škrinja s blagom koje i danas vrijedi, od kojih se živi u novim okolnostima. Kršćanin otvara tu Isusovu škrinju, sluša njegove riječi i po njima živi. Isus i nama kaže da svaki razboriti vjernik iz svoje riznice iznosi i staro i novo, da svoju novu situaciju odmjerava s Isusovom riječi “davno” rečenom.

Isusov se učenik pita kakav je slušatelj: onaj usputni, onaj lako zapaljivi na kamenitom tlu, onaj zagušen trnjem briga ili onaj koji doista prihvaća Isusovu riječ i po njoj živi kao s nađenim blagom u njivi ili kao sretni tragač koji je našao svoj biser ili kao onaj koji raste u Isusovoj blizini i širi Božje kraljevstvo kao gorušičino zrno u pustinji svijeta ili kvasac u masi brašna. Je li on onaj koji se u dobru ne da pokolebati bez obzira na kukolj i na štetne ribe u svojoj okolini, nego strpljivo i s dubokom nadom ugošćuje umorne ljude, pomaže im, proširuje dobre odnose, siguran u Božji konačnu pravdu i žetvu posljednjega dana. Isusove usporedbe, Isusove riječi su riznica staroga i novoga. To je neizmjerno blago novih međuljudskih odnosa, skupocjeni biser za kojega vrijedi sve prodati. Isusove riječi, Isusov život, sam Isus, ponuđeno je blago, najskupocjeniji biser.

Fra Ivan Šarčević

Strpljivi i samozatajni rast dobra

XVI. nedjelja kroz godinu

Mt 13,24-43

Današnje evanđelje nastavak je prošlonedjeljnoga Isusova govora o Božjem kraljevstvu u usporedbi o rasipnom sijaču. Sijač svoje zrnje dobrote sije posvuda i svima. Njegovo zrnje, Božju riječ, ljudi većinom ne prihvaćaju. Čine to tek pojedinci koji, svatko različito, donose obilat rod. Danas slušamo da Isus nastavlja opisivati Božje kraljevstvo kroz tri usporedbe, opet iz svakodnevnoga života.

Ponajprije govori da je Božje kraljevstvo kao njiva na kojoj čovjek posije pšenicu, a onda, iznenada, otkriva da je u njegovoj pšenici izniknuo kukolj. Dogodilo se to bez njegova znanja. Njegov neprijatelj, „neprijatelj čovjek“, piše Matej, to učini. Sluge žele da se kukolj odmah iščupa i pšenica očisti od nametnika. Razboriti gospodar to, međutim, ne dopušta, jer su i kukolj (ljulj) i pšenica svezani korijenom u jednom busenu i može se, u htijenju da se uništi kukolj, iščupati i pšenica, uništiti dobro. Zato sve odgađa za dan žetve i pušta, što slugama nije pravo, da se pšenica (dobro) bori, kao i da nametnik kukolj parazitira na dobru, da koristi isto tlo i dobrotu njive i pšenice kao i dobrotu gospodara. Gospodar zna da zlo ne može samo, nego iskorištava dobro, ali inzistira na tome da se bude strpljiv do konačnoga suda kada će se kukolj razdijeliti od pšenica i spaliti u ognju.

Ovom usporedbom o Božjem kraljevstvu kao njivi na kojoj rastu zajedno pšenica i kukolj, riječ je zapravo o teškom pitanju odnosa dobra i zla. Ukazuje se na dva stava koje treba izbjegavati. Jedan je onaj, čemu smo tako skloni, da se kukolj uopće ne primjećuje, da se zlo previđa, prešućuje ili umanjuje. Čine to osobito odgovorniji u obitelji, Crkvi, društvu. Isus priča: Sluge vide zlo i njihov gospodar ne niječe da je to zlo, ne okreće glavu od činjenica, niti umanjuje njegovu zloću i pogibeljnost. Nema govora ni o kakvom pobožnom ili nekom drugom lažnom neznanju za zlo ili taktici njegova ublažavanja. Nema govora ni o pomirljivosti zla i dobra, vinih i nevinih. Zlo je prisutno u svom užasu i grozoti. Dobro trajno mora rasti i to iz sebe. Zastane li, nestaje ga u zlu.

Drugi stav koji Isus ovom usporedbom ne dopušta jest nestrpljivo i nerazborito reagiranje na zlo. Gospodar ne prihvaća paniku ni žurbu da se zlo odmah čupa, nikakav fanatizam pa iz moralno najbolje pozicije. On više vjeruje u snagu pšenice, u moć dobra, nego u moć zla. Dobro neće dopustiti da njivu posve prekrije kukolj.

Nijedno dobro ne raste bez zapreka, bez parazita i nametnika. Štoviše, dobro i zlo ne rastu jedno pored drugoga nego se zlo korijenski zapliće za dobro kako u čovjeku pojedincu, u svakom od nas, tako u društvu i svijetu. I često nije lagano prepoznati ih da bi ih se razlikovalo. Pogotovo zlo, ono se uvijek predstavlja lijepim i dobrim i s dobrim je u najužoj vezi. Zlo nosi masku dobroga. Slično kao i kod svakog od nas pojedinačno koji smo poprište (njiva) na kojoj rastu i pšenica i kukolj. Ponetko se, naime, sav smori popravljajući svoje negativnosti, kontrolirajući ili čupajući svoje zlo, svoje loše mane umjesto da svoje snage usmjeri na dobro koje ima. Kidajući negativno, postaje neuviđavan ili proračunat za dobro, čak se umara i pasivizira do depresije da mu ponestaje i motiva i snage za dobro. Ljudskost i vjera ne niječu zlo, ali se izgrađuju u stvaranju dobra.

Poput Isusovih suvremenika, poput kršćana Matejeve zajednice i mi danas stojimo pred pitanjem što sa zlom: odmahnuti rukom, praviti se naivni, zatvoriti uši i oči ili bojovno se suprotstaviti zlu sve dok ga ne uništimo. Neki su od nas fascinirani zlom. Iako možda dobri, oni više vjeruju u moć zla nego u Božju dobrotu u čovjeku. Sa zlom stupaju u oportunističku trgovinu i tako omalovažavaju ili čak uništavaju dobro i dobre oko sebe.

Neki današnji kršćani ponašaju se tako da žele posve odijeliti dobro od zla, nasilno odstraniti one koji su prema njihovom sudu zli ljudi. Do te mjere su zagriženi u svom neupitnom naumu da ne vide da su zamijenili kukolj i pšenicu, da čupaju pšenicu a kukoljem se okružuju. Neki se ne smiruju dok svoje protivnike ne isključe iz zajednice, iz Crkve, dok ih ne ograniče ili izoliraju iz društva, dok im ne oduzmu svaki glas i unize u osobnosti. U nastojanju da svako zlo istjeraju iz njegove jazbine i da ga unište, oni do te mjere zaslijepe, da izgube i dobro i prijatelje i sami se sve više sunovraćuju u zlo.

Pa što dalje?

Kad bismo pomislili da usporedba o kukolju u pšenici djeluje lažno pomirujuća, da Isus lažno tješi ostavljajući sve za končani Božji sud, on nastavlja s drugom i trećom usporedbom, s gorušicom i kvascem, s usporedbama kako se treba ponašati dobro, dobri ljudi, njegovi učenici. Isus posvješćuje svojim slušateljima kolika je snaga dobra, snaga Božjeg kraljevstva. Pripovijeda usporedbu o malom gorušičinom zrnu koje, u pustinjskom (neuvjetnom) ambijentu, postaje pravo drvo, izrasta i do četiri metra visine i u njemu se gnijezde ptice, u njegovom hladu ljudi se odmaraju. Od gotovo nevidljivoga zrna postaje vidljivo stablo. Dok usporedbom o kukolju inzistira na strpljivosti i nadi u konačni sud, ovdje Isus inzistira na rastu, od malenoga do velikoga, od nevidljivoga do vidljivoga. Stablo gorušice nije iščupano iz njive svijeta i postavljeno negdje u skrovitost, ne getoizira se, ne povlači, nego je u javnosti, na otvorenom. Ono se bori i izrasta iz svoje malene ali snažne dobrote.

Drugi odgovor na zlo, na kukolj u pšenici, jest Isusova usporedba o kvascu. Dok je zrno gorušice postalo stablo i vidljivo svima u pustinjskim predjelima ovoga svijeta, Isus s kvascem, a kvasac je gorak i sam nejestiv, inzistira na skrovitom ali nezaustavljivom rastu dobra. Kvasac je količinski malen, ali ima iznimnu gradbenu snagu koja bezličnu masu brašna uskvasa u kruh za jelo. I malo kvasca, samo malo dobra, i samo jedan dobar pojedinac, mijenja svoju okolinu. Kvasca (dobra) nestaje u samozatajnosti, miješa se, upliće, transformira se i tako posve preobrazuje svoju okolinu. Od brašna one pšenice koju je kukolj htio splesti i zapriječiti, kvasac pripomaže da se stvori hrana ljudima.

Isusove usporedbe o kukolju u pšenici, o gorušici i o kvascu žele nam kazati u kojim se to koordinatama kreće naš život. Zlo se ne podcjenjuje niti se precjenjuje, niti se pred njim zatvara oči niti ga se prenaglašava da se od njega ne vidi ni tuđe ni svoje dobro. Zlo želi umanjiti i potrošiti dobro, ali nijedno dobro nije posve neprimjetno i nepotvrđeno. Isusova poruka o Božjem kraljevstvu je poziv na odluku između iskorjenjivanja zla ili rasta u dobru. Ako se hoćemo odlučiti za dobro, onda se to čini bez egoistične ravnodušnosti na zlo i bez fanatizma u njegovu uništavanju. Dobro se bori strpljivo i postojano, ne odustaje rasti iz Božje dobrote u sebi i s nadom u Božji konačni sud, ali do posljednjega suda vidljivo sazrijeva od malenoga do velikoga dobra, gostoprimljivo je za razigrane i umorne, i istodobno, poput malo kvasca, samozatajno i odgovorno se uključuje (i miješa) kako bi preobrazilo okolinu i svijet u kojem živi, kako bi potencijalnoj masi dobra (brašnu) dalo supstancu i strukturu.

Fra Ivan Šarčević

Rasipni sijač

XV. nedjelja kroz godinu

Mt 13,1-23

Početak današnjega evanđelja govori kako Isus izlazi iz kuće, sjeda uz jezero, kako k njemu grne „silan svijet“, te on uzima lađicu i malo se otiskuje od obale, sjeda i počinje govoriti. Početak je to i trećega, od pet velikih Isusovih govora u Matejevu evanđelju, Govora u prispodobama. Matej naglašava da je Isus sjeo u lađicu, dok je svijet na obali stajao. Sjedenje označava učitelja, a stajanje, što činimo i danas u crkvama za vrijeme mise – stojeći slušamo evanđelje – označava poštivanje i pozorno slušanje učiteljevih, Isusovih riječi.

I Isus će s lađice izgovoriti nekoliko usporedbi o Božjem kraljevstvu: o sijaču, kukolju, gorušičinom zrnu, kvascu, o blagu skrivenu na njivi i mreži punoj svakovrsnih riba, o starom i novom, tradiciji i sadašnjosti.

Težište svega ovog govora o prispodobama Isus postavlja na početak, u prispodobu o sijaču i u pitanje kako ljudi slušaju, kako se odnose prema onome što su čuli. Isusov govor u prispodobama nije nikakvo ukrašavanje ili izmicanje kako svojim slušateljima ne bi izravno rekao što misli. Govor u usporedbama, govor u slikama je živ i plastičan, govor čije elemente i sadržaj Isus uzima iz svakodnevnice, poznate njegovim slušateljima. Isus ne govori dosadno, njegove riječi ne šišaju iznad glava niti se spušta u banalnost; ne priča viceve, ne docira niti zabavlja publiku. Kod njega nema umjetnoga izazivanja emocija i duhovnih doživljaja pomoću pobožnih riječi i fraza, stalnoga korištenja Božjega imena ili imena svetaca. Isus koristi riječi i slike svima poznate i to tako da su te slike kao ogledala koja su slušateljima nude da se sami u njima ogledaju i da sami odgovore na njihov izazov i pitanja.

Usporedba o sijaču (Van Gogh)

Tako je i u ovoj usporedbi o sijaču. Njome Isus želi jasno kazati da je Božji sijač rasipan, da posvuda i jednako svima podaruje riječ. Mi zacijelo ne bismo bili tako “nerazumni”, ne bismo sijali uz put, niti bacali riječi po kamenju i trnju. Bog je drukčiji. Isus je drukčiji. Tako obilno sije da nitko ne može kazati da nije čuo riječ (kao što i Izaija iz prvoga čitanja uspoređuje Božju riječ s kišom).

Osnovno pitanje ove usporedbe glasi: kako se slušatelji odnose prema Isusovoj i uopće Božjoj riječi? Na pitanje učenika zašto svijetu govori u usporedbama, Isus, ništa ne umotavajući, ponavlja ono što se kroz cijelo Pismo ponavlja: Ljudi su tvrdi i opori, gluhi i slijepi za Božju riječ. Isus izrijekom ponavlja riječi proroka Izaije da ljudi slušaju a ne razumiju, da gledaju a ne vide, jer se usalilo srce naroda, jer su začepili uši i zatvorili oči, jer srcem ne razumiju. Zato se – kaže Isus – ne može čuti ni njegova glavna poruka – poruka obraćenja, niti onda on može ozdraviti te ljude.

U slici sijača, i tla na koje pada riječ, Isus navodi kako se ljudi različito odnose prema njegovoj riječi. Govori o četiri vrste ljudi. Govori i o nama današnjima:

Prvi su oni koji uz put primaju riječ, ali su posve obuzeti zlim mislima i poslovima. Oni riječ ne stižu ni primiti a kamoli o njoj razmisliti. Biva im progutana i uništena. Dopuštaju da im polusvijet oduzme riječ. I među nama, današnjim vjernicima ima onih prvih, onih usput, onih koji neprijateljski odbijaju i uništavaju Isusove riječi time da dopuštaju da Božjom riječi zagospodare njezini protivnici. Zar nema među nama i onih, od malih do velikih, od podložnika do poglavara, od siromašnih do bogatih koji ne žele da ih itko poziva na Isusa ili da im se navode riječi evanđelja? Čim čuju da netko kaže Isus ili evanđelje, i od tobožnjih vjernika, oni okreću glavu, odlaze ili kažu: Tko si ti da se pozivaš na Isusa?!

Drugi su oni koji oduševljeno primaju riječ ali su kolebljivi i nestalni, pa u nevoljama i opasnostima odustaju od Božje, Isusove riječi, priklanjaju se tuđim riječima, ponekad čak umišljajući da slušaju samoga Isusa. Zar među nama nema kamenitih, koji se tobože zapale za Isusa i za evanđelje, kao što se zapale i za mnoge druge riječi, a onda čim iziđu iz crkve, čim se nađu u strahovima, dilemama, čim bude uzdrmana njihova oaza sebične pojedinačnosti, staju na stranu protivnu Božjoj riječi, suprotnu Isusu? Čak su spremni na lukavstva i prevare, laži i krađe, na onaj kompromiserski stav, stav većine koji je u biti izdaja i sebe i vjere, iako će se opet s lažnim oduševljenjem graditi Isusovim slušateljima.

Treći su oni prezauzeti svakovrsnim brigama i poslovima, zavodljivi svakovrsnim ponudama. Oni žive kao u trnju, u bujici svakovrsnih riječi, i materijalnih i duhovnih, i ne uspijevaju sastati se sa sobom da bi uvidjeli koje su riječi prave, na kojima treba graditi život. Zar među nama nema tih trećih koji su izgubili osjećaj za ljestvicu vrednota pa im Isusove riječi jednako vrijede kao riječi ovosvjetskih trgovaca, varalica i duhovnih opsjenara? Zar tako često u konfliktima i ne prosuđuju svoje bližnje, dok oni navodno zauzimaju najispravniju stranu. Toliko susrećemo tih ljudi koji ne prestaju govoriti Isusove riječi, božanske riječi, koji ne prestaju citirati evanđelje i izbacivati pobožne frazetine, ali kad ih treba primijeniti u konkretnosti života, izmiču se u šutnju i lažno mirovnjaštvo. Njihova je briga samo za sebe, kako da se materijalno ili duhovno obogate, kako da Isusovim riječima pokažu da su veliki i u svoje zavodljivo trnje uvlače i zavaraju malene, patnike, ljude željne ozdravljenja i životne punine. Oni od Isusovih riječi prave unosnu ideologiju, i onu o Božjoj ljubavi prema svima ali, naravno, onako kako oni tu ljubav raspodjele.

I tek četvrta skupina ljudi prima riječ i na nju odgovara različito ali odgovorno. Oni slušaju riječ o Kraljevstvu i po njoj se ravnaju. Isus ovdje naglašava jedninu, kaže da oni koji primaju riječ su u jednini: jedan donosi plod stostruk, jedan šezdesetostruk, jedan tridesetostruk. Naglasak je i na jedan i na različitom ostvarenju Isusove riječi u životu. Ima, naravno, među nama tih četvrti, onih koji slušaju i razumiju Isusovu riječ, koji se po evanđelju vladaju u svome životu. Oni nisu ni četvrtina svih spomenutih. Oni su u manjini, velikoj manjini, oni su tek pojedinci, ali pojedinci vjernici, čije srce nije zamrlo usput, čije se srce nije usalilo u zlu, u naglo zapaljivoj ali dugotrajno kamenoj tvrdoći, niti u trnju briga za sebe niti u zaglupljivoj zavodljivosti duhovnih ponuda veletrgovaca svetinjama.

Pojedinci donose iznimno bogate plodove od kojih žive i oni, njihovi bližnji i svijet. Često ni oni sami ne znaju što će, ali zato uvijek slušaju Isusa, nastoje iskreno i istinoljubivo razumjeti njegove riječi i po njima djelovati. Slušaju Učitelja pozorno stojeći na obali života, nikada utopljeni u masi. U konačnici oni su uvijek pred ogledalom, ne svojim ili drugih ljudi, nego Isusovih usporedbi i odgovorno preispituju i sebe i svoj život u svjetlu Isusovih riječi.

Prispodoba o rasipnom sijaču i razlikama kako se riječ prima, važan je ključ kojeg bi trebalo uvijek nositi uza se pri čitanju i slušanju, pri razumijevanju i ostvarivanju Božje riječi i Isusova evanđelja.

Fra Ivan Šarčević

Isus – put do Boga i u život

XIV. nedjelja kroz godinu

Mt 11,25-30

Današnji kratki ulomak iz Matejeva evanđelja odiše posebnim Isusovim molitvenim tonom zahvale Ocu i blagim pozivom svim izmorenim i opterećenim ljudima da uzmu Isusov jaram i breme i da se u životu ponašaju poput Isusa.

Isus se u himničkom ushitu zahvale, ali i s malim prizvukom tuge, obraća Bogu Ocu. Zahvaljuje Ocu blagoslivljajući ga što je poslanje koje on ostvaruje sakrio od mudrih i umnih a objavljuje malenima. Riječ je o tome da ovo Isus izgovara nakon neuspješna obraćanja stanovnicima gradova Korozaina, Betsaide i Kafranauma. Nakon propale misije u tim galilejskim središtima, nakon nemogućnosti da pozove na obraćenje uznosite duhovne i druge poglavare ovih gradova, Isus sabire svoje iskustvo i hvali Boga zbog otvorenosti malenih za njegovu poruku. Isusa slijede maleni. Štoviše, Isus hvali Oca što je zatvorio i prikratio mudre i umne da ne žele shvatiti njegovu poruku, da je ignoriraju, a veliča Boga što su maleni otvoreni i što u djelo provode njegove riječi.

Mudri i umni nisu, kako misle oholi duhovnici, samo učeni i školovani, nego oni koji poput farizeja i narodnih starješina, svećenika i pismoznanaca, poput onodobne  židovske inteligencije, duhovnika i moćnika preziru Isusa kao drvodjeljina sina a njegovu poruku ismijavaju kao zanovijetanje, slabljenje nacionalnoga ponosa i zanemarivanje otačke predaje.

Pohvalom malenih Isus ne zagovara nikakav antiintelektualizam, kulturnu zaostalost ili da bi bio za nepismenost a protiv školovanja i učenja. Isusovi maleni nisu ni ljudi maleni rastom ni neuki, nego svi oni koji se poput djece i siromašnih izručuju Bogu: i niski i visoki, i učeni i neuki, i bogati i siromašni – koji nisu vjernički oholi, nego su duhovno otvoreni, koji ne uživaju u svojoj samodostatnosti i neupitnosti, koji ne smatraju da su jedini našli put Bogu, nego u skromnosti slijede Isusovo evanđelje.

Zato u nastavku Matej ispovijeda svoju vjeru i vjeru svoje zajednice. A ona glasi: Isus jedini poznaje Oca i Otac jedini poznaje Sina. Isus je jedini put do Boga i put u živtot. Ovo bi u najkraćem bila sažeta kršćanska vjera.

Mnogovrsna su ljudska traženja traženja Boga i smisla života, mnogovrsni su putovi do Boga – oni se ne niječu, ali za Mateja i njegovu zajednicu, za kršćane, Isus je jedini onaj koji poznaje Oca i Otac koji poznaje Sina, Isus je punina životnoga smisla.

I danas postoje mnogovrsna traženja, i danas se ljudi muče i sapliću, i danas neki do oboljenja udaraju i kucaju, hodočaste i lutaju na sve strane da “ugledaju” Boga, a Isus je taj put, ali tako da se Isusa ne posvaja, tako da se spozna da Isusov put do Boga vodi ljudskim putem, putem bližnjega, putem ljubavi prema bratu čovjeku.

Završetak ovoga Isusova govora čini poziv svim izmorenima i opterećenima, svima koji su umorni od napora i traženja, da dođu k Isusu i Isus će ih odmoriti. Raznovrsne su ljudske izmorenosti i opterećenosti, prekobrojne samoće. Izmoreni su i opterećeni nebrojeni ljudi od svoje ili tuđe grešnosti, od patnje, od nerazumijevanja, od prevara, od unutarnjih povreda i gorčina, od neskladnih odnosa, od straha, fizičkih i duhovnih tortura, od onog gotovo kroničnog nezadovoljstva sa sobom, s drugima, sa životom uopće. Isus sve zove u svoj blizinu. Valja se osmjeliti i konačno poći za njim.

Baš u vrijeme kada su u tijeku ili neki tek započinju svoje godišnje odmore, svoje školske ili druge raspuste, evanđelje nas poziva da se odmaramo uz Isusa Krista. Da zastanemo tu pokraj njega. Taj odmor nije neobvezatno i neodgovorno opuštanje od svake moralnosti. Naprotiv, Isus – piše dalje Matej Evanđelist – nastavlja govorom kako i njegov put i odmor podrazumijevaju jaram i breme. Biti s Isusom je zahtjevno, jest “teret”. No, on nije ni u blizu tako težak i gorak kao što su jarmovi i bremena koje sebi sami ili koje nam drugi ljudi i institucije tovare na leđa.

Tko nosi Isusov jaram slobode i povjerenja, on poput Isusa postaje krotak, bez nasilja i silovitosti na svome putu, ali je postojan i snažan. On ni u vjeri ni u molitvi ne pravi paniku, on se ne uzrujava i ne gubi glavu ni u vremenima kriza. Njegovo je srce smireno, ponizno, njegovo srce nije nezajažljivi nemir htijenja i ambicija, nije raspukla duša od gorčine i nezacijeljenih povreda, nego tiha zahvala Bogu za Isusa koji nas odmara u našim nesnalaženjima i traženjima i vodi nas moćno dobrim putem k Ocu.

Fra Ivan Šarčević